Ljudi diljem Europe primili su u svoje domove izbjeglice iz Sirije. Ovo su njihove nevjerojatno dirljive priče

Nakon što su prošlog ljeta u Berlin počele pristizati stotine tisuća izbjeglica Manuela i Jörg Buisset odlučili su kako svoj svježe renovirani podrum neće iznajmljivati nego su ga umjesto toga ponudili izbjeglicama kao utočište, piše CNN.

Ahmed, Nourhan i njihova kćer Alin došli su Buissetovima s dvije male plastične vrećice u kojima su nosili sav svoj imetak. Planirali su ostati 10-ak dana. Godinu dana kasnije postali su, zajedno sa svojom novom bebom, dio obitelji Buisset.

Nesporazumi se lako rješavaju

No, nije sve bilo baš tako lako. “Ahmed je bio jako nesiguran i sramežljiv, a mi smo mislili da je tvrdoglav”, prisjeća se Manuela. “Nije htio uspostavljati kontakt očima, što smo mi tumačili kao krajnje nepristojan čin, a on je, pak, s druge strane mislio kako bi suprotno bilo nepristojno… Kasnije mi je priznao da je bio potpuno izgubljen.”

“Toliko smo sretni što smo ovdje”, ubacuje se Nourhan. Manuela je s njom odlazila na sve liječničke preglede, a bila je s njom u bolnici i kad je u srpnju rodila svoje dijete.

“Isprva sam bila preplašena”, priznaje Manuela. “No, danas se međusobno doista jako, jako volimo.” Izbjeglički par koji se, inače, osjeća sjajno kod Buissetovih sanjao o povratku u Siriju. Kad je u studenom dogovoreno primirje čak su se počeli pakirati kako bi se vratili u Al Quneitru.

Švedski arhitekt redovito podučava mladog Milada

Švedski arhitekt Lars Asklund bio je toliko dirnut tisućama izbjeglica koje su pristigle u njegovu domovinu da je otišao do lokalnog imigracijskog kampa u Malmeu kako pi pokušao pomoći. Ondje je sreo Waleeda Lababdija. “Pitao sam ga tri stvari: ‘Jesi li oženjen?’ Rekao je da. ‘Imaš li djecu?’ Odgovorio je ne. Pogledao sam ga direktno u oči i pitagao: ‘Jesi li fundamentalist?’ Odgovorio je ne. Rekao sam mu ‘OK, imam dobar prijedlog za tebe.'”

Lababdi u njegova supruga Farah Hilal uselili su se u Asklundovu kuću u studenom 2015. Farahin brat Milad Hilal pridružio im se prošlog Božića. Trojac je iz Sirije pobjegao još 2012. na početku seleći se od mjesta do mjesta unutar zemlje, a zatim su Siriju odlučili napustiti zauvijek.

Svoj novi dom pronašli su kod Asklunda gdje svakodnevno svi zajedno doručkuju. A za istim stolom okupljaju se i jednom tjedno kako bi učili švedski. “Toliko mu je stalo”, kaže Milad. “Uči sa mnom čak i kad se kasno vrati kući. Imali smo nevjerojatnu sreću što smo ga sreli.” Asklund, pak, kaže kako je i on profitirao od dogovora sa Sirijcima. “Meni je sve to zabavno. Fantastično je, stekao sam nove prijatelje i jako mi je stalo do njih.”

Židovska obitelj udomila je muslimana i svima je genijalno

Obitelj Jellinek navikla je u svom berlinskom domu jednom tjedno ugošćivati ljude povodom šabata. No, odnedavno s njima živi stalni, pomalo neobični gost: sirijski musliman Kinan. “Prekrasno je jer svakog šabata upoznajemo nove ljude”, kaže 12-godišnji Joshy. “Kinan dovodi svoje prijatelje, a dolaze i naši obiteljski prijatelji.”

Kinan, 28-godišnjak iz Damaska, s Jellinekima živi od studenog 2015. godine, a danas se osjeća dovoljno dobrodošlim da im kuha sirijske specijalitete. “I oni i ja smo manjine u ovoj zemlji. Ono što nam je zajedničko je činjenica da su naši identiteti vrlo različiti od većine koja čini ovo društvo”, kaže mladić.

“Integracija nije jednostrani posao”, nastavlja. “Ne radi se o nečemu što bismo trebali zahtjevati samo od ljudi koji dolaze u našu zemlju, nego bismo se i sami trebali prilagoditi situaciji. Moramo prihvatiti drugačiju hranu, drugačiju kulturu i drugačije ponašanje.”

Sirijac je oduševljen gay parom iz Berlina

Wilhelm i Brian upoznali su sirijskog izbjeglicu Inasa na vlaku netom nakon što je pristigao u Njemačku. Započeli su razgovor uz pomoć Google Translatea i do kraja putovanja razmjenili su brojeve.

Inas, koji je boravio u izbjegličkom kampu, obratio im se za pomoć i savjete. Zamolio ih je može li ih koristiti kao lokalni kontakt prilikom ispunjavanja papirologije. Na njegovoj prvoj tromjesečnoj dozvoli za boravak u Njemačkoj naveo je Wilhelmovu i Brianovu adresu. “Jasno, bilo smo prilično iznenađeni”, kaže Brian. “Isprva smo bili potpuno nesigurni zbog svih implikacija, tri mjeseca su dugo razdoblje. No, razgovarali smo sa svojim prijateljima i odlučili pristati.”

Par, koji je zajedno već 25 godina, a u braku od 2011., bio je zabrinut kako će Inas reagirati na njihovu vezu. “Znali smo da mu moramo reći da smo gay”, prisjeća se Wilhelm. “Pokazali smo mu fotografije s našeg vjenčanja. Pružio nam je ruku i rekao kako ne vidi problem.”

Modni dizajner Inas ostavio je za sobom u Damasku prilično uspješnu tvrtku koja proizvodi vjenčanice. U Njemačku je stigao sa svega nekoliko torbi, a u početku se dosta mučio u Berlinu. “Odjednom sam prestao biti odrasli muškarac koji vodi vlastiti život. Osjećao sam se poput djeteta. Brian i Wilhelm pomagali su mi oko svega… Biti potpuno bespomoćan bila je najgora stvar u svemu ovome”, kaže.

Danas se u Berlinu osjećao kao kod kuće, a nada se i da će ondje provesti ostatak svog života. Trenutačno radi s dizajnerom koji se bavi visokom modom.

Lezbijke iz švedske vratile su Ahmedu život

Uvjereni musliman Ahmed i njegova maloljetna djeca Ali i Hiba bili su na početku smješteni u jednoj crkvi u Malmeu. “Primili su nas s toliko ljubavi, suosjećanja i topline”, govori Ahmed. “Bili su anđeli.”

Gabriella i Candel upoznale su Ahmedovu obitelj kad su volontirale u lokalnom centru za izbjeglice. Ponudile su Ahmedu sobu u svojoj kući, no nisu bile sigurne kako će reagirati na njihovu vezu. “Rekle smo mu da smo oženjeni. Bio je jako pristojan, ali je zavladala tišina”, prisjeća se Gabriella. “Mislile smo da će se predomisliti.”

Danas 45-godišnji Sirijac bio je na početku šokiran, ali tvrdi kako je bio i nevjerojatno zahvalan što su Šveđani primili njegovu obitelj. “Vidim koliko su dobri, vidim njihovu humanost, ljubav i toplinu. Vratili su mi život.”

Candel kaže kako ona i Gabriella uživaju u dijeljenju svoje kuće sa Ahmedovom obitelji i tvrde kako obje strane profitiraju od dogovora. “Mi smo dobile proširenu obitelj, upoznale smo novi jezik, sjajnu hranu i kulturu, a oni su dobili brzinski uvod u švedsko društvo.”

Svi smo mi izbjeglice

Berlinčani Claudia i Tobias odrasli su u nekadašnjem DDR-u iz kojeg su na Zapad pobjegli 80-ih pa stoga jako dobro znaju što to znači pobjeći iz svog doma. “Na kraju dana, svi smo izbjeglice”, kaže Claudia.

Sprijateljili su se s Newruzom, izbjeglicom iz Homsa koji je živio u izbjegličkom kapmu u Meissenu, Tobiasovom rodnom gradu. No Newruz je na papire za preseljenje u Berlin čekao devet mjeseci. “Taj dogovor značio je da smo jednaki. Ponekad se uhvatim u tome da se ponašam kao njegova majka jer imamo djecu njegovih godina, no zapravo smo cimeri”, kaže Claudia.

“Kad smo mom ocu pripćili da će se Newruz useliti k nama nasmiješio se, a oči su mu se zasjajile”, prisjeća se Tobias. “Nisam očekivao toliko pozitivnu reakciju. Rekao nam je da je i sam, kad je bio djete, živio s jednom izbjeglicom iz Poljske. Jedina je razlika, kaže, što danas dolaze iz mnogo udaljenijih krajeva.”

Newruz trenutačno uči njemački kako bi postao učitelj i tvrdi kako se u Berlinu osjeća kao u svom drugom domu. “Berlin i Homs su jako slični u smislu hrane i bicikliranja gradom. Meissen je mnogo drugačiji, ali Berlin je poput mog grada i ovdje sam stekao nekoliko prijatelja.”

Ljude treba priviknuti na prihvaćanje drugosti

Uta živi u berlinskoj četvri Marzahn. Kaže kako njezina okolina nije baš dobro prihvatila vijest da će udomiti Hamida, izbjeglicu iz Afganistana. “Moji susjedi nisu mu pružilu baš neku dobrodošlicu. Svaki put kad bih na sandučić zalijepila Hamidovo ime oni bi skinuli naljepnicu.” Govorili su joj i kako u svojoj zgradi ne žele strance.

Uta, inače majka dvoje djece, odlučna je u tome da će promijeniti mišljenje svojih susjeda. “On je moj sin”, govorila je ljudima koji nisu prihvaćali njezinu velikodušnu gestu. “Jednostavno se na to morate priviknuti.”

Ali tvrdi kako njezin postupak nije prošao bez cijene koju je za njega morala platiti. “Morala sam prekinuti prijateljstva s ljudima koji nisu prihvaćali to što radim. Šokirala sam se kad sam shvatila koliko su ljudi podli i ograničeni.” No, ustraje na tome kako su sve svađe sa susjedima bile vrijedne Hamida. “Nikad u životu nisam naučila toliko koliko sam načila od Hamida o religiji, hrani i drugim kulturama.”

Bivši Sirijski reprezentativac izgubio je sve što je imao

Obitelj Nawrasa Ahmadooka prihvatila je Valerie Schamberger u svoj dom i brinula se za nju kad se iz Austrije doselila u Aleppo kako bi učila arapski. Deset godina nakon toga Schamergerovi vraćaju uslugu. Udomili su Nawrasa, bivšeg sirijskog košarkaškog reprezentativca.

“Nakon svega kroz što sam prošao i svega što sam izgubio – obitelj, prijatelje, zemlju, dom – stvarno više nemam što izgubiti”, kaže Nawras. “Nisam se bojao ući u onaj klimavi čamac i preći more. Napuštanje Sirije nije izbor.”

Kad je Valerie saznala da je Nawras stigao do Europe nazvala je svoje roditelje i zamolila ih da mu pomognu. Njezina majka Martina odvezla se do granice odmah idućeg jutra. Nawras je danas član obitelji, kaže Martina. “Imam osjećaj da mi je sin. Prihvaća me i otvara mi se.”

“Ljudi nas pomno promatraju”, dodaje, “Možda im pružamo dobar primjer.”

Sirijski homoseksualac pronašao je slobodu u Švedskoj

Alqumit Alhamad pobjegao je iz svoje rodne Rake nakon što je ISIS preuzeo kontrolu nad tim gradom. Bojao se za svoj život jer je gay umjetnik. Militanti su njegove prijatelje mučili, a homoseksualce su pogubljivali tako što su ih bacali s krovova zgrada.

U Europu je doputovao s nešto odjeće, priborom za slikanje i CD-ovima Lady Gage, Björk i Barbre Streisand. “Čuvari diljem Europe čudno bi me gledali kad bi provjeravali moje stvari. No, nije me briga. Ne mogu živjeti bez svoje glazbe”, kaže.

Nakon što je u veljači stigao u Malmo upoznao je Linneu Tell, samohranu majku knjižničarku koja mu je ponudila dom. “Ne mogu vam opisati koliko se moj život promijenio i koliko se osjećam slobodno. Probudim se svakog jutra i zahvalim bogu što sam u Švedskoj. Magično je! Mogu reći što god mislim ili raditi što me volja”, kaže.

Mladić koji je putovao dvije godine pronašao dom u Berlinu

Bilal Aljaber proveo je dvije godine putujući od Sirije do Njemačke, no kad je konačno stigao nije želio ništa drugo nego vratiti se kući. Tad je upoznao pisca i vlasnika knjižare Edgara Raija i njegovu suprugu Amelie. Rai se šali kako je to bila ljubav na prvi pogled. Bračni par je Bilalu, nakon što su se upoznali, ponudio praznu sobu u svojoj kući.

“Oni su poput moje druge obitelji”, kaže ovaj 26-godišnjak. “Pomažu mi gdje god mi mogu pomoći i to rade punog srca. Bliski smo prijatelji i ovo je jedna od najljepših stvari koje su mi se ikad dogodile”, dodaje. “Osjećam da imam nekoga na svijetu, da me netko podupire i sa mi netko pomaže. Nisam sam.”

Obitelj Rai primila je u svoj dom i Bilalovog 17-godišnjeg brata Amra. “Nemoguće je nastaviti se pretvarati kao da je ovo nije svačiji problem”, inzistira Rai. “Morate se nekako uključiti.”

Prekrasna ljubavna priča o Beču

Mouhanad Mourad zaljubio se u Beč kad se ondje zaustavio na svom dugačkom putovanju iz Damaska preko Libije do Europe. Odlučio se ondje skrasiti. Prvo je pomagao u kuhinji u izbjegličkom kampu gdje je stekao prijatelje i počeo učiti njemački. Pola godine nakon toga uselio se u stan s Valerie Schamberger, Norom Katonom i Romanom Pableom.

Njegovi su se cimeri na početku brinuli kako će mu trebati puno pomoći, ali su se brzo razuvjerili. “Mouhanad zna više ljudi od nas. Njegova lista kontakata je nevjerojatna i nismo mu uopće trebali pomagati”, kaže Valerie. “Ne trebamo mu.”

Samohrana majka iz Afganistana naučila je voziti bicikl

Nooriju Youldash ostavio je muž nakon što je saznao da je trudna. Kaže kako je to značilo da ne može nastaviti živjeti u svom rodnom gradu, Mazar-e-Sharifu. “Žena u Afganistanu ne može živjeti sama i odgajati dijete bez muškarca”, objašnjava te dodaje kako bi, da je ostala, svoje dijete trebala prepustiti šurjakinji.

Ona je umjesto toga pobjegla i završila u Austriji gdje je upoznala inženjerku Sabine David. Ona i njezin suprug ponudili su joj krevet u svom domu koji se nalazi blizu slovenske granice. “Neki ljudi bili su na početku zabrinuti i govorili nam kako će nas zasigurno pokrasti. No, kad su upoznali Nooriju promijenili su mišljenje”, govori Sabine.

Nooria je jako zaposlena pronalaskom svoje neovisnosti u svom novom domu gdje uči voziti bicikl. “Osjećam se toliko posebno. Neizmjerno sam sretna sa svojim biciklom i slobodom”, zaključuje.

Dječaci iz Damaska upisali su u Njemačkoj gimnaziju

Razredni kolege Juan i Mohammed stigli su u Njemačku iz Damaska u listopadu 2015. slijedeći primjer Juanove braće Mzkina i Alana. Sabine Waldner i njezine blizanke upoznale su momke dok su volontirale u lokalnu izbjegličkom kampu.

“Nevjerojatno je koliko su postali samopouzdani otkako su ovdje. Na početku su bili strašno sramežljivi”, priča Sabine. “Puni su iznenađenja. Svaki dan učimo jedni od drugih i uživao u tome. Neki dan sam Momoja učila voziti bicikl!”

Juan i Mohammed upisali su i lokalnu gimnaziju, a blizanke su se u međuvremenu iselile iz svog obiteljskog doma kako bi se mogli useliti Mzkin i Alan.

Neočekivano iznenađenje iz Iraka

Kad je Margarethe Kramer ponudila krevet izbjeglici očekivala je zakukuljenu ženu s tradicionalnim vrijednostima. “No, jako sam se iznenadila kad sam upoznala Souad. Neovisna je i otvorena, moderna”, priča odgajateljica.

Soudad Awad (49) izbjeglica je iz Iraka, au Austriji živi tek nekoliko tjedana. No, već je sklopila nekoliko dobrih prijateljstava. “Imam osjećaj da živim u raju. Margarethe je sjajna, tako je dobra, a takva je i njezina obitelj. Osjećam se kao kod kuće. Doživljavam ju kao sestru”, dodaje.