Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Život

Divni ljudi iz centra Zagreba udružili su se i napravili ulična skloništa za mačke. Ovo je njihova priča

Osim što ih hrane, volonteri ulične mačke čiste od parazita, vode na cijepljenje i sterilizacije

Centar Zagreba dobio je svoje prvo legalno hranilište uličnih mačaka. Prošloga mjeseca postavljeno je osam drvenih kućica u Kožarskoj ulici, zatim jedna u Radićevoj, a za ovaj vikend planirano je postavljanje još šest novih na tim lokacijama.

Mačke koje tamo borave svakodnevno obilaze i hrane volonteri, a prije nešto više od pola godine krenulo se i sa sterilizacijama kako bi se kontrolirala mačja populacija. Mačke su također cijepljene, očišćene od parazita, a brine se i o njihovom zdravlju. Iza ove priče stoji građanska inicijativa Miceki iz centra koju je pokrenula projektna menadžerica Ivana Babić, a podršku su im dale i udruga Prava šapa, te građanska inicijativa Djeca za bolji svijet.

Ivana, Martina i Antonio

Inicijativa je nastala sasvim slučajno

“Voljeli bismo ovu priču iz centra vizualno i na sve ostale načine kopirati po dugim kvartovima u Zagrebu. Svima je interesantna jer smo se mi kao građani okupili kako bismo riješili problematiku našeg kvarta”, govori Ivana koja je inicijativu Miceki iz centra pokrenula potpuno neplanirano, a sve je krenulo jedne ljetne večeri kada je s mužem bila u šetnji po kvartu.

“Bilo je to krajem prošlog ljeta. Hodali smo Tkalčićevom i krenuo je jaki pljusak. U bijegu od kiše u jednoj maloj ulici paralelnoj s Tkalčićevom naletjela sam na staricu nagnutu nad kolica i uplašila se da joj nije dobro. Prišla sam joj i pitala treba li pomoć. Odgovorila mi je da je dobro i da će se skloniti s kiše čim nahrani mace. Tek tada sam skužila da je oko nje čopor mokrih i gladnih mačaka. Otišla sam doma, ali mi je cijelu večer taj prizor stajao u glavi. Pitala sam se tko je ta žena, otkud tolike mačke i što se tu događa?”, prepričava Ivana.

Drugi dan se u raznim grupama na Facebooku raspitivala o starijoj gospođi koja hrani mačke u Tkalčićevoj. Dobila je informaciju da je riječ o baki Ani, najstarijoj volonterki jedne udruge koju je prije trideset godina osnovala gospođa Ružica Pađen, doajenka uličnog mačkarstva u Zagrebu. “Dobila sam njezin broj i nazvala je s idejom da me spoji s bakom Anom jer sam htjela donirati nešto novaca za hranu. Tada sam doznala da je baka Ana zapravo ostala jedina, posljednja volonterka te udruge. Sve ostale aktivistice su već u staračkim domovima ili su umrle”, prepričava Ivana.

Pomagala je baki Ani u hranjenju mačaka

Ivana se s gospođom Anom našla već iduće večeri i saznala da ona svakodnevno obilazi ulice i hrani te mačje čopore. “Iako ne živi u kvartu i ima 83 godine, ona bi svake večeri, pa i po snijegu i kiši natovarila svoja mala kolica i došla ih hraniti”, govori Ivana koja je iz tog razgovora osvijestila da u tih nekoliko ulica u njezinom kvartu postoji ogroman broj uličnih mačaka koji se rapidno povećava, a da gospođa Ana ima previše godina i premalo novca da bi ih sama lovila i vodila na sterilizaciju.

“Gurnula sam joj neke novčeke u ruke i rekla da ću joj se javiti i ponekad i ja uletjeti s hranjenjem”, govori Ivana. Krenula je jednom, dva put tjedno obilaziti mačke, a onda je gospođi Ana postalo loše, nije mogla ustati iz kreveta. “Jednu večer me nazvala, rekla da nema snage i molila me da ja obavim hranjenje. Vraćala sam se sa službenog puta i odmah sam iz auta, doslovno još u štiklama nakon sastanka, jurila raznositi hranu. Stigavši doma shvatila sam da imam ogroman problem koji ne mogu riješiti sama. Baka Ana više ne može, a ni ja ih sama ne mogu svake večeri obilaziti”, prepričava Ivana.

Sjela je ponovno za kompjuter i u Facebook grupi Mačke i mačori zagrebačkih ulica ispričala priču o baki Ani i njihovom susretu. “Napisala sam da od te starije gospođe trebamo naučiti da svako biće ima pravo na dostojanstven život i molila sam ljude da mi se pridruže kao volonteri u hranjenju”, govori Ivana kojoj se u kratkom vremenu javilo dosta ljudi, a pisali su joj i iz i udruge Prava šapa, te su vrlo brzo izašli na teren.

Volonteri su se suočavali s uvredama prolaznika

“Volonterka Paula Kiš iz udruge Prava šapa ostala je u šoku nakon što je obišla tih pet lokacija u kvartu. Zaključila je da ondje živi preko 60 maca od kojih većina nije sterilizirana. Rekla mi je da je to posao za pet udruga i da pod hitno treba nešto napraviti jer će se mačkama masovno povećavati broj i to će postati još veći problem”, prepričava Ivana.

Preko udruge su odmah krenuli sa sterilizacijom i kastracijom mačaka, a Ivana je za to vrijeme polako okupljala volontere koji su se brinuli za hranjenje, a kojih danas ima skoro dvadesetak. No, nailazili su i na probleme. Ivana i volonteri su se suočavali s uvredama prolaznika i pojedinih susjeda, a događalo se, govori, i da ih gađaju kamenjem. “I tu su nam volonteri uplašeni od svakakvih loših situacija i ljudi počeli odustajati”, govori Ivana, te dodaje da je dodatni problem bio i u tome što su te lokacije bila prljava, zapuštena mjesta, među smećem, a oni nisu imali nikakva prava to urediti.

“Nismo imali pravo tamo niti donijeti zdjelicu i tada sam pomislila: ovo neće biti dobro”, govori Ivana. Shvatila je da sterilizacija nije dovoljna i da trebaju čista uredna hranilišta kako bi te mačke održali zdravima, te da trebaju službena mjesta na kojima bi volonteri brinuli o macama, a da se ne osjećaju kao da rade nešto loše i ilegalno. “Kad se mačku sterilizira, nju se cijepi, očisti od parazita i vraća na lokaciju, a kad vi nju ponovno vratite u blato i smeće to nema smisla. Osim toga to je postao i jedan veliki komunalni problem”, objašnjava Ivana.

Mačke danas svakodnevno obilaze volonteri

Slaven Lunar oživio je stari zapušteni zid

Nakon što je počela razmišljati o hranilištima, našla se pred još jednim problemom. Shvatila je da kao građanska inicijativa, po pravilniku koji je donesen prije dvije godine, nisu mogli postaviti zahtjev za hranilišta jer pokrovitelj hranilišta može biti samo udruga.

“I tu nam je Prava šapa ponovno izašla u susret. Rekli su mi da, ako uspijem skupiti dovoljno volontera i postaviti ekipu koja će svaki dan obilaziti ta mjesta, to će značiti da smo zreli za službenu lokaciju hranilišta i poslat će zahtjev”. Kroz nekoliko mjeseci Ivana je ustalila ekipu volontera i cure iz udruge postavile su zahtjev za hranilištem. Borili su se, kaže, svi skupa i bio je to Sizifov posao.

“Tu je bilo brdo inspekcije, papirologije i administracije”, govori Ivana, a na teren su izašli i konzervatori. Iz vijeća gradske četvrti naglasili su im da se radi o turističkom dijelu grada i da hranilišta moraju izgledati zanimljivo, pa im se grafiter Slaven Lunar ponudio iscrtati jedan zid. “I to je bio jedan sivi zapušteni zid zbog kojeg je došla čak i konzervatorska služba i tražila nekoliko skica od kojih su izabrali jednu koja je prošla”, govori Ivana i dodaje da su morali tražiti dozvolu i za sadnju dviju biljčica na zapuštenoj zelenoj površini koja se mjesecima nije kosila.

Volonter Antonio daje mačkama hranu i vodu

Uspjeli su jer su bili tvrdoglavi i uporni

Cijeli proces je, govori, Ivana trajao. “Najprije smo kontaktirati komunalne redare, odjel za životinje, konzervatorski odjel i odjel za zelenilo grada, a trebali smo dobiti i dozvolu mjesnog odbora, potvrdu Vijeća gradske četvrti i na kraju nam je grad dao pečat”, prepričava Ivana, te dodaje da su u svojem naumu uspjeli jer su bili tvrdoglavi, uporni i složni.

“A bili smo i neustrašivi. Moram napomenuti da su baku Anu vandali u nekoliko navrata napali dok je hranila mace. U više navrata su joj prijetili pa čak i lupali i nju i mace nekakvim drvenim kolcem i razbijali joj kolica. I ta mi je nepravda dala snagu za dalje. Rekla sam sama sebi da ćemo napraviti ovo mjesto civiliziranim i za čovjeka i za životinju, pa bio mi to zadnji projekt u životu”, kaže Ivana, te dodaje da su se s bijesom ljudi susretali prvenstveno jer nisu informirani što je to hranilište.

Problem je što ljudi ne znaju što su to hranilišta

“Ljudi su mislili da pokušavamo napraviti kotilište mačaka i tu je bilo dosta nesporazuma. Željela bih objasniti da su hranilišta zapravo kontrolne točke na kojima se kontrolira mačja populacija. Steriliziramo ih i veterinarski nadziremo. I ako već jesu među nama želimo da je svatko siguran pored nijh”, govori Ivana i dodaje da ulične mačke žive između dvije i pet godina, upravo zbog loših uvjeta života na ulici, te ih uskoro više gotovo neće niti biti.

“I zapravo ih neće uvijek biti tu, pa nas u nekoj skoroj budućnosti ne bi trebao iznenaditi scenarij s uličnim macama kakav se već događa u New Yorku. Tamo doslovno donose mačke na neke lokacije kako štakori ne bi izlazili na površinu jer topot mačjih šapa štakore drže pod zemljom i ako nestanu, to će biti problem. Iako kroz hranilišta radimo prvenstveno na smanjenju mačje populacije na našim ulicama, iskreno se nadam da smo jako daleko od tog američkog filma. Nažalost, na našim ulicama uvijek će se pojaviti neka napuštena maca, pa i cijela mačja obitelj zbog nekog neodgovornog vlasnika koji svoju macu nije sterilizirao”, govori Ivana.

Za mačke se brine i volonterka Martina

Danas im se javljaju i iz drugih kvartova za kućice

Zanimljivo je da su osnovali i prvi Odbor za zaštitu životinja na nivou gradske četvrti. “Kada smo krenuli sa zahtjevom došli smo u kontakt s Mirenom Milovićem koji je tada bio u vijeću gradske četvrti Gornji grad -Medveščak. Rekao je da mu je ta priča interesantna i želio je da ju podignemo na višu razinu, pa je dao i prijedlog za odbor”, govori Ivana i dodaje da je odbor osnovan, ali još nema funkciju.

“Sve je to još u povojima i vidjet ćemo u kojem će se smjeru kretati, ali ideja je da se dobije nekakav budžet da barem pokrijemo sterilizacije i veterinarsku skrb jer do sada je sve to išlo preko donacija i naših džepova”, govori Ivana i dodaje da su dio kućica pokrili iz donacija građana, a drugi dio donirala im je građanska inicijativa Djeca za bolji svijet.

I sada su ta hranilišta, govori, postala atrakcija u gradu, a javljaju im se ljudi i iz drugih kvartova te pitaju kako mogu doći do kućica. “Na kraju je to postala jedna jako lijepa priča. Ljudi koji o njima brinu puno su mirniji i sigurniji u svom volonterskom radu, a ljudi koji ne vole mačke su puno sretniji znajući da ih steriliziramo i smanjujemo njihov broj po ulicama. Mačke iz našeg kvarta konačno imaju svoje mjesto i svoj prvi topli i siguran ulični dom. Spavaju tamo, vire iz tih kućica i skrivaju se po kiši. Vjeruju nam jer sada znaju da smo mi ta ekipa koja je njihov ulični život učinila dostojanstvenijim i kvalitetnijim jer i one su dio naših ulica, našeg grada, našeg planeta”, kaže Ivana.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu