Ostavljala sam ključeve po cijelom Zagrebu da vidim hoće li mi ih netko vratiti. Evo što sam naučila o ljudima

Prošli tjedan sam odlučila ostavljati ključeve s imenom i brojem mobitela po cijelom gradu – i vidjeti tko će me nazvati i biti spreman naći se sa mnom da mi ih vrati. Nedavno sam, naime, naletjela na isti sociološki eksperiment jednog novinara u Washingtonu pa sam htjela provjeriti kakva je situacija u Zagrebu.

Tko će od mojih sugrađana odvojiti vremena da pokupi moj ključ, okrene broj ispisan na privjesku i eventualno se nađe sa mnom? Ili ga barem ostaviti negdje da ga mogu pokupiti. Očekivanja su mi bila pomiješana, rezultat, pa… vidjet ćete.

U procesu sam možda učinila par pogreškica. Prva je da sam ključeve počela ostavljati po gradu punom pijanih ili uskoro pijanih ljudi u petak navečer. To možda i nije bila dobra ideja. Jer ipak, vikend je, ljudi se zabavljaju, sigurno će biti poziva i poruka u 3 ujutro. Ali taj detalj mi je u trenutku početka misije promaknuo.

Prvi poziv

Druga pogreška je da nisam baš na svaki poziv reagirala onako kako bih možda reagirala da su to stvarno bili moji izgubljeni ključevi, a ne kopije ključeva koji ne otvaraju baš ništa. Ipak, trudila sam se većinu vremena…
Imala sam 12 kopija ključeva i počela sam ih, malo po malo, ostavljati po cijelom gradu.

Prvi je na redu bio taksi, ostavila sam jedan par na zadnjem sjedištu, pazeći da ga vozač ne vidi već u trenutku dok izlazim. Gospodinu taksistu trebalo je oko sat vremena da ga primijeti i da me odmah zatim nazove.

Iskreno, nisam ga očekivala tako brzo i javila sam se malo zbunjeno na nepoznati broj i jedino što sam uspjela izgovoriti bilo je: “Taksi? Ha?” Gospodin me još jednom upitao: “Jeste se vi danas vozili taksijem, gospođo? Odakle ste išli?”

Trebalo mi je nekoliko sekundi da se snađem i samouvjereno odgovorim: “A, da, da. Jesam. Od Heinzelove. Zašto?” Ljubazno mi je rekao da sam u taksiju ostavila ključeve, pa me nazvao čim je primijetio. Zatim je trebalo dogovoriti gdje ćemo se naći zbog preuzimanja tog meni veoma važnog predmeta. Predložila sam da ih ostavi kod sebe u firmi, pa ću ih tijekom vikend pokupiti tamo, ali inzistirao je da se nađemo odmah. Rekao je da će doći do moje ulice i nazvati me kad stigne.

U nekom trenutku sam mu čak uspjela reći da bih se mogla prehladiti ako izađem van s mokrom kosom (taman sam je oprala), na što se gospodin dosta srčano nasmijao i rekao mi da je vani otprilike trideset stupnjeva. Što je taj dan stvarno bilo.

S frendicom na Glavnom

I tako je krenuo prema meni. Kad me nazvao, sišla sam dolje, izašla iz zgrade i trčala kao sumanuta, dok napokon nisam došla do kioska gdje je rekao da će me čekati. Stariji, simpatičan gospodin mi je odmah napomenuo da mi je vrlo lako mogao i naplatiti tu vožnju, ali budući da je on taj koji je inzistirao da dođe do mene, samo sam se nasmijala i dodala da mi se ovakve stvari često događaju, zbog čega na ključevima i ostavljam broj. Zaključio je veselo da sam mu dužna kavu, a ja sam se samo zahvalila, otrčala na drugu stranu ceste i krenula prema zgradi. Jedan ključ je vraćen, eksperiment ide dalje, trebalo ih je ostaviti još 11. Osjećala sam se pozitivno, prvi me nije iznevjerio.

Otišla sam kući do kraja se spremiti i otišla se naći s frendicom na Glavni kolodvor. Prije toga sam svratila do dućančića u kvartu da i tamo ostavim jedan ključ. Bio je već kraj radnog vremena, bio je pun ljudi, trebalo mi je dosta vremena da osmislim strategiju kako ga ostaviti, a da baš svi ne skuže da bacam ključeve po podu. Na kraju sam ga ležerno ispustila na paket boca s vodom, glasnije nego što sam namjeravala. Neki su se okrenuli prema meni, ali već sljedeće sekunde su nastavili svojim poslom. Platila sam svoju čokoladu i krenula prema gradu.

Tramvaj je trebao biti sljedeći, a plan je bio da ga nonšalantno ostavim na sjedalici. Poremetila mi ga je činjenica da nije bilo slobodnog mjesta pa sam to ostavila za neki drugi tramvaj. Došla sam na Glavni kolodvor i pričekala frendicu, a s obzirom na to da mi je u planu bilo ključ ostaviti i u nekom parku, Tomislavac se činio kao dobra ideja.

Zajedno smo otišle do prve slobodne klupe, zadržale se oko pet minuta, ostavila sam ključ i mogle smo krenuti dalje. Neki ljudi su krenuli prema klupi, pa sam joj rekla da požuri, jer bi bilo bezveze da mi ga odmah vrate. I dok smo sumnjivo brzim koracima odlazile prema tramvajskoj stanici, okrenula sam se i shvatila da su oni ljudi ipak odustali. Odlično. Sljedeća je postaja – tramvaj. Drugi pokušaj. Ovoga puta je bilo dovoljno mjesta, pa sam sjela i počela tražiti ključ po ruksaku. Bilo ih je još puno, ostavila sam ih samo tri, bilo je vrijeme da ubacim u veću brzinu. Stigle smo do stanice pa sam ga, koliko toliko neprimjetno, ostavila na sjedalu iza sebe.

Strašno zabrinuta gospođa

Krenule smo prema Krivom putu, jer je logično bilo da jedan ključ ostavim i na mjestu gdje provodim najviše vremena. Kad smo sjele, dobila sam novi poziv. Javila mi se djevojka koja je pronašla moj ključ na Tomislavcu i upitala me kad mi odgovara da se nađemo. Okvirno smo se dogovorile za sutra na Trgu bana Jelačića i poslala mi je poruku s brojem na koji je mogu dobiti, da se sutra dogovorimo za točno vrijeme. Ali kad sam joj se sljedeći dan javila, više nisam dobivala nikakvu povratnu informaciju, što znači da je taj ključ završio na nekom meni nepoznatom mjestu.

Za nekoliko minuta opet mi je zazvonio mobitel. Ovaj put je bila izuzetno simpatična i zabrinuta gospođa. Rekla mi je da je pronašla ključ u tramvaju, koji je tada već bio na drugom kraju grada, pa mi je rekla da će mi ga ostaviti na Autobusnom kolodvoru, na nekom šalteru, kod nekog gospodina. Iskreno, nisam shvatila apsolutno ništa, pa sam se čak malo i zabrinula kako ću ga onda pokupiti ako ne znam gdje će točno biti.

Mislila sam da sam napokon ušla u ulogu, to je sada stvarno bio moj ključ! No, dok sam se snašla razgovor je već bio gotov i nisam imala pojma o kakvom šalteru priča. Sva sreća da je gospođa, očito, bila zabrinutija od mene, pa me za nekoliko minuta ponovno nazvala i rekla da na spornom šalteru nije bilo nikoga, pa će mi ga ostaviti na Savskom mostu.

Sad mi je sve bilo još manje jasno, ali bila je toliko nevjerojatno draga i stvarno je nisam htjela više gnjaviti, a i dodala je da će me netko odande nazvati kad ga sutra tamo ostavi. Zahvalila sam joj što je nazvala i što se brine i nastavila razmišljati o tome gdje još sve moram ostaviti ključeve. Kad smo ustale s klupe u Krivom, ostavila sam jedan i tamo, a sjetila sam se i još jednog potencijalnog mjesta – javni zahod u Importanne centru.

Kad smo stigle dolje, bacila sam ga na pod pokraj umivaonika, a onda sam se sjetila sljedećeg mjesta – ZET-ov autobus. Frendica se svakodnevno vozi busom, pa sam zadatak uvalila njoj. Zatim sam došla na Trg bana Jelačića i shvatila da je i to odlično mjesto za ostaviti jedan primjerak. Pogotovo u deset sati navečer, u petak – savršeno. Stavila sam ga na zidić gdje sam sjedila, a do tad sam dobila samo ona dva poziva u Krivom putu.

Poruke po noći

Vratila sam se u stan, a prije odlaska na spavanje, kao i uvijek, ugasila sam zvuk na mobitelu. Što je dobro, jer – realno – napravila sam najblesaviju stvar ikad. Ostavila sam ključeve sa svojim brojem u petak navečer, po cijelom Zagrebu prepunom pijanih ljudi.

Ujutro su me dočekala dva propuštena poziva i tri poruke. U prvoj je pisalo samo: “Vlatka, ključ ti je ostao u IMPORTANNEU. “Druga je bila nešto opširnija: „Ej, Vlatka, Maja je… ja sam našla tvoje ključeve, al ne želim te zvat jer ne znam dal spavaš, pa šaljem poruku…“ Znači ne samo da je predivna osoba koja će mi kasnije osobno donijeti ključeve, već je i pristojna i obzirna osoba, koja je odlučila da ne želi probuditi nekoga tko potencijalno spava u dva sata ujutro. Ljudi su divni, pomislila sam razdragano. Treća poruka je glasila: “Zovem zbog ključeva.”

U redu, djevojka je pomislila da sam možda još negdje u gradu, pa me pokušala prvo dva puta nazvati, no s obzirom da me nije dobila, odlučila je poslati poruku i uvjeriti se da ću joj se javiti kad shvatim da ne mogu ući u stan, kuću, ured – za što li već koristim ove ključeve koje drži u ruci.
S ljubaznom Majom sam dogovorila sastanak u subotu u pola šest na Zrinjevcu.

Fotograf je već u 5 i 20 bio spreman, ja sam bila na poziciji i trebao je to biti još jedan rutinski zadatak primopredaje. Ali nije bio. Kad sam shvatila da je prošlo pola šest, poslala sam joj poruku da je čekam. Napisala je da je na Glavnom kolodvoru , pa da dođem tamo. Nisam imala izbora, jer ipak, ključeve sam izgubila ja, što znači da se ja prilagođavam njoj, a ne ona meni. Lijepo od nje što je uopće predložila da se nađemo, mogla ih je samo negdje ostaviti.

Odgovorila sam joj da uskoro krećem, ali mi je nakon par minuta stigla poruka da su joj ključevi ostali u drugim hlačama uz prijedlog da se nađemo sutra. Samo sam si ponavljala – ne živčani, ona tebi radi uslugu. Dogovorile smo novi sastanak, u ponedjeljak u tri na Trgu. Djevojka je došla i ranije, predala mi moje sad već davno izgubljene ključeve i bila je stvarno jako draga.

Onaj netko tko mi je poslao poruku da sam ostavila ključeve u Importanneu predao ih je njihovoj službi osiguranja i rekao da se obratim njima. I da, ispostavilo se da se radi o dečku, a ja sam ključ ostavila u ženskom WC-u. Malo čudno, ali onda sam se sjetila – Vlatka, bio je petak navečer, ništa nije čudno.

Studentski centar i kvartovski dućančić

U međuvremenu mi se javio i tip koji je ključeve našao u mojoj ulici, gdje sam ih također ostavila, ujutro kad je išao na posao. S njim sam vrlo brzo, porukama, dogovorila da mi ih ostavi u sandučiću za novine ispred zgrade, ali me još jednom prije toga nazvao kako bi bio siguran da sam mu rekla točnu adresu. Ljudi su divni, opet.

Nakon što sam se u ponedjeljak našla s Majom i dobila još jedan ključ nazad, otišla sam u nastavak misije. Doslovno sam utrčala u H&M, zgrabila neku užasno ružnu košulju i otišla u kabinu. Dala sam si nekoliko minuta, jer bi bilo sumnjivo da sam izašla van za 20 sekundi. Ključ sam bacila pokraj stolca u kabini i ležerno išetala van. Zatim sam otišla u menzu u Studentski centar, i tamo, među gomilom studenata koji su se vratili u Zagreb, ostavila jedan par.

Na putu do stana otišla sam u onaj lokalni dućančić, gdje sam u petak ostavila svoje ključeve – za koje mi se, da ne zaboravim napomenuti, tada još uvijek nitko nije javio. A vjerojatno i neće, pomislila sam, kad sam stajala na blagajni i iza kompjutora gledala svoje zataknute ključeve. No, bila sam u krivu.

Nedugo nakon što sam se vratila u stan, dobila sam poziv. Bio je to jedan vrlo simpatičan gospodin iz Studentskog centra, koji se pitao je li dobio Vlatku, čije ime i broj pišu na pločici na ključevima koji su ostali ondje. Nakon što sam potvrdila da sam ja ta Vlatka i da sam danas bila u SC-u i da mi, gle, stvarno nedostaju ključevi, rekao je: “Pričaš sa stričekom s porte. Tu su ključevi, pa dođi po njih kad želiš.“

Zatim mi je opet zazvonio mobitel, a prvo što sam pomislila bilo je da sigurno zove netko iz H&M-a, s obzirom da je to bilo zadnje mjesto gdje sam ih ostavila, i s obzirom da sam sve one ranije ostavljene ključeve koje još uvijek nisam dobila nazad otpisala. No, bila je to teta iz dućančića. Simpatična teta koja mi je detaljno i ljubazno objasnila na kojoj se točno lokaciji nalaze, pa sam joj zahvalila i rekla da ću ih pokupiti sutra – i odlučila da ću ipak i dalje kupovati kod njih.

U utorak je plan bio sljedeći: pokupiti ključeve u Importanneu i u SC-u. Našla sam se s fotografkinjom i prvo smo otišle potražiti službu osiguranja u Importanne centru. I bio je to dosta kompliciran zadatak,s obzirom da se ona nalazi u podzemnoj garaži, i još malo dalje od toga. Svaka čast dečku koji je pronašao službu osiguranja samo da mi tamo ostavi ključ u petak navečer. Stvarno svaka čast.

Traganje za plavim vratima

Nakon desetak minuta traganja za misterioznim plavim vratima, napokon smo ih pronašle. Pokucale smo i rekle da tražimo ključeve koje sam neki dan ovdje izgubila. Čovjek koji je bio unutra već je znao o čemu se radi, a njegov kolega, koji je taman dolazio prema nama, viknuo je:“ Jesi ti Vlatka?“ Objasnila sam im da nisam stvarno izgubila ključ i ukratko im ispričala o čemu se radi i sve im je bilo nevjerojatno simpatično. Pristali su na fotografiranje, a mi smo nakon toga krenule do Studentskog centra. Putem smo bacile još jedan ključ na nogostup ispred Glavnog kolodvora. Već mi je to postala nekako rutina, pa nisam mogla odoljeti.

U SC-u na porti nas je čekao veseo gospodin, s malo neprimjerenim komentarima, ali je pristao na fotografiranje nakon što smo mu objasnile situaciju, pa ću mu oprostiti. Imale smo još jednu fotku, misija se bližila svome kraju, a onda je stigao još jedan poziv. Zvala me cura koja je našla moj ključ upravo ondje gdje sam ga ostavila nekoliko minuta ranije, pa smo dogovorile brzinski susret na ulazu u Tomislavac. Preuzela sam i taj zadnji ključ i bila sretna što je eksperiment napokon završio.

Rezultat eksperimenta

Kakav je rezultat? Nisam sve ključeve dobila nazad, ali većina njih je ipak opet bila kod mene. Od 12 ostavljenih, osam sam ih dobila natrag.
A što sam naučila? Da će se većina ljudi ozbiljno potruditi da vas kontaktira, ostave ključ na nekom sigurnom mjestu ili odrade susret licem u lice. Okej, ja sam se stvarno možda trebala malo više potruditi i ponašati se kao da se stvarno radi o nečemu što mi je vrijedno, nečemu što je stvarno moje.

Moja je pogreška bila ta što nisam htjela previše maltretirati ljude koji mi se nisu javljali nakon nekoliko poruka, što bih sasvim sigurno napravila da se stvarno radilo o mom ključu. Ili mobitelu, novčaniku, nećem trećem. Ipak, ovim sam se eksperimentom ipak uvjerila da postoje dobri ljudi. Maja je ispala apsolutno divna osoba i vratila mi je vjeru u humanost. I stričeki na porti su vrlo simpatični. I teta u dućanu koja je bila sva ozarena kad sam došla po ključ. I zabrinuta gospođa koja je ključ ostavila na Savskom mostu. Samo se nadam da više ne brine hoću li ga dobiti natrag i ako ovo čita, još jednom joj zahvaljujem na brizi.

Divni su i svi oni koji su me nazvali, iako mi se poslije više nisu javili, ili su se javili u pogrešnom trenutku. Ja sam trebala odigrati tako da baš ni jedan trenutak nije pogrešan i pristati na sastanak u bilo koje vrijeme. U ovoj priči više pogrešaka sam napravila ja, nego bilo koja osoba koja je pronašla neki od ključeva. I možda vam se ovo čini samo kao mala blesava priča o ključevima, ali mene je mnogo naučila.