Takozvani lovci na naciste posvetili su život tome da pronalaze njemačke ratne zločince koji su se nakon 2. svjetskog rata uspjeli nekako provući ispod radara, nikad ne odgovaravši za svoje zločine. Među njima je mnogo privatnih osoba koje istrage provode na svoju ruku, bez istinskog legitimiteta. No, trenutno najznačajnija institucija u potrazi za bivšim nacistima je njemački Centralni ured za istragu nacističkih zločina koja djeluje pod ingerencijom njemačke Vlade. Nakon gotovo 60 godina postojanja, Centralni ured za istragu je pred zatvaranjem.

Još od 1958. mali odjel njemačke vlade lovi i privodi članove bivšeg Trećeg Reicha. Šačica inspektora iz tog odjela i danas traga za nacistima, no čini se da bi najveća svjetska istraga zastarjelih slučajeva uskoro mogla biti ukinuta.

Centralni ured koji istražuje zločine Hitlerove nacističke njemačke radničke stranke i svih njezinih pristaša koji su u ime führera u Drugom svjetskom ratu činili nezamisliva zvjerstva, smješten je u oronuloj zgradi bivšeg zatvora u Ludwigsburgu na jugozapadu Njemačke. Ista zgrada je u Drugom svjetskom ratu služila kao zatvor za političke zatvorenike u nacističkom režimu. Zvuči ironično, ali i prigodno da se upravo tamo istražuju krivci za nacističke zločine.

Zašto Rommel ne voli nadimak Lovac na naciste

Centralni ured za istraživanje nacističkih zločina se još uvijek čini kao zatvor, iako više nema tu funkciju. Za ulazak je potrebno proći kroz zaštitna metalna vrata, nakon kojih slijede još jedna sigurnosna vrata uz obaveznu provjeru. Od kad je pokrenut 1958. u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, Centralni ured sa svojim limitiranim resursima raspodjeljenim na svega šest odjela i samo šest tužilaca, nastoji pronaći naciste odgovorne za zločine u Drugom svjetskom ratu.

Glavni tužilac Centralnog ureda je Jens Rommel, kojeg njemački mediji nazivaju lovcem na naciste, no on ne voli taj termin. “Lovac želi trofej i ima pušku u ruci. Ja sam tužilac u lovu na zločince i umjesto puške imam zakonik u ruci”, opisao je svoju ulogu Rommel za The Guardian. Posao kojem se posvetio uključuje istraživanje bivših koncentracijskih logora u Njemačkoj i istočnoj Europi kako bi prikupio što više dokaza o tome kako su čuvari lišili zatvorenike njihovih osnovnih ljudskih prava, a u mnogim slučajevima i života. Dakle, sve dokaze kojima odgovorne mogu osuditi za ratne zločine.

Potraga za nacistima seže do Južne Amerike

Prošle godine su mediji mnogo pisali o uspjehu istrage Rommela i njegovog osoblja kad su razotkrili osam njemačkih zločinaca koji su radili u koncentracijskom logoru u Stutthofu pokraj Gdanjska u Poljskoj. To je bio rezultat dugogodišnjeg rada Rommelovog tima, koji je osim u Njemačkoj i istočnoj Europi provodio istrage sve do Južne Amerike, čije su države bilo popularno utočište bivših nacista. Naime, mnoge od njih nisu imale ugovore sa zapadnim zemljama o izručenju zločinaca.

Samo u zadnjem desetljeću u svojim su istragama pregledali bezbrojne spise i dokumente diljem Europe, ali i Južne Amerike koju su posjetili više od 20 puta u potrazi za dokazima. Pregledavali su njemačke, ruske, britanske, francuske, poljske spise – sve one iz kojih su mogli otkriti nečiju angažiranost u nacističkom režimu. U tome su išli do takvih detalja da su provjeravali spise koji evidentiraju poimence kome su tijekom rata izdane SS uniforme, zatim savezničke popise ratnih zarobljenika, pa čak i vjenčane listove njemačkih vojnika.

“Ovo je jedan od najvećih pothvata u vezi hladnih slučajeva u povijesti. Bavi se zločinima koji su se dogodili prije mnogo godina, a istražitelji barataju s vrlo malo dokaza o tome tko su stvarni počinitelji”, komentira cijeli rad Centralnog ureda Devin Pendas, povjesničar progona nacista pri Boston Collegeu. Zločini koji su već godinama zaboravljeni ipak izlaze na vidjelo zahvaljujući naporima istraživača Centralnog ureda, koji godišnje razotkrije oko 30 imena povezanih s nacističkim ratnim zločinima.

Većina osuđenika ne doživi kraj sudskog procesa

No tu nije kraj procesu. Nakon što kroz višegodišnji rad Centralni ured otkrije dokaze protiv počinitelja, proslijeđuje ih sudovima koji u prosijeku provedu još dodatnih godinu dana provjeravajući sve dokaze te odlučuju treba li optuženike privesti sudu. To se s vremenom pokazuje kao sve veći problem, obzirom da su svi optuženici u poodmakloj životnoj dobi.

Danas su većina osumnjičenika stariji od 90 godina i zapravo su imali manje značajne funkcije u nacističkoj Njemačkoj. Uglavnom se radi o kuharima, telefonskim operaterima, liječnicima i slično. Dosadašnja praksa je pokazala da većina osuđenika ne doživi kraj dugotrajnog sudskog procesa, tako da su šanse za stvarnu osudu minimalne. Stoga se postavlja praktično i moralno pitanje. Ima li svrhe suditi starcima od 90 i više godina na zalasku njihovog života za zločine koje su počinili prije 70 godina, hoće li potencijalna kazna doživotnog zatvora ikome išta značiti i išta postići osim opteretiti financije i vrijeme suda, te naroda općenito? Zbog toga se dovodi u pitanje i smisao postojanja Centralnog ureda za istragu nacističkih zločina, kojem zbog toga prijeti skoro ukidanje.

Od 1958. kad je osnovan, istraživanja Centralnog ureda imala su ključan utjecaj na njemačke pokušaje da počne riješavati svoju ratnu prošlost pred ostatkom svijeta. U zadnjih 70 godina Njemačka je uglavnom uspješno sa sebe isprala stigmu nacizma koju vuče od Drugog svjetskog rata, u čemu je, velikim dijelom, pomogao Centralni ured. Što se za Centralni ured pokazalo kao svojevrsni dvosjekli mač, obzirom da se upravo zbog svojih dosadašnjih uspjeha Centralni ured sada čini nepotrebnim.

Čuva najveću arhivu zabilježenih nacističkih zločin

Rommelov ured na drugom katu bivšeg zatvora ima 16 zastavica koje predstavljaju njemačke pokrajine. Što je znakovito, jer će lokalni njemački ministri tih 16 pokrajina odlučivati hoće li se Rommelov Centralni ured zatvoriti i time prekinuti njihov napor da privedu nacističke zločince pravdi. Jedan od tih regionalnih ministara izjavio je da je 2025. krajnji rok za razrješenje nacističkih zločina, no Rommel strahuje da bi odluka o tom krajnjem roku mogla doći mnogo ranije.

U podrumu Ludwigsburga iza zaključanih vrata nalazi se najveća arhiva zabilježenih nacističkih ratnih zločina koja uključuje imena bitaka, lokacija masakara i koncentracijskih kampova, te žrtava, ali i svjedoka i suučesnika u njihovom stradavanju. Rommel tu arhivu naziva “blagom Centralnog ureda”, a jedina kopija cijele arhive spremljena je na mikrofilm na nepoznatoj lokaciji. On smatra da je zaštita tih podataka imperativ u naporima da se ratni zločinci privedu pravdi.

U tom podrumu još su uvijek arhivirani prvi dosjei od samih početaka Centralnog ureda kad je otvoren 1958., no njegova tadašnja funkcija je bila samo simbolična, zapravo paravan Zapadne Njemačke kojim se htjela predstaviti zapadnom svijetu u pozitivnom svjetlu svojim naporima da razotkrije zločine nacista, no u stvarnosti nije imala namjeru progoniti ratne zločince. Dapače, Centralnom uredu, kojem je u cilju bilo objelodaniti zločine, je uskraćena mogućnost da progoni njemačke ratne zločince.

Od svojeg osnutka, Centralni ured se bori s preprekama

Početak rada Centralnog ureda obilježile su razne prepreke. Kad je postalo javno poznato da Centralni ured dostavlja dokaze o zločinima koje su počinili njemački oficiri, vojnici i dužnosnici, vlada Zapadne Njemačke i njemačka javnost bili su većinom protiv njihovog djelovanja smatrajući da to šteti njihovoj zemlji. Što je dokazao i frankfurtski proces za zločince Auschwitza, nakon kojeg se 57 posto Nijemaca izjasnilo kako su suđenja nacistima nepotrebna, iako su prilikom suđenja objelodanjeni razni načini mučenja zarobljenika nacističke Njemačke i zločini zbog kojih je Auschwitz postao simbol holokausta.

Dodatni problem u djelovanju Centralnog ureda bio je što se djelatnicima u koncentracijskim logorima koji nisu direktno bili uključeni u ubojstva nije moglo suditi za ratne zločine. Centralni ured se borio promovirati svoj cilj gotovo pola desetljeća, do kad se nisu stvari promijenile u siječnju 2007. Tada je njemački Vrhovni sud na 15 godina osudio Mounir el Motassadeqa, marokanskog državljana koji je uplatio pozamašnu svotu novca Marwan al-Shehhiju, jednom od otmičara aviona uključenih u napade na World Trade Center 9.11.2001., a uplata se dogodila netom prije napada.

Motassadeq je proglašen krivim za suučesništvo u ubojstvu 246 osoba, onoliko koliko ih je bilo na sva četiri leta koji su taj dan oteta. Njegova osuda imala je značajne implikacije na napore Centralnog ureda u progonu nacista, obzirom da je od tada bilo moguće krivično goniti i osobe koje nisu nužno počinile zločine, nego i indirektno sudjelovale u njihovom počinjenju.

Primjer ostalim nacijama kako se suočiti s prošlošću

Na temelju Motassadeqovog slučaja, odvjetnik Thomas Walther podignuo je optužnicu protiv Johna Demjanjuka, bivšeg čuvara u koncentracijskom logoru Sobibor u Poljskoj. Demjanjuk je 2011. osuđen za suučesništvo u 28,060 ubojstava, točno onoliko koliko je ljudi ubijeno u Sobiboru za vrijeme dok je on bio na dužnosti. Demjanjuk je u vrijeme suđenja imao 91 godinu, a izricanje kazne nije doživio. Nakon Demjanjukove smrti, Centralni ured je 2013. na temelju njegovog slučaja i pozivajući se na presedan Motassadeqovog slučaja sastavio tzv. Auschwitz popis od 30 imena bivših službenika u Auschwitzu. Svega pet slučajeva je dospjelo na sud, ostali optuženici su u umeđuvremenu preminuli ili su proglašeni nesposobnima za suđenje zbog zdravstvenog stanja.

No Motassadeqov slučaj postavio je presedan na temelju kojeg je 2016. Oskar Groening osuđen za ratne zločine kao prva osoba s Auschwitz popisa. Njegovo ime je na popisu UN-ove komisije za ratne zločine još od 1948. Njegova optužnica sadržavala je 36.000 stavki, no kako je iste 1948. godine ukinuta UN-ova komisija za ratne zločine, slučaj Oskara Groeninga pao je u zaborav. Sve dok ga nije iskopao Jens Rommel, koji tvrdi da je upravo slučaj Oskara Groeninga i njegova osuda ono što je održalo Centralni ured na životu.

Ipak, unatoč tome što je od početka svojeg djelovanja bio ključan za razotkrivanje više od 7.000 nacističkih ratnih zločinaca, Centralni ured je na klimavim nogama. Dio njihovih prostorija već su zauzeli istraživački institut i odjel državnog arhiva. Rommel se boji da neće proći puno vremena kad će im oduzeti sve prostorije i proglasiti progone nacista stvarom prošlosti. Centralni ured je imao nesigurnu povijest, a takva mu je i budućnost, no dosad je dao primjer ostalim nacijama na koji način se ispravno suočiti sa svojom prošlošću, pogotovo kada treba priznati i osuditi vlastite zločine pred ostatkom svijeta.