Ratne simulacije šokirale vrh američke vojske: 'Teško bismo izdržali rat kakav se vodi u Ukrajini, vrijeme je za drastične promjene'

Drugo pitanje jest kako balansirati resurse između Azije i Europe. Vojska se može pripremiti za sukobe na oba mjesta, ali zapravo ne može voditi ratove u isto vrijeme, a od nje se to više ni ne traži. Nacionalna obrambena strategija iz 2018. okončala je takozvani standard “Dva rata”. To dovodi do trećeg pitanja: koja bi bila uloga kopnenih snaga u potencijalnom ratu na Pacifiku, osim pružanja logistike i protuzračne obrane?

Promijenili su se standardi ratovanja

Kada su generala Randyja Georgea, načelnika Glavnog stožera vojske, nedavno pitali za preporuku knjige, citirao je “Oružje budućnosti” Jacka Watlinga, mladog britanskog analitičara. Knjiga govori o tome kako su u nedavnim rundama Warfightera – velike godišnje vježbe koju vodi Amerika – borbene brigade, koje suočene sa sve boljim senzorima i dalekometnijim streljivom, trpjele ogromne gubitke i pad borbene učinkovitosti na 20 posto. Primjerice, topništvo uništava pješaštvo mnogo prije nego što ga vojnici mogu vidjeti golim okom.

Rat u Ukrajini potvrdio je ove navode. Američka vojska shvaća da, tamo gdje je nekoć mogla strpljivo okupiti svoje snage prije pokretanja ofenzive velikih razmjera, kao što je učinila protiv Iraka 1991. i 2003., sada mora dati prioritet raspršivanju i mobilnosti snaga.

Napad dronovima 28. siječnja na američku bazu u Jordanu, kada su ubijena tri vojnika, bio je prvi uspješan napad zračnih snaga na američke trupe od Korejskog rata. Današnji standard ratovanja, koji se može vidjeti u Ukrajini, “američkoj će vojsci biti teško postići”, smatraju Katie Crombe, vojna časnica, i John Nagl, profesor na koledžu američke vojske u Pennsylvaniji.

Europa ili Azija?

Vojska se stoga reorganizira tako da veći dio tereta planiranja, logistike, zapovijedanja i vatrene moći dugog dometa pada na divizije – veće formacije koje obično vode generali, koji se nalaze podalje od prvih linija i imaju više vremena i prostora za orkestriranje žestokih bitaka kakve se očekuje u budućnosti.

Ono što ostaje neriješeno, kaže Billy Fabian, bivši časnik i planer iz Pentagona, jest kako bi se točno trebale organizirati borbene snage vojske za buduće ratove. Odnosno, kako uspostaviti ravnotežu između vatrene moći, koja je dominantna u Ukrajini s jedne strane, i upotrebe pješaštva s druge strane.

Uz nužne reforme američke vojske, u zraku visi i pitanje gdje će se ona morati boriti. Nacionalna obrambena strategija nalaže Pentagonu da se usredotoči na Kinu. No, američka vojska je sve prisutnija u Europi nakon prve ruske invazije na Ukrajinu 2014. Od tada je Amerika ojačala europski kontinent pješačkom i oklopnom brigadom, bataljunom raketnog topništva i brojnim drugim snagama. Nasuprot tome, u Aziju je priteklo relativno malo novih snaga.

‘Multi-domain task force’

Godinama je glavna uloga kopnene vojske na Pacifiku bila čuvanje baza, pružanje protuzračne obrane i logistika. “Mornarica drži vodstvo Indo-pacifičkog zapovjedništva”, kaže Stacie Pettyjohn iz Centra za novu američku sigurnost, think-tanka u Washingtonu. “Kopnenu vojsku vide kao sporednu na tom području”, dodaje.

Zbog novih geopolitičkih okolnosti, Pentagon radi na novom konceptu uporabe kopnenih snaga, što je potaknulo stvaranje triju eksperimentalnih skupina koje Amerikanci nazivaju Multi-domain task forces (MDTF), od kojih je prva vojna operativna grupa usmjerena na Aziju, pod zapovijedanjem generala Bernard Harringtona.

Svaki MDTF sastoji se od četiri bataljuna koji mogu rasporediti male jedinice duž prvog otočnog lanca koji se proteže od Japana do Filipina. Ideja je da se oni ne bore samo na kopnu – vojnik protiv vojnika ili tenk protiv tenka – nego i u zraku, na moru, ali i u tzv. elektroničkom ratovanju. Primjerice, u slučaju da Amerika mora gađati kineski brod, MDTF-ov bataljun mogao bi ometati njegov radar i hakirati njegove mreže, piše Economist.

Prioritet je ipak Azija?

Iako prvi eksperimenti s MDTF-ovima obećavaju, neki misle da ova visokotehnološka vizija rata neće preživjeti kontakt sa stvarnošću. Ipak, donijeli su neke korisne lekcije. General Harrington kaže da je prošlogodišnja vježba na Filipinima, primjerice, bila podsjetnik da se raketni bacači i obavještajna oprema, puna osjetljive elektronike, lošije snalaze na vrućini i vlazi tropske Azije, nego li na američkom poligonu gdje su prvi put testirani.

Dva MDTF-a trenutno su posvećena Aziji, a treći Europi. Prvotni plan predviđao ih je ukupno pet, uz još jednu vojno operativnu grupu na Arktiku i jednu za globalne zadaće.

Iz svega navedenog, čini se da odgovor na pitanje je li budućnost američke vojske u Europi ili Aziji glasi: Prije svega Azija. Međutim, u Pentagona postoje sumnje oko takvog opredjeljenja. Jedno je pitanje poklapaju li se vojni planovi s planovima oružanih snaga u cjelini. “Vojska se još uvijek osjeća marginalizirano na tihooceanskom području”, kaže Stacie Pettyjohn iz američkog think-tanka.

Opada entuzijazam prema vojnoj službi

Vojska će u sljedećih godinu ili dvije morati donijeti čvrste odluke o uporabi kopnenih snaga, kažu dužnosnici. Istovremeno, u Americi opada entuzijazam prema vojnoj službi. Ukrajina pokazuje kako intenzivni ratovi imaju tendenciju nemilosrdnog trošenja regularne vojske, koja u takvim situacijama treba infuzije građana s vojnim iskustvom. Današnji nedostatak vojnika sutra će se pretvoriti u nedostatak rezervista, piše The Economist.

Ideju “djelomične vojne obveze” podržava samo 20% Amerikanaca. Sada, kao i u ključnim trenucima sredinom 1970-ih, vojska se suočava s dubokim pitanjima o svojoj veličini, obliku i svrsi.

Svojevrsna kriza identiteta u kojoj se našla američka vojska događa se u jeku sve glasnijih apela za veća izdavanja za obranu. Tu se posebno izdvaja Donald Trump, čiji je drugi predsjednički mandat itekako izgledan. Mnogi strahuju da bi njegov povratak u Bijelu kuću mogao donijeti novu eru američkog izolacionizma. Podsjetimo, Trump je nedavno šokirao izjavom da će “ohrabriti” Rusiju neka napadne svaku članicu NATO-a koja ne potroši dovoljno na obranu.