'Prohodao sam tisuću kilometara na Caminu i naučio: sve što ti treba za sreću, stane u ruksak'

Kada je menadžer i nekadašnji medijski mogul Boris Trupčević odlučio prehodati 1000 kilometara mitskog hodočašća Camino de Santiago, mnogi oko njega doživjeli su taj potez kao svojevrstan bijeg od realnosti. Od realnosti se na ruti prožetoj predivnim krajolicima i živopisnim ljudima, ispričat će Trupčević, itekako može pobjeći, ali ne i od samoga sebe.

“Camino je upravo to – čašica razgovora sa sobom, put na kojem imaš sve vrijeme ovoga svijeta, prostora, samoće i mira da se osvrneš na svoj život”, govori za Telegram. S Trupčevićem smo porazgovarali uoči predstavljanja njegove knjige “1000 kilometara povratka sebi” u kojoj naširoko opisuje svoja iskustva i potpuno ogoljeno progovara o mislima koji su ga pratile tijekom 33 dana hodočašća.

Inspirirao ga Martin Sheen

Iako se na putovanje otisnuo sredinom ožujka i vratio se s njega sredinom travnja, još uvijek je pod snažnim dojmom te, kako će reći, slojevite avanture. Kako jednom čovjeku izgrađenom na anarhističkim i pankerskim svjetonazorima, koji pleše na rubu ateizma, uopće padne na pamet otići na Camino?

“Razlog nisu bile kršćanske pobude”, kaže i objašnjava da danas tamo iz religioznih razloga odlazi tek manjina. Kaže kako je on to shvatio kao izazov, dodatno pogonjen filmom ‘Put’ s Martinom Sheenom koji potakne mnoge da hodaju do Santiaga.

“To je bila želja na mojoj bucket listi koju sam odlučio ispuniti. No, nisam htio prehodati 800 kilometara od Francuske do Santiaga, nego sam htio otići skroz do Atlantika, što je lijepih i okruglih 1000 kilometara”, govori Trupčević.

Velika filozofska pitanja

Na tom putu mnogi će, kaže, doživjeti svašta, no sve to ovisi o tome što je netko donio sa sobom. “Čovjek shvati da su njegovi doživljaji, ili percepcija ljudi i stvari oko sebe, zapravo projekcija vlastite nutrine. Ljudi koji su hodali Camino imaju slične uvide”, tvrdi.

Repertoar njegovih misli je bio iznimno širok. Promišljao je o poslovnom i privatnom životu, vrijednostima, ali i o nekim velikim filozofskim pitanjima. Nije ga, kaže, mučilo to što je prepušten sebi i vlastitim mislima.

“Ima onih koji ne mogu izdržati 10 minuta da su sami sa sobom i stalno traže distrakciju, dok ima i onih koji satima mogu biti sami. Ja si umišljam da sam bliže ovim drugima”, govori.

Žrtva vlastitih predrasuda

Dok je za njega, kako će reći, put bio užitak, većini on ipak služi da istovare nekakav teret ili pronađu neke odgovore. “Sreo sam puno ljudi poput mene, koji su bili između dva posla, ili one koji su bili nesretni zbog onoga što rade u životu. Susretneš osobe iz cijelog svijeta i shvatiš da neki znaju zbog čega su tu, a neki ne”, govori Trupčević.

Susreti su, istaknut će, najdragocjenija stvar Camina, jer se od suputnika može naučiti dosta toga, ali i čuti njihova promišljanja koja otvaraju neke nove vidike. “Njemica Sandra koju sam upoznao na ruti rekla mi je da ovdje nitko ne nosi masku, jer za to nema razloga. Svi je nosimo svakodnevno, nesvjesno. Ali ako je nosiš na ruti, možeš samo izgubiti, jer se najviše cijeni iskrenost i otvorenost. A to je nešto posebno”, tvrdi.

Govori kako je ljude na putu najbolje doživjeti neopterećeno. To je zaključio u trenutku kada je uočio da je prema jednoj skupini hodočasnika imao predrasude temeljem vrlo površnog prvog dojma. “Kad sam ih sutradan bolje upoznao, shvatio sam da se radi o zbilja divnim ljudima. To me natjeralo da promislim o tome koliko druge krivo doživljavam ne zbog njih, već zbog sebe i koliko je čovjek rob svojih predrasuda i naočala kroz koje gleda na svijet”, kaže Trupčević.

Najbolje spavao u prenoćištima

Stvar koja ga i dan danas fascinira, kada je promatra fenomenološki, je ta da se najbolje naspavao u nakrcanim skromnim smještajima s metalnim krevetima i tvrdim madracima, ili u kojima su se samo nalazile strunjače na podu. Zbog toga je spoznao, kaže, da su očekivanja prokleta.

“U hotelu bih spavao očajno, a misliš da ćeš se super naspavati jer si na predivnom krevetu i sam u sobi. To je sve do očekivanja. U slučaju prenoćišta ih nemaš, jer ne očekuješ ništa. Vidiš da je sve ispod razine na koju je čovjek navikao, pa se valjda opustiš i naspavaš kao beba. Tako si ja to tumačim”, veli kroz smijeh.

‘Za sreću treba jako malo’

Dakle, za sreću je očito potrebno malo, dobacujemo mu, a on potvrdno kima glavom. “Ono što mi je rekla Sandra definitivno stoji – na Caminu naučiš da sve što ti treba za sreću stane u ruksak. Neizbježno je da negdje na putu čovjek uvidi da za sreću zapravo treba jako malo do ništa. Iz tog života skitnice i lutalice na cesti, pa i nomada koji svaki dan spava na drugom mjestu, shvatiš da je sve nestalno i da jedino što imaš uz sebe je ono što si ponio u torbi”, nastavlja.

A što je njemu bilo u torbi, pitamo. Samo najnužnije, kaže, dodajući kako na Camino ne valja ići krcat. “Ruksak mi je težio 10 kilograma, ali bih savjetovao da ga se pokuša svesti na sedam. Također je bitno da ga se može privezati oko struka kako bi osjećaj tereta bio što manji.

I ključno je pronaći pravu cipelu i ne štedjeti na njoj, te naučiti kako je vezati. Važne su i vrhunske čarape, a treba se informirati kako spriječiti žuljeve i smetnje na stopalu. Mogu samo reći da sam rutu prošao bez ijednog žulja. I odjeća, nju ne smijem zaboraviti, najbolje je da je od vune jer je to ultrahigijenski materijal i treba ju rjeđe prati”, objašnjava.

Dnevno dovoljno 50 eura

Na putu je susretao mnoge koji bi imali previše stvari, pa bi ih poštom slali doma. Priprema je stoga važna kako bi hodočašće bilo užitak, a ne patnja. “Napor je svakako zagarantiran, ali je patnja opcionalna”, tvrdi. Ističe kako je redukcija ključna, što ruksaka, a što psihe.

Iako je svaki gram koji se nosi na Camino bitan, većinu toga se može kupiti putem. Putniku namjerniku dnevno je, objašnjava, dovoljno tek pedesetak eura. “Prenoćišta koštaju 10 do 15 eura, i to su najčešće privatna. Crkvena koštaju sedam eura, javna oko deset. Ima i onih koji funkcioniraju na bazi donacija – daj što daš, a meni za hodočasnike je u pubovima ili restoranima 15-ak eura”, objašnjava.

No, uputno je sa sobom uvijek imati nešto malo hrane, naročito vode. “Ima predjela gdje se toga nećeš domoći, recimo na planinskim putevima. Zato je dobro imati punu bocu u torbi i neke orašaste plodove, čisto ako dugo ne naletiš na neko mjesto, što mi se dogodilo nekoliko puta”, kaže. Kada ne bi našao na prenoćište ili objekt gdje može uzeti hranu i vodu, šetao bi još kilometrima. Dnevno je prelazio tridesetak kilometara, a u jednom danu je uspio čak 47.

Pitoreskni španjolski gradići

Scenografija koja ga je pratila putem, kaže Trupčević, ostavljala ga je bez riječi. Dok razgovaramo, teško ih nalazi da opiše planinske vrhove na ulazu u Galiciju zbog kojih čovjek shvati koliko je zapravo malen, ili dolazak na cilj i pogled na beskrajan Atlantski ocean. Ipak, najviše su ga se dojmili pitoreskni španjolski gradići koji vrve životom.

“Kad vidiš stare i mlade, djecu kako igraju nogomet na ulici, imaš osjećaj da si vidio zbilja nešto posebno. Mada mi se od svega u pamćenje posebno urezalo noćenje u starom samostanu u Grañónu gdje smo imali posebno i prekrasno iskustvo.

Svi koji su noćili tamo sudjelovali su u pripremi večere, imali su zajednički ritual refleksije, a moram spomenuti i dvoje prekrasnih domaćina koji su to sve orkestrirali i u jednoj večeri uspjeli izvući toliko ljubavi iz svih, da se nikome sutradan nije dalo ići dalje”, prisjeća se.

Brojne pouke na Caminu

Kaže i kako je ponekad poželjno malo ostati na nekom mjestu, no to je radio premalo. Stalno je išao dalje. “To povezujem s metaforom prolaznosti jer je to nešto o čemu ne želimo puno razmišljati, a kamoli to prihvatiti. Camino može pomoći da se čovjek osvijesti o toj prolaznosti i liši se suvišnih strahova, što je u kombinaciji jako oslobađajuće”, tvrdi.

To je, kaže Trupčević, bila samo jedna od mnogih pouka koje je izvukao na hodočašću, a bilo ih je napretek. “Najvrjednija je ona da trebamo uspostaviti dublji kontakt sa sobom. Jedna od dragocjenosti koju intenzivno osjećam mjesecima nakon puta je trening unutrašnjeg promatrača”.

“Od Francuske do Atlantika nisam imao nikakvih distrakcija pa sam imao priliku sagledati sebe u najrazličitijim situacijama. U 1000 kilometara čovjek to istrenira i po povratku shvati da sebe u svakodnevici vidi drugačije, da korigira vlastite postupke i ne živi na autopilotu”, govori.

Knjiga koja se nije trebala desiti

Sve je to, kaže, shvatio jer je bio lišen svakodnevnih podražaja kojima smo izloženi, poput vijesti ili notifikacija s društvenih mreža. Iako je proveo četvrt života u medijskom biznisu, od takvih stvari se na svom putu odlijepio s nevjerojatnom lakoćom.

“Rekao sam već da je Camino pun pouka, a jedna od njih svakako je bila da smo bombardirani hrpom informacija i mislimo da su one važne. Ali nisu. Kako nisam pratio ništa i bio u potpunosti isključen, pred kraj puta sam imao osjećaj da živim u paralelnom svemiru”, priča kroz smijeh.

Jedini doticaj s mobilnim uređajem imao je navečer, kada bi se javio obitelji na Facebooku objavio fotografije s putovanja uz pokoju rečenicu o tome što mu se taj dan dogodilo. Pitamo ga jesu li te objave bile temelj za knjigu, a on kaže kako do nje uopće niti nije trebalo doći.

‘Pokleknuo sam i napisao je’

“Uoči odlaska, prijatelj me nagovarao da je napišem. Ja sam ga više puta odbio i rekao mu da mi to ne pada na pamet, jer je to prije mene napravila hrpa ljudi. Onda mi je predlagao da pišem o menadžeru na Caminu, jer je to ljudima egzotično, ali sam ga opet odbio”, kaže.

Na Facebooku je samo htio pisati dnevnik, no njegove objave svidjele su se mnogima, a tek nakon povratka u Zagreb je shvatio koliko je ljudi pratilo njegovo hodočašće. “Dobio sam puno iskrenih i raznježenih komentara, prijatelji na društvenim mrežama su također počeli spominjati knjigu, pa sam pokleknuo i napisao je”, ističe.

“Dakle, presudio je pozitivan pritisak”, kažemo mu, a on dobacuje: “Apsolutno!”. “Kad već volim izazove, onda sam se upustio i u tu avanturu pisanja knjige. Kasnije sam saznao da to nije tako lako, a koliko je dobra, presudit će čitatelji”, kaže Trupčević.