Ove četiri žene na Radiju Korčula 6 godina guraju emisiju o ravnopravnosti spolova; pričaju nam što su uspjele promijeniti

Četiri žene, sedam godina zajedničkog rada, 151 emisija, preko sedam tisuća minuta u eteru, nebrojeno volonterskih sati rada, gotovo 180 gošći i gostiju, nagrada Zlatni mikrofon za najbolju radijsku emisiju, prilično hejtera, ali još više podržavatelja – to je suhi opis izvanredne emisije o ravnopravnosti spolova K’o žena na Radiju Korčula.

Te četiri žene, čiji trud možete čuti svakog drugog petka u 12.15 u eteru Radija Korčule, a i slušati kada hoćete na platformi Mixcloud, su Gordana Šuperak, novinarka koja i radi na tom radiju, pravnica Vinka Lozica, ekonomistica Katarina Slejko i novinarka Dora Lozica.

Kako je došlo do toga da 2014. pokrenete feminističku radijsku emisiju na otoku i jeste li je koncipirale baš onako kako ste htjele?

ŠUPERAK: Kako radim na Radiju Korčuli, pronašla sam javni natječaj za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija Agencije za elektroničke medije pa sam predložila prijateljicama pokretanje nove emisije u kategoriji poticanja razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova. O toj temi smo razgovarale i prije i u veljači 2014. smo krenule s emitiranjem emisije.

VINKA LOZICA: Što se tiče koncepta, tadašnji direktor Radija Korčule Ivo Barović nam je dao potpuno slobodne ruke, a koncept je do danas ostao nepromijenjen. Željele smo da emisija ne bude pretenciozna, da bude u formi ‘ćakule’, da razgovor bude opušten. Budući da smo bile nove u tome, nismo htjele nametati neki strogi koncept. S odabirom gošći smo i mi puno naučile.

Sve četiri ste Korčulanke i nakon studija ste se vratile živjeti na otok. Što je utjecalo na takvu odluku?

DORA LOZICA: Uobičajeni motivi poput sigurnog zaposlenja ili obiteljskih obaveza su mene zaobišli. Vratila sam se u nesigurne okolnosti bez maštanja o tome da ću raditi u struci ili se bilo kako profesionalno ostvariti. Danas mi se čini da sam se vratila zbog klišeja – sunca, mora, maslina i škoja. Nedostajao mi je otok i izolirani način života, lagani tempo i sve što takva jedinstvena okolina pruža. Na kraju sam se uspjela ostvariti u svim poljima bez prevelikih nadanja. Posebno sam ponosna što radim u struci kao novinarka.

SLEJKO: Ja sam se vratila jer sam planirala na svom otoku zasnovati obitelj i omogućiti svome djetetu isto djetinjstvo kakvo sam imala i ja. Odrastati u otočnoj sredini po meni je nešto najbolje što sam mogla priuštiti svojoj kćeri.

Imate iskustvo življenja u većoj i manjoj sredini u Hrvatskoj. Kakva je Korčula mjesto za žene? Kakvo je bilo za vaše mame, a kakvo za vas?

DORA LOZICA: Mi tepamo sebi kako danas imamo pravo odlučivati o svome tijelu i kako smo se emancipirale izvan okvira u kojima su živjele naše majke, ali na kraju dana, čekaju nas iste borbe koje su vodile i one, poput brige za obitelj, rada u kući, odgajanja djece, neravnopravnosti na poslu. Mislim da se nije puno toga promijenilo. Nešto jest, ali nedovoljno. Još uvijek je puno toga na leđima žene. Na poslu se od nas očekuje da radimo kao da nemamo obitelj i djecu, a kod kuće se očekuje od nas da radimo kao da nemamo posao.

VINKA LOZICA: Možda je naša generacija čak i unazadila prava koja su naše majke i bake izborile u seksualnoj revoluciji krajem 60-ih godina jer smo se uljuljale misleći da je ta borba gotova. Njihove smo uspjehe uzimale zdravo za gotovo. Jedan od motiva za pokretanje ove emisije je i buđenje te svijesti, isticanje činjenice kako naša borba još uvijek traje.

SLEJKO: Korčula sigurno nije idealno mjesto za žene, nije bilo ni za naše majke, nije ni za nas. Radi se o maloj, izoliranoj sredini na otoku gdje se žene nose s nizom predrasuda. No, Korčula je ipak urbana sredina, neusporedivo naprednija i progresivnija od okolnih mjesta i sličnih otočnih zajednica. Od svoje davne prošlosti pa do danas Korčula je grad vizionar, pogledajte samo korčulanski Statut iz 1214. ili glasovitu Korčulansku školu. U našoj su sredini rasle mnoge moćne i uspješne žene koje su bile pokretačice promjena i razvoja, tako da smo od početka imale njihovu potporu, a vjerujem da i mi danas same mijenjamo sredinu u kojoj živimo i radimo na bolje.

Otvorile ste emisiju s gostovanjem Rade Borić. Na kakve ste reakcije naišle od vaših sugrađana na počecima i jesu li se reakcije žena i muškaraca razlikovale?

ŠUPERAK: Budući da je Rada Borić odabrana među sedam najmoćnijih feministkinja svijeta prema izboru magazina Forbes, odmah smo se složile da ona bude naša prva gošća koja će pojam feminizma na razumljiv način približiti slušateljicama i slušateljima. Očekivala sam negativne reakcije muškaraca na našu emisiju, očekivala sam i reakciju lokalnih žena koje su negirale rodnu diskriminaciju kao da ne postoji. Nerijetko smo doživljavale napade i uvrede od strane muškaraca, ali to me je samo dodatno motiviralo za rad na emisiji. Te su uvrede i prijetnje pokazatelj da smo na pravome putu. Naši najglasniji kritičari su naši najveći obožavatelji, koji pomno slušaju svaku našu emisiju.

Koje teme najlakše zapalile vaše slušatelje?

DORA LOZICA: Najžešće reakcije izazvalo je gostovanje kontroverzne Vedrane Rudan koja je zapalila eter Radija Korčule i telefonske linije, Rodina kampanja „Prekinimo šutnju“ o opstetričkom nasilju, zatim gostovanje majke žrtve grupnog silovanja u Zadru i istinita svjedočanstva nasilja na porodu u dubrovačkoj bolnici. Nikad nismo prezali od tema, u izboru gošći smo od prvog dana bile neustrašive.

VINKA LOZICA: Spomenut ću i gostovanje časne sestre Terese Forcades te gostovanje Aleksandra Stankovića koji je u našoj emisiji izjavio da je protiv pobačaja, što je dovelo do verbalnog okršaja i posljedičnog izbacivanja kolektiva K’o žene iz njegove putopisne emisije koja se prikazivala na HRT-u. Okršaj sa Stankovićem je bio popraćen u medijima diljem Hrvatske.

Javljaju li vam Korčulanke s vlastitim iskustvima nasilja, uznemiravanja ili diskriminacije i jesu li spremne o tome javno govoriti?

DORA LOZICA: S ponosom možemo reći kako smo prepoznate kao kolektiv u koji Korčulanke imaju povjerenja. Često nam se obraćaju žene koje su doživjele razne oblike nasilja, pitaju nas za savjet prilikom odlaska u Centar za socijalnu skrb gdje često ne dobiju adekvatnu zaštitu, prilikom rastave i ostvarivanja prava na alimentaciju, o obaveznoj medicinskoj skrbi, kod prijave nasilja u institucijama i općenito prilikom kršenja njihovih ljudskih i radničkih prava. Osim što im pomognemo savjetom, često se i same uključimo u njihove borbe. Ipak je razlika kad instituciju koja je povrijedila nečija prava novinarka službeno pita za obrazloženje. Često smo mijenjale tijek tih pojedinačnih ženskih borbi, a svaka pojedinačna pobjeda je kolektivna ženska pobjeda.

VINKA LOZICA: Budući da sam pravnica, često dajem pravne savjete ženama koje ih traže, ali kako nemamo formalno pravo na pravno savjetovanje, usmjerimo ih na Udrugu Domine u Splitu. Domine imaju sve uvjete i razrađenu kompletnu logistiku za pomoć ženama koje se susreću sa svim oblicima nasilja i kršenja prava.

DORA LOZICA: Velika mi je želja da naša emisija i naš aktivizam preraste u otočni Ženski centar, gdje bi žene dolazile po sve vrste pomoći koja im je potrebna, od pravne, medicinske, psihološke i financijske. Žene pristaju biti naše sugovornice ili gošće, čak i kad su škakljive teme u pitanju, zato što su žene po prirodi hrabre. Istodobno, mi smo uvijek pazile da ih zaštitimo. Recimo, prilikom svjedočanstava o kršenju radničkih prava ili kiretaža bez anestezije, nekima smo mijenjale glasove kako bismo zaštitile njihov identitet. Ipak se radi o maloj sredini gdje svatko zna svakoga.

Kada usporedite Korčulu od prije gotovo sedam godina, kada ste pokrenule emisiju, s današnjom – ima li danas više feminizma na otoku?

ŠUPERAK: Mi smo promijenile sliku feminizma na otoku, a o tome svjedoči veliki odaziv na brojne akcije koje smo organizirale u Korčuli. Korčula se zahvaljujući nama ugurala među veće hrvatske gradove s akcijama poput Preuzmite odgovornost za ubojstva žena, Pravda za djevojčice, One billion rising, tribina „Istine i mitovi o Istanbulskoj konvenciji“, projekcije niza feminističkih filmova i još mnogo toga. Koliko je emisija postala dio našeg identiteta, svjedoči i činjenica da nas u gradu ljudi često pozdravljaju s ‘evo K’o žena’, ‘evo ih K’o žene’, umjesto imenom.

VINKA LOZICA: Žene su na otoku imale stereotipnu sliku feminizma i narušavanja ženskih ljudskih prava, od nasilja do seksizma. Oni koji su na samom početku smatrali da je emisija bespotrebna jer u našoj zajednici rodno uvjetovanog nasilja navodno nema, kao ni kršenja prava, danas nas podržavaju i smatraju da je naš rad izuzetno bitan. Ono što je svakako važno naglasiti jest da smo stavile Korčulu na regionalnu i nacionalnu feminističku mapu.

DORA LOZICA: Danas kad spomenete K’o ženu u bilo kojem feminističkom okruženju, svi će znati o kome se radi. Naravno da nam to laska, no meni je osobno draža revolucija koju smo pokrenule na otoku. Mnoge žene koje su se prije ograđivale od feminizma i mislile kako su feministkinje isfrustrirane, brkate babe, shvatile su da feminizam nije ništa više nego iskrena borba za pravednije društvo koje ostavljaju svojim kćerima. Osjećamo kako nam se sve više žena pridružuje, kako sve više ženama razmišlja o svojim sudbinama tako da brinu o sebi i štite se.

SLEJKO: Mislim da smo značajno promijenile sliku feminizma na otoku, da je naša publika informiranija i osvještenija od prosjeka, bolje znaju svoja prava i prepoznaju njihovo kršenje. Osim toga, djevojčicama širimo vidike i otvaramo im beskrajne mogućnosti koje mogu ostvariti. Utjecaj naše emisije je nepobitan i neprocjenjiv u našoj sredini, a i šire.