Do tridesete godine nisam imala problema sa srcem. U srednjoj školi sam trenirala taekwondo, a kasnije sam volontirala, putovala po svijetu, studirala hrvatski jezik i književnost, kasnije socijalni rad. S trideset godina sam ostala trudna i negdje do petog mjeseca trudnoće sve je bilo relativno OK. Umarala sam se više nego obično i sa svojih četrdeset i osam kilograma došla sam na šezdeset i pet. Ginekologica me na kontrolnim pregledima špotala da prestanem jesti, ali ja nisam gotovo ništa jela, a kilogrami su se taložili.

Kasnije je krenulo padanje u nesvijest i malaksalost i u početku su mi ljudi govorili da trudnoća nije bolest i da su takve stvari normalne, ali ja sam došla do razine da više nisam mogla hodati. Noge su mi toliko trnule i oticale da ih gotovo nisam osjećala. Otkrilo se i da imam trudnički dijabetes, pa sam izbacila sve što u sebi sadrži šećere, a svi ostali simptomi pripisivali su se trudnoći.

Kardiolog je otkrio rijetku komplikaciju

Pred kraj trudnoće sve je krenulo nizbrdo, počela sam povraćati sve što bih pojela. Živjela sam doslovce na lisnatom celeru jer je to bio jedini način na koji sam mogla popiti vodu bez da je povratim. Spavala sam sjedeći, bila konstantno umorna i nisam više mogla otići ni do dućana. Bivši suprug je zaključio da stvarno nešto nije u redu i otišli smo kod kardiologa u osječkoj bolnici.

Čovjek mi je stavio stetoskop na grudi i upitao me ‘A, zašto ste vi došli tu? Idite šetati, sunčani je dan’. Nije napravio ni ultrazvuk, pa sam otišla privatno kod jednog iskusnog starijeg kardiologa tu u Osijeku. Odmah je utvrdio da je riječ o postpartalnoj kardiomiopatiji, komplikaciji koja je vrlo rijetka i koja se događa u trudnoći ili nekoliko mjeseci nakon poroda.

Bila sam već u osmom mjesecu trudnoće, srčana funkcija mi je pala na 64 posto i dobila sam njegovu preporuku za carski rez. U bolnici su to srećom uvažili, ali nisu uvažili da je dijagnoza koju je napisao taj privatni liječnik ozbiljna stvar. Četiri dana prije termina bila sam hospitalizirana, ali nisu kontaktirali bolničkog kardiologa, iako vjerujem da su trebali.

Nakon poroda mi je funkcija srca jako pala

Rodila sam predivnog sina Tobija. Probudila sam se iz narkoze, obitelj je bila oko mene, a ja sam imala sam osjećaj kao da se gušim. Imala sam 160 otkucaja srca u minuti i nitko nije znao što se događa. Drugi dan mi se srce malo umirilo i pokušavala sam dojiti Tobija, ali mi je to bilo jako teško, a u tjedan dana je došlo do toga da ga više toga nisam mogla dignuti, previti, niti dojiti jer bih se gušila.

Kilogrami su mi i dalje rasli, gležnjevi su mi bili stravično otečeni, a vrat mi se spojio s glavom. Kasnije sam saznala da je to bila voda koja mi se nakupljala u organizmu. Nisam mogla više sama doći ni do wc-a. Osmi dan su me prebacili na intenzivnu kardiologiju gdje sam se pet dana borila za život.

Napravili su ultrazvuk i liječnica je bila šokirana kada je vidjela da mi je funkcija srca pala ispod 30 posto. Odmah su mi dali tablete za izbacivanje vode, uveli su još neke lijekove i isti taj dan sam ispustila osam litara tekućine iz sebe. Ostala sam u bolnici još tri tjedna, sve dok mi se funkcija srca nije malo podignula.

Nisam imala snage Tobija držati na rukama

Vratila sam se doma s tonom lijekova i zakazali su mi pregled za dva mjeseca.
Cijele dane sam ležala u krevetu. Nisam više mogla hodati, bila sam potpuno nesamostalna i preslaba uzeti Tobija u ruke. I to je strašan osjećaj. Nisam mogla ništa raditi s njim, a kada bi zaplakao mogla sam jedino dopuzati do njegovog krevetića i plakati.

Nakon dva mjeseca sam počela iskašljavati sukrvicu. Spavala sam sjedeći i počela sam povraćati nakon svakog uzimanja lijeka. Otišla sam ponovno privatno kod svojeg kardiologa i on mi je rekao da odem u Zagreb na pregled kako znam i umijem jer vidi da je jedino rješenje transplantacija srca.

Preko prijateljice sam prije toga već imala dogovoren termin u Klinici za plućne bolesti u Rockefellerovoj jer sam imala problem i s plućima, ali kad sam javila da sam preslaba za dolazak i za mišljenje privatnog liječnika, prijateljica je liječnici rekla o čemu se radi i ona je odmah poslala moje dokumente na Rebro i u roku tri dana su mi našli krevet.

Prije transplantacije trebali su riješiti problem s plućima

Obavili su sve preglede i bilo je odmah jasno da je potrebna na transplantaciju. Htjeli su mi ugraditi pacemaker i pričalo se o raznim opcijama, ali moje je srce bilo previše slabo. Otkrili su da imam i hipertenziju pluća, pa se prije transplantacije trebalo i to izliječiti. Napravili su kompletnu obradu koja je trajala poprilično dugo jer je doslovno sve moralo biti u redu, od svakog organa do zubiju. I cijelo to vrijeme davali su mi jako skupe lijekove koji potiču rad srca. Liječnički tim se nevjerojatno trudio i kada se sve riješilo, stavljena sam na hitnu transplantacijsku listu.

Međutim, moje se stanje unatoč njihovom trudu i lijekovima sve više pogoršavalo, pa se pričalo da će me staviti u induciranu komu, ako ne dođe srce na vrijeme. Imala sam aritmije i jake tahikardije, a događalo se da su mi u jednom trenutku otkucaji srca 178, pa u djeliću sekunde padnu ispod 30. Bili su to strašni skokovi od kojih bih padala u nesvijest, a bolovi su bili toliko jaki da sam imala osjećaj kao da mi netko sjedi na prsima.

Dobila sam srce 17- godišnjaka iz Njemačke

Saznanje da idem na transplantaciju sam dobro prihvatila jer sam znala da ne postoji druga opcija, ali sam se psihički užasno osjećala. Bilo mi je jako teško jer sam bila odvojena od Tobija. Bivši suprug ga je u nekoliko puta doveo u posjetu, ali ga nisam mogla primiti u ruke. Snagu si mi davali svakodnevni video pozivi jer sam ga mogla vidjeti barem preko kamere.

U sklopu transplantacije prolazila se i psihološka pomoć. Dolazila mi je jedna predivna psihijatrica s kojom sam danima razgovarala. Najviše me mučila misao da netko mora umrijeti da bih ja živjela. Razmišljala sam da je ta osoba isto nečije dijete i vukla sam paralelu da i ja imam doma dijete. Psihijatrica mi je kroz svakodnevne razgovore dosta pomogla da sve to posložim u glavi.

Racionalizirale smo to u više navrata, ali nakon transplantacije sam saznala opće podatke o donoru i bilo mi je užasno jer sam dobila srce 17- godišnjeg mladića iz Njemačke. Jako sam se dugo mučila s tim i trebalo mi je vrijeme da to probavim. Pokušavali su me raspoložiti u bolnici, a bivši muž je dao ime srcu Klaus. Nekako vjerujem da je njegovim roditeljima možda bila utjeha da je to srce nekome spasilo život. Ustvari, dva života; moj i indirektno Tobijev.

‘Tobi je doma i treba mamu’

Moje novo srce stiglo je 4. listopada 2017. Toga jutra sam imala još jednu strašnu epizodu i pala sam u nesvijest. U 11 ujutro u sobu je ušla moja liječnica i rekla mi da je pronađeno odgovarajuće srce te da će ići po njega avionom u Njemačku. Upoznali su me s timom koji će ići po srce i doktorom koji će raditi transplantaciju. Objasnili su mi kako sve to izgleda i krenule su pripreme.
U osam navečer su me odveli u operacijsku salu. Dobila sam napadaj panike. Poskakivala sam valjda 20 centimetara na stolu i zadnje čega se sjećam da se stvorio šušmur i da su govorili da mi hitno trebaju dati nešto za umirenje.

Probudila sam se oko devet ujutro. Transplantacija je trajala oko šest, sedam sati. Pored mene su bili bivši suprug i mama. Bila sam u šok sobi prikopčana na aparate. Bio je to čudan osjećaj. Probudite se i tu ste i dalje. Prije operacije nisam razmišljala da se neću probuditi. Rekla sam sama sebi ‘idemo to napraviti, Tobi je doma i treba imati mamu’, no tada nisam niti u najluđim snovima pomislila da ću pet godina nakon toga biti dobro i živjeti relativno normalno.

Dobila sam novo srce, rez me užasno bolio i morala sam piti analgetike idućih šest mjeseci, ali osjećaj da živim bio je opojan. Odmah sam osjetila ogromnu razliku. Prije transplantacije moj ten je izgledao žuto i već drugi dan mi se vratilo zdravo rumenilo. Nakon četiri dana sam sjedila, a već na intenzivnoj sam počela hodati po odjelu. Koristila sam hodalicu, bili su to možda mali koraci, ali za mene veliki uspjeh.

Imala sam sreću da su mi mišići ostali očuvani jer sam sve ono vrijeme prije transplantacije svakodnevno vježbala s fizioterapeutima statičke vježbe, a kasnije hodanje i disanje.. Iako je moje srce otkazivalo, mi smo prije transplantacije vježbale u krevetu i vjerujem da me ta žena održala na životu, a oni poslije vratili snagu. Nakon mjesec dana kada su me otpuštali iz bolnice mogla sam već samostalno hodati. Predložili su mi daljnju rehabilitaciju u Opatiju, ali sam to odbila jer sam se željela što prije vratiti doma djetetu.

Cijeli život moram piti lijekove koji smanjuju imunitet

Tobi je tada imao već 6 mjeseci i počeo je puzati. Nisam bila doma skoro četiri mjeseca i u početku mi se često pojavljivala misao prolaznosti i kratkoće. Zapitkivala sam se ‘Na koliko dugo ja tu dolazim? Godinu dvije, tri?’ I odlučila sam da moram maksimalno iskoristiti svaki dan. S Tobijem sam slavila četvrt rođendane, polu rođendane i rođendane, a i danas slavimo Srcedan.

Prvih šest mjeseci morala sam biti u strogoj karanteni, pa su i posjeti prijatelja i obitelji bili ograničeni. Svatko tko je došao morao je dezinficirati ruke i imati masku. Živim opreznije i danas jer cijeli život moram piti imunosupresive. To su lijekovi koji oslabljuju imunitet kako moj organizam ne bi novo srce prepoznalo kao strano tijelo i odbacilo ga. Uz to pijem i mnoge druge zaštitne lijekove, a uz sve to redovito odlazim na cijepljenja protiv raznih bolesti.

Čak i odlazak kod zubara zahtijeva pripremu jer ako se radi nekakva intervencija na zubima moram popiti profilaksu da ne dođe do infekcije. Učila sam u hodu kako funkcionirati i bilo mi je teško naučiti se tražiti pomoć. Izbjegavam, recimo, velike redove u zatvorenim prostorima da nešto ne pokupim, pa netko drugi to napravi umjesto mene kada je moguće. Dosta dugo sam i Tobija držala doma. Nisam ga upisivala u vrtić jer djeca prva pokupe zarazne bolesti. Kad je konačno krenuo, naglasili smo odgajateljicama da nam jave ako se nešto pojavi u grupi da ga tada ne šaljemo.

Tobi zna moja ograničenja, a ja njegova

Inače, Tobiju je prije dvije i pol godine dijagnosticiran autizam. Sve razumije, funkcionira i motorički je vrlo spretan. Problem je komunikacija, ali to rješavamo na raznim terapijama i kod logopeda. Trudim se uključivati ga što više u svakodnevni život, pa ide u vrtić gdje ima asistenticu, vodim ga svugdje sa sobom, uključujem u razne aktivnosti i mogu reći da je vrlo sretno i razigrano dijete. Možda nije u govoru na razini svojih vršnjaka, ali je velika stvar da zamjećuje svijet oko sebe i sudjeluje u istom.

Tobi i ja odlično funkcioniramo zajedno. On zna moja ograničenja, a ja njegova i pokušavamo najbolje iskoristiti svaki dan. U vrijeme lockdowna kada su igrališta i parkovi bili zatvoreni počeli smo saditi povrće u našem vrtu. Živimo u centru grada, gledamo u katedralu, ali imamo urbani vrt u kojem i danas uživamo. Pazim što jedemo, koliko jedemo i trudim se da što više vremena provodimo u prirodi. Odlično smo se snašli, zafrkavamo se, šećemo po šumama, a nedavno smo krenuli i planinariti.

Kroz cijelo to iskustvo upoznala sam puno divnih ljudi

Sretna sam da je moje novo srce danas zdravo i puno je jače od prethodnog. Primjerice, novo srce puno jače osjećam, a na početku je toliko jako kucalo da sam imala osjećaj kao da se ljuljam. Zanimljivo je i da zbog bolje prokrvljenosti u organizmu danas puno jače vidim boje nego ikada prije. Općenito mogu reći da mi se život nakon transplantacije puno promijenio.

U početku sam imala nekih kriza u glavi, ali imam prijateljicu koja je psiholog i s kojom sam puno razgovarala. Kroz cijelo to iskustvo upoznala sam i mnogo predivnih ljudi; od raznih terapeuta na Rebru, do medicinskih sestara i čistačica. Svi oni su mi bili ogromna podrška u trenucima kada mi je to najviše trebalo, a s nekima od njih sam i danas u kontaktu.

I zato želim naglasiti da mi je liječenje na Rebru bilo lijepo iskustvo. Iz Osijeka, nažalost, nemam niti jednu dobru uspomenu, ali to pokušavam ostaviti iza sebe. Upoznala sam i divne ljude koji su također prošli transplantacije srca. Imamo na Facebooku svoju grupu gdje dijelimo iskustva i pružamo si podršku, a s vremenom smo se toliko sprijateljili da dijelimo i neke privatne životne situacije koje nam se događaju.