Na intervju je međutim došla sportski odjevena, u bijeloj košulji, trapericama i bijelim tenisicama. Bila je to prava moderna, mlada žena potpuno različita od one koju smo navikli gledati na pozornici, većinom u tradicionalnim, klasičnim kostimima.

Uloga Gilde ju je obilježila

Marija Kuhar Šoša pjevat će ulogu Gilde u novoj postavi Rigoletta Giuseppea Verdija. S obzirom na to da je Gildu već pjevala u HNK Split neposredno prije pandemije koronavirusa, ta uloga za nju nije novost. „Mogu reći da mi je uloga Gilde odležala taman koliko je trebalo, da sam sazrela u interpretaciji te dodala i neke novitete“, komentira. Za splitsku Gildu 2019. godine dobila je i prestižnu nagradu Milka Trnina.

Uloga Gilde je, priča, zapravo prirodna za njen tip glasa: “To mi je važno i veseli me jer ne pjevam uloge koje nisu za moj glas”. No, ističe, to nikako ne znači da ima neke sličnosti s Gildom. “Upravo suprotno. Potpuno sam različit tip, Gilda je suprotna mom karakteru. Za razliku od nje imam višak energije, ali to mi je super, jer se pokazalo da mogu bolje odigrati uloge ako nisu iz mog osobnog svijeta“, istaknula je Marija Kuhar Šoša te dodala: “Imam čudan sklop u glavi, ne tražim previše sebe u ulogama koje pjevam. Veseli me zapravo da mogu biti drugačija te da u sebe ugradim nešto što nisam ja”.

Za razliku od puno drugih pjevača, dok priprema ulogu i uči, ne voli slušati druge interpretacije te uloge. „Tada postojimo samo ja, klavir i moja sposobnost da se pratim.“ Po tome je njen način rada, kaže, suprotan većini pjevača.

‘Volim posvećeni i asketski život’

Dok radi na ulozi ne proučava čak ni kontekst radnje. “Prvo svladam note, potom riječi, tekst cijele opere i odnose koji su iz toga proizašli. No, tek kad sam sigurna u note, onda istražujem ulogu do u tančine.“ S obzirom na to da govori više jezika razumije kontekst cijele opere, a učenju uloge pristupa, govori, kao malo dijete koje nikada ništa nije čulo.

„Ne inspirira me posebno učiti notni materijal ako odmah znam sve o ulozi. Iako poznajem širi dijapazon uloga i opera, uvijek ima pregršt detalja koje mi se otkrivaju tek kroz minuciozni rad na partituri i kontekstu opere. Za svaku ulogu pripremam se od prvog dana kad saznam da ću je pjevati“, kaže. S obzirom na to da je često na koncertnim podijima pjevala arije iz Rigoletta, i to joj sada pomaže, premda se svaki puta pripremala kao da će pjevati prvi puta. „Volim posvećeni i asketski život, i vječno pripremanje za ulogu.“

U učenju joj pomaže i iskustvo profesorice pjevanja. Naime, Marija Kuhar Šoša studirala je na Muzičkoj akademiji, uz Studije pjevanja, i glazbenu pedagogiju, pa je od 2015. do 2022. predavala na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli kao docentica pjevanja na Muzičkoj akademiji. Sada je pak pedagošku karijeru nastavila kao docentica – vanjska suradnica na odsjeku za pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu, gdje predaje dva kolegija.

Dugo nije bila dio ansambla

Veseli je, ističe, igrati u Verdijevim operama, posebno u La Traviati i Rigolettu. “U njegovu glazbu utkane su sve emocije, tako da se svatko može poistovjetiti s njom. Čak i oni koji ne prate operu, ne mogu ostati hladni na te Verdijeve emocije”, smatra.

Bez obzira na to što je i u drugim opernim kućama pjevala velike role, nema sumnje da je, uz Traviatu, uloga Gilde vrhunac njene karijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. No taj put do uloge Gilde nije bio nimalo lak. Premda je 18 godina redovito nastupala u HNK, Marija Kuhar Šoša nije bila u radnom odnosu, već je imala status vanjskog suradnika. Što je doista čudno, s obzirom na njen raskošan glas.

Tek je dolaskom nove intendantice HNK Ive Hraste Soče primljena u radni odnos te dobila tako zahtjevnu ulogu. Na pitanje kako je to moguće, Marija Kuhar Šoša objašnjava, bez ljutnje ili frustracije, kako je ansambl bio pun te da nije bilo slobodnih mjesta. „Radna mjesta u teatru ne otvaraju se tek tako pa nije lako primati nove pjevače, a i ne razmišljaju svi intendanti i direktori Opere isto. Zaista je pozitivno za hrvatsku kulturu da se u HNK od prošle sezone zaposlio respektabilan broj mladih pjevača. Oni su budućnost.“

‘Nisam molila da me zaposle’

Kad je nedavno razgovarala s nekolicinom kolega, jako su se iznenadili kad im se pohvalila da je napokon primljena u radni odnos. „S obzirom na to da sam stalno nastupala, bili su uvjereni da sam ja oduvijek redovita članica ansambla HNK.“

Nitko ju, govori, nije gurao, nije imala protekciju pa je njen put izgledao kao vječno penjanje po maloj većoj uzbrdici. „Nije bilo lako, ali nisam molila da me se zaposli. Često sam osjećala da nemam snage za borbu na sceni kao slobodnjak. Bila sam i razočarana, ali sam se pomirila s obrazloženjem da za ono što im nudim, nema potrebe biti na plaći.“

Umjesto rezignacije i malodušnosti odabrala je, kaže, drugi put. „Bio je to put rada i redovitog vježbanja. Uvijek sam nastojala davati najbolje od sebe, dolazila sam redovito na probe, pa, mislila sam, ako se dogodi nešto dobro, onda ok, ako ne, što mogu.“ Nije se sramila kucati na vrata svake nove garniture, predstaviti se te pitati računaju li na nju. „Svi su odgovarali potvrdno, davali mi uloge i jedino je bio problem što je to predugo trajalo.“ Tvrdi da bi mogla biti primjer drugim, mladima pjevačima, da se isplati biti strpljiv i puno raditi. „To nije uvijek lako, puno je lakše imati sreće i zabljesnuti na početku, jer se tako odmah prevali popriličan dio uzbrdice.“

Upisala Akademiju u Zagrebu

Pjevanje je počela učiti u Puli kod profesorice Marice Visković, a kasnije u Zagrebu kod profesorice Kristine Beck Kukavčić. Studij je upisala kod naše operne zvijezde Lidije Horvat Dunjko na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nakon što je već bila na drugoj godini Glazbene pedagogije. Od 2006. do 2009. bila je stipendistica CEE Musiktheater i Deutsche Bank te se usavršavala kod Olivere Miljković.

Iako se već bavila pjevanjem prvi puta je čula operu uživo 2000. godine kad je imala 18 godina. Prije toga, kao tinejdžerka, godinu dana pjevala je s popularnim bandom Gustafi. „Tu sam stekla iskustvo nastupa pred gledateljima pa se danas na sceni osjećam kao doma.“

Za studija u Zagrebu živjela je u studentskom domu na Lašćini, tamo je upoznala i svog supruga Marija Šošu, pijanista i profesora na Muzičkoj akademiji. „ U paviljonu 3 živjeli su glazbenici i puno se veza i brakova sklopilo”, kaže. Pokojni profesor Vladimir Kranjčević pomogao joj je da stane na scenu. „Pozvao me u Zbor Cantore gdje je bila cijela ekipa s Muzičke akademije, predavao mi je dirigiranje, i onda jednom kazao. „Ti ćeš pjevati u Čarobnoj fruli Papagenu i dječaka. Bilo je to 2005. godine“, ispričala je.

‘Pjevači su dirigentov alat’

Bez obzira na težak put koji je morala proći da bi postala članica zagrebačke opere, Marija Kuhar Šoša ni najmanjim znakom nije dala naslutiti da u njoj ima neke gorčine. Upravo suprotno, odaje dojam zadovoljne i sretne osobe, pune veselja, entuzijazma i optimizma.

To je zasigurno i jedan od razloga da u njoj nema taštine te da je vrlo otvorena za suradnju s dirigentima i redateljima. „Kad pripremam ulogu, uvažam želju onih koji se trude izvući iz mene ono najbolje. Tada progovara iz mene glazbena pedagoginja“, kaže. Voli pratiti dirigenta dok vodi cijeli proces, sretna je kad ju vodi. Ne voli međutim kad joj se kaže “ti kreni, a ja ću te pratiti”. “Volim da radimo zajedno, ne treba se po meni sve krojiti, jer ja sam samo dio tima koji nešto stvara”, dodaje.

Čak i kad se eventualno ne slaže s dirigentom ili redateljem u svakom detalju, prilagodi se njihovim zahtjevima jer su, kaže, pjevači samo alat u njihovim rukama. “Zbog toga valja biti fleksibilan, akademski korektan, ali i maštovit. Imam sreću da mogu nuditi razne varijante pogleda na lik, a najvažnije je kako publika doživljava neku ulogu.“

Majka i slobodna umjetnica

S obzirom što je sve prošla u karijeri, ne čudi kad priznaje da je prošla kroz razne krize. Prvu je imala još tijekom studija, kad se pitala imali sve to smisla. „No prava kriza dogodila se 2012. godine kad sam bila mlada majka, bez stalnog posla, slobodna umjetnica. Bila mi je to teška godina, mislila sam da ću prestati s pjevanjem. Ta situacija iscrpljivala je moju psihu i tijelo, pa sam posumnjala u svoju kvalitetu, mogućnosti i snagu.“

U tim trenucima puno joj je pomogao suprug koji ju je hrabrio, ali je ostavio njoj da se odluči za ono što misli da je najbolje za nju. „Na kraju sam shvatila da bi pogriješila kad bi prestala pjevati. Tu sam odluku donijela sama, jer volim biti slobodna, ne želim biti rob ni pjevanju ni svijetu uopće, naprosto ne želim da me netko posjeduje”, priča.

Ističe kako vjeruje da krize pomažu u napretku te boljem upoznavanju same sebe. „Volim biti ono što jesam, a ne što drugi žele. Tako se onda kriza lakše prebrodi.“ Prema su Marija Kuhar Šoša i njen suprug imali priliku raditi u inozemstvu, posljednju ponudu dobili su ne tako davno, ipak nisu otišli. „Volim život u Hrvatskoj, a unatoč svim problemima koje sam imala kao profesionalka, smatram da, ako je netko dobar, ne treba se potvrđivati u inozemstvu.“

‘Nije ugodno čuti lošu kritiku’

Iskustva s audicijama bila su različita. Na nekima je, priča, bila sjajna, a na nekima grozna. „Razumijem kad ljudi žele čuti pjevača da vide odgovara li za neku ulogu. To je normalno, nemam problema oko toga, ne doživljavam to kao udar na mene i moj ego. “Također je, kaže, svjesna da će netko reći da vas ne želi. „Stoga morate biti jaki da sve to izdržite”, smatra.

Priznaje da joj je teško pročitati ili čuti slabu kritiku, ne prihvaća je lako. “Nije ugodno čuti lošu kritiku, nije ugodno vidjeti da se nekome ne sviđate, ali na sreću o tomu na kraju odlučuje publika”, ističe.

Sa suprugom, kaže, priča o tome bez tabua. „Prihvaćamo da je u opisu našeg posla dobiti loše ocjene, biti jadan kad netko kaže da nismo bili dobri. Ponekad pustim suzu, nekad bi se voljela i pošteno naplakati, grozno mi je, pitam se što sad. No nakon toga preslušam koncert ili predstavu, pa tada sama ocijenim kakva sam bila.“ Ponekad se, priča, ne mora slagati ni s lošim ni dobrim kritikama, a svoje nastupe ocjenjuje kao profesorica. „ Ne dozvoljavam da me loša kritika preteško pogodi, niti da me dobra uzdigne. Važno je ostati prizemljen.“

Koliko je važan izgled pjevača?

Nema, tvrdi, problema s tremom, više bi s moglo govoriti o nervozi tijekom priprema, no nekoliko tjedana prije nastupa trema prolazi. “Malo treme je posljedica pozitivnog straha od mene same, a ne od publike i kritike.“

Na pitanje koliko je važan fizički izgled pjevača, jer je činjenica da na audicijama lakše prolaze pjevači koji bolje izgledaju, Marija Kuhar Šoša objašnjava da je taj trend potaknula Marija Callas. „Ona je pokazala da na sceni valja izgledati pristalo. Po meni višak kilograma ne bi trebao biti problem. No, bitan je odnos prema samom sebi, prema držanju i ponašanju na sceni. Mislim da pjevači moraju izgledati pristalo, da moraju paziti na sebe”, kaže.

S obzirom na to da su tržište i konkurencija veliki, pjevači si, tvrdi, ne mogu dopustiti da se pretjerano udebljaju, da budu neuredni, trebaju se znati nositi. „Pazim na sebe, volim se dobro osjećati, ali nisam na dijetama. Pjevačice se ne smiju zapustiti, moraju biti njegovane, nositi se najbolje što mogu. Puno pjevačica baš ne izgledaju kao manekenke, ali prekrasno pjevaju. Imate pak one koje izgledaju kao da su sišle s modne piste, ali ne pjevaju dobro pa ih nećete vidjeti na sceni.“

U teatru ima ljubomore

Vitku liniju zahvaljuje zdravoj prehrani, ne pije, ne puši, ne jede ljuto, općenito pazi na zdravlje. Uz to stalno je u pokretu, vježba, neprekidno čisti kuću, u tomu je perfekcionist. Kao prava Istrijanka ipak voli malvaziju, bisku, medicu i druge domaće delicije, a za svaki slučaj drži kod kuće malu apoteku s vitaminskim pripravcima.

Priznaje da iza zastora u teatru zna biti ljubomore, zavisti, pa i intriga, ali tako je, smatra, i u drugim profesijama. „Mene to ne dotiče jer nisam ljubomorna osoba, veselim se uspjehu kolegica i kolega jer mi je to poticaj da i ja budem bolja. Ako mislim da su neki drugi bolji, da imaju više sreće ili znanja, ne ostajem kod kuće i ljutim se na cijeli svijet.“

Valja prihvatiti, smatra, da nemamo svi iste mogućnosti i sreću, nemamo svi jednake prilike, a neki imaju ljepši glas ili krasno glume. S tim se čovjek mora pomiriti.“ Također, priča, velika je sreća imati dobre i odane kolege kakve ima u ansamblu Opere. „Njihovo povjerenje i prijateljstvo uživam sve ove godine bez obzira na moj status zaposlenja. Tako je sve lakše.“

‘Željela bih trajati što duže’

Premda je u najboljim pjevačkim godinama, kao pedagoginja na muzičkim akademijama u Zagrebu i Puli, uvjerila se da se mlade generacije jako razlikuju od njene. „Zbog raznih televizijskih emisija na kojima se predstavljaju mladi pjevači, dio mojih studenata ima osjećaj da se može postati slavan preko noći. Te da će se to onda održavati cijeli život. A to, dakako, nije točno. Mi smo bili drugačije ambiciozni, mi smo žudjeli za nečim čega nije bilo.“

Svoje studente već od početku uvjerava koliko je mukotrpan put do uspjeha te da umjetnost ima lice i naličje. „Ako ste spremni na naličje, onda se možete baviti pjevanjem, ako gledate samo vanjski glamur, onda ste promašili”, smatra.

S obzirom na to da ni na Akademiji nema sigurnih poslova, jer se mora stalno napredovati i raditi, ponekad se i sama zna uplašiti kad razmišlja kako će se dalje razvijati njena karijera. „Željela bih trajati što duže, da budem sve bolja, da opstanem s onim najboljim od sebe i da ne zaboravim što na sebi moram raditi. No u pjevanju nema sigurne budućnosti, mnogo toga odlučuje o vama, a vi na to nemate nikakva utjecaja. No čim počnem pjevati i vježbati taj strah prođe.“

O afinitetima svoje kćeri

Za njenu psihu i glas važno je imati dva dana odmora za glasnice. „Dovoljno je vježbati pet dana u tjednu. Ne stoji da dobra tehnika omogućava pjevanje punim glasom svaki dan. Zdravlje glasnica je iznimno važno, ne može se šest dana pjevati punim glasom, tu smo kao sportaši, zahtijevamo puno rada i kvalitetnog odmora”, ističe.

Dok je pričala kako joj kćer lijepo svira klavir, vrlo rezolutno je zaključila da se neće profesionalno baviti glazbom. „Zapravo sam bez stava o tome, to će biti njena odluka. Sreća je da djeca glazbenika jako rano upoznaju sve prednosti i mane tog poziva, vide sjaj, ali i realnost tog života. I ona je shvatila kako nije sve onako kako možda na prvu izgleda”, kaže.

“Vidi me kako doma čistim, peglam, kuham, bavim se onim čime se bavi svaka prosječna žena”. No, ako se odluči baviti glazbom, Marija Kuhar Šoša, kaže da joj neće to braniti, nego će joj pomoći savjetima, znanjem i iskustvom.

U slobodno vrijeme ne sluša klasičnu

U slobodno vrijeme ne sluša samo klasičnu glazbu premda je, napominje, ima previše. „Kćer vježba u dnevnoj sobi, suprug na katu, pa još da slušam operu to bi zaista bilo previše. Čak ne slušam klasičnu glazbu ni dok vozim”, priča. Umjesto toga voli etno muziku, posebno Tamaru Obrovac, ljubiteljica je portugalskog fada, grupe Queen, Beatlesa. “Ne slušam cajke, ali razumijem ljude koji imaju druge afinitete.“

Marija Kuhar Šoša pjevala je do sada u gotovo tridesetak opera, nastupala je kao Adina u Ljubavnom napitku, Norina u operi Don Pasquale, Pamina u Čarobnoj fruli, Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinjskom, kao Lisette u Rondine, Gilda u Rigolettu i Violetta Valery u Traviati. Ta ju je uloga, kaže, puno promijenila i kao, pjevačicu i kao osobu. „Radila sam na njoj vrlo studiozno, upoznala sam sve nijanse te uloge, što mi je omogućilo da je ostvarim na svojoj tehnici i znanju”, kaže. Tu joj je, ističe, veliki oslonac bio maestro Ivan Repušić s kojim je iznimno puno naučila o toj Verdijevoj heroini, ali i o svom glasu.

Bogata i uspješna operna karijera

Uz brojne nagrade koje je osvojila, ističu se tri posebne koje je dobila kao najmlađa finalistica na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Passau u Njemačkoj 2005. godine. Tu je još rektorova nagrada 2006. za nastup u Requiemu W. A. Mozarta, nagrada Hrvatskog glumišta 2007. godine za najboljeg mladog opernog pjevača do 30 godina, dvije nagrade Marijana Radev za najbolje umjetničko ostvarenje u HNK Zagreb u sezoni 2008. / 2009. za ulogu Nanette u Falstaffu te u sezoni 2022./2023. za ulogu Yoko Ono u operi Lennon Ive Josipovića te za ulogu Violette Valéry u operi Traviata.

Nastupala je na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Večerima u Sv. Donatu u Zadru, Osorskim glazbenim večerima, Varaždinskim baroknim večerima, Festivalu Orgulje Heferer i Sceni Amadeo, pjevala je na dodjeli nagrade Europskog Kulturnog Foruma za posebna dostignuća koja je dodijeljena njemačkom ministru Hansu Dietrichu Genscheru te na koncertu Juliana Rachlina na festivalu 2011. u Dubrovniku, s Beogradskom filharmonijom pod ravnanjem slavnog Zubina Mehte.

Uz HNK u Zagrebu, nastupala je i HNK Split, na Splitskom ljetu, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Kazalištu Marin Držić u Dubrovniku, u HNK Rijeka… Gostovala je u opernim produkcijama u Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj…