Sudbina Bliskog istoka sada ovisi o Bidenu. Ako ne uspije obuzdati Netanyahua, u regiji će eksplodirati nezamisliv rat
Izrael je s lakoćom odbio iranski napada, ali opasnost od eskalacije još je velika
Iran je u subotu navečer lansirao stotine bespilotnih letjelica i projektila na Izrael kao odgovor na izraelski napad na iranski konzulat u Siriji 1. travnja. Mnogi dronovi i projektili oboreni su i prije ulaska u izraelski zračni prostor. Manji broj ih je ipak pogodio Izrael, pri čemu je ubijena jedna djevojčica. Nanijeta je i šteta jednom vojnom postrojenju na jugu.
Bio je to prvi iranski izravni napad s njegova teritorija na Izrael u povijesti. Iransko veleposlanstvo pri UN-u objavilo je da se tom akcijom odmazda za napad na konzulat može smatrati zaključenom. “U slučaju da izraelski režim napravi još jednu pogrešku, odgovor Irana bit će znatno oštriji”, navodi se u objavi iranske misije pri UN-u na društvenoj mreži X.
Međutim, izraelski premijer Benjamin Netanyahu obećao je u nedjelju da će njegova zemlja ostvariti pobjedu u sukobu s Iranom, iz čega se može zaključiti kako stvar nije gotova, barem što se tiče Izraelaca. To potvrđuje i izraelski kanal 12 TV koji je citirao izjavu neimenovanog dužnosnika prema kojem će biti “značajnog odgovora” na napad. Istovremeno, iranska novinska agencija Fars citirala je izvor koji je rekao da Teheran pomno prati Jordan, koji bi mogao postati sljedeća meta u slučaju bilo kakvih poteza podrške Izraelu.
‘Izrael nije Ukrajina’
Evidentno, u najnovijim događajima postoji smrtonosan potencijal za rasplamsavanje velikog sukoba na Bliskom istoku. Pitanje je hoće li takav razvoj događaja uspjeti spriječiti SAD, kojem on definitivno nije u interesu. Magazin The Economist prenosi kako je predsjednik Joe Biden poručio Izraelu neka “prihvati ovu pobjedu” i ne osvećuje se Iranu.
Pobjeda u ovom kontekstu znači da je Izrael uvelike neutralizirao napad, uz minimalne žrtve i razaranja. Izraelska vojska objavila je da je “većina” bespilotnih letjelica i projektila presretnuta sustavom protuzračne obrane i “u suradnji s izraelskim strateškim saveznicima prije nego što su prijetnje stigle do izraelskog teritorija”.
BBC piše da su Iranci vjerojatno htjeli jeftinim dronovima opteretiti izraelsku protuzračnu obranu kako bi krstareći i balistički projektili imali veće izglede da pogode mete. To je taktika koja je već viđena u Ukrajini. “Izrael, međutim, nije Ukrajina. Izraelske zračne snage su vrlo sposobne. Štoviše, Izrael ima razne proturaketne sustave koje je teško nadvladati, a uz to im pomažu američki i britanski zrakoplovi”, piše BBC.
Biden ne želi eskalaciju
Joe Biden očigledno se slaže s takvom procjenom, barem bi se tako moglo zaključiti prema njegovoj izjavi kako je Izrael je “pokazao izvanrednu sposobnost obrane i čak i od napada bez presedana”. No, postoji mogućnost da se iza njegovih komplimenata krije američka želja za izbjegavanjem izraelske odmazde koja bi mogla dovesti do zastrašujuće regionalne eskalacije i uvući Ameriku u potencijalno poguban sukob na Bliskom istoku.
Izrael pak brine mogućnost da je njegov ugled regionalne sile kojoj se nije pametno zamjerati pretrpio udarac, zbog čega bi se mogao osjetiti prisiljenim reagirati, ali po mogućnosti tako da ne otuđi arapske susjede i zapadne zemlje koje su mu pomogle u obrani. Premijer Netanyahu održao je novi sastanak svog ratnog kabineta. Sasvim je jasno da je tema bio odgovor Izraela na iranski napad. Nakon ratnog kabineta povukao je neočekivan potez, javlja BBC. Pozvao je čelnike svih oporbenih stranaka na sigurnosni brifing u Tel Aviv.
Presedan koji bi mogao spriječiti rat
Moglo bi biti vrlo važno to što postoji povijesni presedan za izraelsku suzdržanost u slučaju izravnog raketnog napada. Godine 1991. Irak je ispalio desetke projektila Scud na židovsku državu i na Saudijsku Arabiju tijekom Pustinjske oluje, američke operacije za istjerivanje iračkih snaga koje su okupirale Kuvajt. Neobično, premijer Yitzhak Shamir tada je odlučio poslušati SAD i ne uzvratiti.
Relativno neprecizni udari projektila čije je ispaljivanje naredio Sadam Husein bili su provokacija s namjerom da uvuče Izrael u rat i potkopa arapsku potporu američkoj koaliciji. Irak je zbog toga ispalio oko 40 projektila s konvencionalnim bojevim glavama, uzrokujući ograničenu štetu u Izraelu, gdje je većina od desetak smrtno stradalih u tom napadu umrla od srčanih udara i nepravilnog korištenja plinskih maski.
Iran je veća prijetnja nego što je bio Sadam
Ta je epizoda dobro poznata Netanyahuu, koji je bio zamjenik ministra vanjskih poslova u Shamirovoj vladi i proslavio se davanjem televizijskog intervjua dok je nosio gas masku 1991. godine. Naravno, današnja situacija umnogome se razlikuje od one vrijeme Zaljevskog rata. Za razliku od Iraka, Iran nije u ratu sa savezničkom vojskom. Iranski izravni napadi bespilotnim letjelicama i projektilima na Izrael kulminacija su desetljećima dugog polutajnog rata koji je u posljednje vrijeme postao opasno otvoren.
Iran podržava ne samo Hamas, već i mrežu šiitskih i drugih milicija u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu poznatu kao “osovina otpora”. I prijetnja projektilima znatno je veća: Iran i njegovi saveznici posjeduju stotine tisuća projektila i raketa raznih vrsta. Ideja da ih je moguće lansirati na Izrael bez odgovora mogla bi se pokazati neprihvatljivom za ljude koji vode tu zemlju.
Je li napad na Iran moguć bez podrške SAD-a?
Osim toga, Netanyahuovu strategiju određuje i očajnička želja da ostane na vlasti usprkos sveopćoj nepopularnosti. Njegovi krajnje desničarski koalicijski partneri zalagali su se za eskalaciju rata u Gazi kako bi uništili Hamas, a sada zahtijevaju da poduzme akciju protiv Irana.
U Libanonu i drugdje, Izrael je često uzvraćao na slične napade, uglavnom udarima na mjesta s kojih su projektili ispaljivani na više zapovjednike snaga koje su ih lansirale. U Iranu bi potencijalne mete vjerojatno bile drugačije: iranska postrojenja za obogaćivanje urana i druga nuklearna postrojenja koja su Izraelu već dugo na nišanu; baze Islamske revolucionarne garde; ili možda postrojenja za izradu dronova i projektila.
Iranski napad pokazao je i to da sigurnost Izraela u velikoj mjeri ovisi o drugim zemljama, i to onima koje su puno manje sklone eskalaciji. Mnoge su rakete i bespilotne letjelice oborile američke, britanske i francuske snage prije nego što su stigli do Izraela. Jordan je također pomogao, uništavajući iransko oružje u vlastitom zračnom prostoru, a druge arapske države mogle su biti neizravno uključene. Izraelska slojevita protuzračna obrana, razvijena uz opsežnu američku pomoć, učinila je ostalo.
Kad je riječ o napadu na Iran, Izrael ima potrebne zrakoplove i zračne tankere kojima ih može puniti gorivom, a da ni ne spominjemo bespilotne letjelice, projektile i podmornice. Ali što više pomoći dobije od Sjedinjenih Država, to snažniji udarac Izrael može zadati. Na primjer, bilo bi idealno izraelski zrakoplov ima potporu američkih resursa za potragu i spašavanje kako bi se pomoglo svim pilotima koji će biti oboreni.
Osveta bi mogla pričekati
Dakle, Netanyahu mora procijeniti koliko još smije opteretiti odnose s Amerikom, ključnim zaštitnikom Izraela. Smatra se da je ranije spomenuti Shamir izgubio izbore 1992. zbog toga što su se veze s Amerikom pogoršale nakon izgradnje naselja na Zapadnoj obali. Iranski udari zasad su zaliječili razdor između Bidena i Netanyahua, koji su bili u sukobu oko izraelskog vođenja rata u Gazi. Ali velika odmazda to bi gotovo sigurno ugrozila.
Sve ovo ukazuje na to da je Izrael pod ogromnim pritiskom, sjedne strane da pokaže suzdržanost, a s druge da odgovori na iranski napad i pokaže kako s njim nema šale. Prije nego što se ratni kabinet sastao, Benny Gantz, član te skupine, sugerirao je da bi Izrael mogao pričekati s odmazdom. “Izgradit ćemo regionalnu koaliciju i natjerati Iran da plati na način i u vrijeme koje nam odgovara.” Možda je baš to najvjerojatnije rješenje aktualne krize.