Iako im je bilo malo neugodno, par čitatelja pristalo nam je prepričati najgluplje prevare na koje su pali

Neki dan nam je na redakcijski mail došla priča cure iz Zagreba koja je upravo jurila na poštu kako bi zaustavila svoj fotoaparat koji je 3 dana ranije poslala nekom tipu u Ameriku. Javio se, naime, na njezin oglas na Njuškalu, tvrdeći da ga želi kupiti za svoju tetku.

Tip je ispao notorni prevarant, osim što joj je pokušao maznuti Canon koji je prodavala za 2500 kuna, pokušao ju je i uvjeriti da bi bilo dobro da još ona njemu uplati parsto eura na račun, uz neko sasvim logično objašnjenje.

Dok Martina čeka da joj jave jesu li uspjeli zaustaviti njezin paket (cijela priča u nastavku), mi smo zamolili još nekoliko ljudi da obnove neka svoja, na trenutke bolna, sjećanja na prevare na koje su pali. Zadatak je ispao puno teži nego što smo mislili; izgleda da mnogima baš nije zabavno cijeloj Hrvatskoj prepričati koliko su naivni. Ipak, neki danas vide humor cijele situacije, a u nastavku vam donosimo njihove priče.

Treskavi stolac koji spašava od moždanog udara (Vesna Novak, 67 godina, Zagreb)

Prije par godina jedan fini gospodin pozvonio mi je na vrata. Inače, kunem se, ne padam na takve idiotarije, ali iz nekog razloga sam tom čovjeku povjerovala kad mi je rekao da prodaje famozan aparat za poboljšanje cirkulacije koji će me spasiti od moždanog udara. Pustila sam ga u stan, pokazao mi je prospekte, a onda izvadio neki svoj aparatić s kojim mi je išao po tijelu i vikao ‘Oooo da, ufff, jako vam je loša cirkulacija! Uuuu, ovdje, baš ovdje! Tu vam je strašno!”.

Objasnio mi je da bi me ta moja cirkulacija mogla ubiti, da bih mogla dobiti moždani udar i da bi njegov aparat mogao sve to promijeniti. Onda je otišao do svog auta i doteglio gromadu u obliku stolca. Rekao mi je da mogu sjesti na aparat ili stati. Ja sam stala. I onda se aparat počeo tresti. To je to što je radio, tresao se. Ali, kako mi je gospodin objasnio, to radi nevjerojatne stvari u tijelu. Platila sam mu sedam tisuća kuna za taj stolac koji se trese. Evo, baš sam ga neki dan napokon nekako odvukla na smeće.

Auto s lažnom kilometražom i lažni ugovor (Vjekoslav, 34 godine, Zagreb)

Pregledao sam cijelo Njuškalo tražeći savršeni Twingo. Staru verziju, idealnu za ono što mi je trebalo – mali kamiončić s kojim mogu ići u prirodu. Posebno mi se svidio jedan u Splitu na kojem je pisalo ‘VRIJEDI POGLEDATI’. Činilo se da je u dobrom stanju, cijena pristojna – 18 tisuća kuna. Nazvao sam čovjeka i, kako ne znam pregovarati, odmah mu rekao da sam jako zainteresiran, ali da ga molim da mi iskreno kaže ima li auto ikakvih problema.

“Najiskrenije vam kažem, ovo je mažen i pažen auto, prva vlasnica, samo platite i vozite”. Rekao mi je da ga pomaže prodati poznanici koja boluje od raka, treba joj novac. I da mu mogu uplatiti akontaciju ako želim da mi ga čuva, jer mu telefon gori od poziva. Što sam istog trena napravio. Dakle, bio sam dovoljno glup da nepoznatom čovjeku uplatim 1500 kuna na račun. Nekim čudom, to nije dio u kojem me prevario.

Bukirao sam avionsku kartu i odjurio u Split. Išli smo se provozati, odmah smo krenuli prema javnom bilježniku. Rekao mi je kako svakako možemo mehaničaru, ako želim provjeriti auto. Rekao sam da nema potrebe, vjerovao sam mu. Kad smo došli kod bilježnika, koji mu se razveselio kao da posluju zajedno svaki dan (što očito jesu), moj prodavatelj mi je odmah počeo diktirati što da ja, svojom rukom, napišem u ugovoru. Bilo mi je to malo čudno, ali okej. Predložio mi je da napišem manju cifru cijene auta, kako bih platio manji porez. Njemu je svejedno, veli, pa smo se dogovorili da napišem svega 7800 kuna. Lijepo od njega. Dignuo sam iz banke preostalih 16.500 kuna, platio čovjeku, sjeo u auto i krenuo prema Zagrebu.

Kad je istekla registracija, odvezao sam ga na tehnički. Čovjek koji ga je pregledao pozvao me i šokirao: “Dođite gospon sekundicu, znate, kilometraža vam baš ne valja”. Tip mi je prodao auto na kojem je pisalo da ima 140 tisuća kilometara manje nego što je stvarno imao. Isprintali su mi sve. Ovu kilometražu imao je prije četiri godine. Nazvao sam čovjeka bijesan i napao ga da me prevario. Pravio se da ne zna o čemu pričam. Zahtijevao sam povrat novca ili bar razliku za ovo za koliko me prevario. Dao sam mu 18 tisuća kuna za auto koji vrijedi devet. Rekao sam mu da ću ga tužiti.

Nazvao me pola sata kasnije, potpuno miran. Da je kontaktirao svog odvjetnika i da upravo gleda ugovor, koji sam ja vlastoručno napisao, i u njemu nema cifre koju ja spominjem. “Pa ovdje lijepo piše 7800 kuna”. Prvo sam ga naivno probao podsjetiti koliko sam mu stvarno dao, dok nisam napokon shvatio što radi. Završilo je tako da sam ja vikao ‘Tužit ću vas’, a on mi je mirno prije poklapanja slušalice odgovorio ‘Samo izvolite’.

Tip s broda koji kupuje fotić za tetku (Martina Radović, 24 godine, Zagreb)

Stavila sam neki dan oglas na Njuškalo da prodajem fotoaparat, Canon. Javio mi se tip po imenu Jack, da želi tetki kupiti fotić, ali da radi na brodu pa ne može doći po njega. Nije bed, daj mi adresu, pošaljem ti paket i ti uplatiš pare. Mailom sam mu poslala sliku svog tekućeg računa (da ne tipkam IBAN bezveze). Odem u poštu s fotićem i stativom. Dobivam mail od Jackove banke (Scotia bank) da mi je već uplatio novce.

Navodna politika Scotia banke je da pošalješ potvrdu iz pošte kako bi oni tebi dali uplaćene novce. Čim smo stigli doma poslala sam. Dobijem odgovor – novci će biti isplaćeni kroz 48-72 sata. 72 sata su prošla, para nema, ali okej, nije panika, subota je pa valjda zato. Dođe ponedjeljak. Stižu poruke od Jacka da je minimalan iznos koji međunarodno može slati 1500 eura, a meni je, tvrdi, uplatio 370 eura. Uplatio je i razliku, kaže.

E sad počinje. I dalje dobivam mailove od njegove banke s uputama, komuniciram s njim i cijelo vrijeme mu govorim da mi ništa nema logike. Meni je trebalo sjesti 1500 eura jer je to minimum za slanje, ali da bih ja dobila svojih 370 eura, trebam Jackovom odvjetniku uplatiti Western Unionom 350 eura i meni će odmah sjesti svi novci, pa ću ja njemu vratiti razliku. Kada mi je napokon došlo iz guzice u glavu otišla sam u poštu da zaustavimo paket.

Sjetila sam se da imam strica u Kanadi, pošto je kanadska banka – možda zna nešto. Javio mi se i kaže “bježi, mijenjaj račun, sve će ti pokrasti”. Prvi put u životu bila sam sretna jer nemam ništa na računu. Dođemo u poštu, ispunimo obrazac, žena pošalje faks i sada mogu samo čekati da vidim jesam li uspjela reagirati na vrijeme, znat ću tek idući tjedan. Javila sam tipu, rekla sam mu da sam napravila sve da zaustavim paket, uz to sam bila i malo bezobrazna. Ne znam iz kojeg razloga, čovjek se naljutio i blokirao me. U međuvremenu sam otišla u banku promijeniti račun da mi slučajno ne pokrade moje 24 kune koje imam na njemu. Ovo sam objavila i na fejsu, ispostavilo se da se isti Jack prije godinu dana javio mom kumu s istom forom.

Stručnjak za mobitele koji je pao na prevaru s mobitelom (Ivan, 35 godina, Zagreb)

Obožavam tehnologiju. Opsesivno pratim kada, gdje i kako izlaze novi mobiteli, tableti, satovi, dronovi i ostali gadgeti pa sam, kao takav, vremenom postao obiteljski, prijateljski i korporativni consigliere za sva tehnološka pitanja. Tako genijalnog, prije koju godinu preveslao me neki dripac iz oglasnika od kojeg sam kupio iPhone. Nećakinja je skupila novac za iPhone koji je željela kao svaka 14-godišnjakinja. Imala je taman toliko koliko je u oglasnicima tada koštao iPhone 4, možda 4S. Ona bi 4S. Da je ne bi netko prevario ili nešto još gore, preuzeo sam to na sebe.

Na jednom online oglasniku pronašao sam iPhone 4S, solidno stanje, malo izgreban, košta upravo toliko koliki je njezin budžet. “Malo izgreban”. Taj dio me kupio – vidi kako pošten čovjek, ništa ne skriva. Predložio je da se nađemo na onom velikom platou ispred pošte kod Glavnog kolodvora. Dolazi neki suhonjavi 20-i-nešto-godišnjak s kapuljačom preko glave. Pruža mi telefon. Izgreban je malo, baš kao što je napisao. Upalim ga, radi. “Stavi karticu, isprobaj ga”, nudi. Nema potrebe, vidim ja da je sve okej. Upalio sam ga, prevrnuo u rukama, radi. “4S?”, pitam ga. “4S”, kaže on, uzme bunt novca iz moje ruke, brzinski prebroji snop od 1300 kuna, okrene se i ode. Sav ponosan dođem doma, spojim nećakinjin ganc novi rabljeni iPhone 4S na kompjuter. Koji odmah ispljune njegov pravi identitet – iPhone 4.

Svašta me oblilo u tom trenutku. Sumnja, bijes, sram, bijes i još malo srama. Raspoznati iPhone 4 od 4S samo vizualno moguće je samo po tome što 4S ima jedan prekid u metalnom obrubu koji četvorka nema. Kod toga se čovjek još nekako i prevari. Ali je zato bolno jednostavno razlikovati ih na jedan drugi način: 4S ima Siri, a 4 nema. Da sam samo ubacio karticu i pitao taj prokleti iPhone “jesi li ti iPhone 4 ili iPhone 4S” znao bih da me taj mamlaz pokušava prevariti za 100, 150 kuna. Tolika je, naime, bila razlika između ta dva modela. Da stvar bude gora, kada sam napokon stavio karticu u iPhone, ispostavilo se da mu je pokvaren senzor blizine. To je značilo da se ekran nije gasio kada bi se telefon prislonio na uho, pa bi se tijekom razgovora događala čuda. Naravno, na moje bijesne poruke i pozive nije reagirao. Kako se ne bi doznalo za moju sramotu, nećakinji sam dao svoj iPhone.

Umjesto bubnjeva – bubnjić na privjesku za ključeve (Gogo, 62 godine, Samobor)

Ja sam muzičar i stalno gledam kaj se nudi od instrumenata, pa sam tako jedan dan na internetu vidio oglas za doboš bubanj, onaj koncertnjak. Bio je jako zgodan; izgledao je bahato, moćno. Kupio sam ga i 20 dana kasnije došao mi je paket. Unutra je bio mali bubnjić – privjesak za ključeve. Okej, platio sam neku malu cifru, ali svejedno previše za privjesak za ključeve.

Mala pomoć curi koja pokušava izdati zbirku pjesama (Ivana, 25 godina, Zagreb)

Sjedila sam s frendicom Majom na Tomislavcu, a ona je u jednom trenu otišla na WC u Importanne. Tada mi je prišla žgoljava cura, plavkaste, izrazito frćkave kose i prodornih plavih očiju – jako je se dobro sjećam. Pristupila mi je pristojno i rekla da pokušava izdati svoju zbirku pjesama i da je to vrlo teško, da treba platiti nakladništvo, za što nema novca. Solidarizirala sam se jer i sama pišem poeziju i izvadila novčanicu od 10 kuna. Rekla je hvala, ali i dodala da slobodno dam više. To me uvijek razljuti, ta bahatost, daš im prst, oni žele cijelu ruku.

Dala mi je isprintan papir na kojemu je bila jedna od njezinih pjesama – odmah sam vidjela da to zbilja ni na što ne sliči, ali rekoh – ajde, neka se cura trudi, šta sad. Prošlo je nekih godinu dana, možda više, i ta ista cura prilazi frendovima i meni. Jako sam joj dobro upamtila crte lica. Uletila nam je s pričom kako je studentica bez roditelja koja skuplja za dom. Zaprijetila sam joj da da mi se makne s očiju sa svojim prevarama prije nego joj policiju pozovem.

Umjesto novog modela – mobitel star deset godina (Mario, 36 godna, Zagreb)

Prije tri godine trebao sam ići na jedan službeni put. Nekoliko dana prije skužio sam kako bi bilo baš fora na putovanje ponijeti mobitel s nabrijanom kamerom. Odlučio sam se za za Sony Experia Z3, koji je tada u dućanu koštao oko tri tisuća kuna. U oglasniku sam pronašao oglas u kojem ga neki tip prodaje za 2100 kuna. Nazvao sam čovjeka. Imao je dobru spiku, djelovao je jako simpatično. Naravno da sam znao kako postoji šansa da me zavalja, ali sam išao logikom kako me u životu još nitko nikada nije prevario, pa neće valjda sada baš on.

Bio sam prilično neoprezan jer mi se jako žurilo. Ljudi s posla su me čak uvjeravali da odustanem je je cijena ipak preniska. No, on mi je spustio cijenu za dodatnih 200 kuna i ja sam mu uplatio novac na račun. Sljedećeg dana poslao mi je poruku kako je primio uplatu i da će mi preko Tiska poslati mobitel. Paket je stigao. Bio sam sretan kao malo dijete. Kada sam ga otvorio, u kutiji sam pronašao zadnje sranje, mobitel Sony Ericsson koji je bio star više od deset godina i nije bio upotrebljiv.

Bio sam bijesan. Htio sam se osvetiti. Počeo sam istraživati i skužio kako me oženio čovjek koji je bio dio dobro uigrane ekipe kriminalaca sa sjevera Hrvatske. Ima ih puno i policija im ne može stati na kraj. Na kraju sam otkrio da mi je spustio cijenu jer je znao da prema tada važećim zakonima policija za prevaru u iznosu do 2000 kuna ne može reagirati po službenoj dužnosti. Morao sam pokrenuti privatni postupak, što se meni, naravno, nije dalo.

Bakin masažer za stopala (Marin, 41 godina, Karlovac)

Ovo je zapravo priča o mojoj baki. Prije par godina došle su joj dvije žene na vrata i uvjerile je da imaju genijalan masažer za stopala. Prodale su joj ga za 700 kuna. Još im je moja draga bakica dala dva bianco čeka, bilo je čisto čudo što su digle samo tih 700 kuna. Par dana kasnije moja mama je vidjela isti taj masažer kako se prodaje na televiziji za 150 kuna. U međuvremenu se ispostavilo i da može prouzročiti strujni udar. Svejedno, moja baka se nije dala uvjeriti, napala je mamu da samo gunđa protiv svega kaj ona kupi.