U prvome članku o novome koronavirusu koji sam napisao 27. siječnja ove godine ukratko sam opisao zdravstvene i ekonomske posljedice epidemije SARS-a iz prve polovine 2003. godine, koja se u prvoj polovini te godine bila proširila na 29 država i teritorija. Od ukupno 8 098 slučajeva njih 7 917 bilo je zabilježeno u pet država i teritorija: Kini (5327), Hong Kongu (1755), Tajvanu (346), Kanadi (251) i Singapuru (238). Iz te bolne lekcije Hong Kong, Singapur i Tajvan izvukli su pouku te su zahvaljujući u međuvremenu poduzetim mjerama sedamnaest godina kasnije COVID-19 dočekali daleko najspremniji te iznimno učinkovitim mjerama zaustavili njegovo nekontrolirano širenje.
Polovinom siječnja, uoči Lunarne Nove godine, 400 milijuna kineskih građana otputovalo je iz gradova i mjesta u kojima žive i rade, velikom većinom u posjet svojim obiteljima u ruralnim dijelovima Kine. Ali milijuni su iskoristili praznike kako bi u različitim aranžmanima posjetili susjedna ili prekomorska turistička odredišta. Tako se u zadnjem tjednu siječnja, neposredno prije početka prometne blokade Wuhana, desetak tisuća njegovih stanovnika zateklo izvan Kine, od kojih mnogi u Hong Kongu, Singapuru i Tajvanu.
U Singapuru samo 226 slučajeva u zadnjih 7 tjedana
Kada je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) 24. siječnja objavila kako je novi koronavirus opasnost po zdravlje u Kini, u Singapuru je registriran prvi slučaj. Dva dana ranije svoje prve slučajeve prijavili su Hong Kong i Tajvan, a zdravstvene vlasti svih triju država odnosno teritorija odmah su aktivirale svoje unaprijed pripremljene planove za ovakve situacije.
U proteklih sedam tjedana Singapur je zabilježio 226 slučajeva bez ijednoga smrtnog slučaja izazvanoga komplikacijama zarazom novoga koronavirusa. Singapur ima 5,7 milijuna stanovnika, približno kao i Norveška, koja je svoj prvi slučaj zabilježila 26. veljače, mjesec dana nakon Singapura, a u nedjelju je imala 1282 slučaja i tri preminula. I Danska ima približno isti broj stanovnika, prvi slučaj registrirala je dan kasnije od Norveške, a u nedjelju je imala 898 slučajeva i četiri preminula.
Hong Kong je do nedjelje imao 149 slučajeva i 4 preminula
U Hong Kongu živi 7,5 milijuna ljudi te ga možemo usporediti s Austrijom i Švicarskom. Do nedjelje Hong Kong je imao 149 slučajeva i 4 preminula, Švicarska 2217 slučajeva i 14 preminulih, a Austrija 1018 i dva preminula. Ali za sve europske države najporaznija je usporedba s Tajvanom koji ima nešto manje od 24 milijuna stanovnika, a do nedjelje je zabilježio samo 59 slučajeva, što je manje čak i od njihovoga broja u prebogatome Luksemburgu u kojemu živi 600 tisuća ljudi.
Državne i zdravstvene vlasti europskih država nisu iskoristile šest tjedana od izbijanja epidemije u Wuhanu kako bi učinile ono što su Singapur, Hong Kong i Tajvan poduzeli u nekoliko prvih dana. Oni su odmah kombinacijom restrikcija putovanja i slobodnoga kretanja vlastitih građana i građana Kine, lociranjem i potpunom izolacijom svih osoba u potencijalnim klasterima, korištenjem novih tehnologija u praćenju kretanja građana, zatvaranjem škola i fakulteta, podjelom maski svim građanima i što je najvažnije, provedbom politike maksimalne socijalne distanciranosti i rada od kuće, uspjeli držati zarazu pod kontrolom. Sada su prisiljeni, kako bi se zaštitili od novih uvezenih slučajeva, nametnuti karantenu ili mjere izolacije onima koji dolaze iz Europe i SAD-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Upozorenja SZO-a nisu shvaćena ozbiljno
Očito je da upozorenja Svjetske zdravstvene organizacije nisu shvaćana dovoljno ozbiljno i da je do talijanske eksplozije prevladavalo uvjerenje kako COVID-19 neće uzeti maha na europskome tlu. Svjetski mediji pratili su s dužnom pažnjom evakuiranja građana svojih zemalja iz Wuhana i kasnije s broda „Diamond Princess“ pretvorenoga u neuspješnu karantenu, izvještavali su o broju slučajeva i preminulih te o izolaciji ili karanteni u kojoj se našlo 780 milijuna kineskih građana.
Kada je broj novih slučajeva u Kini u drugoj polovini veljače počeo konstantno opadati Europa i Amerika unisono su zaključile kako su kineske vlasti svojim mjerama bez presedana zaustavile daljnje širenje zaraze. Burze u New Yorku, Londonu i Frankfurtu, pa čak i one u Tokyu i Seoulu, opet su počele ganjati svoje povijesno najviše vrijednosti nadajući se da će povratak nekoliko stotina milijuna kineskih radnika u tvornice ponovo uspostaviti pokidane dobavne lance i da je COVID-19, bez obzira na nekoliko tisuća izgubljenih ljudskih života, bio samo tužna ali ne i pretjerano važna epizoda, koju ćemo uskoro svi zaboraviti.
Sve je izgledalo idilično do 21. veljače
U trećem tjednu veljače, osim Svjetske zdravstvene organizacije, vrhunskih epidemiologa poput Marca Lipsitcha (Harvard University) i Neila Fergusona (Imperial College) i ne baš prevelikoga broja medija, COVID-19 nije nikoga naročito zanimao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako se i moglo dogoditi da Peking uvede karantenu ili samoizolaciju od 14 dana za sve one koji su se u glavni kineski grad vratili iz drugih dijelova Kine, a da takva ili slična mjera u to vrijeme praktički ne postoji u većini europskih država. Air China i druge kineske zrakoplovne kompanije cijelo su vrijeme održavale izravne linije s nekoliko europskih aerodroma. Tako je netko mogao iz Guangdonga doletjeti u Frankfurt ili Amsterdam i odmah nastaviti svojim putem i poslom bez ikakvih ograničenja, ali ako je došao u Peking završio je u karanteni na dva tjedna.
Veljača je u Europi vrijeme karnevala, ali zbog školskih praznika u velikom broju država i vrh skijaške sezone i zimskih odmora u Alpama i Dolomitima. Sve je izgledalo idilično do 21. veljače kada je u Italiji broj slučajeva u jednom danu skočio sa 4 na 21, da bi se svakodnevnim rastom do kraja veljače popeo na 1129. U tih osam dana dvadesetak država, i to ne samo europskih, zabilježilo je svoje prve slučajeve „uvezene“ iz Italije, mnoge zahvaljujući i povratku svojih građana s talijanskih skijališta. Istovremeno je počeo nezaustavljivo rasti i broj novih slučajeva u Republici Koreji i Iranu, desetak dana kasnije u Španjolskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, a do kraja protekloga tjedna i u gotovo svim preostalim europskim državama.
Najveća zdravstvena kriza od 1918. i španjolske gripe
COVID-19 zabilježen je do nedjelje u 158 država i teritorija te je tako postao najveća zdravstvena kriza s kojom se svijet suočio od 1918. i „španjolske“ gripe. Ima više razloga da najrazvijenije države zapadne hemisfere, koje su sve redom po potrošnji na zdravstvene usluge po stanovniku u samome svjetskom vrhu, nisu bile kadre kopirati postupanja vlasti u Singapuru, Hong Kongu i Tajvanu, ali sigurno je najvažniji bio strah od negativnih ekonomskih posljedica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za velik dio javnosti u Europi i Americi COVID-19 bio je praktički još do jučer samo malo jača gripa oko koje se nepotrebno paničari. Nažalost, taj stav javno su zastupali čak i oni od kojih se inače ne očekuje površan pristup i olako zaključivanje. Kako u liberalnim demokracijama najbedastije ideje i najgluplji stavovi obično imaju i svoje političke reprezentante ne treba čuditi da na primjer Nizozemska, koja je do nedjelje zabilježila 1 135 slučajeva i 20 preminulih, nije napravila ni 50 testiranja do kraja prošloga mjeseca.
U četiri tjedna broj slučajeva u SAD-u i Europi skočio na 60.000
Prije četiri tjedna Europa i Sjeverna Amerika zajedno su imale 70 slučajeva i jednoga preminulog, a do nedjelje je taj broj narastao na više od 60 000 slučajeva od koji je nažalost njih 2 417 imalo fatalni ishod. Budući da je najrazvijeniji i najbogatiji dio svijeta bio nesposoban primijeniti modele borbe protiv širenja zaraze koje su uspješno odradili Singapur, Hong Kong i Tajvan, sada je prisiljen pokušati kopirati ono što su učinile Kina i Republika Koreja.
Ali kako trenutno ne postoji ni minimum koordinacije između pojedinih članica Europske unije, nije razvidno može li primjena „kinesko-korejskog“ modela u pojedinim državama biti uspješna, ako tu politiku ne provode ne samo sve članice Europske unije već i sve europske države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pandemija COVID-19 trajno će prestati samo kada oboli barem 70 % ukupnog stanovništva i to pod uvjetom da su oni koji su preboljeli postali imuni ili ako je stanovništvo barem u istom postotku uspješno cijepljeno.
Preostaje nam jedino usporiti pandemiju
Kako je prvi scenarij zapravo poraz ljudske civilizacije s desetinama milijuna preminulih i potpunim kolapsom gospodarskih aktivnosti, a za drugi treba barem godinu dana preostaje nam samo maksimalno usporiti daljnje širenje zaraze primjenom mjera višetjedne potpune samoizolacije građana u njihovim domovima uz dozvolu izlaska iz stanova i kuća samo za nabavu namirnica.
Od ove mjere bili bi izuzeti jedino oni čiji rad je nužan za održavanje vitalnih funkcija lokalne zajednice. Građani Kine se nakon dva mjeseca života u nekoj vrsti blokade vraćaju „normalnome“ životu, ali su i u strahu od novoga vala zaraze jer je prema službenim podacima od 1,4 milijarde stanovnika bilo oboljelo „samo“ njih 80 000. Ako Kina ili sutra Koreja neće provoditi stroge mjere karantene za sve one koji iz ostatka svijeta dolaze na njihov teritorij gotovo sigurno će doći do novoga vala epidemije. I tako u krug, sve do jednog od prije spomenuta dva konačna rješenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Analiza: pandemija će trajno prestati kada se zarazi bar 70 % ljudi ili se izumi cjepivo. Što Europa danas može učiniti
Zato što Europa i SAD nisu bile sposobne kopirati Tajvan, Hong Kong ili Singapur, sad moraju slijediti kineski model
Preostaje nam samo maksimalno usporiti daljnje širenje zaraze primjenom mjera višetjedne potpune samoizolacije građana u njihovim domovima uz dozvolu izlaska iz stanova i kuća samo za nabavu namirnica.
U prvome članku o novome koronavirusu koji sam napisao 27. siječnja ove godine ukratko sam opisao zdravstvene i ekonomske posljedice epidemije SARS-a iz prve polovine 2003. godine, koja se u prvoj polovini te godine bila proširila na 29 država i teritorija. Od ukupno 8 098 slučajeva njih 7 917 bilo je zabilježeno u pet država i teritorija: Kini (5327), Hong Kongu (1755), Tajvanu (346), Kanadi (251) i Singapuru (238). Iz te bolne lekcije Hong Kong, Singapur i Tajvan izvukli su pouku te su zahvaljujući u međuvremenu poduzetim mjerama sedamnaest godina kasnije COVID-19 dočekali daleko najspremniji te iznimno učinkovitim mjerama zaustavili njegovo nekontrolirano širenje.
Polovinom siječnja, uoči Lunarne Nove godine, 400 milijuna kineskih građana otputovalo je iz gradova i mjesta u kojima žive i rade, velikom većinom u posjet svojim obiteljima u ruralnim dijelovima Kine. Ali milijuni su iskoristili praznike kako bi u različitim aranžmanima posjetili susjedna ili prekomorska turistička odredišta. Tako se u zadnjem tjednu siječnja, neposredno prije početka prometne blokade Wuhana, desetak tisuća njegovih stanovnika zateklo izvan Kine, od kojih mnogi u Hong Kongu, Singapuru i Tajvanu.
U Singapuru samo 226 slučajeva u zadnjih 7 tjedana
Kada je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) 24. siječnja objavila kako je novi koronavirus opasnost po zdravlje u Kini, u Singapuru je registriran prvi slučaj. Dva dana ranije svoje prve slučajeve prijavili su Hong Kong i Tajvan, a zdravstvene vlasti svih triju država odnosno teritorija odmah su aktivirale svoje unaprijed pripremljene planove za ovakve situacije.
U proteklih sedam tjedana Singapur je zabilježio 226 slučajeva bez ijednoga smrtnog slučaja izazvanoga komplikacijama zarazom novoga koronavirusa. Singapur ima 5,7 milijuna stanovnika, približno kao i Norveška, koja je svoj prvi slučaj zabilježila 26. veljače, mjesec dana nakon Singapura, a u nedjelju je imala 1282 slučaja i tri preminula. I Danska ima približno isti broj stanovnika, prvi slučaj registrirala je dan kasnije od Norveške, a u nedjelju je imala 898 slučajeva i četiri preminula.
Hong Kong je do nedjelje imao 149 slučajeva i 4 preminula
U Hong Kongu živi 7,5 milijuna ljudi te ga možemo usporediti s Austrijom i Švicarskom. Do nedjelje Hong Kong je imao 149 slučajeva i 4 preminula, Švicarska 2217 slučajeva i 14 preminulih, a Austrija 1018 i dva preminula. Ali za sve europske države najporaznija je usporedba s Tajvanom koji ima nešto manje od 24 milijuna stanovnika, a do nedjelje je zabilježio samo 59 slučajeva, što je manje čak i od njihovoga broja u prebogatome Luksemburgu u kojemu živi 600 tisuća ljudi.
Državne i zdravstvene vlasti europskih država nisu iskoristile šest tjedana od izbijanja epidemije u Wuhanu kako bi učinile ono što su Singapur, Hong Kong i Tajvan poduzeli u nekoliko prvih dana. Oni su odmah kombinacijom restrikcija putovanja i slobodnoga kretanja vlastitih građana i građana Kine, lociranjem i potpunom izolacijom svih osoba u potencijalnim klasterima, korištenjem novih tehnologija u praćenju kretanja građana, zatvaranjem škola i fakulteta, podjelom maski svim građanima i što je najvažnije, provedbom politike maksimalne socijalne distanciranosti i rada od kuće, uspjeli držati zarazu pod kontrolom. Sada su prisiljeni, kako bi se zaštitili od novih uvezenih slučajeva, nametnuti karantenu ili mjere izolacije onima koji dolaze iz Europe i SAD-a.
Upozorenja SZO-a nisu shvaćena ozbiljno
Očito je da upozorenja Svjetske zdravstvene organizacije nisu shvaćana dovoljno ozbiljno i da je do talijanske eksplozije prevladavalo uvjerenje kako COVID-19 neće uzeti maha na europskome tlu. Svjetski mediji pratili su s dužnom pažnjom evakuiranja građana svojih zemalja iz Wuhana i kasnije s broda „Diamond Princess“ pretvorenoga u neuspješnu karantenu, izvještavali su o broju slučajeva i preminulih te o izolaciji ili karanteni u kojoj se našlo 780 milijuna kineskih građana.
Kada je broj novih slučajeva u Kini u drugoj polovini veljače počeo konstantno opadati Europa i Amerika unisono su zaključile kako su kineske vlasti svojim mjerama bez presedana zaustavile daljnje širenje zaraze. Burze u New Yorku, Londonu i Frankfurtu, pa čak i one u Tokyu i Seoulu, opet su počele ganjati svoje povijesno najviše vrijednosti nadajući se da će povratak nekoliko stotina milijuna kineskih radnika u tvornice ponovo uspostaviti pokidane dobavne lance i da je COVID-19, bez obzira na nekoliko tisuća izgubljenih ljudskih života, bio samo tužna ali ne i pretjerano važna epizoda, koju ćemo uskoro svi zaboraviti.
Sve je izgledalo idilično do 21. veljače
U trećem tjednu veljače, osim Svjetske zdravstvene organizacije, vrhunskih epidemiologa poput Marca Lipsitcha (Harvard University) i Neila Fergusona (Imperial College) i ne baš prevelikoga broja medija, COVID-19 nije nikoga naročito zanimao.
Tako se i moglo dogoditi da Peking uvede karantenu ili samoizolaciju od 14 dana za sve one koji su se u glavni kineski grad vratili iz drugih dijelova Kine, a da takva ili slična mjera u to vrijeme praktički ne postoji u većini europskih država. Air China i druge kineske zrakoplovne kompanije cijelo su vrijeme održavale izravne linije s nekoliko europskih aerodroma. Tako je netko mogao iz Guangdonga doletjeti u Frankfurt ili Amsterdam i odmah nastaviti svojim putem i poslom bez ikakvih ograničenja, ali ako je došao u Peking završio je u karanteni na dva tjedna.
Veljača je u Europi vrijeme karnevala, ali zbog školskih praznika u velikom broju država i vrh skijaške sezone i zimskih odmora u Alpama i Dolomitima. Sve je izgledalo idilično do 21. veljače kada je u Italiji broj slučajeva u jednom danu skočio sa 4 na 21, da bi se svakodnevnim rastom do kraja veljače popeo na 1129. U tih osam dana dvadesetak država, i to ne samo europskih, zabilježilo je svoje prve slučajeve „uvezene“ iz Italije, mnoge zahvaljujući i povratku svojih građana s talijanskih skijališta. Istovremeno je počeo nezaustavljivo rasti i broj novih slučajeva u Republici Koreji i Iranu, desetak dana kasnije u Španjolskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, a do kraja protekloga tjedna i u gotovo svim preostalim europskim državama.
Najveća zdravstvena kriza od 1918. i španjolske gripe
COVID-19 zabilježen je do nedjelje u 158 država i teritorija te je tako postao najveća zdravstvena kriza s kojom se svijet suočio od 1918. i „španjolske“ gripe. Ima više razloga da najrazvijenije države zapadne hemisfere, koje su sve redom po potrošnji na zdravstvene usluge po stanovniku u samome svjetskom vrhu, nisu bile kadre kopirati postupanja vlasti u Singapuru, Hong Kongu i Tajvanu, ali sigurno je najvažniji bio strah od negativnih ekonomskih posljedica.
Za velik dio javnosti u Europi i Americi COVID-19 bio je praktički još do jučer samo malo jača gripa oko koje se nepotrebno paničari. Nažalost, taj stav javno su zastupali čak i oni od kojih se inače ne očekuje površan pristup i olako zaključivanje. Kako u liberalnim demokracijama najbedastije ideje i najgluplji stavovi obično imaju i svoje političke reprezentante ne treba čuditi da na primjer Nizozemska, koja je do nedjelje zabilježila 1 135 slučajeva i 20 preminulih, nije napravila ni 50 testiranja do kraja prošloga mjeseca.
U četiri tjedna broj slučajeva u SAD-u i Europi skočio na 60.000
Prije četiri tjedna Europa i Sjeverna Amerika zajedno su imale 70 slučajeva i jednoga preminulog, a do nedjelje je taj broj narastao na više od 60 000 slučajeva od koji je nažalost njih 2 417 imalo fatalni ishod. Budući da je najrazvijeniji i najbogatiji dio svijeta bio nesposoban primijeniti modele borbe protiv širenja zaraze koje su uspješno odradili Singapur, Hong Kong i Tajvan, sada je prisiljen pokušati kopirati ono što su učinile Kina i Republika Koreja.
Ali kako trenutno ne postoji ni minimum koordinacije između pojedinih članica Europske unije, nije razvidno može li primjena „kinesko-korejskog“ modela u pojedinim državama biti uspješna, ako tu politiku ne provode ne samo sve članice Europske unije već i sve europske države.
Pandemija COVID-19 trajno će prestati samo kada oboli barem 70 % ukupnog stanovništva i to pod uvjetom da su oni koji su preboljeli postali imuni ili ako je stanovništvo barem u istom postotku uspješno cijepljeno.
Preostaje nam jedino usporiti pandemiju
Kako je prvi scenarij zapravo poraz ljudske civilizacije s desetinama milijuna preminulih i potpunim kolapsom gospodarskih aktivnosti, a za drugi treba barem godinu dana preostaje nam samo maksimalno usporiti daljnje širenje zaraze primjenom mjera višetjedne potpune samoizolacije građana u njihovim domovima uz dozvolu izlaska iz stanova i kuća samo za nabavu namirnica.
Od ove mjere bili bi izuzeti jedino oni čiji rad je nužan za održavanje vitalnih funkcija lokalne zajednice. Građani Kine se nakon dva mjeseca života u nekoj vrsti blokade vraćaju „normalnome“ životu, ali su i u strahu od novoga vala zaraze jer je prema službenim podacima od 1,4 milijarde stanovnika bilo oboljelo „samo“ njih 80 000. Ako Kina ili sutra Koreja neće provoditi stroge mjere karantene za sve one koji iz ostatka svijeta dolaze na njihov teritorij gotovo sigurno će doći do novoga vala epidemije. I tako u krug, sve do jednog od prije spomenuta dva konačna rješenja.