Imam poprilično stupidno ime i prezime, ali mislim da ih neću mijenjati. Između ostalog jer se mogu furati na Krležu i Miróa

Kako je to zvati se Miro Par? Nekad je, moram priznati, lijepo. Svega sedam slova, zvučno poput imena na dresu nekog centarfora Real Madrida ili agenta britanske službe, a ne postoje ni – isto vrlo važno – dvojica koja se odazivaju na to ime i prezime. Doduše, ponekad zna biti i naporno. Na primjer, kad naručuješ pizzu iz “Žaca”, pa oni s druge strane linije po nekoliko puta pitaju koje je prezime.

“Par?”, pitaju, “kao par čarapa?”

Onda moram, iako nije ni približno kao “par čarapa”, odgovoriti potvrdno i na veliku sramotu svih mojih predaka koji su stoljećima ponosno nosili to prezime, reći: “Da – upravo tako. Kao par čarapa”. Sve samo kako bih dobio tu njihovu božanstvenu pizzu s mozzarelom.

Čitanje i pisanje slova ‘a’

Naporno je i kada pitaju da li je s dva “a” ili s jednim. Mislim, ono, što te briga, ne namjeravaš mi napisati pismo, a i da je kojim slučajem s dva “a” – a što nije – u razgovoru to drugo “a” ionako ne bi izgovarao. A ukoliko te pak, zanima zbog toga da znaš kome pozvoniti na portafon kad doneseš pizzu, razmisli malo o tome kolike se šanse da će u istoj zgradi biti dva Para – jedan s jednim “a”, a drugi s dva. U svakom slučaju manje nego da pogodiš koji od njih dvojice je naručio.

Ili je to zbog tog nekog glupog zagrebačkog kompleksa koji unaprijed zahtijeva da bude duplo slovo kako bi zvučalo više “hoch” i austro-ugarski ili, možda ipak zato što je svima, u jednom trenutku njihova školovanja, kroz ruke prošla knjiga iz fizike akademika Vladimira Paara, ali to pitanje mi je jednostavno neizbježno.

‘Je li vam Vladimir brat ili djed?’

“A što Vam je Vladimir Paar?”, pitati će redovito, a moj odgovor kako mi je to brat će ih pomalo zbuniti. Samo oni hrabri, oni koji znaju da mi taj Vladimir Paar može biti deda, a ne brat, postaviti će još pokoje potpitanje koje će im otkriti da se samo radi o simpatičnoj slučajnosti istog imena i prezimena mog pravog brata i ovog akademika. Oni drugi pak, odšetati će uvjereni da su moji roditelji, stogodišnjaci, između dvoje djece napravili pauzu od 40ak godina.

S imenom je nešto lakša situacija nego s prezimenom. Najkasnije od bronce u Francuskoj ’98. uz ime Miroslav i njegov skraćeni oblik; Miro, vežu se uglavnom lijepe uspomene. Miro je i Klose, najbolji strijelac u povijesti svjetskih prvenstava, a Krleža, kojeg je Bela iz milja također nekad zvala Miro, zadovoljava apetite i onih koji pate od ranije spomenutog kompleksa da nešto mora biti “hoch” i “nobel”. Spominjanje Mire Krleže, onako usput, u nekom razgovoru ili, recimo, tekstu o vlastitom imenu i prezimenu na portalu za društvena i kulturna pitanja, to svakako jeste.

Katalonski slikar i kipar Miro

A za Miru Škoru čuo je i onaj dostavljač iz “Žaca”, kojemu “Milo moje” trešti iz Smarta sve od Grškovićeve, gdje je nepropisno parkiran, do ulaznih vrata nekog čovjeka koji se preziva kao par čarapa.

Inače, to slavensko muško ime, koje u svome korijenu ima taj lijepi pojam koji svaka misica želi u svijetu, ima i druge izvedenice, poput: “Miki”, “Mirek”, “Ćiro”, “Mimo” ili na šatrovačkom “Romi”, ali ova koju je poznati katalonski slikar i kipar Joan koristio kao prezime, nekako je najprihvaćenija u društvu.

Miro je i “Slavuj iz Mrčajevaca”, Ilić mu je prezime, a pjesma “Pozdravi je, pozdravi!”, usput budi rečeno, hit samo takav. I naravno, ne kažem to samo zato što smo imenjaci… Pa ipak, i to poprilično poznato ime zna bit problematično kada se izgovara u kombinaciji s mojim prezimenom.

Izgovor kao da je jedna riječ

Da zaključim, kada vam se ime i prezime – kao što je to slučaj kod mene i Dennyja Cranea – izgovara kao da je zapravo jedna riječ: “MiroPar”!, a niste centarfor Real Madrida kao što sam na početku teksta naveo, ili onaj prokleti tajni agent, već jedan običan čovjek koji tu i tamo voli naručiti pizzu, to ime zna i poprilično komplicirati stvari.

Za mijenjati ga, ipak, kasno je, ali za zapamtiti ga – vjerujte mi kad vam kažem – ovo je pravi trenutak.