Ispovijesti iz Hrvatske: zašto većina ljudi kojima je presađeno srce živi u uvjerenju da su preuzeli karakter svojih donora

“Pacijent je suočen s prolaznošću života i svojom smrtnošću. Može postati zločest, može postati bolji, netko prestaje biti škrt. U stvari, mijenja mu se karakter”, tvrdi Milas. S njim se slaže i prof. dr. sc. Alma Mihaljević-Peleš, predstojnica Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb i pomoćnica sanacijskog upravitelja. “Jedan tako poseban događaj kao što je transplantacija srca predstavlja izniman stres za organizam i može djelomično promijeniti karakteristike ličnosti. To će često biti pozitivna promjena, jer je osobi s presađenim srcem pružena nova šansa za nastavak života. Međutim, ta promjena može biti i negativna.

Nikada ne znamo kako će stres promijeniti naše osobine”, rekla je Mihaljević-Peleš. Američki znanstvenik, prilično kontroverzni Gary E. Schwartz, jedan je od rijetkih koji godinama pedantno istražuje pitanje konflikta svijesti ljudi koji žive s tuđim organima. Schwartz je doktorirao psihologiju na Harvardu 1971. godine. Nakon toga predavao je na Yaleu, gdje je vodio Psihofiziološki centar, a od 1988. predaje na Sveučilištu u Arizoni. Dosad je objavio više od 450 znanstvenih radova i stručnih članaka.

Polemička istraživanja

Njegov često citiran rad “Promjene kod primatelja transplantiranog srca koje su paralelne s ličnostima njihovih davatelja”, objavljen je 2002. godine. U njemu obrađuje pitanje Teorije o živim sustavima, koja izričito tvrdi da sve žive stanice u sebi posjeduju funkcionalne podsustave za pamćenje i odlučivanje. Schwartz je predstavio fenomen koji je nazvao pamćenje srca. Konkretno, tvrdi da se uz pomoć stanične memorije sjećanje može pohraniti u srcu na isti način kao i u mozgu.

To bi značilo da neki pacijenti nakon transplantacije mogu poprimiti osobine svog donora prema pohranjenim sjećanjima u srcu. “Gary E. Schwartz smatra da svijest preživljava fizičku smrt čovjeka i to je nastojao potkrijepiti znanstvenim istraživanjima. Poprimaju li ljudi s presađenim srcem psihičke osobine donora, vrlo je teško pitanje. Mislim da to još dugo nećemo moći sigurno potvrditi ili opovrgnuti, jer ne postoje dovoljno validne i prihvaćene metode istraživanja ovog područja”, rekla je za Telegram prof. dr. sc. Alma Mihaljević-Peleš.

---

Danijel Katić, Osijek, 37 godina

Sredinom svibnja 2011. godine počeo sam sumanuto kašljati. Kašalj se pojavio, sjećam se, sredinom mjeseca, u petak. Mojoj ženi Mirjani zvučao je čudno. Dva dana konstantno me tjerala da odem doktoru. Išla mi je na živce. Gušim se od kašlja, ne spavam, jedva dišem i još mi Mirjana ne da mira. Mislio sam da bezveze paničari. Međutim, sljedeću noć nisam mogao zaspati niti na minutu, stalno sam kašljao i mislio sam da ću se ugušiti. Mirjana se ponovno uplašila, poslala me u hitnu. “Vaše srce ne funkcionira normalno, a plućna krila puna su vode”, rekao mi je liječnik nakon detaljne kardiološke obrade.

Iznenadio se što ranije nisam primijetio da mi propada srce, nije mu bilo jasno kako nisam osjetio nikakve simptome. Objašnjavao mi je da sam morao osjetiti kroničan umor. Tada sam imao 32 godine i radio sam kao trgovac u Konzumu. Dio moje dnevne rutine oduvijek je sadržavao popodnevni odmor. Bio sam tipični Slavonac, kojem se nikada nije žurilo. Volio sam spavati i nisam slutio da bi to mogao biti znak da sam ozbiljno bolestan. Onda sam odjednom, nakon napada kašlja saznao kako sam zapravo teški srčani bolesnik. Situacija se dodatno zakomplicirala nakon mjesec dana.

U lipnju sam doživio moždani udar. Završio sam na Rebru gdje su liječnici konstatirali kako moje srce radi s dvadeset posto kapaciteta. Vjerojatno ću morati na transplantaciju, rekli su. Bio je 12. siječnja 2012. godine. Probudio sam se rano ujutro. Ponovno nisam mogao spavati. Počeo sam šetati po kući. Iza mene je hodala moja žena i uporno mi ponavljala kako bih se trebao ošišati. Kao da je znala da ćemo toga dana naglo otputovati u Zagreb. “Okej. Idem se raspitati kod obližnjeg frizera”, popustio sam. Izjurio sam iz kuće, ali sam u toj cijeloj zbrci zaboravio na mobitel.

Infantilne reakcije

Doma sam se vratio nakon sat vremena. Na vratima me dočekala Mirjana. “Katiću, kako možeš zaboraviti telefon? Što ako nazovu iz Zagreba?” Znao sam na što misli. Pitanje se odnosilo na transplantaciju. Ne znam zbog čega je to baš danas spomenula, kada danima nismo razgovarali o toj mogućnosti. Nekoliko minuta kasnije zazvonio je Mirjanin mobitel. Javili su joj da imaju srce za mene. Sjećam se samo da su mi rekli da u Zagrebu moramo biti za najviše četiri sata. Cijelim putem prema Zagrebu smo plakali.

Transplantacija je trajala pet sati. Sjećam se trenutka kada sam se probudio. Povukao sam neku medicinsku sestru za rukav i počeo je preklinjati za čašu vode. Uopće nisam razmišljao o tome kako sam preživio operaciju. Nije me zanimalo novo srce. Nisam niti pomislio na donora koji mi je spasio život. Fokusirao sam se na vodu. Bio sam užasno žedan. Večer nakon operacije saznao sam da sam dobio srce jednog 15-godišnjaka. Liječnici mi nisu smjeli reći ništa više o donoru. Vrlo brzo nakon povratka u Osijek primijetio sam određene promjene u svome ponašanju. Ništa previše bitno.

Prije sam bio dosta povučen tip. Nikada, primjerice, nisam vikao. Nisam ljudima upadao u riječ, izbjegavao sam bilo kakve rasprave. Nekoliko tjedana nakon povratka iz bolnice Mirjana mi je počela govoriti da sam nemoguć, da se ponašam kao pubertetlija. Jednom sam se počeo luđački derati na nju pred prijateljicama. Često sam zanovijetao, lupao sam vratima. Počeo sam stalno tražiti nekakvu akciju i prilično temperamentno voziti automobil. Neki dan sam na sebe stavio laganu jaknu. Mirjana se uplašila da bih se mogao prehladiti pa mi je predložila da se presvučem u pernatu jaknu.

Zašto sam počeo jesti meso

Počeo sam histerizirati i divljati po stanu: “Zašto uvijek mora biti sve po tvome? Zbog čega me kažnjavaš?”. Glasno sam tresnuo vratima i izjurio iz kuće. Tek sam se nakon nekoliko minuta smirio i shvatio da sam opet bio užasan prema njoj.Nakon transplantacije srca potpuno sam promijenio prehranu. Prije nisam bio vegetarijanac, ali meso me nikad nije posebno privlačilo. Do operacije. Nekoliko mjeseci nakon transplantacije Mirjana i ja posjetili smo njezinu tetu na selu. Odjednom sam dobio ogroman apetit. Započeo sam s kuhanim mesom iz juhe, a nastavio s tri vrste mesa za glavno jelo.

Jeo sam pohlepno, kao da sam godinama bio gladan. Teta se čudila nad količinom hrane koju sam utrpao u sebe, jer me do tada nikada nije vidjela u takvom izdanju. Mirjana za nedjeljni ručak ispeče kilogram mesa. Ona pojede jednu do dvije šnicle, a ja ostatak. Moja žena je na početku smatrala da se moja promjena karaktera i životnih navika može povezati s moždanim udarom. Počela je rekonstruirati događaje. Shvatila je da se nakon moždanog udara nisam nimalo promijenio. Značajne promjene dogodile su se nakon transplantacije srca.

Psihološko vještačenje

Mislio sam da pretjeruje, ali sam u jednom trenutku shvatio kako je i moj smijeh postao drukčiji. I da sam počeo voljeti životinje. Prije našeg vjenčanja moja žena izjavila je da će u našu novu kuću useliti isključivo u paketu s Markom, njezinim ogromnim mačkom. Jedva sam pristao. Nakon transplantacije srca, poludio sam za Markom. Doslovno sam ga preoteo Mirjani. Stalno ga mazim, a u međuvremenu sam dovukao doma još dvije mačke, Sheldona i Krešimira. Mirjana se nikako nije mogla pomiriti s mojim promijenjenim karakterom.

Nagovorila me da odem na jedno psihološko vještačenje gdje je psihologinja ustanovila kako imam iznadprosječnu inteligenciju, ali i model ponašanja znatno mlađe osobe, tinejdžera. Tada smo prvi put počeli ozbiljnije razmišljati o mome darivatelju organa. Preko određenih privatnih kanala uspjeli smo doznati nekoliko bitnih informacija o njegovu životu. Moj 15-godišnji donor bio je prilično nemiran. Odnosno, iskrenije, problematičan tip. Tata mu je bio mesar i odrastao je okružen mnoštvom životinja. Uvjeren sam da to objašnjava goleme promjene u mome ponašanju.

---

Dražen Zemun, Križevci, 46 godina

Oduvijek sam bio lijen. Onaj tip koji će, umjesto košarke, satima igrati belu. Nekoliko mjeseci nakon transplantacije, kada sam se već do kraja oporavio, ženi sam predložio da odemo na izlet u Kalnik, valjda prvi put otkad smo zajedno. Na jednoj planinarskoj stazi naletjeli smo na prijatelja Stjepana Jembreka, inače predsjednika planinarskog društva u Križevcima. “Stari, došao si ti na moje”, šalio se Štef i pozvao me da se priključim planinarima. Sjećam se jednog proljetnog jutra, bili smo u podnožju Velebita.

Bio sam potpuno opremljen, u gojzericama i sa štapom u ruci. U tom trenutku shvatio sam da sam postao potpuno opsjednut planinarenjem. Do danas sam se popeo na sve vrhove Velebita, većinu hrvatskih planina i na slovenski Triglav. Godinu i pol nakon transplantacije jedna poznanica uspjela je doznati kako je moj donor bio mladi alpinist, penjač kojem su se na jednoj visokoj stijeni otkopčali klinovi. Pao je i preminuo na mjestu događaja. Prije bolesti radio sam kao prometnik vlakova u Hrvatskim željeznicama.

Za vrijeme jedne noćne smjene, negdje oko tri ujutro, osjetio sam kako mi srce snažno pulsira. Užasno sam se uplašio. Odjurio sam kući i već sljedećeg dana javio sam se svojoj liječnici. Poslala me na hitan pregled u Srčanu polikliniku u Zagrebu, gdje mi je kardiolog ustanovio da imam srce 80-godišnjaka. Već je taj dan spomenuo mogućnost transplantacije. Izašao sam iz Poliklinike u Draškovićevoj te sjeo na klupicu na tramvajskoj stanici. Moje srce je ponovno intenzivno lupalo, ali ne zbog bolesti nego zbog straha od operacije.

Ne želim upoznati obitelj

Počelo mi se naglo pogoršavati. Nisam mogao disati, spavao sam u sjedećem položaju. Završio sam u Vinogradskoj bolnici, na listi pacijenata za hitnu transplantaciju. Srce sam dobio 23. svibnja 2008. godine. Doktor mi je ušao u sobu i objasnio da je Vladinim helikopterom upravo krenulo iz njemačkog Ravensburga. Mene su hitnim kolima odvezli u KB Dubrava. Nemam puno informacija o svom donoru, osim da je poginuo vrlo mlad. Međutim, sudeći prema mojem novom karakteru, donor je vjerojatno mogao biti jako zaposlen.

Naime, ja sam nakon transplantacije srca postao lud za poslom. Bez obzira što sam ostvario pravo na invalidsku mirovinu, pokrenuo sam vlastiti biznis s frizerskom opremom. Od lijenog tipa koji satima sjedi u kafiću, postao sam radoholičar. Spavam maksimalno šest sati dnevno. Osim toga, od pokojnog alpinista vjerojatno sam naslijedio ljubav prema slatkome. Prije sam izbjegavao slatku hranu. Jeo sam isključivo štrukle, a posljednjih sedam godina moram se kontrolirati da nakon ručka ne pojedem cijelu kutiju keksa.

Nikada nisam pokušao stupiti u kontakt s njegovom obitelji. Prijatelji su mi savjetovali da to učinim. Smatraju kako će biti sretni kada upoznaju obiteljskog čovjeka koji živi zahvaljujući srcu njihova sina. Ja ne mislim tako. Bojim se da bih ih mogao uznemiriti, pogotovo kada bih im rekao kako vjerujem da sam, osim srca, od njega dobio neke nove karakterne osobine.

---

Davor Bogović, Ivankovo, 29 godina

Bio sam ličilac i soboslikar. Prvi simptomi bolesti pojavili su se na sezonskom poslu u Rovinju, jednog nesnosno sparnog jutra. Probudio sam se sav otečen. Nisam mogao obuti tenisice. Nekako sam se dovukao do sobe u kojoj je još uvijek spavao moj kolega. On me natjerao da odem u ambulantu, a od tamo su me kolima hitne pomoći poslali u Pulu. Liječnici su bili u panici jer mi nisu mogli izmjeriti puls. Napravili su brojne pretrage i naposljetku ustanovili da mi je popustio srčani mišić. Stavili su me na listu za hitnu transplantaciju srca koju sam čekao na Odjelu kardiologije na zagrebačkom Rebru.

Bio sam u katastrofalnom stanju, pio sam 21 jednu tabletu na dan i nisam mogao normalno disati. Pritom sam se panično bojao operacije. Pročitao sam da pedeset posto organizama ne prihvati novo srce. Samo četiri dana nakon što sam završio na listi za transplantaciju, 14. veljače 2010., u sobu je u jedan ujutro banuo doktor. “Davore, jedno srce kompatibilno tvojemu upravo je krenulo iz Njemačke”. Zgrabio sam mobitel i počeo nazivati svoje u Slavoniji. Nitko se nije javljao. Mama je vjerojatno spavala, tata je bio u na fišijadi, očito među glasnim ljudima i nije čuo mobitel.

Zašto radim zimnice

Napokon sam uspio dobiti brata koji je u to vrijeme bio zaposlen u vojsci u Karlovcu. Uspio sam mu samo reći da je stiglo srce. Medicinske sestre su me prekinule i počele pripremati za operaciju. Djelovale su smireno. Očito su htjele ostaviti dojam da je sve u redu, kao da se ne događa ništa bitno. Srećom, vrlo brzo su me uspavali. Probudio sam se kao zdrava osoba. Okej, ležao sam na intenzivnoj, tijelo mi je bilo spojeno na aparate, ali napokon sam mogao samostalno disati. Nikada nisam bio sretniji. Pitao sam najbližeg doktora čije sam srce dobio.

Večer prije u jednoj prometnoj nesreći stradale su dvije Njemice, otprilike mojih godina. Oba srca završila su na Rebru. Oporavak od operacije trajao je 40 dana. Kući sam se vratio radikalno promijenjen. To sam protumačio posljedicom vrlo traumatičnog razdoblja. Međutim, moji ukućani počeli su me zezati da se ponašam kao žena. Počeo sam prati veš i suđe, usisavati, čistiti kupaonicu, brisati prašinu i svakodnevno kuhati ručak. Nedavno sam napravio zimnicu: ajvar, kiselu papriku, kisele krastavce i pekmez.

Mama mi je bila u bolnici. Svako malo sam je zvao i tražio savjet: “Mama, koliko ono octa ide u kisele krastavce?”. I prijatelji tvrde da sam se potpuno promijenio, da više nimalo nisam bećar koji sam bio. I sam primjećujem da više nisam nagao. Bitno sam smireniji, vjerojatno i nježniji. Potpuno sam uvjeren da je to povezano sa srcem koje sam dobio.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 28. studenog 2015.