Cijenjeni stručnjak o potresima koji uznemiravaju Zagrepčane: 'Nema dokaza da su manji potresi predznak većeg'

Navodeći da ovi potresi nisu ugodni dodao je da tješi činjenica kako se napetost iz stijena oslobađa malo po malo u obliku manjih potresa umjesto da se dugo akumulira. Zaključio je i da ovi, manji potresi, nisu nužno predznaci nekog većeg. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

‘Ne znam što je gore…’

“Hvala svima koji su se javili s pitanjima ili komentarima u vezi najnovijih potresa u okolici Zagreba. Mogu potpuno razumjeti koliko su ljudi senzibilizirani još od početka 2020. Netko će možda pomisliti kako je meni lako mudrovati ovako iz daljine, sa zadrškom od par dana. I zaista, predaleko sam da bih znao nešto više o jučerašnjim potresima od onoga što objave mediji nakon komentara nekoga iz Seizmološke službe.

Ne znam što je gore životno iskustvo: trpjeti tako, malo po malo, potrese malih magnituda koji ponekad zatutnje ili zagrme, ali bez veće materijalne štete, ili da se to iskustvo zamijeni za dugo, mirno razdoblje, te za neki jači potres koji dobro zatrese samo svakih pola stoljeća? U svakom slučaju, vjerujem da si mnogi postavljaju to isto pitanje”, počeo je.

‘Osjet je pojačan noću’

“Koliko vidim, radilo se o nizu potresa koje su osjetili ljudi u užem epicentralnom području. Osjet je pojačan kad se oni dogode noću, kad je ambijentalni šum grada puno niži zbog smanjene ljudske aktivnosti. Tada dolazi do izražaja i zvuk koji se iz čvrste zemlje može proširiti zrakom. Ako se netko sjeća mojih prijašnjih objava, potres emitira energiju koja se manifestira u obliku seizmičkih valova raznih frekvencija. Drugim riječima, čestice tla kod prolaska valova osciliraju različit broj puta u sekundi. Npr., ako je broj oscilacija 10 po sekundi, kažemo da se radi o frekvenciji od 10 Hertza.

Kod detekcije potresa iz zapisa seizmičkih valova (seizmograma), najčešće se radi o pojasu frekvencija od ispod desetak do petnaestak Hertza, a samo ponekad i do i čak iznad 20 Hertza. Kad se seizmički valovi šire kroz Zemljinu unutrašnjost, dolazi do fenomena slabljenja energije valova (atenuacije) zbog raspršenja od heterogenosti i atomske strukture stijena, i to tako da prvo oslabe valovi najviših frekvencija. I dok valovi nižih frekvencija (većih valnih duljina), “prežive” puno veće udaljenosti na svom putu, oni viših frekvencija nestanu već nakon nekoliko kilometara daleko od žarišta“, dodao je.

‘Znam da nije ugodno, ali…’

“No kad je žarište potresa blizu površine Zemlje, kao što je slučaj za većinu potresa u Markuševečkom epicentralnom području – tzv. plitki potresi, valovi frekvencija od oko 20 Hertza i viših od toga zbog relativno kratke putanje do površine Zemlje, “prežive”. Longitudinalni dio energije tih valova pritom nastavlja svoj put kroz zrak kao zvuk, i ljudsko uho ih može čuti, naročito one od nekoliko desetaka Hertza, što je na donjoj granici definicije čujnosti. Ako ste čuli eksploziju, tutanj ili grmljavinu, to je to.

Osim glavnih rasjeda, postoji i niz manjih rasjeda, koji se onda jednim imenom nazivaju “sustav rasjeda”, ili u ovom slučaju, “epicentralno područje”. Nažalost mi nemamo podzemne karte rasjeda u visokoj rezoluciji, da npr. vidimo kako se rasjedi prostorno pružaju u dubinu, koliko ih zapravo ima, kako su isprepleteni, i kakvo je momentalno stanje napetosti u stijenama zbog tektonskih sila. I neodređenost u lociranju potresa najčešće je takva da nam je teško s visokom preciznošću reći na kojem se točno rasjedu iz cijelog tog sustava, potres dogodio.

Znam da nije ugodno, ali tješi činjenica da se napetost koja se kontinuirano skuplja u stijenama, pomalo oslobađa u obliku manjih potresa i prema tome, ne akumulira u većim dozama na dulje vrijeme na tom mjestu. U svakom slučaju, ovi manji potresi nisu nužno predznaci nekog većeg potresa: za takvo što nema dokaza iz prethodnih studija. Inače, i u južnoj Dalmaciji i drugdje u svijetu imamo seizmičku aktivnost izraženiju od zagrebačkog područja”, zaključio je pa poručio kako je o suživotu s potresima kao i o zvuku koji možemo čuti nakon potresa pisao u svojoj knjizi “Potresi: divovi koji se ponekad bude”.