'Zbog par grama droge proveo sam 8 godina u najgorem tajlandskom zatvoru. U ćeliji su nam ostavljali leševe'

“Imao sam hrpu novca i živio brz život. Noć bih provodio u klubovima, a dan na poslu. Recimo, na Ibizi sam proveo dosta vremena i tu sam se prvi put susreo s lakim drogama, ali i kokainom”, govori Maksim.

Preseljenje na Phuket

Na Ibizi je upoznao i kolegu Johna, s kojim će raditi dugi niz godina. On ga je, kaže, prvi put odveo u Tajland 2000. godine, a već tada se zaljubio u tu zemlju.

Bio je opčinjen njezinom kulturom i načinom života da je odlučio 2007. preseliti u tajlandski grad Phuket jer je dobio ponudu da radi marketing za jedan hotel. Tada upoznaje i djevojku s kojom se odlučio skrasiti. Dobili su kćer, a život mu je, ističe, bio idiličan.

“Ja sam imao sve što mnogi sanjaju – kuću na moru, sportski automobil, dva motora, čistačice. Zarađivao sam kao tamošnje poznate face, glumci i pjevači. Tako sam, između ostalog, mogao živjeti jer je Tajland jedna vrlo jeftina država”, govori Maksim.

Telefonski broj dilera

No, njegova tajlandska idila praktički je završila 2011. U travnju te godine nazvao ga je John tražeći uslugu. Rekao mu je da jedan Amerikanac želi kupiti drogu, konkretno crystal meth.

“U našem poslu droga je bila sveprisutna stvar. Nisu se drogirali samo zaposlenici, već i turisti u hotelu za koji sam radio. Više od 50 posto njih šmrkalo je kokain”, tumači Maksim.

U svom mobitelu imao je, kaže, kontakte brojnih dilera. Javio se tipu koji je često dolazio kod njih u hotel. Maksim je znao da on dila kokain pa ga je pitao može li nabaviti crystal meth. “Dao mi je svoj broj telefona, a ja sam ga proslijedio Johnu”, tvrdi Maksim.

Pijani pozivi

Par dana nakon toga, John ga je ponovno nazvao. Bio je u društvu dotičnog Amerikanca i rekao Maksimu da dođe na zabavu koja se održavala u jednom poznatom tajlandskom baru.

“Mobitel mi nije prestajao zvoniti, cijelo vrijeme su me zvali, a sa svakim pozivom sam shvaćao da su sve pijaniji. Tražili su me da im se pridružim, ali ja nisam imao vremena jer sam cijeli dan bio s kćeri”, govori.

No, kako su bili uporni i inzistirali da dođe, oko sedam navečer odlučio im se pridružiti. Sjeo je na motor i zaputio se prema baru. Htio je, kaže, samo popiti pivo i popričati s momcima. Kada je došao do bara, iz njega su izašli John i Amerikanac. U tom trenutku pojavio se i diler u crnoj Toyoti Corolli.

Naoružani specijalci

“Prepoznao sam njegov auto i rekao Amerikancu da mu se javi. On je odmah počeo vaditi novac i gurao ga dileru kroz prozor. Ovaj mu je dao do znanja da se to tako ne radi pa smo sjeli na zadnje sjedište njegovog auta kako bi on i Amerikanac odradili primopredaju. Mislim da se radilo o 4 grama droge”, priča.

U jednom trenutku ispred njih se zaustavio drugi automobil, a iz njega je iskočila naoružana ekipa. Radilo se o specijalnoj policiji. “Amerikanac se okrenuo prema meni, pogledao me i rekao: ‘počni trčati’. Izašao sam iz auta i dao se u bijeg, ali me policija vrlo brzo opkolila i uhitila. U tom trenutku nisam imao pojma da će se moj cijeli život preokrenuti naglavačke”, kaže Maksim.

Dok je ležao na podu, kroz glavu mu je samo prolazilo da se mora što prije vratiti kući. Završio je u policijskoj stanici gdje je organima reda objasnio da nije on kupovao drogu, već Amerikanac kojem je dao dilerov broj.

Tražili da prizna krivicu

Policajci su mu rekli da se može vrlo lako izvući. Samo je trebao početi surađivati s njima i reći im tko sve na Phuketu konzumira drogu. “Bio sam uvjeren da me neće dugo držati jer nisu imali osnove za to pa sam odbio njihovu ponudu. Rekli su mi da im je jasno da nisam ni diler, a niti kupac, ali da ću ipak završiti u zatvoru”, priča.

Vrlo brzo nakon toga dodijeljen mu je odvjetnik koji mu je rekao da samo mora priznati krivicu, platiti mu 2500 eura i da će dobiti samo pet godina zatvora. “Gledao sam ga zbunjeno, rekao mu da moram van jer me čeka obitelj. On mi je pak rekao da nemam nikakve šanse pobijediti sistem u Tajlandu jer sam stranac”, tvrdi Maksim. Odbio je poslušati odvjetnika pa je završio iza rešetaka, kao i njegov kolega John.

Kada su došli u zatvor ostao je šokiran uvjetima u njemu. Na filmu je, kaže, vidio kako inače izgledaju zatvori, no onaj na Phuketu bio je drugačiji od svega što je ikada vidio. Nesnosan smrad, vrućina, gomila tetoviranih namrgođenih tipova prve su stvari koje je Maksim primijetio.

Upali u namještaljku

“Strpali su nas u ćeliju površine 150 kvadrata u kojoj se nalazilo 180 ljudi. Jedva smo uspjeli ući u nju. U kutu smo vidjeli dva WC-a pored kojih je stajalo nekoliko bijelaca. Otišli smo do njih i saznali da je riječ o državljanima Francuske i Švicarske.

Nakon što smo im ispričali što nam se dogodilo, rekli su nam da su i oni završili u zatvoru zbog Amerikanca. Kako sam kasnije saznao, on je surađivao s policijom i organizirao zabave koje su služile kako bi uhitili sve koji imaju bilo kakvu vezu s drogom. Mi smo zapravo upali u namještaljku”, priča.

Boca kao jastuk

Kada su pitali Francuza gdje će spavati, on im je samo pokazao beton pod nogama i objasnio da je to njihov novi krevet. “Ćelija je bila toliko krcata pa smo mi novi dobili mjesto gdje se moglo ležati samo na boku.

Tako smo se spakirali, jedan pored drugog, kao kad bih sa ženom navečer legao spavati. Nismo imali ni deku, a ni jastuk. Pronašao sam neku bocu coca-cole koja mi je dugo vremena bila jastuk”, opisuje Maksim.

Tu večer je, kaže, prvi put nakon puno godina zaplakao. “Imao sam tako dobar život, a našao sam se u paklu. Preko noći se sve promijenilo, emocije su me preplavile”, dodaje.

Prljava voda i kokošje glave

U prvim tjednima zatvorskog života Maksim je naučio da postoji određena hijerarhija. Novaci koji završe u zatvoru zapravo zadnji dolaze na red za sve, od kupanja pa do prehrane.

“Recimo, kada se ujutro ideš oprati, u zatvoru imaš mali bazenčić napunjen vodom. Kad si novi, zadnji dolaziš na red za pranje i sve što ti ostaje jest prljava smeđa voda. Ja sam tek nakon tri tjedna prvi put dobio čistu vodu i oprao se njom. Ista je stvar i s hranom.

Imaš mafijaše iz određenih klanova koji u kuhinji imaju svoje ljude koji će im u posudu staviti sve najbolje što se može jesti. Kad si nov, dobiješ ono što ostane, a to je najčešće riža, šačica povrća, hrpa lišća, salo od svinjskog mesa, glave i noge od kokoši koje su prepune perja”, govori. “Živjeli smo gore nego životinje”, dodaje.

Okružen okorjelim ubojicama

Osim što se morao priviknuti na nehumane uvjete, velika stvar za njega bilo je i privikavanje na činjenicu da je okružen okorjelim kriminalcima i ubojicama koji su na najmonstruoznije načine ubijali svoje žrtve, pa čak i u zatvoru.

“Sjećam se da su ubili jednog transvestita koji je prodavao lijekove, a ubijen je i jedan od zatvorenika kojeg je nožem u ćeliji izbo njegov prijatelj jer je čuo da je ovaj vani silovao njegovu djevojku. Na kraju se ispostavilo da to nije istina. A tek tuče klanova, kada 50 ljudi krene na njih 100…”, tumači.

Velike četiri tučnjave

I sam se, kaže, znao potući. “Imao sam četiri ogromne tučnjave. Jedna je bila s jednim Amerikancem, vojnikom Navy Seala koji je u zatvoru završio jer je ubio djevojku. Rasjekao ju je na komade, stavio dijelove njenog tijela u torbu i bacio je. Jedina tuča koju sam izgubio bila je ta s njim.

Potukao sam se i s tipom iz Irana koji nije htio prihvatiti da sam od svih stranaca baš ja zadužen za komunikaciju s čuvarima. Potukao sam se i s tipovima iz Tunisa i Kameruna jer su bili nasilni prema jednom starom Nijemcu. Kako sam ja bio državljanin Njemačke, nisam mogao gledati što mu rade pa sam nasrnuo na njih”, kaže.

Tako je, ističe, moralo biti. U zatvoru nije smio pokazati da je slabić. Ako bi to pokazao, nitko ga ne bi poštovao, gledali bi na njega kao da je nitko i ništa, a to je moglo stvoriti samo nove, dodatne probleme. A njih je, kaže, bilo i s čestim posjetiteljima zatvorskih ćelija – bubama, štakorima i zmijama. “Neke zmije su bile toliko ogromne da ih je više ljudi moralo iznositi iz objekata”, govori.

Zapisivanje događaja

Sve što mu se događalo Maksim je počeo bilježiti na svaki komadić papira na koji bi naišao. Pitamo ga odakle mu uopće olovka, a on kaže da ju je dobio od jednog zatvorenika, stranca.

“Mi stranci držali smo se skupa. Kad ti treba sapun, netko ti ga da, kad ti treba bilo što, netko ti to da. Stvari u zatvoru se većinom dobiju nasljeđivanjem. Recimo, ako neki zatvorenik umre ili izađe na slobodu, ostavi ti svoje stvari”, objašnjava.

Najčešće ih je držao u jednom minijaturnom sandučiću koji je dobio u zatvoru, ili bi ih skrivao kod drugih zatvorenika ili ispod deke. Istu je stvar radio i sa svojim zabilješkama, ali je nakon devet mjeseci ostao bez njih.

Opaki zatvorski čuvari

“Čuvari su saznali da svaku večer nešto zapisujem pa su mi uzeli sve. No, to me nije pokolebalo. Znao sam da ću jednog dana napisati knjigu o svemu što sam prošao pa sam sve stare događaje i nove koji su mi se dogodili pisao u pismima majci”, tumači.

Govoreći o čuvarima, kaže da su oni bili veći kriminalci nego oni koji bi završili u zatvoru. “U ćelijama je bilo puno bijelaca koji su radili loše stvari na Tajlandu pa su nas zbog takvih većinom mrzili. Tajlanđani dobiju sve, za razliku od stranaca.

Kod mene je to bilo malo drugačije jer sam se ja počeo odvajati od drugih stranaca i posvetio se tjelovježbi. Na Phuketu je bilo nas desetak koji smo vježbali svaki dan, a to se svidjelo glavnom čuvaru pa nas je onda malo pustio na miru”, kaže.

Promjena iskaza na sudu

Sredinom 2012. godine Maksima je čekalo novo suđenje. Prije toga, našao se s odvjetnicima koji su ga uvjeravali da će biti slobodan i da je sve dogovoreno s tužiteljstvom, samo im mora dati 50 tisuća eura.

“Moja majka podignula je kredit u tom iznosu i donijela taj novac iz Njemačke na Phuket tako što ih je zalijepila na svoje tijelo”, govori.

“Odvjetnik je izmislio priču da mu je policija rekla da ja trebam promijeniti izjavu, da lažem da ne poznajem Johna i ostale. Ja sam to na suđenju napravio, a policija je rekla da sam lagao pred sudom jer poznajem sve uhićene aktere i da imaju informaciju da surađujemo kao banda”, dodaje.

Osuđen na 13 godina

To je, tvrdi Maksim, bio razlog zbog čega je izgubio na sudu i bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. “Odvjetnik je obećao da će vratiti novac koji smo mu dali, no mojoj majci je vratio samo 3000 eura kazavši joj da treba biti sretna što je i to dobila jer sam ja trebao biti osuđen na doživotnu kaznu”, ističe.

Nakon tog suđenja, iz zatvora u Phuketu, u kojem je bio godinu dana i sedam mjeseci, prebačen je u Bombat Piset Klang, najstroži zatvor u Bangkoku. Tamo je, priča, bio jedini bijelac. Da bi u tom zatvoru imao kakav takav život, morao je naučiti tajlandski jezik. Priča kako ga je brzo savladao pa mu je to otvorilo nova vrata.

“Čuvari su me tražili da budem prevoditelj za druge strance s kojima imaju posla. To mi je tamo na neki način bio prvi posao”, tvrdi. Kako se i dalje bavio tjelovježbom, i u tom zatvoru je vrlo brzo oformio grupu od 15-20 muškaraca s kojima je svaki dan trenirao. “Kasnije sam svojim vlastitim novcem kupio materijal da napravim utege i neke sprave od željeza, cementa i drveta”, kaže.

Cigare najvrjednija valuta

Novac u zatvoru? Odakle mu novac u zatvoru, pitamo ga. “Netko izvana ti je mogao uplatiti na zatvorski račun i onda bi taj novac podizao i plaćao njime što treba. U sklopu zatvora se nalazila mala trgovinica u kojoj se prodavalo mlijeko, noodle, sapun, četkica za zube”, objašnjava.

Kaže i kako mu je Njemačka, čiji je bio državljanin, isplaćivala mjesečnu pomoć, koju je morao vratiti nakon što je izašao iz zatvora. Državi je zbog toga nakon izlaska iz zatvora bio dužan 10.800 eura.

No, najveća zatvorska valuta bile su cigarete. Onaj tko ih je imao, kaže, mogao je vrlo lako potkupiti čuvare, ali i druge zatvorenike. “Čuvari su posebno bili slabi na cigarete. Znaš zašto? Zato što bi ih uzeli i onda ih prodavali van zatvora, To im je bio dodatni izvor zarade”, govori.

Samaritansko djelovanje

U bangkoškom zatvoru Maksim se snalazio vrlo dobro. Ne samo što je prevodio i trenirao, već je tamo otvorio i knjižnicu. “Nalazila se u zgradi broj sedam. Sa svojim novcem sam kupovao knjige i pozivao zatvorenike da ih zadužuju i čitaju”, objašnjava.

Zbog svog, kako će on to opisati, samaritanskog djelovanja, u zatvoru je vrlo brzo postao istaknuta figura. Vladanje mu je bilo uzorno, nije radio probleme, te se nadao da će mu to popločiti put prema slobodi, na kojoj je umalo završio nakon pet godina.

Maksim priča kako je trebao biti prebačen u Njemačku kako bi tamo odslužio ostatak kazne. No, Tajland mijenja zakon, a njegovi snovi o povratku kući padaju u vodu. Kada je shvatio da se neće vratiti u Njemačku, to ga je, kaže, psihički dotuklo.

Spas u meditaciji

Spas je pronašao zahvaljujući zatvoreniku Amiru koji ga je naučio kako meditirati. “Svaki dan sam ga vidio, uvijek je sjedio negdje u zatvoru. Imao je zatvorene oči i cijelo vrijeme je bio miran. Nisam znao što točno radi, moli li se možda Bogu ili ne može spavati, ali je izgledao drugačije od svih nas. Bio je duhovit, staložen, imao je lijep pogled na sve. On mi je objasnio sve svoje vježbe i nakon nekog vremena počeo sam osjećati isto što i on”, veli.

S obzirom na sve to, pitamo ga je li u ikojem trenutku dok je bio zatvoren samo sa svojim mislima i okružen rešetkama i zidovima, pomislio oduzeti si život. To mu je, priznaje iskreno, samo jednom palo na pamet, i to dok je bio u zatvoru u Phuketu. “Tamo je bio jedan Englez koji je svaki dan tražio način da se ubije.

Ležao je pored mene. Kad su mi rekli da sam osuđen na 13 godina robije tada mi je prošlo kroz glavu da više ne želim živjeti. Sjećam se da sam pola sata intenzivno razmišljao da to učinim. Umjesto tog poteza, odlučio sam se sabrati i početi boriti za sebe”, kaže. Bio je, dodaje, zahvalan što je živ. “To je misao koja me držala, jer samo ću ti reći da se u zatvoru moglo vrlo lako umrijeti”, govori Maksim.

Leševi u ćelijama

“Ljudi su umirali od zdravstvenih problema, dosta mladih muškaraca je imalo srčani ili moždani udar. Zatvorenici su imali sidu, tuberkulozu, oboljenja kože… Samo ću ti reći da su u ćeliji u kojoj sam bio znali ostaviti leš da stoji 24 sata jer se čekalo policiju da sve istraži pa bi ga tek onda maknuli. Nagledao sam se takvih stvari za cijeli život”, dodaje.

Maksim je na slobodu izašao 2019. godine nakon što je primio vijest da je pomilovan. U to je vrijeme preminuo tajlandski kralj pa su bila dva pomilovanja – jedno za kraljevu smrt, a drugo za krunidbu novog vladara, njegovog sina.

“Našao sam se na listi zatvorenika koji su dobili pomilovanje i koji su mogli odmah izaći iz zatvora. Mislio sam da sam od tog dana konačno na slobodi, no prvo sam morao proći dvotjedni tečaj budizma i dobiti certifikat koji mi je bio konačna izlazna karta”, kaže.

Alisa u zemlji čudesa

No, u svoju slobodu nije bio siguran sve dok nije sjeo na avion za Njemačku. Tek kada je poletio, znao je da stvarno ide kući. “U Njemačkoj su me dočekali moja majka i najbolji prijatelj. Došli su po mene na aerodrom. Prvo što sam napravio bilo je da sam otišao u prirodu, u šume Schwarzwalda jer sam živio blizu njih. Svaki dan sam šetao okolo kao Alisa u zemlji čudesa”, kaže.

Odlazak u dućan bio je avantura, dodaje. “Godinama nisam vidio naranču, luk, paradajz… Na ulici bih vidio ljude s pametnim telefonima koji imaju internet. Sve mi je praktički bilo novo”, govori.

Maksim danas održava seminare na kojima ljude uči meditaciji, poučava ih i jogu, a o svom iskustvu napisao je knjigu koja nosi naziv “Osam godina u najtežem zatvoru Tajlanda” i koju će, kao i prošle, predstaviti na zagrebačkom Interliberu u Paviljonu 7 Zagrebačkog velesajma. “Ona je podsjetnik na sve što sam prošao. Nakon pakla koji sam iskusio, mogu samo reći da cijenim ovaj raj u kojem se trenutno nalazim”, zaključuje Maksim.