Kako se Putin zapravo rješava ljutih protivnika. Priče preživjelih su zastrašujuće: 'Nismo sigurni ni u SAD-u, ima pipke posvuda'

U sobi nije pronašla prislušne uređaje

Arno je odsjela u Hotelu Garden Court, ukusno renoviranoj zgradi smještenoj među baroknom građevinama i kamenim ulicama koje graniče sa starom gradskom jezgrom Praga. Dok je silazila dugim bijelim hodnikom do svoje sobe, shvatila je da su vrata odškrinuta. Arno se uplašila. Polako je otvorila vrata, pripremajući se za konfrontaciju s uljezom. U sobi nije bilo nikoga. Počela je tražiti prislušne uređaje – ispod stola, blizu kreveta, u kovčegu s odjećom, ali nije pronašla ništa sumnjivo.

Osim mirisa, koji je bio izuzetno snažan, posebno u blizini kreveta. Neki grozni cvjetni parfem koji nosi sobarica, zaključila je na prvi mah. No, je li soba uopće pospremljena, zapitala se? Košara za otpatke bila je ispražnjena, ali je krevet izgledao neuredno. Kada nije pronašla ništa drugo što bi pobudilo sumnju Arno se otišla se osvježiti, opravši zube prije nego što je sišla na dogovoreno piće.

Buđenje u nesnosnim bolovima

Usput se zaustavila na recepciji kako bi recepcioneru ispričala što se dogodilo. Nakon što je čuo priču, on je djelovao uznemireno, i obećao da će hotel kazniti odgovornu sobaricu. “Što je nedostajalo iz sobe?” upitao je. “Ne brine me pljačka”, uzvratila je Arno. “Zabrinut sam za svoju sigurnost.”

Recepcioner je obećao da će ispitati stvar, pa je Arno mirno otišla u obližnji kafić gdje su je čekali njezini kolege, Greg i Aleksandra. Nekoliko sati kasnije, poželjela je laku noć Gregu i dogovorila se da se nađu sljedećeg dana. “Znam dobro mjesto za sushi”, rekao joj je. Vratila se u svoju sobu, odgovorila na nekoliko mailova, nazvala svog muža u Washingtonu i pogledala nekoliko videa na YouTubeu prije nego što je ugasila svjetlo.

Tri sata kasnije, Arno su probudili nesnosni bolovi u ustima – tako nepodnošljivo žarenje da ih je jedva mogla otvoriti, iako nije žena koja ne poznaje jake bolove. Kada je imala 13 godina, na sebe je izvrnula lonac pun kipuće vode, koja ju je opekla toliko da je morala provesti mjesec dana u bolnici u kojoj nije bilo lijekova protiv bolova. Sina je rodila bez analgetika, a većinu bolesti liječi šalicom toplog čaja i meda. Ali ova agonija je nadmašila sve što je ikada doživjela.

Užas u avionu

Shvatila je da nije u stanju sudjelovati na sastancima dogovorenim za idući dan. Umjesto toga, poslala je Gregu poruku da ju previše boli, zbog čega ne može nastaviti s putovanjem. Zatim je rezervirala sljedeći let za povratak u Washington i spakirala kovčeg. Kad se prijavila u zračnoj luci, više nije mogla stajati na nogama. Vid joj je bio zamagljen; odjednom se zanjihala. U ustima je osjetila okus kamena.

U avionu je Arno počela halucinirati. Usprkos tome, pokušala je stići na spojni let u Ženevi. Osjećala se kao da će se onesvijestiti, jedva prošavši kroz osiguranje. Tijekom sljedećih devet i pol sati, svaka je minuta donosila novu vrstu boli. Osjetila bi utrnulost u jednoj ruci, zatim u drugoj, pa u objema nogama. U jednom trenutku počela je polako trnuti od vrata sve do kralježnice, što je osjećaj koji ju je podsjetio na inje koji klizi niz prozorsko staklo. Bol joj je prostrujala tijelom. Pazusi. Uši. Prsa. Oči. Trbuh. Neobično, ali samo je užasno žarenje u njezinim ustima nestalo.

Do trenutka slijetanja u zračnu luku Dulles, o svom je stanju pisala Gregu i još jednom kolegi. Kolega u Tbilisiju bio je uznemiren, prisjetivši se da su dva ruska oporbena novinara nedavno teško oboljela, i da neki vjeruju kako su bili žrtve trovanja. Logično, zapitali su se je li moguće da se isto dogodilo Nataliji Arno.

Omiljena metoda ruskih obavještajaca

Brojni su načini da se onesposobi neprijatelja. No, povijesno gledano, malo ih je bilo tako privlačno sovjetskim i ruskim sigurnosnim službama kao trovanje. Otkako je Vladimir Lenjin prije više od jednog stoljeća oformio tvornicu otrova poznatu kao “Posebna soba”, trovanja su postala jedan od omiljenih načina ruskih vladara za eliminaciju, sakaćenje ili teroriziranje neprijatelja i kritičara režima. Tijekom desetljeća, Kremlj je izgradio stručnost bez premca u tom području.

Tijekom sovjetskog razdoblja, za Kremlj se govorilo da ima jedan od najvećih programa biološkog i kemijskog oružja na svijetu. Prema Borisu Volodarskom, bivšem ruskom vojnom obavještajnom časniku i autoru knjige o KGB-ovoj tvornici otrova, u proizvodnju te vrste oružja u jednom je trenutku bilo uključeno između 25 i 32 tisuće ljudi u više od 20 vojnih i civilnih laboratorija. Njima treba pribrojiti još oko 10 tisuća stručnjaka u laboratorijima za proizvodnju biološkog oružja koje je izravno kontroliralo ministarstvo obrane, neovisno o tajnoj službi.

Teško je otkriti trovanje

Rani pokusi počeli su sa sumpornim iperitom — sredstvom koje izaziva plikove. Iperit je brzo odbačen za korištenje u atentatima zbog toga što je ga je lako otkriti modernom obdukcijom, a i nije osobito efikasno u usmrćivanju ljudi. Kasniji eksperimenti usredotočili su se na druge toksine, kao što su ricin, digitoksin i kurare, koji su bili smrtonosni i oponašali su simptome uobičajenih bolesti, te su bili učinkoviti u vrlo malim dozama.

Većinu ciljanih trovanja gotovo je nemoguće otkriti. “Vrlo je teško”, naglasio je Juri Felštinski, KGB-ov povjesničar i autor knjige “Od crvenog terora do terorističke države”, koja se bavi ruskim obavještajnim službama. “Mislim, ako je netko ubijen pištoljem ili nožem, to je vrlo lako dokazati. Ali ako je ideja eliminirati nekoga, a da se ljudima ne da jasno do znanja da je ta osoba eliminirana, otrov je vrlo koristan alat.”

Postoje i ‘blaga trovanja’

Užasna saznanja o ruskim trovačkim napadima gomilaju se desetljećima. Ubod u nogu vrhom kišobrana u koji je bila umetnuta kuglica ricina navodno je 1978. eliminirao bugarski pisca i disidenta Georgija Markova. Umro je nakon manje od tjedan dana. Aleksander Litvinenko, bivši agent ruskih sigurnosnih službi i oštar kritičar Vladimira Putina, dobio je radioaktivni polonij-210 u šalici zelenog čaja.

Na vrata britanskog dvostrukog agenta Sergeja Skripala razmazana je 2018. godine jedna vrsta novičoka, smrtonosnog nervnog otrova. Isti je otrov 2020. godine razmazan po donjem rublju ruskog oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog u sibirskoj hotelskoj sobi. Prošlog tjedna, tri i pol godine nakon trovanja, Navalni je iznenada preminuo u zatvorskoj koloniji u Arktičkom krugu, unatoč tome što je danima prije smrti bio dobrog zdravlja.

Smrti istaknutih pojedinaca poput Navaljnog, Litvinenka i Markova zasjenile su drug napade na manje eksponirane osobe, koji su ponekad poznati kao “blaga trovanja”. Dan nakon Litvinenkove smrti, Jegor Gaidar, bivši ruski premijer koji je postao liberalni oporbeni vođa, teško se razbolio. Bolest je navodno bila posljedica otrova, a neki su nagađali kako je trovanje Gaidara naređeno da odvrati pozornost od afere Litvinenko.

Sumnjivi simptomi oporbenih novinarki

Zdravstveni problemi koje je Natalija Arno iskusila u Pragu koincidirali su sa širenjem vijesti o nizu drugih sumnji na trovanja. U listopadu 2022. Elena Kostjučenko, ruska novinarka koja radi za nezavisnu novinsku kuću Meduza, teško se razboljela na povratku u Berlin iz Münchena. Istog mjeseca, Irina Bablojan, radijska novinarka jedne nezavisne postaje, razboljela se na dan kada se trebala vratiti iz Tbilisija u Berlin.

Kostjučenko i Bablojan imale su slične simptome: oštru bol u gornjem dijelu trbuha, otečene ili žareće dlanove, jaku vrtoglavicu i umor. Nijedna od novinarki u početku nije sumnjala da je otrovana, niti su odmah zatražile liječničku pomoć. Ipak, kada je Kostjučenko konačno dala testirati krv, više od tjedan dana nakon što su se pojavili simptomi, liječnici su otkrili da ima povišene jetrene enzime. To sugerira da je bila izložena otrovu, prema istraživačkim novinama Bellingcat i The Insider koji su prvi izvijestili o dva slučaja.

Teško je dokazati trovanje ako žrtva preživi

I napad koji nije fatalan može poslužiti kao upozorenje, kako otrovanoj osobi, tako i njezinim suradnicima i istomišljenicima. Začudo, trovanje može biti još teže dokazati ako meta preživi, ​​rekao je Christopher Holstege, toksikolog s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Virginiji koji je pomogao u dijagnosticiranju trovanja dioksinom ukrajinskog predsjedničkog kandidata Viktora Juščenka 2004. godine.

“Jedna je stvar ako obavite autopsiju velike količine tkiva. Možete napraviti mnogo dijagnoza,” rekao je Holstege. Ali meta koja je preživjela možda neće tražiti kliničko testiranje ubrzo nakon trovanja. Ili njezin liječnik možda ne zna na što je točno treba testirati. Ili može biti riječ o otrovu koji brzo nestaje iz organizma.

Postoje otrovi posve nepoznati Zapadu

Paleta potencijalnih otrovnih kemikalija je neograničena, a napredak tehnologije umnožio je načine na koje bi ih neprijatelj mogao upotrijebiti. “Postoje agensi koji su nam potpuno nepoznati, a koji su u upotrebi upravo sada… Zbog toga je vrlo teško provesti analitiku,” rekao je Holstege.

Većina toksikoloških laboratorija nema iskustva u ispitivanju državno sponzoriranih trovanja, pogotovo oni u kojima su upotrijebljeni neuobičajeni otrovni agenasa, rekao je Marc-Michael Blum, njemački stručnjak za kemijsko oružje čiji je laboratoriji sudjelovao u istrazi trovanja Sergeja Skripala prije šest godina.

“Problem je u tome što je toksikologija prilično rijetka specijalnost. Ako ste na toksikološkom odjelu ovdje u Berlinu, što obično vidite? Ljude koji su pojeli pogrešne gljive? Dijete koje je uzelo neku kemikaliju koju se koristi u kućanstvu? . . . Čak i ako imate vrlo dobar laboratorij, mogli biste promašiti s dijagnozom ako ne gledate u pravom smjeru.”

‘Ljudi me pitaju jesam li otrovna’

Courtney Weaver, posebna dopisnica Financial Timesa za istočnu Europu, prošle se godine susrela s Natalijom Arno. Prije tog susreta, suprug je u šali upozorio novinarku da ne smije ništa jesti i piti tijekom sastanka. Arno je priznala da je naviknula na takve reakcije: “Ljudi se šale, pitaju je li sigurno zagrliti me i jesam li otrovna”

Arno se zakopala u posao i uspjela izbaciti iz glave paranoje uzrokovane iskustvom iz Praga, ali i drugim problemima koje je doživljavala. Prisjetila se kako je prije 10 godina prvi put saznala da je prate agenti ruske sigurnosne službe, FSB-a. Te prve noći bilo joj je teško zaspati od nervoze, ali na kraju je naučila živjeti s tim. “Ljudi se mogu naviknuti na sve”, rekla je. “To je jako loše, ali meni je postalo normalno.”

Bezlični muškarci s istim frizurama

Arno je rođena u Burjatiji, na istočnoj strani Bajkalskog jezera, u blizini granice Rusije s Mongolijom. Njezina je majka bila cijenjena akademkinja koja se usredotočila na rijetke dijalekte ruskih starovjeraca, sekte koja se odvojila od pravoslavne crkve u 17. stoljeću. Arno je odlučila slijediti isti put, preselivši se u Moskvu 1999. godine kako bi stekla doktorat iz lingvistike..

Tijekom studija radila je za Međunarodni republikanski institut, organizaciju koju financira američka vlada. Na kraju je napustila doktorski program kako bi tamo radila puno radno vrijeme. Uspinjala se kroz hijerarhiju organizacije, od pomoćnice koja je naručivala toaletni papir do državne direktorice za Rusiju.

Godine 2008. Arno je primijetila da je netko promatra. Prvo joj se obratio FSB, koji ju je pokušao regrutirati pozivajući se na njezino domoljublje i tvrdeći da Amerikanci pokušavaju uništiti Rusiju iznutra, rekla je. U početku su kontakti bili povremeni; vidjela bi agente otprilike svakih šest mjeseci.

“Znala sam da pokušavaju prisluškivati ​​sve moje telefonske razgovore, moji e-mailovi su čitani, a fizički nadzor je vjerojatno bio konstantan”, rekla je. Naučila je uočiti ljude koji je prate: bezlični muškarci s identičnim frizurama, u istim čizmama. Kad ih je počela primjećivati, vidjela ih je posvuda. Ako je otišla na večeru s prijateljima, mogla je uočiti agenta za susjednim stolom kako pije jednu šalicu čaja tijekom trajanja njezinog obroka. Ako je putovala unutar Rusije, znala je primijetiti agente koji su bili u istom avionu.

Obračun s ruskim špijunima

Uskoro su susreti s FSB-jem postali češći i agresivniji. Agenti su je počeli prisiljavati da uđe u njihove automobile. U prosincu 2012., Arno su u njenoj stambenoj zgradi napala dvojica muškaraca koji su je gušili i prijetili joj, držeći pištolj prislonjen na stražnji dio njezinog kaputa. Rekli su joj da će biti osumnjičena za izdaju ako ne počne surađivati ​​sa sigurnosnim službama. U strahu za sebe i sina, u roku od 48 sati napustila je Rusiju, otišavši prvo u Litvu, a zatim u Poljsku. Ipak, agenti su bili posvuda; ovi su djelovali još opuštenije od onih koji su je pratili kod kuće.

Dok su baltičke države oduvijek bile iznimno osjetljive na rusku prijetnju, ostale zemlje EU-a tek su nedavno postale svjesne sposobnosti i spremnosti Rusije da se miješa u poslove drugih država. “Imali smo Litvinenka”, rekao je jedan europski obavještajac. “Imali smo Skripala. Oni to ni ne pokušavaju sakriti.”

U proljeće 2022., u tjednima nakon ruske invazije na Ukrajinu, europske vlade počele su se obračunavati s osumnjičenim ruskim špijunima, protjerujući desetke diplomata zbog “sudjelovanja u aktivnostima suprotnim njihovom diplomatskom statusu”. Otada je protjerano više od 400 ruskih špijuna koji su pod diplomatskom krinkom živjeli u EU-u, što je, ironično, uvelike otežalo protunadzor. “Prije je bilo puno lakše”, rekao je dužnosnik europske obavještajne službe. “Znali smo koji su diplomati agenti, pa smo mogli pratiti s kim se sastaju, kome telefoniraju. Sada je to postalo teže.”

Trovanje koje je šokiralo stručnjake

Kad se Arno vratila u SAD iz Praga, prisjetila se slučaja svojeg prijatelja, Vladimira Kara-Murza. Ruskom oporbenom čelniku, koji je tada imao 33 godine, 2015. godine iznenada je pozlilo u Moskvi. Pao je u komu nakon napadaja povraćanja. Dvije godine kasnije, kada se napadaj ponovio, liječnici su stavili Kara-Murzu u medicinski induciranu komu. Ovaj put njegova je obitelj odlučila poslati uzorke krvi, kose i tkiva FBI-ju.

Kao i kod niza drugih trovanja osoba visokog javnog profila, dijelovi rezultata Kara-Murzinih testova bili su kontradiktorni. Kyle Parker, djelatnik američkog Kongresa, član tima koji je pokušavao pomoći u pronalaženju dijagnoze, prisjetio se kako je pokazao Kara-Murzinu evidenciju svakom medicinskom stručnjaku kojeg je mogao pronaći, i kako su se ti ljudi vidno šokirali.

Kao da je pojeo zelenu pupavku

“Slika koju smo vidjeli nije djelovala prirodno”, rekao je. Bilo je to gotovo kao da su na djelu dvije otrovne tvari, jedna koja izaziva zdravstvene probleme i druga koja ih prikriva. Reakciju je usporedio s onom koju izaziva konzumacija zelene pupavke, jedne od najotrovnijih poznatih gljiva. “Puno otrovnih gljiva ima užasan okus”, objasnio je Parker, dodavši kako to ne vrijedi za pupavku.

“Što da pojedete ukusnu gljivu, a onda vam je pozli? No, 12 do 16 sati kasnije počnete se oporavljati, jer jetra metabolizira otrov i nastupi zatišje, a simptomi se povlače”, objašnjava je Parker. Gotovo isto se dogodilo u Kara-Murzinom slučaju, primijetio je. Učinilo mu se da su liječnici otkrili u čemu je problem, i kako liječiti Kara-Murzu. “U međuvremenu, pravi štetnik radio je svoj prljavi posao”, prisjetio se Parker.

FBI je oklijevao objaviti rezultate

Holstege, toksikolog sa Sveučilišta u Virginiji, opisao je poznate slučajeve trovanja poput ovoga, koji su uključivali više od jednog toksičnog agensa, pri čemu prvi služi kao “neka vrsta distraktora” da odvrati liječnika, dok drugi čini stvarnu štetu. Tako je bilo s trovanjem Litvinenka, kada su liječnici isprva vjerovali da je bivši špijun napadnut talijem, a ne polonijem. Zapravo, bilo je talija u Litvinenkovu sustavu, ali to nije ono što je uzrokovalo brzo propadanje njegova zdravlja. “Da se ja bavim trovanjem ljudi, tražio bih nešto što brzo napušta organizam, i uzrokuje brojne simptome, neopisive kliničke obrasce, tako da liječnici ne mogu shvatiti što se zapravo događa”, rekao je Holstege.

FBI je uzeo Kara-Murzine uzorke, ali mu je isprva odbio dati rezultate testiranja. Tek nakon što je ruski oporbenjak zatražio dokumente pozvavši se na Zakon o slobodi informacija, pa još i tužio američko ministarstvo pravosuđa, objavljeni su žestoko redigirani dokumenti. U njima je FBI naveo da istraga “nije uspjela utvrditi točan uzrok Kara-Murzine bolesti”, ali da “tim liječnika koji je liječio Kara-Murzu u Sjedinjenim Državama nedvosmisleno smatra da je on bio žrtva trovanja, bilo slučajno ili sa zlim namjerama«.

Dodali su: “Ukupan zbroj simptoma i zdravstvenih problema koje je Kara-Murza iskusio nije mogao biti izazvan bez uvođenja toksina u njegov organizam.” Kremlj je u međuvremenu za Kara-Murzine zdravstvene probleme okrivio alkohol.

Mukotrpne pretrage pokazale da je savršenog zdravlja

Prisjetivši se Kara-Murzinih zdravstvenih problema, Arno je nazvala dežurnu liniju FBI-ja čim se vratila u SAD. Na kraju je došla do dužnosnika koji su joj neizravno savjetovali da odmah ode u bolnicu kako bi se isključili prirodni uzroci njezinih simptoma. Liječnici su je primili ponudili joj lijekove protiv bolova. Odbila je, zabrinuta da bi to moglo uništiti uzorke.

Nakon mukotrpnih pretraga, liječnici su testirali njezinu krv i urin na sve moguće supstance, uključujući droge i alkohol, kao i na sve moguće bolesti. Nakon 14 sati pretraga, svi rezultati testiranja Natalije Arno bili su savršeni. “Prema tim testovima, mogla sam biti primljena u program za astronaute”, rekla je ruska aktivistica.

FBI je odjednom nestao

Ubrzo se uključio FBI, i Arno je potpisala obrazac kojim je pristala na to da se agenciji preda njezina medicinska dokumentacija i daju dodatni uzorci. Agencija i liječnici su joj rekli da se može vratiti kući, ali da ne spava u svom krevetu jer je tamo provela noć nakon što je stigla iz Europe, te da ne dira ništa što je bilo u njezinom koferu. Agenti FBI-a posjetili su je više puta tijekom sljedećih nekoliko tjedana kako bi provjerili ima li na njoj tragova kemijskog i biološkog oružja.

Novičok je već bio isključen. Neurolog je Nataliji Arno dijagnosticirao polineuropatiju, isto stanje koje se razvilo kod Kara-Murza nakon napada koje je pretrpio. Ali to nije bio odgovor na pitanje je li otrovana. Kao što je Holstege istaknuo, postoji mnogo toksina i mnogo medicinskih stanja koja mogu uzrokovati periferne neuropatije.

Bilo je i drugih pitanja bez odgovora. Dana 8. svibnja, pet dana nakon što se Arno vratila iz Praga, njezin je suprug počeo osjećati neke od istih problema koje je ona pretrpjela. Što se tiče njezinih simptoma, neki su se smanjili, dok su se drugi pogoršali. Lijekovi protiv bolova koji su joj bili propisani uklonili su glavobolju, zamagljen vid i neke druge simptome, ali ubrzo je počela osjećati obamrlost lica. Tijekom jednog obilaska njezinog doma, istražitelji su rekli Arno da su skoro spremni zaključiti slučaj i da će se uskoro javiti. No, nikada nije dobila rezultate testova.

Izgubljeni rezultati testiranja

Slučaj Natalije Arno potaknuo je dopisnicu Financial Timesa da potraži ranije spomenutu žrtvu potencijalnog trovanja, Irinu Bablojan. Ta je 37-godišnjakinja pokazala novinarki osip koji je prekrivao njezina zapešća godinu dana nakon što je osjetila prve simptome. Još uvijek svrbe, rekla je. No, priznala je da nema čvrstih dokaza niti načina da sa sigurnošću dozna je li doista bila otrovana.

U prosincu 2022., dva mjeseca nakon što je posumnjala da je otrovana, druga oprobena novinarka, Elena Kostjučenko, podnijela je kaznenu prijavu berlinskoj policiji. To je bio preduvjet za obavljanje potrebnih pretraga u berlinskoj sveučilišnoj bolnici Charité, u kojoj je liječen Navaljni dvije godine ranije. Do svibnja 2023. njemačko tužiteljstvo je Kostjučenkinom odvjetniku reklo da zatvara slučaj.

I Bablojan je u međuvremenu testirana u bolnici Charité, nekoliko mjeseci nakon pojave prvih simptoma. Klinika je nakon nekog vremena prijavila da su rezultati njezinih testovi izgubljeni. Poslala je nove uzorke, ali nikada nije dobila povratnu informaciju o njima.

Dokazi trovanja su posredni

Kristo Grozev, bugarski istraživački novinar poznat po radu u Bellingcatu, rekao je da je nemoguće pronaći “uvjerljive dokaze” u slučajevima Kostjučenko i Bablojan, budući da je prošlo previše vremena između trenutka kada su dvije žene osjetile simptome i dana testiranja. No, dodao je, “gomilanje” posrednih dokaza oko oba slučaja – uključujući vjerodostojne dokaze koje je Bellingcat dobio, a koji sugeriraju da je Kostjučenko odabrana kao meta atentata do godinu dana prije nego što je posumnjala na trovanje, plus njezini “granični” medicinski rezultati – sugeriraju da su obje žene bile žrtve namjernog i ciljanog trovanja.

Ali što ako posredni dokazi ipak zavaravaju, i ako epizode kroz koje su žrtve prošle uopće nisu bile posljedica trovanja? Ima onih koji su skeptični u vezi cijele priče o napadima na aktiviste. “To nema smisla”, rekao je Volodarski, bivši ruski vojni obavještajac. Operacija trovanja, istaknuo je, “vrlo je komplicirana i priprema se mjesecima”, te se organizira protiv točno određene osobe.

Specifični otrov za svaku metu

Kroz povijest razvoja otrova, proizvodili su se specifični agensi za specifične slučajeve, nastavio je Volodarski. Bilo da je riječ o kuglici ricina za Markova, dioksinu za Juščenka ili poloniju-210 za Litvinenka, svaki je otrov “skrojen za određenu osobu, uzimajući u obzir njezinu dob, zdravstveno stanje, i druge okolnosti… To je složena operacija. Nije da novičok baš leži i čeka na nekoj polici.”

Pri takvim operacijama, tim za izvršenje mora biti siguran da će meta biti dovedena na određeno mjesto u određeno vrijeme, dodao je, a čini se da to nije bio slučaj kada su u pitanju Arno i dvije novinarke. „One nisu bile vrijedne tako skupe i složene operacije… Arno je nitko. Zašto bi se netko trudio da je otruje?”, zapitao se stručnjak.

Otrov ili slabo pečen odrezak?

Slične argumente novinarki FT-a ponudili su stručnjaci berlinske policije koji su istraživali slučajeve Kostjučenko i Bablojan. Oni su se oslanjali na mrežu saveznih agencija, specijaliziranih za kemijsko, biološko, radiološko i nuklearno oružje – uključujući njemačku vojsku, koja je specijalizirana za vojne otrove – ali testovi nisu pokazali ništa sumnjivo.

Ranije spomenuti Marc-Michael Blum, njemački stručnjak za kemijsko oružje, ističe da su te agencije testirale uzorke samo na vojne otrove. Jedan policijski stručnjak priznao je da je vremenski odmak između prvih simptomi i trenutka kada su obavljeni testovi mogao su otežati prepoznavanje potencijalnog toksičnog agensa. No, drugi stručnjak nije bio spreman pridati preveliku težinu ovim slučajevima.

“Stavite se na mjesto nekoga tko je u vrlo delikatnoj poziciji”, rekao je taj ekspert. “Možda su vas vrijeđali na internetu ili se možda malo precjenjujete i živite u stalnom strahu da vas ruska vlada progoni. Odjednom, izađete s prijateljem na večeru, a odrezak nije dobro pečen i sljedećeg jutra osjetite užasnu mučninu, a ne možete objasniti zašto. Jedino logično rješenje koje vam padne na pamet jest: netko me otrovao.” Takva vrsta konfuzije upravo je ono što Kremlj želi, dodao je. “Oni vole navođenje na pogrešan trag i dezinformacije, svaki naš pogrešan zaključak im odgovara.”

‘Arno nije luda’

No, bugarski istraživački novinar Kristo Grozev ne prihvaća argumentaciju kako žrtve nisu bile dovoljno važne da bi ih se otrovalo. “Kad razgovarate s insajderima u sigurnosnim službama, postane vam jasno etiketa ‘izdajnika’ danas mnogo lakše dodjeljuje nego ranije”, rekao je. “Svaki Rus koji se sada protivi ratu ili kritizira Putina potencijalna je žrtva.”

Andrej Soldatov, stručnjak za ruske sigurnosne službe, smatra da je slučaj Arno najjasniji od tri incidenta. “Imamo još neke slučajeve, ali oni nisu toliko jasni. I uvijek je tako, nažalost. Mislim da je to razlog zbog kojeg ruska sigurnosna služba i koristi otrov – uvijek možete kompromitirati žrtvu. Uvijek se možete pretvarati da imate posla s osobom koja žudi za pozornošću javnosti ili je mentalno nestabilna… Ali mislim da je Natalija najjasniji slučaj. Uvijek je imala vrlo bistru glavu. Ona nije luda.”

FBI možda ima razloge za suzdržanost

Istinu slučaju navodnog trovanja Natalije Arno mogao bi rasvijetliti FBI, ali ta agencija nije uvijek sklona dijeljenju rezultata testova sa žrtvama. Laboratorij FBI-ja odbio je podijeliti rezultate testiranja s Kara-Murzom, a Nataliji Arno još nije pokazao njezine rezultate. No, spremno je predočio rezultate njegovih testova Johnu Herbstu, bivšim američkim veleposlanikom u Ukrajini, glasnom kritičaru Rusije. On je posumnjao na trovanje kada mu je pozlilo 2021. godine, kazao je jedan izvor za Financial Times. Ipak, Herbstovi rezultati bili su negativni.

FBI je odbio komentirati slučaj Natalije Arno kada je to zatražio Financial Times. No, Peter Strzok, bivši viši protuobavještajni agent FBI-ja koji je otpušten nakon što su objavljeni njegovi problematični SMS-ovi o Donaldu Trumpu, objasnio je kako postoji nekoliko razloga zbog kojih agencija možda ne želi objaviti njezine rezultate. Hipotetski, da FBI nije pronašao ništa u krvi Natalije Arno, a da ona zaista jest bila otrovana, to bi moglo potvrditi Rusima kako američka tehnologija ne može detektirati njihov otrov.

Postoje i druga objašnjenja za oklijevanje FBI-ja pri objavi rezultata testova. “Objaviti da je ruska vlada pokušala ubiti američke državljane ili ljude koji zakonito borave u SAD-u je iznimno ozbiljna stvar”, rekao je. “Želite imati vrlo, vrlo čvrste dokaze prije nego što to učinite.”

Stručnjak smatra da je Navalni umro od otrova

U razdoblju nakon trovanja Kara-Murze i Navalnog, situacija je postala još teža za rusku oporbu. Sada se čini se da je nedavna smrt Navalnog, čelnika oporbenog pokreta, naglasila osjećaj beznađa. Neki, poput bivšeg agenta GRU-a Volodarskog, sumnjaju da je Navalni bio žrtva još jednog trovanja u zatvoru, s obzirom na njegov naizgled normalan izgled na sudu dan prije smrti i tijekom posjeta obitelji dva dana prije toga. Ali potvrđivanje te teorije zahtijevalo bi predaju tijela na neovisnu obdukciju, što su ruski istražitelji odbili učiniti.

Putin će sljedećeg mjeseca vrlo vjerojatno dobiti još jedan šestogodišnji predsjednički mandat, koji će produžiti njegovu 24-godišnju vladavinu sve do 2030. Preostali čelnici oporbe, poput Kara-Murze i Ilje Jašina, suočavaju se s beskonačnim zatvorskim kaznama pod istim uvjetima kao Navalni. Drugi su prognani, pa se pokušavaju izdaleka boriti protiv režima. Protekle dvije godine na oporbenoj sceni dominirale su unutarnje borbe između različitih frakcija Putinovih protivnika.

‘Pipci Kremlja mogu vas dosegnuti bilo gdje’

Nakon Navalnijeve smrti, Arno je rekla da je bila u nevjerici, bez obzira na to što su ona i mnogi drugi predvidjeli kako će skončati oporbeni lider. “To još uvijek ostavlja nadrealan dojam”, rekla je. “Brutalnost, i sve ostalo. Nikad se ne možete naviknuti na to. Svaki put vas šokira do srži koliko hladnokrvno to rade, kako drsko.”

Arno je rekla da isprva nije htjela objavljivati kako sumnja da je i sama otrovana, ali se na kraju predomislila. Te su epizode bile važne za rusku disidentsku zajednicu u inozemstvu. To ih je naučilo da, kao zajednica, moraju biti discipliniraniji, ne samo u pogledu digitalne, već i fizičke sigurnosti. “Oni koji su bili u SAD-u, u Europi, mislili su da su potpuno sigurni – mi smo u demokratskim zemljama, sve je u redu. Ali ne, pipci Kremlja mogu vas dosegnuti bilo gdje.”

Istovremeno, čini se da pokušaji trovanja ukazuju na zanimljiv razvoj događaja: ako su tri žene doista bile na meti ruske države, možda je to znak da njihov oporbeni rad zaista smeta Moskvi. A to ruskim disidentima može dati nadu koja je važnija od definitivnog odgovora o bilo kojem pojedinačnom pokušaju trovanja.