Kad god tko umre od korone, ministar zdravstva Vili Beroš kaže glasom kao iz automata kako je ”nažalost umrla još jedna osoba”. Tome doda kako je preminuli imao toliko i toliko godina, a bilo je kod njega i raznih ranije stečenih bolesti pa ga je virus ”nažalost” dokrajčio. Nakon toga se smatra da je tema te nove smrti apsolvirana.
Brojke jedan, plus jedan, plus jedan pribroji se onima od ranije. Mi ostali smo živi, a mogli smo i ne biti. Zato moramo biti zadovoljni, zar ne?
Odgovorni nedužni, kriv je virus?
Beroš je reagirao nabusito kad ga je novinarka jučer pitala o napokon završenoj kontroli tog nekog stručnog povjerenstva koje je utvrdilo da nitko nije kriv što je dom za starije u Splitu postao žarište infekcije, što im je 10 štićenika poumiralo i što ih je još 56 u akutnoj opasnosti jer su zaraženi zajedno sa 14 članova domskog osoblja.
Zašto implicirate kako netko od nadležnih mora biti kriv? Ne mora. Jer kriv je virus, nervozno je presjekao ministar zdravstva.
Pitanje krivice može u nekim situacijama i aspektima biti filozofsko, ali ovdje teško. Jer nikako ne može biti da nema veze što je skupina ljudi starije dobi danima bila febrilna, a nisu slani na testiranje. Što je glavna medicinska sestra zvala i pokušavala dobiti pomoć, ali je danima nije dobila. Što epidemiolozi županijske ispostave Zavoda za javno zdravstvo nisu odgovorili na pozive pa se zaraza slobodno širila. Što u domu nije bilo zaštitne opreme. I što politički uhljebljeni ravnatelj splitskog doma Ivan Škaričić nije, recimo, alarmirao svoje stranačke prijatelje – bivšeg i sadašnjeg župana Antu Sanadera i Blaženka Bobana – da se nekoga pošalje da vidi zašto su mu štićenici pod temperaturom. To bi svatko s takvim vezama učinio odmah kad vidi da nema druge. Ovaj ravnatelj nije.
To su nečiji roditelji, supružnici i prijatelji
Nešto od toga ili sve to moralo je presudno utjecati na ove smrti koje je i ministar spreman olako pripisati virusu kao nekontrolabilnoj višoj sili i to je jedan kroz jedan. Da se reagiralo odmah, možda bi od ovih deset umrlo devetero, ili sedmero, ili četvero. A to znači da bi jedna osoba, ili tri, ili šest ostale žive. Ovako nisu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Imena tih ljudi koji su preminuli u splitskom domu ne znamo jer ih se hladno odlaže u status brojki. Bili su stari i ”nažalost” što se može? No to su nečiji roditelji, braća, supružnici, bake i djedovi i prijatelji. Nekako su se zvali, imali su nadimke od milja, zanimanja, prošlost, životne uspjehe i krize, ruže u vrtu i glumce koje su najviše voljeli.
Neki su se u dom vjerojatno spakirali neveselo, ali nema druge kad moraš nositi pelene, kad srce noću lupa kao ludo i kad se počne zaboravljati plin na štednjaku. Drugi su bili zadovoljni jer je tišina samačkog života robija, a u domu netko oko tebe govori i netko te nešto pita. Možda su neki bili dementni i pobrkali bi kćer i unuku. Drugi su voljeli čitati pa se tako pobjeglo na neka zanimljivija mjesta.
Netko je za njima plakao
Bilo je tu nesanica, nervoza, napada astme i bolnih nogu, ali i rođendana kad bi djeca banula s tortom, kad bi baki donijeli pokazati novu bebu, sjećanja koja bi se podijelila s novim prijateljima i smijeha pokatkad ako bi dan bio sunčan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Umrli su ljudi a ne brojke. Netko je za njima plakao. Netko možda nije morao plakati sada. Ne još. Bi li ministar Beroš bio tako racionalan oko ovih navodno neizbježnih smrti i tako uvjeren da je povjerenstvo pošteno i bez političkog pritiska odradilo svoj posao da je netko njegov preminuo u splitskom domu? Od virusa, a ne od zanemarenosti i nečijeg javašluka? Ja ne bih.
Da sam na mjestu tih obitelji koje su iz doma morale pokupiti papuče, žuti plastični češalj i vazicu s umjetnim tratinčicama i pokopati svoje mrtve u korona režimu, tražila bih preko odvjetnika da mi se dostavi kompletan taj izvještaj povjerenstva gdje piše da su svi koji su se trebali pobrinuti za te ljude postupali ispravno i bez ikakve greške.
Šiljato koplje brojke jedan
Htjela bih vidjeti svojim očima kako je to pakosna sudbina moje, recimo, majke – na koju se nedavno pozvala ona neka službenica sustava – uspjela majstorski nadmudriti protokole, propise, poželjan model profesionalne savjesti i sam zdrav razum nositelja određenih odgovornosti. Jer jako je važna i jedna smrt manje od deset. A da ne govorimo o eventualno tri ili pet. Da je sve bilo uredno i pravovremeno, šiljato koplje brojke jedan možda nije moralo biti zabodeno uz neka od ovih imena, da, stara, da, slaba, ali do jučer ipak živa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nevjerojatno je da ministar taj sumnjivi nalaz, koji djeluje kao naštiman, prima tako zdravo za gotovo. I jao svima nama ako nepomućeno povjerenje Vilija Beroša, koje ne trpi nikakav pogovor, treba poslužiti tome da nitko ne smije tražiti glave u lokalnom Zavodu za javno zdravstvo. Da nastavnik povijesti i HDZ-ovac Ivan Škaričić može i dalje ostati ravnatelj doma. Da župan Blaženko Boban nema koga drastično kazniti kao što je prije dva tjedana obećao pred 20 novinara i kompletnom javnošću. I da HDZ utoliko ne trpi političku štetu.
Nikome nije sumnjiv nalaz inspekcije i HDZ-ov nastavnik povijesti Škaričić mirno nastavlja voditi dom?
Pitanja na koje bi Beroš trebao odgovoriti prije nego li za smrt ljudi u staračkom domu okrivi - virus
Nevjerojatno je da ministar prima sumnjivi nalaz povjerenstva tako zdravo za gotovo. I jao svima ako nepomućeno povjerenje Vilija Beroša, koje ne trpi pogovor, služi tome da nitko ne smije tražiti glave u lokalnom Zavodu za javno zdravstvo. Da nastavnik povijesti i HDZ-ovac Ivan Škaričić može i dalje ostati ravnatelj doma. Da župan Blaženko Boban nema koga drastično kazniti kao što je prije obećao prije dva tjedna pred 20 novinara. I da HDZ utoliko ne trpi političku štetu.
Kad god tko umre od korone, ministar zdravstva Vili Beroš kaže glasom kao iz automata kako je ”nažalost umrla još jedna osoba”. Tome doda kako je preminuli imao toliko i toliko godina, a bilo je kod njega i raznih ranije stečenih bolesti pa ga je virus ”nažalost” dokrajčio. Nakon toga se smatra da je tema te nove smrti apsolvirana.
Brojke jedan, plus jedan, plus jedan pribroji se onima od ranije. Mi ostali smo živi, a mogli smo i ne biti. Zato moramo biti zadovoljni, zar ne?
Odgovorni nedužni, kriv je virus?
Beroš je reagirao nabusito kad ga je novinarka jučer pitala o napokon završenoj kontroli tog nekog stručnog povjerenstva koje je utvrdilo da nitko nije kriv što je dom za starije u Splitu postao žarište infekcije, što im je 10 štićenika poumiralo i što ih je još 56 u akutnoj opasnosti jer su zaraženi zajedno sa 14 članova domskog osoblja.
Zašto implicirate kako netko od nadležnih mora biti kriv? Ne mora. Jer kriv je virus, nervozno je presjekao ministar zdravstva.
Pitanje krivice može u nekim situacijama i aspektima biti filozofsko, ali ovdje teško. Jer nikako ne može biti da nema veze što je skupina ljudi starije dobi danima bila febrilna, a nisu slani na testiranje. Što je glavna medicinska sestra zvala i pokušavala dobiti pomoć, ali je danima nije dobila. Što epidemiolozi županijske ispostave Zavoda za javno zdravstvo nisu odgovorili na pozive pa se zaraza slobodno širila. Što u domu nije bilo zaštitne opreme. I što politički uhljebljeni ravnatelj splitskog doma Ivan Škaričić nije, recimo, alarmirao svoje stranačke prijatelje – bivšeg i sadašnjeg župana Antu Sanadera i Blaženka Bobana – da se nekoga pošalje da vidi zašto su mu štićenici pod temperaturom. To bi svatko s takvim vezama učinio odmah kad vidi da nema druge. Ovaj ravnatelj nije.
To su nečiji roditelji, supružnici i prijatelji
Nešto od toga ili sve to moralo je presudno utjecati na ove smrti koje je i ministar spreman olako pripisati virusu kao nekontrolabilnoj višoj sili i to je jedan kroz jedan. Da se reagiralo odmah, možda bi od ovih deset umrlo devetero, ili sedmero, ili četvero. A to znači da bi jedna osoba, ili tri, ili šest ostale žive. Ovako nisu.
Imena tih ljudi koji su preminuli u splitskom domu ne znamo jer ih se hladno odlaže u status brojki. Bili su stari i ”nažalost” što se može? No to su nečiji roditelji, braća, supružnici, bake i djedovi i prijatelji. Nekako su se zvali, imali su nadimke od milja, zanimanja, prošlost, životne uspjehe i krize, ruže u vrtu i glumce koje su najviše voljeli.
Neki su se u dom vjerojatno spakirali neveselo, ali nema druge kad moraš nositi pelene, kad srce noću lupa kao ludo i kad se počne zaboravljati plin na štednjaku. Drugi su bili zadovoljni jer je tišina samačkog života robija, a u domu netko oko tebe govori i netko te nešto pita. Možda su neki bili dementni i pobrkali bi kćer i unuku. Drugi su voljeli čitati pa se tako pobjeglo na neka zanimljivija mjesta.
Netko je za njima plakao
Bilo je tu nesanica, nervoza, napada astme i bolnih nogu, ali i rođendana kad bi djeca banula s tortom, kad bi baki donijeli pokazati novu bebu, sjećanja koja bi se podijelila s novim prijateljima i smijeha pokatkad ako bi dan bio sunčan.
Umrli su ljudi a ne brojke. Netko je za njima plakao. Netko možda nije morao plakati sada. Ne još. Bi li ministar Beroš bio tako racionalan oko ovih navodno neizbježnih smrti i tako uvjeren da je povjerenstvo pošteno i bez političkog pritiska odradilo svoj posao da je netko njegov preminuo u splitskom domu? Od virusa, a ne od zanemarenosti i nečijeg javašluka? Ja ne bih.
Da sam na mjestu tih obitelji koje su iz doma morale pokupiti papuče, žuti plastični češalj i vazicu s umjetnim tratinčicama i pokopati svoje mrtve u korona režimu, tražila bih preko odvjetnika da mi se dostavi kompletan taj izvještaj povjerenstva gdje piše da su svi koji su se trebali pobrinuti za te ljude postupali ispravno i bez ikakve greške.
Šiljato koplje brojke jedan
Htjela bih vidjeti svojim očima kako je to pakosna sudbina moje, recimo, majke – na koju se nedavno pozvala ona neka službenica sustava – uspjela majstorski nadmudriti protokole, propise, poželjan model profesionalne savjesti i sam zdrav razum nositelja određenih odgovornosti. Jer jako je važna i jedna smrt manje od deset. A da ne govorimo o eventualno tri ili pet. Da je sve bilo uredno i pravovremeno, šiljato koplje brojke jedan možda nije moralo biti zabodeno uz neka od ovih imena, da, stara, da, slaba, ali do jučer ipak živa.
Nevjerojatno je da ministar taj sumnjivi nalaz, koji djeluje kao naštiman, prima tako zdravo za gotovo. I jao svima nama ako nepomućeno povjerenje Vilija Beroša, koje ne trpi nikakav pogovor, treba poslužiti tome da nitko ne smije tražiti glave u lokalnom Zavodu za javno zdravstvo. Da nastavnik povijesti i HDZ-ovac Ivan Škaričić može i dalje ostati ravnatelj doma. Da župan Blaženko Boban nema koga drastično kazniti kao što je prije dva tjedana obećao pred 20 novinara i kompletnom javnošću. I da HDZ utoliko ne trpi političku štetu.