Benjamin je, nakon odrastanja u romskom naselju u Međimurju, završio Oxford, radio i za NASA-u. Ovo je njegova fascinantna životna priča

Benjamin Ignac, 31-godišnjak koji je diplomirao na Oxfordskom sveučilištu i radio u NASA-i, velik dio života posvetio je svom romskom identitetu. Rođen je u Njemačkoj, a kada je imao šest godina, s obitelji se preselio u međimursko romsko naselje Orehovica. Tamo je proveo 12 godina. Iz današnje perspektive, Orehovicu opisuje kao sirotinjsku četvrt u nekoj zemlji trećeg svijeta.

“U naselje smo stigli 1998. i, živo se sjećam, infrastruktura je bila užasna. Nije bilo ni ceste, ni struje, ni vode, ni kanalizacije. Djeca su među psima trčkarala po blatnjavim cestama, bosa i polugola. Ljudi su živjeli u improviziranim nastambama izgrađenim od otpadnog materijala. Usred naselja bio je veliki deponij na koji su svaki tjedan dolazili kamioni i bacali još više smeća”, govori Benjamin.

Prisjeća se kako je u naselju tada zaudaralo po raspadnutim životinjama i kemikalijama. Prestravila ga je činjenica da je to njegov novi dom. “Moji su roditelji za vrijeme rata izbjegli iz Međimurja. Iz Njemačke su nas deportirali nakon što su zaključili da je ratna situacija gotova i da se možemo vratiti. Nisam imao pojma da su moji roditelji iz mjesta koje izgleda tako brutalno”, priča Benjamin.

Ljutnja zbog povratka

“Sjećam se da sam bio ljut na roditelje što su nas vratili u Hrvatsku. U tim godinama nisam shvaćao što smo tako loše učinili da smo zaslužili tako živjeti. Kao šestogodišnjak koji je prvi puta stigao u Hrvatsku, mislio sam da cijela država izgleda kao naše romsko naselje”, opisuje.

“S vremenom sam naučio da Romi u Hrvatskoj nemaju privilegiju normalnog života kao ostatak zemlje. Jer, očito je, većina mrzi Rome”, dodaje. Tadašnja situacija nije bila ništa bolja niti u osnovnoj školi u Orehovici koju je pohađao. Čim su krenuli u školu, male Rome su odvojili u poseban razred što je, smatra, bio loš potez.

“Nismo ništa naučili i imali smo jako agresivnu učiteljicu, koja je očito mrzila i nas i svoj posao”, priča Benjamin. Objašnjava kako je škola kasnije desegregirana te kako su napravljena značajna pedagoška poboljšanja.

Prvi Rom u gimnaziji

No, položaj Roma u društvu tijekom njegova odrastanja, opisuje, bio je iznimno loš. “Najviše me smetala pasivnost drugih oko nepravde kada su u pitanju Romi. Mnogo puta mi se činilo da su i Romi i ne-Romi prihvatili strukturu ugnjetavanja kao uobičajeni poredak. To me ljutilo jer nije imalo nikakvog smisla. Znao sam da cijelo naselje zaslužuje bolje; znao sam da ja zaslužujem bolje”, prisjeća se.

Bolju budućnost Benjamin je odlučio izgraditi obrazovanjem. Bio je prvi Rom koji je upisao Gimnaziju Josipa Slavenskog u Čakovcu. Kada se upisivao, slovila je za jednu od najboljih gimnazija u Hrvatskoj. Tada su mnogi smatrali kako je u tako dobru školu upao samo zato što je Rom, no Benjamin kaže – isključivo su bile presudne njegove osnovnoškolske ocjene.

“Sve razrede u osnovnoj školi završavao sam s peticom. Bio sam na šest državnih natjecanja, a pobijedio sam na dva. To mi je također dalo dodatne bodove za upis u srednju”, priča. Gimnazija koju je pohađao imala je dobru internacionalnu suradnju s drugim školama i obrazovnim institucijama van granica Hrvatske, pa je tako nakon dva razreda srednje kao 17-godišnjak upisao United World College (UWC) u Norveškoj.

Studirao u SAD-u

“U Norvešku sam odlučio otići iz čiste znatiželje. Zadnje dvije godine srednje proveo sam tamo i stekao međunarodnu maturu po programu International Baccalaureate, što je značilo da nakon toga mogu upisati bilo koji fakultet u inozemstvu koji drži predavanja na engleskom jeziku”, kaže Benjamin. Objašnjava kako je tek odlaskom iz Orehovice u Norvešku počeo normalno živjeti. Naselje, kaže, nije bilo mjesto gdje netko može rasti do svog punog potencijala.

A taj potencijal odlučio je ispuniti tako da je nakon UWC-a aplicirao na različita američka sveučilišta s dobrim programima studija geografije. Ona ga je, kaže, zanimala još od osnovnoškolskih dana, za što su zaslužne profesorice koje su mu predavale. “Imale su jako dobar odnos sa mnom, a i ja s njima, tako da sam već tada imao priliku produbiti svoj interes za geografijom”, govori.

Benjamin je upisao geografiju u Americi i to na Sveučilištu u Oklahomi. Kaže da su imali jako dobar odjel za geografiju i atmosferske znanosti. “Sveučilište je bilo na odličnoj lokaciji, praktički u samom središtu SAD-a gdje se nalazi čuvena aleja tornada. Radi se o pravoj meki za meteorologe. Mene meteorologija kao znanost nije zanimala, više su me privlačile klimatske promjene i digitalna kartografija”, kaže Benjamin.

Upao u program NASA-e

Studij digitalne kartografije završio je u roku. Zatim je ostao stažirati u Oklahomi. Upisao je program s kojim je mogao na studentsku vizu raditi još godinu dana, a zatim se odlučio na velik korak. Prijavio se u NASA-u. “Kako cijeli život apliciram za programe, rekao sam sebi – nemam što izgubiti, život je ionako lutrija. Na kraju sam upao u NASA-in program i radio u njihovom centru u Coloradu”, priča.

“Bio sam smješten u NASA-inom razvojnom centru. Znanstvenici su se tamo prvenstveno fokusirali na istraživanje Zemljine klime putem satelitskih slika. Neki od mojih zadataka uključivali su prikupljanje uzoraka kvalitete vode iz Nacionalnog parka Rocky Mountain i zatim usporedbu tih podataka s podacima s NASA-inih satelita Landsat.

Svidio mi se praktični aspekt ovog posla jer je zahtijevao interakciju s jednim od najljepših i najdinamičnijih nacionalnih parkova u SAD-u. Također mi se svidio dio u kojem smo radili sa strojnim učenjem i spektralnom manipulacijom satelitskih slika. U društvenim znanostima nismo primjenjivali znanosti poput matematike i fizike, pa mi je ovo bilo vrlo korisno iskustvo u primijenjenoj znanosti”, govori.

U Americi, kaže Benjamin, nikada nije bio percipiran kao Rom jer tamo ta kategorija praktički ne postoji. Roma ima vrlo malo pa je stoga i puno manje predrasuda prema romskoj populaciji. “Govorio sam im da sam Rom, da sam ‘gypsy‘, ali ljudima nije jasno o čemu se radi. Kao da si im rekao da si iz Kamčatke. Ja sam bio Europljanin, ali tamo nisu imali pojma ni gdje je Hrvatska”, kaže.

Odlazak u Budimpeštu

Nakon što je odradio godinu u NASA-i, istekla mu je studentska viza, a to je za Benjamina značilo da se mora vratiti kući. “Kada si međunarodni student, imaš osjećaj kao da imaš rok trajanja i moraš razmišljati o povratku u Europu. I što ćeš tamo napraviti kada završiš studij u Americi. Mnogi nastave studirati tamo, ali to košta. Za Sveučilište u Oklahomi sam dobio punu stipendiju, a za daljnje školovanje, masters, nije tako lako pronaći financijska sredstva koja to omogućuju”, kaže Benjamin.

Odlučio se vratiti kući i počeo je tražiti poslove vezane uz geografiju u Hrvatskoj. Kako nije uspio ništa pronaći, tažio je posao u Velikoj Britaniji. Kada je stavio računicu na papir, shvatio je da bi ga život u Velikoj Britaniji u samom startu dosta koštao. Zato je odlučio poslovnu sreću potražiti u istočnoj Europi. Saznao je za Europski centar za romska prava koji je bio smješten u Budimpešti.

“To mi je bilo na četiri sata od doma u Međimurju, radilo se o dobroj prilici da se bavim nečim što ima veze s mojim romskim identitetom”, kaže Benjamin. Aplicirao je za posao u Europskom centru za romska prava i dobio ga. Iduće tri godine, kaže, živio je u Budimpešti i bavio se problemom rasizma protiv Roma. Iako ga je to ispunjavalo, kaže kako ga je taj posao i iscrpljivao.

Problemi zbog Orbana

“Moraš jako puno vremena uložiti kako bi pomogao svima kojima ta pomoć zaista treba, ali istodobno te zaboli kada čuješ da su, recimo doktori ili policajci maltretirali romsku djecu. Ili, primjerice, kada čuješ da se Romkinje prisilno steriliziraju u bolnicama. Takve stvari ti nakon dugog vremena baš i ne legnu dobro, pogotovo kad to radiš profesionalno”, priča Benjamin.

No, Europski centar za romska prava u jednom je trenutku, kaže Benjamin, zasmetao Viktoru Orbanu. Civilno društvo u kojem je radio izopćeno je iz države, kao i mnoge druge udruge koje su se bavile problemima Roma.

“Te 2018. kao premijer je provodio politiku temeljenu na nacionalizmu i anti-imigracijskoj politici. Europski centar za romska prava je bio pogođen time pa su se odlučili preseliti u Bruxelles. Ja nisam htio ići tamo jer mi je to bilo predaleko i skupo, a život u Budimpešti mi se sviđao”, kazao je.

Upisao i završio Oxford

Benjamin je ponovno odlučio upisati fakultet. Tako je završio na Oxfordu u Engleskoj na smjeru javne politike, a tamo je stigao kao stipendist Blavatnik School of Government. “Na Oxfordu sam bio od 2019. do 2020. godine. Bilo je prilično teško, unatoč mom iskustvu u akademskoj zajednici i međunarodnom obrazovanju. Pretpostavljam da također ovisi što studiraš na Oxfordu. Javna politika je općeniti predmet – pokrivali smo filozofiju, politiku, ekonomiju i pravo, pomiješano s drugim praktičnijim predmetima poput statistike, pregovaranja, upravljanja projektima, odnosa s javnošću (PR)”, kaže Benjamin te dodaje da je Oxford vrlo zanimljiv za one koji nisu sigurni za koje se područje žele specijalizirati.

Prisjeća se perioda kada je morao učiti od jutra do večeri. Kaže kako mu je tada pomagalo to što je bio okružen sličnim ljudima koji također vrijedno uče i rade, a to, ističe Benjamin, motivira. “Moj otac je uvijek govorio ‘s kim si, takav si‘. I ne bih se više mogao složiti s tom izjavom. Zbog toga programi poput Oxforda imaju vrlo selektivne kriterije za upis studenata. Žele stvoriti poticajno okruženje. Nedostaje mi to čarobno mjesto iznimno motiviranih, pametnih i inspirativnih ljudi”, kaže Benjamin.

No, postoji i nešto što mu ne nedostaje kod Oxforda. Kaže da se nekad zbilja činilo kao da se radi o elitističkom klubu za djecu iz bogatih obitelji. “Volio bih da više Roma ima priliku studirati na Oxfordu. Oxford i organizacije koje sponzoriraju stipendije moraju biti svjesniji ovog jaza i učiniti više kako bi povećali zastupljenost ljudi koji ne dolaze iz iznimno bogatih sredina. Ljudi često vole istaknuti moju diplomu s Oxforda kada se žale da Romi dobivaju previše podrške i mogućnosti od institucija. Uopće se ne slažem s tom logikom. Bio sam jedini romski student ikada koji je dobio ovu stipendiju za studiranje na Oxfordu. Nažalost, nakon mene nije bilo drugih romskih primatelja. Dakle, institucije očito ne brinu o Romima dovoljno da ulože dosljedne napore da uzdržavaju više od jednog studenta tijekom duljeg vremenskog razdoblja”, smatra Benjamin.

Njemačka nakon Oxforda

Nakon završetka Oxforda, Benjamin odlazi u Njemačku gdje se zaposlio u zakladi Otvoreno društvo. “Bio sam pripravnik i radio na projektima koji su se bavili Romima. Zaklada Otvoreno društvo financira sve romske pokrete za koje znamo u Europi”, kaže Benjamin.

Ipak, taj ga posao nije potpuno zadovoljio s obzirom na to da je počela pandemija koronavirusa. Kaže kako je bio zatrpan papirologijom i nije imao doticaja s krajnjim korisnicima. “Cijelo vrijeme sam gledao u hrpu papira, bavio sam se administracijom. Moram reći i da su takve stvari potrebne jer ipak to sve vodi do rješavanja nekih problema, ali mi se nije dopalo što sam se osjećao udaljen od svega”, priča.

Htio je nešto drugo pa je tako počeo raditi za Taylor and Francis, tvrtku koja izdaje knjige, akademske časopise te se bavi znanstvenim istraživanjima. Tamo obnaša funkciju policy managera za cijelu Europsku uniju.

Znanstvena istraživanja

“Moj posao je zapravo da znanstvena istraživanja učinim što dostupnijima za građane, da nema pay-walla. Recimo, kada je počela priča s covidom, mnoga istraživanja o cijepljenju i virusu su bila objavljena u znanstvenim časopisima čije se čitanje naplaćivalo.

Ljudi ne bi trebali plaćati da dođu do tih informacija jer se radilo o životu i smrti. Čim ima više dostupnih znanstvenih istraživanja, to je bolje za društvo. Izdavači poput nas koji se bave akademskim istraživanjima žele podupirati znanstvenike da njihov rad bude bolje evaluiran i dostupniji široj publici”, objašnjava Benjamin.

Posao koji radi je povezan i s javnom politikom koju je studirao na Oxfordu. Govori kako je jedan od ciljeva njegova posla da što više političara uzme u obzir znanstvena istraživanja pri donošenju određenih odluka.

Pretvaranje podataka u odluku

“Mnogi političari će donijeti neku odluku bez obzira na dostupne informacije ili neka dostupna istraživanja. U mnogim državnim upravama postoje odjeli koje se bave samo time, koji gledaju kako podatke pretvoriti u nekakvu odluku.

Moramo biti svjesni da neki gradonačelnik, koji u slučaju Hrvatske nema baš neko visoko obrazovanje, ne može vidjeti da postoje neke stvari koje se mogu napraviti na temelju određenog istraživanja”, tvrdi Benjamin.

Objašnjava i kako je covid bio dobar primjer u kojem se moglo vidjeti kako su se mnogi na institucionalnim razinama počeli baviti zdravstvenim sustavom i znanstvenim informacijama te da je zdravstvo nakon toga došlo u fokus.

‘Brzo se gubi fokus’

“Nažalost, trebala nam je jedna pandemija da postanemo svjesni toga. Sve se više novca na institucionalnoj razini ulagalo u shvaćanje covida, stvorila se javna svijest o mnogim stvarima koje prije nisu postojale. Ipak, mislim da društvo, pogotovo ova generacija Z, ima problema s kratkotrajnim pamćenjem, odnosno sa svega se brzo gubi fokus.

Okej, moramo shvatiti i da generacija Z živi u jednom od najgorih perioda povijesti, barem za koji ja znam. No, pitanje tog kratkotrajnog pamćenja je važno jer ono utječe na to što će biti važno za njih i koliko će energije posvetiti nekoj temi prije nego im ona dosadi i nešto drugo postane važno”, tumači Benjamin.

To je, kaže, izazov za cijelo društvo, pogotovo u okolini prepunoj dezinformacija u kojoj je bitno znati što je važno ili istinito. Smatra kako je u interesu mnogih ljudi, iz ovih ili onih razloga, da se netočne informacije šire jer one pridonose nečijem profitu.

Blaćenje Roma dezinformacijama

“Krajnje desne političke partije dezinformacijama dobiju glasove jer je objavljen neki post na društvenim mrežama, članak ili istraživanje koje, recimo, blati Rome, mada to istraživanje nije prošlo recenziju. Tako je recimo u Hrvatskoj u jednom trenu bilo objavljeno kvazi istraživanje da 80 posto kriminaliteta čine Romi, a to nije točno.

To istraživanje je provela Policijska uprava u Međimurju tako da su išli od kuće do kuće postavljati pitanja ljudima, pa su njihove odgovore prelijevali u nekakve kvalitativne mjere i dobili spomenuti postotak. Kad sam ih pitao za podatke, rekli su da mi ih ne mogu dati jer se radi o policijskim podacima”, tvrdi Benjamin.

Pitanje rasnog gaslightinga

Govoreći o problemima Roma, dotaknuli smo se i odnosa institucija s romskom nacionalnom manjinom. S obzirom da institucije ne čine previše kako bi se pomoglo Romima, Benjamin kaže kako ga sve to podsjeća na gaslighting.

“Pročitao sam dobar tekst u kojem se navodi da postoji rasni gaslighting. Recimo u Americi će neki bijelac reći da ne postoji rasizam, da je sve to u glavi Afroamerikanaca jer ropstvo u Americi više ne postoji. Pa se onda potegne pitanje da zašto se Afroamerikanci uopće žale. Sličnu retoriku sam čuo i na prosvjedu protiv Roma u Međimurju gdje se tvrdilo da Romi imaju više prava od Hrvata.

Postoje prava koja svi imamo, poput onog na socijalnu skrb. To je pravo za svakog državljana Hrvatske, ali nažalost puno Roma treba tu pomoć. Samo zato što većina Roma živi ispod praga siromaštva u Hrvatskoj i treba tu pomoć, ne znači da oni imaju više prava od Hrvata i da su u boljoj poziciji”, govori Benjamin.

Upleli i njegovo ime

Kaže da se u jednom trenutku u taj narativ uplelo i njegovo ime. “Ispalo je da ja mogu studirati u inozemstvu, a mnogi Hrvati to nisu mogli pa onda ispada kao da Romi dobiju nešto ekstra. To me zaista smeta jer ne želim da se stvara dojam da sam na neki način uzeo nekome nešto ili dobio nešto od nekoga”, govori.

Zbog toga je, kaže, puno razmišljao o tome je li upao na Oxford samo zato što je Rom. Osjećao se kao osoba s “imposter sindromom“. “Na hrvatskom bi se to moglo prevesti kao sindrom varalice, a radi se o tome da misliš da nisi zaslužio biti tamo gdje jesi”, kaže Benjamin.

Njemački osjećaj krivnje

I u Njemačkoj, koja je postala njegov novi dom, također se događaju određene situacije vezane uz Rome koje, kaže, nisu u redu, ali su Romi ipak u malo boljem položaju.

“Čini se da je Njemačka otvorenija prema ideji da se zapravo pomogne Romima. Nijemci nisu imali najbolju povijest s Romima. Istini za volju, nije ni Hrvatska, ali u Njemačkoj barem osjećaju krivnju i odgovornost da poprave štetu koju su napravili. U Hrvatskoj je situacija malo drugačija – kažu ‘nismo mi krivi, mi smo žrtve’. I to je istina jer Hrvatska je bila žrtva nekih agresora u prošlosti.

Hrvati su se probijali kroz povijest baš kao i Romi. Ali što se tiče njihovih grešaka prema Romima, to nikada neće priznati. A to je tako važan element za iscjeljenje i pomirenje s prošlošću. Ljudi bi trebali više snage ulagati na popravljanje stvari, a ne u, recimo, smanjivanje broja žrtava Holokausta i tumačenje ‘ma nisu nikog ubijali, ljudi su umirali od rada'”, govori Benjamin.

Trpanje Roma u geta

Kaže i kako se u Hrvatskoj u jednom trenu pokušalo prikazati da je većinsko stanovništvo u Međimurju žrtva Roma. To je bio slučaj, kaže, 2019. kada se u Čakovcu održao prosvjed protiv pripadnika romske manjine.

“Prosvjednici su došli s nekakvim narativom demografskog izumiranja da će neke godine biti više Roma nego Hrvata i s pitanjem želi li lokalno hrvatsko stanovništvo uopće da se to dogodi. Jedan od starijih prosvjednika, koji je bio veteran Domovinskog rata, je rekao da kad je on bio mlad, da je država znala riješiti probleme s Romima”, kaže Benjamin.

Govori i kako se često priča o integraciji Roma, ali da je društvo u redu s tim da se Rome segregira u geta, naselja u kojima su, kaže, prepušteni samima sebi. Na pitanje kakva je situacija u Orehovici danas, kaže kako je to mjesto dobar primjer suradnje većinske zajednice i Roma.

‘Brisanje’ romskih naselja

“Puno se tamo sada ulaže u infrastrukturu, a u obrazovanje pogotovo. Recimo, osnovna škola ulaže puno u obrazovanje Roma, a Romi tamo čine većinu populacije u školi. Škola i profesori pokazuju trud i jako je malo Roma koji ne završe školu. U Orehovicu su dolazili istraživači iz Amerike da saznaju zašto je tome tako”, priča Benjamin.

Zatim iznosi jednu, kako kaže, kontroverznu misao – mišljenja je da romska naselja uopće ne bi trebala postojati. Kaže kako se ne može očekivati da će neka zajednica napredovati ako je država trpa u nepoželjne i udaljene lokacije s ograničenim prostorom i resursima za život.

“Volio bih da Romi imaju veće šanse da odu živjeti izvan romskih naselja. Život u naselju može biti prilično izolirajući i porazan. Što duže živite tamo, glas koji vam govori da možete uspjeti u životu postaje sve tiši. Također počinjete normalizirati stvari kao što su ekstremno siromaštvo, obiteljsko nasilje, onečišćenje i buka jer ste okruženi tim stvarima svaki dan. To se događa kada su ljudi društveno i geografski izolirani, u zatvorenoj zajednici s ograničenim kontaktom s ostatkom svijeta. Također se čini da postoji strah da će ljudi, ako napustite život u naselju, misliti da odbacujete romsku zajednicu. To je pogrešno. Ti si pripadnik romske zajednice bez obzira gdje živiš”, smatra Benjamin.

Društveno-ekonomski zatvor

Kaže kako mnogim Romima koji se odsele u neki grad susjedi govore da ih ne žele i da se vrate u naselje. Ipak, dosta mladih Roma, kaže Benjamin, uspijeva otići iz romskih naselja.

“Neki su tu u Njemačkoj, žive i rade, djeca im idu tu u školu i tečno pričaju Njemački, integrirali su se i žive jako dobar život. Kući se vrate samo za Uskrs ili Božić. U naseljima si rade kuće u koje će se vratiti tek kad odu u mirovinu, ali žele da im djeca odrastaju bilo gdje osim u naselju, da imaju mogućnost za profesionalni i osobni razvoj. Sve što oni žele je da im djeca budu u okruženju u kojem mogu živjeti bez loših iskustava, straha ili osjećaja odbačenosti”, kaže Benjamin.

Ističe i da se po njegovim nedavnim posjetima Međimurju vidi da se situacija u većini romskih naselja polako popravlja. “Naselje vam može pružiti društvo i osjećaj zajedništva, ali također možete izgraditi ta značajna prijateljstva i zajednice izvan ovog ‘društveno-ekonomskog zatvora’. Ne kažem da nećete doživjeti rasizam izvan naselja, ali ako imate privilegij izbora, nikada ne bih dobrovoljno odabrao život u naselju”, zaključuje Benjamin.