Nešto se čudno događa sa zlatnim retriverima. Žive sve kraće i imaju visoke stope karcinoma

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća zlatni retriveri postali su jedna od najpopularnijih pasmina – umiljati psi prekrasne, zlatne, duge dlake koji su spremni učiniti sve kako bi vam ugodili.

Prvi zlatni retriveri tada su bili dugovječni za velike pse, živjeli su i do 17 godina, piše Slate. No, čini da se duljina njihova životnog vijeka počela mijenjati, zlatni retriveri počeli su umirati od karcinoma prije nego što navrše 13 godina, a mnogi podliježu bolesti još mlađi.

Najviša stopa karcinoma

Danas postoji konsenzus među veterinarima da zlatni retriveri imaju jednu od najviših stopa karcinoma od svih pasmina pasa, a možda i najvišu.

Brojne studije posvećene su pronalaženju odgovora, uključujući i studiju veterinara iz Massachusettsa, Michaela Lappina, velikog ljubitelja ove pasmine koji se u retrivere zaljubio još kao mladi veterinar, a u studiju je uključio i vlastite pse.

Prvo su uzgajani kao lovački psi

Razumijevanje zašto zlatni retriveri umiru mladi može reći puno o našem odnosu sa psima. Ono što im se događa moglo bi otključati drugačiju budućnost načinu na koji razmišljamo o psima i njihovim životima.

Prvi zlatni retriveri bili su lovački psi, uzgajani da donose ustrijeljene patke i druge močvarne ptice za britansku društvenu elitu krajem 1800-ih godina. Afinitet prema vodi i entuzijazam da udovolje vlasnicima, učinili su ih posebno dobrim u takvim zadacima.

Nakon Prvog svjetskog rata retriverima je počela rasti popularnost. Njihova blaga narav postala je standard pasmine. Kasnije su brojne TV serije i filmovi potaknuli njihovu popularnost. Općenito, kvaliteta života pasa počela se poboljšavati – iz kućica za pse preselili su se u kuće, a cijepljenje pasa postala je norma.

Isto se događa i s drugim pasminama

Malo je podataka o tome koliko dugo većina pasmina pasa živi, kaže Adam Boyko, genetičar sa Cornella. Jedna studija koju je provela specijalizirana veterinarska klinika iz Bostona, analizirala je životni vijek oko 2000 pasa koji su se liječili u klinici. Pokazalo se da su zlatni retriveri u prosjeku ugibali u dobi od 6,7 godina.

Niti jedna studija do sada nije uspoređivala promjene u dugovječnosti pasmine tijekom vremena, a skraćenje životnog vijeka dokumentirano je i kod drugih pasmina, na primjer kod irskih hrtova i dobermanskih pincheva. Prema jednoj analizi životni vijek dobermana u Rusiji skratio se sa 14 na 10 godina.

Da bismo razumjeli kako psi, uz sve moderne pogodnosti i zdravstvenu skrb, umiru mlađi, važno je razumjeti zašto su psi uopće skloni bolestima poput karcinoma, piše Slate.

Unosan hobi

Zlatni retriveri pojavili su se otprilike u isto vrijeme kada je zavladala praksa modernog uzgoja pasa. Ljudi su oblikovali pseću genetiku otkako su počeli odgajati vukove. Stvoreni su psi čuvari, lovački psi, kućni psi.

Sredinom 19. stoljeća Darwinova knjiga pod naslovom O porijeklu vrsta, objavljena u viktorijanskoj Engleskoj, gdje je preokupacija društvenom klasom i dobrim uzgojem već bila društvena pojava, nadahnula je ideju da se pasmine pasa mogu usavršiti.

Uzgoj pasa među britanskom aristokracijom postao je unosan hobi, a ljubitelji pasa ocjenjivali su pse na izložbama. Osnovani su kinološki klubovi kako bi se uspostavila pravila i standardi.

Kako je uzgojen zlatni retriver?

Genetske mutacije koje nagrizaju životni vijek pasa mogu se pojaviti, na izgled, niotkuda, a zatim se brzo proširiti populacijom. Zlatnim retriverima glavna karakteristika bila je njihova prekrasna dlaka.

Prvo leglo zlatnih štenaca okotilo se nakon što je sin bankara, Dudley Coutts Marjoribanks, psa duge žute dlake pario sa svojim španijelom crvenkaste boje. Prve štence darovao je drugim članovima aristokracije koji su ih nastavili križati s drugim pasminama.

Jedan je štenac paren s irskim seterom, a kasnije je nekoliko pasa otišlo u Kanadu i Sjedinjene Države, te su ti psi međusobno pareni. Taj je proces “linjskog uzgoja”, odnosno inbreeding, osigurao da sve buduće generacije štenaca imaju iste glavne karakteristike.

Posljedice selektivnog uzgoja

Linijski uzgoj je uobičajen i nosi rizike. Sva živa bića nose gene sa štetnim mutacijama koje prenose na svoje potomke. Uglavnom, potomak će naslijediti radnu kopiju istog gena drugog roditelja, a ta radna kopija preuzima se tako da se štetna mutacija nikada ne pojavi. Ali kada se dvije, blisko povezane jedinke pare, vjerojatnije je da će njihovi potomci naslijediti dvije kopije iste mutacije.

Selektivnim uzgojem genetika se još više komplicira. Neki se geni vežu jedni za druge iako kodiraju potpuno različite sustave u tijelu. Velike smeđe oči, okrugla glava ili duga zlatna dlaka mogu biti povezani s genom koji regulira neki aspekt staničnog rasta. Ako se pare dva psa koja dijele istu fizičku osobinu, svaki od njih može poslati istu štetnu mutaciju.

Rizici inbreedinga

Kada znanstvenici proučavaju inbreeding, koriste koeficijent inbreedinga kojim se mjeri vjerojatnost da će se ista varijanta određenog gena, na primjer onoga koji povećava osjetljivost na karcinom, biti naslijeđena od oba para roditelja.

Braća i sestre imaju koeficijent srodstva 25 posto, pa je pogubno da braća i sestre imaju zajedničku djecu. Biolozi koriste koeficijente inbreedinga za procjenu zdravlja cijele populacije. U ljudskoj populaciji prosječni koeficijent inbreedinga od 3 do 5 posto smatra se nezdravim, a ta se vrijednost kod zlatnih retrivera kreće oko 8 posto.

Međunarodni tim znanstvenika koji je analizirao učinke parenja u srodstvu na dugovječnost zlatnih retrivera, otkrio je da su psi čiji roditelji dijele identične kopije istih gena u prosjeku živjeli kraće od onih čiji su se roditeljski geni manje preklapali.

Učinak popularnog oca

Genetske mutacije koje nagrizaju životni vijek pasa mogu se naizgled pojaviti niotkuda, a zatim se proširiti kroz populaciju kao šumski požar. Prosječni rasplodni čistokrvni mužjak bit će otac više od 100 štenaca, a taj broj može biti i veći kod pasa pobjednika na izložbama.

Tendencija jednog mužjaka da širi štetnu mutaciju među svojim potomcima naziva se “učinkom popularnog oca”. Ispostavilo se da zlatni retriveri imaju najveći udio popularnih očeva od svih pasmina pasa.

Neispravni gen se brzo širi

Ako se puno štenaca okotilo od relativno malo muških roditelja, neispravni gen će se brzo proširiti populacijom potomaka. Zlatni retriveri su genetski poredani kao niz domina, kaže veterinar Lappin.

Taj mehanizam mogao bi objasniti pad duljine života pasa, ali još nije dokaz da im je životni vijek postao kraći.

Studija na 3000 jedinki

Od 2012. godine u Framinghamu u državi Massachusetts, provodi se istraživanje na više od 3000 zlatnih retrivera. Percepcija vlasnika da im psi umiru ranije bila je pokretač da svoje ljubimce uključe u studiju.

Veterinari misle da su na tragu odgovora. Veterinar Lappin je prijavio svojih 17 zlatnih retrivera za studiju u kojoj se prati što psi jedu, kao i obližnji izvori zagađenja poput autocesta i odlagališta otpada, izloženost suncu. Također, podnose se izviješća o ponašanju i fizičkom zdravlju ljubimaca, prijavljuju se slučajevi agresije, bilježi se koliko dugo žive.

Dvije trećine pasa još je živo, 600 je uginulo od karcinoma, a ostali od drugih uzroka.

Rezultate još treba čekati

Znanstvenici koji surađuju na studiji nadaju se da će prikupljanjem što više podataka o sudionicima otkriti čimbenike rizika za karcinom i ranu smrt, a možda i čimbenike povezane sa dugovječnošću.

Do sada su se pojavili neki trendovi. Preliminarni podaci sugeriraju da postoji veza između izloženosti izvorima onečišćenja i određenih vrsta limfoma. Ali bit će teško procijeniti uzroke dugovječnosti dok svi sudionici ne umru, tek tada će imati prave odgovore. Kada je studija pokrenuta, procijenjeno je da će završiti 2024. godine, a moguće je da će trajati dulje od toga.

Što krije DNK?

Puno zlatnih retrivera umire od karcinoma. Profesor sa Sveučilišta Davis u Kaliforniji, Robert Rebhun, bavi se istraživanima karcinoma kod ove pasmine. Zaintrigiralo ga je zašto neki zlatni retriveri ranije umiru od karcinoma, a neki, kao njegova ženka, žive po 16 godina.

Rebhun je pregledao DNK svog psa i 300 uzoraka DNK drugih zlatnih retrivera, od kojih je polovica živjela dulje od 14 godina, a pola je umrlo prije 12. godine. Rebhun je sugerirao da postoji jedan dio DNK povezan s dugovječnošću.

Ta sekcija ima tri različite varijante gena, čini se da je jedna varijanta povezana s dužim životnim vijekom, a druga s kraćim. Psi koji su imali dvije kopije loše varijante, po jednu od svakog roditelja, imali su najveću vjerojatnost da će umrijeti u mlađoj dobi, a psi koji su imali dvije kopije dobre varijante imali su najveću vjerojatnost da će dulje živjeti.

Dugovječnost je komplicirana

Rebhun nije mogao odgovoriti na pitanje žive li retriveri uistinu kraće. Rekao je da je njegov sljedeći korak repliciranje njegovog rada s genetskim podacima velike studije, Golden Retriever Lifetime Study iz Framinghama.

Na žalost, malo je vjerojatno da će uzgajivači u budućnosti moći proizvesti štence koji bi dugo živjeli jednostavnim odabirom pasa koji imaju “dobru” varijantu gena. Dugovječnost je puno kompliciranija od toga, kaže Rebhun. To je kombinacija mnoštva različitih gena, izloženosti okolišu i čimbenika načina života poput težine.

Zdravlje pasa mora biti prioritet

Ali Boyko i Rebhun se nadaju da će novi podaci o dugovječnosti pasa potaknuti uzgoj u zdravijem smjeru. Odgovorni uzgajivači rade testove na poznate genetske probleme, ali nepoznati štetni geni neizbježno se uključuju kada odabiremo poželjne površinske karakteristike. Nadaju se da će u budućnosti zdravlje pasa postati veći prioritet, zahvaljujući napretku znanosti.

Istraživači koji rade na revolucionarnoj studiji Dog Aging Project iz 2018. godine, prikupljaju podatke, uključujući cjelovite genetske sekvence od gotovo 30.000 pasa velikih pasmina.

Možda će rezultati pomoći uzgajivačima da se manje fokusiraju na savršen izgled i da počnu otvarati svoj genetski bazen pasminama ili psima koji imaju manje arhetipskih značajki kako bi razvodnili štetne gene. A možda će i moći izabrati gene povezane s dugovječnošću.

Možda budući retriveri neće izgledati savršeno, niti biti prekrasne zlatne boje i baršunastog repa, ali to bi bio kompromis za produljenje života ovih prelijepih pasa.