Najveći cirkus

Mjesto radnje je Rim, preciznije, Circo Massimo (što na latinskom znači – najveći cirkus), vjerojatno preko 26 stoljeća staro nekadašnje trkalište na kojem su Rimljani uživali u javnim igrama, najčešće utrkama bojnih kola, a organizirane su i trke konja, atletičara, borbe gladijatora… Proteklog vikenda je tamo održan peti po redu skup stranke koja je ozbiljno prodrmala Italiju i Europsku uniju, Pokreta pet zvijezda.

Pokret je najjača pojedinačna snaga u talijanskom parlamentu i zajedno s Ligom tvori Vladu koja od lipnja vodi Italiju, a ovogodišnji skup se održavao u čak i za talijanske pojmove prilično dramatičnim političkim okolnostima. Naime, rejting agencija Moody’s je smanjila investicijski rejting Italiji nakon što je predloženi budžet probio deficit koji je prošlih godina dogovoren s Europskom unijom i tržišta su odmah reagirala. Iako je nestranački premijer Giuseppe Conte državni proračun ocijenio “vrlo lijepim”, tržišta ga očito nisu dočela s pretjeranim oduševljenjem, pa su počele rasti i kamate na talijanski dug, koji je ogroman, čak i iz hrvatske perspektive.

Italija je, naime, po najsvježijim dostupnim podacima Eurostata, u drugom kvartalu ove godine bila dužna 133,1 posto svog BDP-a, dok je Hrvatska “kratka” za 76,1 posto. Očekivano, dva dana nakon okupljanja Pokreta pet zvijezda u Rimu, Europska komisija odbila je, gotovo s indignacijom prijedlog talijanskog proračuna, a još je očekivanije predvidjeti da to talijansku Vladu neće pretjerano impresionirati i da će prava i dugotrajna politička bitka oko talijanskih financija tek započeti.

Nervoza

Očekujući to mišljenje EK o proračunu u kojem Vlada ostvaruje nekad od svojih obećanja iz kampanje, poput uvođenja jedinstvene stope poreza, uvođenja univerzalnog zagarantiranog dohotka za siromašne i smanjenje dobi u kojoj se odlazi u mirovinu na samo 62 godine (uz uvjet od barem 38 godina radnog staža), dogodila se i prva prava kriza vladajuće koalicije koja se rasplitala baš u vrijeme prvog dana velikog skupa Pokreta u centru Rima.

Iako su organizatori skupa vjerovali u sretan rasplet prve koalicijske svađe, koji se kasnije i dogodio, a zajednička press konferencija premijera i dvojice potpredsjednika Vlade (Luigija Di Maia iz Pokreta i Mattea Salvinija iz Lige) mogla se pratiti i na velikim ekranima na pozornici, osjećala se određena nervoza od samog jutra. Jedan od naših sugovornika, blizak vrhu stranke, kazao nam je u jutarnjim satima, uz uzdah: “Možda će nam danas prvi put ljudi i zviždati, ipak smo sad i mi dio vlasti”. Nisu zviždali.

Živi zid

Nije to možda bilo ekstatično oduševljenje kakvo je, recimo, dočekalo Ivana Pernara na travanjskom skupu Živog zida u Lisinskom, no večernje pojavljivanje predsjednika stranke i potpredsjednika Vlade Lugi Di Maia popraćeno je burnim pljeskom i skandiranjem, uz tek možda četiri-pet pojedinačnih, ali prodornih zvižduka – koji su, ruku na srce, mogli biti i znak odobravanja.

Kad već u priču uvodimo Živi zid i njihov skup u Lisinskom, valja reći da su dva događaja potpuno neusporediva, ne samo po razmjerima. U travnju su koncertnu dvoranu u centru Zagreba ispunili isključivo aktivisti i simpatizeri Živog zida, koji su dovedeni na skup iz cijele Hrvatske, dok je na Circo Massimo mogao doći tko god je htio. Nadalje, čini se da Pokret pet zvijezda, barem sada kad je u Vladi, nije ni izbliza radikalan kao stranka Ivana Vilibora Sinčića, na čijem je skupu Pernar praćen ekstatičnim odobravanjem najavio izlazak iz NATO saveza i Europske unije. Di Maio je, primjerice, u razgovoru za Rai 3 nakon drugog danas skupa kazao vrlo jasno: “Dok sam god ja politički lider Pokreta pet zvijezda i dok god djeluje ova Vlada, ne postoji nikakva želja za napuštanjem Europske unije, ili eurozone”.

Cinici bi rekli i da na skupu u Rimu nije bilo moguće primijetiti da itko od stotina stranačkih dužnosnika fizički podsjeća na Isusa…

Čudesno ukazanje Bože Petrova

Politički program i djelovanje Pokreta možda više podsjeća – ako ćemo razgovarati o paralelama s Hrvatskom – na Most. Stranka se hvali time da se njihovi lokalni dužnosnici smanjili dugove jedinica lokalne samouprave gdje god su bili na vlasti, žestoko udaraju po staroj političkoj eliti i ponavljaju mantru o dubokim promjenama koje su nužne Italiji i koje će oni ostvariti.

Umjesto riječi “promjene” u prethodnoj rečenici slobodno stavite “reforme”, pa to sparite s upornim odbijanjem Pokreta da ih se svrsta lijevo ili desno i gotovo da će se među slovima čudesno ukazati lik Bože Petrova.

No, za razliku od ukočenog psihijatra iz Metkovića, a posebno za razliku od hrvatskog premijera Andreja Plenkovića čije je izjave nedavno u svojoj emisiji pustio Zoran Šprajc i “zaspao” s glavom na stolu, Di Maiov javni nastup podsjeća na rock zvijezdu, ili, još plastičnije, na finale predavanja nekog motivacijskog govornika.

Praćen burnim odobravanjem, Di Maio je u subotu govorio niti punih deset minuta, iz glave, s mikrofonom u rukama i puno gestikuliranja i šetnje po pozornici. “Evo nas – iako smo u Vladi i dalje smo s vama na Circo Massimo i dalje punimo trgove”, poručio je za uvod i nastavio s vrlo emotivnim (ali ne i agresivnim) govorom. Obećao je kako slijede promjene za promjenom (Conte je drugi dan s istog mjesta poručio kako ostaju do kraja mandata, do 2023. godine i kako će iz temelja promijeniti Italiju) i gotovo s knedlom u grlu – makar je tako izgledalo – poručio okupljenima: “Svakog jutra kad se probudim mi prva kroz glavu prođe jedna jedina misao – da treba vjerovati u naše principe i vrijednosti i boriti se za njih”.

Žute majice

Govori s pozornice su, međutim, tek manji dio ovog svojevrsnog političkog Woodstocka koji se od 2014. godine organizira na istom mjestu. Prije četiri godine se tu okupilo rekordnih 500 tisuća ljudi (ako je za vjerovati osnivači Pokreta, komičaru Beppe Grillu, a 150 tisuća ako je za vjerovati policijskog procjeni). Skup ovog vikenda je bio znatno manji, ali i dalje impresivan organizatori su prvog dana tvrdili da se okupilo 30, a drugog 50 tisuća ljudi. Domaći novinari su mi, očekivano, namigivali i sugerirali da je uputno te brojke podijeliti s dva.

Ono što je, međutim, mnogo impresivnije od ukupnog broja ljudi su – žute majice. Njih su, naime, nosili svi zastupnici Pokreta u raznim predstavničkim tijelima, od lokalnih skupština, pa do nacionalnog i europskog parlamenta. A zašto? “Jednostavno – da ljudi znaju da su to naši zastupnici i da mogu s njima porazgovarati o aktualnim političkim pitanjima”, kazao nam je jedan od ljudi iz organizacije događaja, pokušavajući žonglirati s pozivima na mobitelu i koordinacijom u stvarnom vremenu.

Osim te neformalne priče “s nogu”, na dva mjesta su pod krovom (zapravo golemim šatorskim krilom) organizirani paneli na kojima su sudjelovale “žute majice” s uvodnim govorima i građani s gomilom pitanja.

Slično je bilo i na tri “agore”, improvizirana trga s kojih su o svoj sili raznih lokalnih i nacionalnih tema govorili zastupnici Pokreta; a sve su pratili i prevoditelji na znakovni jezik. Ono što je najzanimljivije jest da su govornici nakon kraja njihovog programa silazili među publiku i doista dugo se zadržavali u razgovorima s građanima.

Pravi teroristi

Jedan od traženijih bio je 33-godišnji eurozastupnik Marco Valli, koji je govorio o ekonomskim pitanjima u odnosu s Europskom unijom. “Pravi teroristi su Moscovici, Juncker i ostali koji su zatvorili banke u Grčkoj u vrijeme održavanja referenduma!”, poručio je s govornice na kojoj je pokušao objasniti predstojeću bitku s EU institucijama oko talijanskog proračuna.

Dobrih pola sata nakon kraja njegovog dijela programa i dalje je, s nehajno prebačenom žutom majicom preko ramena (as Italian as can be), uporno razgovarao s desetak građana koji su se okupili oko njega, postavljajući strastveno pitanja i gestikulirajući kao da im je sudac upravo dosudio nepostojeći kazneni udarac. “Ragazzo…”, obraćao se svakom ponaosob talijanski eurozastupnik objašnjavajući makroekonomski realitet.

Dva sata kasnije, vidio sam na vlastito iznenađenje da su još uvijek tamo, istina u nešto manjem broju. Valli je upravo objašnjavao značenje rezultata izbora u Bavarskoj i kako je Macron čovjek postojećeg sustava. “Iako je članica eura, Italija i dalje ima svoju centralnu banku i svoj monetarni suverenitet. Mogli bi ostati u euru, ali i tiskati bonove centralne banke Italije”, predlagao je jedan od građana i dobio odgovor o tome kako je unilateralizam opasan i najkraći put do poraza, te kako svi potezi moraju biti dobro unaprijed pripremljeni i dogovoreni sa saveznicima u Uniji.

Treći se uključio tvrdeći (naravno, izražajno mašući rukama) kako je pogrešno misliti da je Njemačka neki izolirani otok koji je protiv Italije. “Ma ne, i tamo ima sve više siromaštva i nejednakosti, oni koji profitiraju su njemačke banke”, kazao je, uz odobravanje svih nazočnih.

Događaji su me odveli od grupice čija se rasprava nije doimala ni izbliza završenom, a ne bih se usudio staviti ruku u vatru da još uvijek nisu tamo i da ne seciraju ideju o uvođenju euroobveznica…

Je li Salvini opasan?

Potpuno neinformirani posjetitelj na Circo Massimo bi možda vrlo lako zaključio da se radi o okupljanju lijeve stranke, s jako izraženom ekološkom sviješću. Jedna od majica koja se može kupiti na štandovima Pokreta nosi natpis #iosonoplasticfree, a slične slogane protiv upotrebe plastike imaju i svi djelatnici na štandovima s hranom i pićem. Voda se toči na nekoliko mjesta iz pipa, iznad kojih je pano na kojem se objašnjava kako se time želi smanjiti upotreba plastičnih boca, a održiva energija je praktički, mantra. Direktna i digitalna demokracija su bazične političke vrijednosti koje se propagiraju na svakom koraku, a zbog univerzalnog dohotka za siromašne su već ušli u klinč s EU.

Ipak, Pokret inzistira i na poduzetništvu, uvode i ne baš socijalno osjetljivu jedinstvenu stopu poreza na dohodak, a nisu pretjerano entuzijastični ni prema priljevu migranata. No, tu su posve neusporedivi s Ligom, kojoj je antiimigrantska retorika osnovna odrednica politike. “Mi smo jednostavno postideološka stranka. Možda bi bili najbliže centrističkoj, ali odbijamo bilo kakve ideološke etikete. Sa Salvinijem i Ligom je drugačije, oni imaju jasne političke korijene i tu su znatno drugačiji od nas. No, imamo jasan koalicijski sporazum i ako ćemo ga se držati bit će sve OK”, kaže nam jedan od istaknutijih članova Pokreta, kad smo ga na koju minutu uspjeli maknuti od kamera talijanskih televizija.

“Je li Salvini opasan? Hmmm, recimo da je 50 posto opasan, a 50 posto želi doista raditi i mijenjati stvari”, kaže nam, pak, sugovornik blizak vrhu stranke na pitanje o koaliciji s čovjekom čije stavove i retoriku dio europskih medija zna nazvati i fašističkim.

Rusija i milijarde

Pokret ima i radikalnijih stavova, pogotovo je to bio slučaj dok još nisu došli do stvarne odgovornosti koju sa sobom nosi obnašanje vlasti. Često su se kroz njihove blogove i medije (a cijela priča o Pokretu pet zvijezda je i počela s blogom Beppe Grilla prije 13 godina) provlačile teze o štetnosti cijepljenja, a kao što se moglo čuti, neke poteze lidera EU će i danas nazvati – terorističkima.

Iako su u početku bili izrazito kontra Putina, stavovi Pokreta su se ponešto približili ruskima posljednjih godina. “Ha, Putin jest diktator, ali zar to nisu i Amerikanci, pod krinkom demokracije”, argumentira još jedan od ljudi bliskih vrhu Pet zvijezda. U pogledu odnosa s Rusijom kaže kako bi Talijani jednostavno htjeli biti nezavisni od velikih sila i na taj način ojačati svoju poziciju. Ideju za kraćim ekspozeom o Pokretu nesvrstanih mi prekida nastavljajući priču o tome kako talijansko gospodarstvo zbog sankcija Rusiji jednostavno gubi milijarde eura.

Sicilija

“Kad ste ih uopće počeli shvaćati ozbiljno”, pitam kolege u improviziranom press centru na mjestu na kojem je vjerojatno bila nekadašnja tribina antičkog cirkusa. Jer, godinama je cijela priča o Pokretu pet zvijezda bila o komičaru Grillu, njegovim riječima koje su, kako je govorio “njegovi pištolji”, antiestablišmentskom pokretu koji se okupljao na trgovima i ventilirao frustracije stanjem u zemlji… Nakon kraće konzultacije, odgovaraju sa: “Sicilija”. Tamo su 2012. godine održani lokalni izbori na kojima je Pokret dobio 18,7 posto glasova. “Tad smo shvatili da je to ozbiljna priča, ne samo ekipa s trgova”, prisjećaju se kolege.

Obnašanje vlasti je, međutim, mnogo zahtjevnija stvar od kritiziranja iz opozicije. To itekako shvaćaju posljednjih tjedana i mjeseci u Pokretu pet zvijezda, no ne napušta ih optimizam. “U narednim mjesecima će slijediti promjena za promjenom, trebalo nam je neko vrijeme da ih pripremimo”, uvjerava me visokorangirani aktivist Pokreta dok se Di Maio pozdravlja s ljudima u prvim redovima nakon svog govora. Skepsa o reformama koje samo što nisu stigle ojačana je primjerom Virginije Raggi, prve gradonačelnice u povijesti Rima, čija je pobjeda 2016. godine bila najveći dotadašnji uspjeh Pokreta pet zvijezda. “Što je s njenim rejtingom nakon dvije godine vlasti”, pitam čovjeka bliskog vrhu Pokreta, namjerno se praveći nevješt. Jer, nije nepoznato da gradonačelnica nije baš oduševila svojim radom.

Smiješak umjesto odgovora i malo duža pauza. “Rim je veliki grad, s krivo postavljenim temeljima i ogromnom korupcijom. Nemoguć za upravljanje”. Za to vrijeme na pozornici govori gradonačelnica, uz pokoji aplauz i ne pretjerano upečatljivo skandiranje “Virginia, Virginia!”.

Protiv ili za?

Jedan od problema je stanje javnog prijevoza koje je takvo da se zbog lošeg održavanja od početka 2017. godine do prošlog ljeta zapalio – 30 autobusa javnog prijevoza. “Samo u Rimu je moguće da kad eksplodira autobus u centru grada ljudi prvo ne pomisle na teroristički napad”, cinično se tvitalo ovog proljeća kad je planuo još jedan od gradskih buseva.

Lokalna desnica je pokrenula referendum o privatizaciji javnog prijevoza koji će se održati u studenom. Na njega je pored glavne pozornice podsjećao transparent na kojem je pisalo “Glasat ćemo protiv”. “Da, to je stav Pokreta. Znaš što, ja ću glasati za, baš me briga. Ipak živim u ovom gradu, a ta stvar doista sada ne funkcionira”, kaže mi jedan od aktivista pokreta, opisujući 20-minutna čekanja i ogromne dugove koje je nagomilala gradska firma za javni prijevoz.

Dva mandata

Na političku karijeru Virginie Raggi koja je u drugom krugu 2016. godine dobila preko 67 posto glasova, sve to, međutim, neće imati ama baš nikakvog utjecaja. Naime, te karijere neće ni biti, jer Raggi obnaša drugi politički mandat, od 2013. godine je bila zastupnica u Gradskoj skupštini. Po pravilima Pokreta pet zvijezda, nitko ne smije obnašati javnu funkciju duže od dva mandata, kako bi se izbjeglo stvaranje otuđene političke klase.

To je, međutim, sve veći problem za Pokret. “Jebi ga, ljudi su nam neiskusni”, kaže mi dobro informirani izvor iz Pokreta i objašnjava kako to posebno dolazi do izražaja sad kad obavljaju najvažnije funkcije u državi. Štoviše, smatra kako je zbog tog neiskustva i izbila prva koalicijska kriza koja je uspješno pogašena subotnjim dogovorom.

No, obećanje “običnim ljudima” o tome da se ljudi iz Pokreta neće pretvoriti tek u otuđene političare teško je sad samo tako prekršiti i promijeniti pravila. Stoga je i Di Maiu, iako ima tek 32 godine, ovo vjerojatno labuđi politički pjev, jer je također u drugom političkom mandatu.

Korijenje

“Ovo nije jednokratan fenomen. Pokret je stvorio lojalnu bazu podržavatelja i neće samo tako nestati. Iako u anketama stoje malo lošije nego na izborima gdje su dobili oko 33 posto glasova, imaju čvrstu jezgru podržavatelja koja sigurno broji najmanje 20-25 posto birača”, analizira talijanski kolega i pokazuje prema pozornici na kojoj se pred nekoliko desetaka tisuća ljudi redaju ministri.

“Bez obzira na sav govor o Salviniju i ultradesnici, establishment u EU se više boji Pokreta pet zvijezda, nego njega. Salvini je karijerni političar, od njega znaju što otprilike mogu očekivati, dok su ovi dole novi i nepredvidivi”, zaključuje drugi kolega nakon što je upravo poslao svoj izvještaj redakciji.

“Nitko drugi u Italiji ne radi ovakve skupove u kojima obični građani mogu ravnopravno sudjelovati u raspravama i kreiranju politika”, uvjerava me na kraju sugovornik blizak vrhu pokreta. “Najveća vrijednost cijele priče oko Pokreta je ta što smo ljude koji su bili razočarani, demotivirani i apatični opet zainteresirali za politiku”, zaključuje i s tih nekoliko rečenica o stanju prije pojave njegove stranke nenamjerno, ali i nevjerojatno vjerno opisuje trenutno stanje u Hrvatskoj. Mala zemlja koju tek čeka veliki politički Woodstock? Ma nema šanse. Ne kod nas. Ali, opet, vjerojatno su tako mislili i u Italiji, prije Sicilije 2012. godine.