Kako je u tri godine propao Muzej okusa, ambiciozni restoran u Osijeku na čijem je otvorenju bio i premijer

Prije manje od tri godine, 2. prosinca 2016., svečano je u Osijeku otvoren restoran Muzej okusa, koji je ubrzo stekao epitet najboljeg u Hrvatskoj, od Zagreba do Iloka. Na otvorenju, uz brojne uzvanike, bili su i premijer Andrej Plenković te tadašnja ministrica regionalnog razvoja, Gabrijela Žalac.

Prošle godine Muzej okusa bio je jedan od 55 hrvatskih restorana s Michelinovom preporukom. Danas, radi još jedino na internetu. Ukucate li u Google ime tog restorana, pojavit će se informacija kako se otvara u 9 sati, možete razgledati jelovnik i impresivni ambijent, no problem će nastati kada nazovete broj telefona 031 284 607 kako biste rezervirali stol. Govorni automat reći će vam da je broj koji ste nazvali isključen ili trenutno nedostupan. Možete zvati u bilo koje doba dana, odgovor će uvijek biti isti. Muzej okusa, naime, zauvijek je zatvoren, bar što se sadašnjih vlasnika tiče.

Tvrtka Gradu ostala dužna 235 tisuća kuna

Ugovor s vlasnikom prostora, Gradom Osijekom, tvrtka Patrinus, koja je vodila restoran, sklopila je 16. rujna 2016. na 10 godina, no raskinut je sedam godina prije isteka. Spomenuta osječka tvrtka ostala je Gradu Osijeku dužna za najam 235.000 kuna. Tu su i dugovi prema HEP-u i osječkom Vodovodu, pa im je struja iskopčana u lipnju, a voda u srpnju. U međuvremenu, restoranu je iskopčan i telefon. Ostali su i nepodmireni dugovi prema dobavljačima, državi, zaposlenicima, neplaćeni računi za komunalne usluge, a tvrtka je u blokadi dvjestotinjak dana.

Jedan od vlasnika tvrtke Patrinus, Damir Pejaković, ujedno i njen direktor, još je početkom kolovoza u razgovoru za Telegram tvrdio kako je Muzej okusa zatvoren zbog kolektivnih godišnjih odmora, no priznao je teškoće u poslovanju. Ipak, optimistično je izjavljivao kao će sjesti s drugim suvlasnikom tvrtke Patrinus, Enverom Moralićem, jednim od najbogatijih Hrvata, i dogovoriti rješenje. Dva bliska rođaka u međuvremenu su sjela, ali dogovor nije postignut. Dogodilo se upravo ono što je početkom kolovoza Moralić i rekao Telegramu: njega ne zanimaju gubici tvrtke Patrinus, sve je u rukama Pejakovića, a on, Moralić, okreće se svom kor biznisu: vinarstvu i sjemenarstvu.

Temeljni kapital tvrtke Patrinuis je 20.000 kuna, pa je jasno da će se vjerovnici u stečaju teško naplatiti. Grad Osijek, očito, morat će zaboraviti najveći dio potraživanja. Hrvoje Kučan, pročelnik Upravnog odjela za gospodarenje imovinom i vlasničko-pravne odnose kaže da će dio potraživanja u iznosu od tri mjesečna najma naplatiti iz depozita. No, s obzirom da je mjesečni najam iznosio 22.090 kuna, radi se tek o 66.270 kuna. Kučan kaže kako su ugovor s tvrtkom Patrinus mogli raskinuti i ranije, no željeli su pomoći da restoran opstane. Uz to, kako saznajemo, imali su i obećanja da će problemi biti riješeni, no to se nije dogodilo.

Posluživali su kulen kupljen u Metrou

Muzej okusa radio je u reprezentativnom ambijentu nekadašnjeg paviljona na ulazu u osječki Gradski vrt. Grad Osijek u njegovu je obnovu uložio oko 13,5 milijuna kuna. To je ogroman prostor s 23 prostorije, ukupne veličine od 915 metara četvornih (738 na katu i 177 u prizemlju). Kada je restoran, prije manje od tri godine otvoren, govorilo se kao je Moralićev interes da u njemu promovira svoja vina. Na vinskoj karti, koja se i danas može naći na web stranici Muzeja okusa, koja je od nekadašnjeg restorana još jedina u funkciji, dominiraju vina Kutjeva, u vlasništvu Envera Moralića.

Na otvorenju, u prosincu 2016., govorilo se kako će Muzej okusa namirnice nabavljali od provjerenih slavonskih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva, no to se očito nije dogodilo. Specijalizirani gastronomski portal Kult Plave Kamenice, koji je usporedio prostor Muzeja okusa s autentičnošću i raskoši Zinfandela, u zagrebačkoj Esplanadi, tvrdi kako im je konobar priznao da slavonski kulen, koji kao predjelo poslužuju u restoranu, nabavljaju u Metrou!

Zimus je postalo očito da je restoran propao

Ovaj novinar bar je desetak puta objedovao u Muzeju okusa i bili su rijetki trenuci (izuzevši dane neposredno nakon otvorenja) kada bi u ogromnom prostoru restorana bilo bar desetak gostiju. Cijene obroka bile su ravne onima u zagrebačkim restoranima, dakle nedostupne većini Osječana. Uz to, ono malo poslovnih ručkova uglavnom se i dalje konzumiralo u obližnjem, pedesetak metara udaljenom restoranu Bijelo-plavi. Poznat po jelima s roštilja, očito je Slavoncima i dalje zanimljiviji nego što su saur od plave ribe, carpaccio od bifteka, pasta Puttanesca ili pak zelene tagliatelle s kozicama, što se, među ostalim, nudilo u Muzeju okusa.

U zimu i proljeće ove godine već se i po vanjskim naznakama vidjelo da će Muzej okusa ubrzo završiti u muzeju propalih osječkih projekata. Podovi restorana, nerijetko, bili su neočišćeni, prepuni mrvica i ostataka hrane, stolnjaci sve samo ne uredni i čisti, a osoblje se mijenjalo gotovo na dnevnoj bazi.

Narušen odnos Moralića i vlasnika Muzeja okusa

No, kako se može saznati, pravi uzrok propasti Muzeja okusa i njegove kratke povijesti, restorana koji je doživio meteorski uspon i završio u prašini, odnosi su unutar obitelji Moralić. Damir Pejaković, dugo je vremena bio uzdanica Envera Moralića, osoba za ”specijalne zadatke”, čovjek od njegova najvećeg povjerenja (bio je među ostalim i član uprave Kutjeva d.d.). No ti su odnosi, zbog nekih poroka, ozbiljno narušeni, pa je Moralić, kako se čini, Pejakovića, zajedno s Muzejom okusa, pustio niz vodu.

Muzej okusa, rekli smo, završio je u muzeju neuspješnih turističko-ugostiteljskih pokušaja, no ostao je u anegdoti koja se pretvorila u urbanu legendu. Kad su osječki taksisti polagali ispit iz poznavanja kulturnog života grada i okolice, jedno od pitanja bilo je i da nabroje postojeće muzeje. Mladi taksist prvo se duboko zamislio, a onda ispalio kao iz topa: Muzej okusa!