Pričali smo s hrvatskim dizajnerima, producentima i arhitektima o suludim zahtjevima njihovih klijenata

“Jedna od najomiljenih rečenica koju dizajner voli čuti je: ‘Poigrajte se malo!’ Budem, hvala! Evo čekaj da uzmem loptu pa idem na igranje s ostalom djecom na igralište,” opisala nam je jedna grafička dizajnerica kako ljudi doživljavaju njezin posao. I ostale struke poput video i glazbenih producenata te arhitekata svoj posao baziraju na radu za klijente. Sati i sati rada stoje iza jedne grafike, produkcije trominutnog video spota ili logotipa.

Ljudi koji rade u kreativnim industrijama kažu kako njihovi klijenti mnogo puta ne znaju što žele, ako i znaju, ne znaju to objasniti, ili se tvrdoglavo drže svojih fiksacija koje su protiv pravila struke. Uz to je često slučaj da je klijentu teško shvatiti kako roštanje po gotovom radu dugo traje, a time i više košta. Mi smo htjeli čuti koji su najbizarniji zahtjevi od ljudi koji ih na kraju svega plaćaju i kako se ponašaju u takvim situacijama.

Tomislav, glazbeni producent

Klijent me zamolio da mu u završnom miksu pjesme, tzv. masteringu, napravim da mu pjesma izgleda tamno plavo, kao more u suton prošarano snježnim krijestama valova nošenih burom. Ali da ne bude zima! Sutradan je preslušao masteriranu verziju, bez ijedne zamjerke, sretan i zadovoljan odjurio na radio. Pjesma je naravno bila ljetni hit. Najbizarnije je to što mi je to najdraži prohtjev u životu i najlakši zadatak. Kako sam to napravio? Da bi to shvatili potrebno je samo zatvoriti oči.

Jednom drugom prilikom natezao sam se s klijentom oko završne verzije pjesme na kojoj smo radili. Nisam ga uspio uvjeriti u svoje stavove. Tako, nakon jedno tri opširna maila, odustanem od profesionalnih principa i krenem uništavati svoj perfektni uradak. Prema uputama koje su bile: “Pojačaj mjuzu, vokal mi je pretvrd! Daj ga malo – znaš ono… nek’ bude stariji. Efekti su preglasni!” Drugo jutro pošaljem mu zabunom (majke mi) istu, neispravljenu, verziju. Dok sam skužio što sam napravio i krenuo slat novu verziju stiže mail u kojem je pisalo: “TO JE TO!”

Evo baš nedavno javio mi se čovjek u panici. On živi u Njemačkoj, dakle gastarbajter, žena mu živi u Hrvatskoj. Frka je nastala kada ga je žena nazvala preko Skypea. Njega nije bilo doma, ali je na televiziji bio upaljen film. Skype se sam upalio, jer takve su mu postavke. Žena je čula neke čudne zvukove i snimila cijeli razgovor. Optužila ga je za nevjeru.

Preklinjao me da raščistim tu snimku, kako bi se razaznalo da to nije njegov glas. Taj audio je bio toliko loš da nisam mogao napraviti ništa. Ali bilo je evidentno, barem meni, da je riječ o nekom filmu (čuo se avion, pa auto…). Napravio sam detaljan stručni elaborat zvučne snimke, kojim potkrepljujem kako to ne mogu biti zvukovi iz nečijeg stana. Poslao sam mu to na e-mail. Nikad mi se više nije javio. Valjda je sada sve ok i brak je spašen.

K. D., modna dizajnerica

Vrlo često se susrećem sa zahtjevima klijenata koji nemaju nikakvo tehničko predznanje ni ne razmišljaju o osnovnim zakonima fizike. Tako sam dobila zahtjev da napravim kostim za hostese. Svaka djevojka bi bila obučena u veliku rolu WC papira. Osim toga na nogama su trebale imati rolšuhe. I tako obučene su se trebale rolati po shopping centru. Kada se takav kostim prenese u mjerilo čovjeka, onaj tko ga nosi ne može izvući ruke van.

To znači da ako hostesa padne, ne bi imala nikakav način da se zaštiti. Ponudila sam jedno spužvasto riješenje, da se spriječi ozljeda. Klijent je inzistirao da ta gornja površina oko vrata bude od šperploče. Na što sam napisala: “Naravno, nema problema to je moguće napraviti, ali mi morate dati na pismeno da me oslobađate svake odgovornosti u slučaju smrti, odnosno lomljenja vrata.” Naravno da sam odbila taj posao.

Kada se otvarao jedan veći šoping centar u Zagrebu prije nekoliko godina, kontaktirala me marketinška agencija. Za najavu eventa htjeli su da neki muškarac, na štulama hoda po Trgu bana Jelačića. Nalazio bi se u ogromnoj papirnatoj vrećici, s reklamom shopping centra. Na to sam pitala što će se dogoditi kada tog čovjeka odnese vjetar. Kad na sebe imaš obučeno jedro i hodaš po štulama ipak se mora misliti na takve stvari. Ni taj posao nisam prihvatila.

Damir, video produkcija

Obratila mi se ekipa ugostitelja da im raščistim snimku krađe utrška iz njihovog lokala. Donijeli su mi snimku nadzorne kamere koja je instalirana nekoliko metara od sefa. Vidjelo se kako netko provaljuje sef i krade novac. Htjeli su da otkrijemo identitet kradljivca. No bio je mrak, a kamera nije imala mogućnost noćnog snimanja. Očekivali su da ću kao u filmovima, ili CSI-u, povećati lošu snimku do najsitnije pore na licu. Objasnio sam im da to ne ide baš tako. Uspjeli smo odgonetnuti samo kapu koju je imao kradljivac. Bilo je to manje nego su očekivali, ali su mi platili odmah i više od dogovorenog.

Drugi put mi se obratila za pomoć ista ekipa kad je jednog njihovog pajdu policija sumnjičila za pljačku pošte. Kao glavni dokaz protiv njega bila je snimka nadzorne kamere. Dali su mi video na temelju kojeg je optužen, a ja sam trebao uraditi identičan, samo s njim. On je stajao na istom mjestu i snimio sam ga iz istog rakursa, gdje se dogodila pljačka. Trebalo je napraviti usporedbu i ukazati na razlike između njih dvojice – pravog pljačkaša i tog optuženog prijatelja od mojih klijenata. S tom mojom snimkom otišli su na sud, gdje su je pokazali i istaknuli očito – da njihov prijatelj nije opljačkao poštu. Također su platili uredno i izdašno.

Zanimljivo bude i u umjetničkim angažmanima. Kontaktirala me mlada pjevačica, potpuno nepoznata široj javnosti, htjela je da joj snimim i montiram video spot. Nije željela da se u spotu pojavi ništa osim nje same. Riječ je bila o tri minute dugačkoj tužnoj baladi s temom prekida. Žena nije željela plesati, nije željela pjevati, nije željela hodati. Uz nju nema članova benda, nije htjela biti ni u kakvom eksterijeru, nije dozvolila partnera. Nekako sam je nagovorio da barem pjeva u spotu. Na playback jasno, pa smo uspjeli nešto izvući.

Andro Račić, grafički dizajner

Klijenti uglavnom gledaju svoju konkurenciju i hoće da im napraviš doslovno isto rješenje, ne da pokušaš modificirati, nego: “Ako ima konkurencija, onda hoću i ja to isto.” Uglavnom takve poslove nastojim ne prihvaćati. Za jedan salon za šišanje pasa u Dubrovniku predložio sam plakat, na njemu je bio pas s ogromnom afro frizurom, oko njega su se vidjele ljudske ruke sa škarama i češljevima. Vlasnici su se bojali kako će njihovi sugrađani shvatiti psa s afro frizurom. Na kraju su odustali od izrade plakata, radili su logo, vizitke i neke manje flajere. Žao mi je što ljudi nekad nemaju više hrabrosti.

Komunikacija s klijentima zna biti dosta zahtjevna, spajamo nespojivo i pokušavam kompromisima napraviti nešto grafički prihvatljivo, što čini ovaj posao zanimljivim. Radio sam logotip i vizualno rješenje za jedan odvjetnički ured. Htjeli su da to sve napravim koristeći font Comic Sans, jer im se činio simpatičan. Namučio sam se dok sam ih uvjerio da korištenje takve razuzdane i dječje tipografije ne funkcionira kod izrade logotipa za ozbiljan ured. Prvi ne bih angažirao odvjetnika koji koristi takav font, jer ne djeluje ozbiljno. Na kraju sam ih uspio nagovoriti na drugu varijantu s primjerenijim vizualima.

U posljednjem projektu radio sam vizualni identitet za restoran u Dalmaciji, koji se nalazi na samim stijenama uz more. Pitao sam naručitelja kakvu boju želi, od samog početka rekao je: “Žuta!” Pitam zašto, kaže on jer je kao more. Pokušavao sam mu objasniti, na više načina, da ime i lokacija restorana aludiraju na more, a da žuta boja nikako ne aludira na more. Predlagao sam malo tamnije i plave opcije. Nije pristao. Ponudio sam nekoliko verzija, ali nije odustajao od svoje žute. Napravio sam kako je htio, na kraju je izgledalo kao vizual za neki spa ili solarij, nikako za restoran. Odlučio sam ne potpisati se na rad.

Arhitektonski studio NFO

Prilikom projektiranja arhitekt se često jako dobro upozna s klijentom, to je možda najočitije kod projektiranja obiteljskih kuća gdje se zaista blisko surađuje, najčešće sa supružnicima. Jednom prilikom diskutirali smo neki problematičan detalj s klijentom koji je inzistirao da se neke stvari prilagode, za vrijeme te diskusije njegova supruga je stajala iza njegovih leđa i konstantno mimikom i signalima ruku pokazivala da mu nikako to ne dopustimo. Kad bi se on okrenuo da je pita za mišljenje, na sve njegove ideje reagirala je pozitivno. Izvukli smo se iz situacije nevještom diplomacijom u nadi da će se ipak dogovoriti bez da mi biramo strane.

Na jednom od naših prvih većih gradilišta doživjeli smo zanimljivu situaciju s voditeljom gradilišta. Naime na jednoj od koordinacija došlo je od rasprave oko detalja izvedbe, a nakon krivog podsmijeha našeg glavnog projektanta, voditelj gradilišta ga je doslovno izbacio iz kontejnera. Za povratak glavnog projektanta morao je urgirati sam investitor, a kasnije smo shvatili da smo i dobro prošli budući da se voditelj gradilišta hvalio kako je jednog projektanta i udario.

Nakon dvogodišnjeg napora da naš projekt dođe na repertoar kod referenta za izdavanje dozvole. Zakazao je sastanak za rješavanje sitnih detalja. Po ulasku u prostoriju posjeo nas je za njegov stol i natjerao da čitamo zakone i pravilnike. “Vidite sad kako je meni”, rekao nam je. Pohvalio se količinom prigovora i neriješenih predmeta koji su stajali na policama, a za to vrijeme ostale stranke su čekale ispred vrata i svako toliko pokucale i skrušeno pitale da li mogu i oni doći na red.

Sve skupa je trajalo oko tri sata, nakon toga morali smo svi zajedno otići na kavu, sa smiješkom. Kako je vrijeme za primanje stranaka je prošlo, pogledi ljudi ispred ureda u trenutku kada smo izlazili bili su između ljutnje i mržnje. Ali isplatilo se, dozvola je dobivena kroz par tjedana od tada.

Anđela, grafička dizajnerica

Dizajnerska struka definitivno je jedna od najpodcjenjenijih, osobito od ljudi koji nemaju doticaja s njom. Rokovi i očekivanja klijenata često su nemogući. Jednom je došao klijent kod nas u studio i objašnjavao što mu sve treba. Htio je da mu kolege i ja osmislimo cijeli vizualni identitet – logo, vizitke, memorandume i svašta nešto. Kada smo dogovorili sve što želi pitao je: “Da ja odem sat, dva tu negdje na kavu dok vi to složite?”

Jednom sam došla u jednu dosta veliku i ozbiljnu firmu na dogovor oko buduće poslovne suradnje gdje me direktor dočekao sa: “Evo nam umjetnice.” Ozbiljno je to rekao.

Najteže je kada klijenti ne znaju što bi htjeli i daju na volju dizajneru, a onda ipak to ne bi. Ipak bi nešto drugo. Onda nabadaš s dizajnom dok ne pogodiš, a uložiš vremena i truda jer oni ne znaju što bi – dok to ne vide. A za ono što ne žele imaju specifična objašnjenja, tako su, jednom prilikom, upute oko korištenja boje zvučale: “Ne crvenu – socijalistička!” “Ne zelenu -muslimanska!”

U finalizaciji dogovora gotovo uvijek proradi Murphyev zakon, ako šalješ nekoliko idejnih rješenja dizajna (u biti nikad ne šalješ nešto čime nisi zadovoljan i klijentu ne odgovara, ali uvijek imaš svog favorita) velika je vjerojatnost da će odabrati ono koje ti je najmanje drago. Događa se da odaberu ono meni najdraže, ali mi ga naknadno iskasape dodavanjem boja, povećanim logom, promjenom tipografije i slično.

Mislav, dizajner i ilustrator

Radio sam ilustracije za promo materijal jednoj manjoj firmi, trebao sam prikazati jedan od naših otoka s likovima u narodnim nošnjama i tradicionalnom hranom. Klijent je na kraju promijenio oblik otoka kako je htio, a ne kako je geografski točno, a narodne nošnje je htio obojati da odgovara uz ostatak promo materijala, a ne kako inače izgledaju. U tim slučajevima u velikoj sam nedoumici trebamo li nastaviti suradnju. Opcije su prekinuti suradnju i prepustiti da projekt napravi netko drugi ili završiti posao i ne potpisati se (i naravno pokušati utjecati na klijenta koliko ide).

Jedna smiješno bizarna situacija bila je kada je klijent došao na razgovor o projektu u moj ured. Htio mi je nešto objasniti crtajući pa sam mu dodao olovku. Dok sam posezao za papirom on je mrtav hladan počeo crtati po stolu. Na licu mi je bilo vidljivo da mi nije drago. Zatim je on uzeo maramicu i krenuo pljunuti u nju kako bi obrisao crtež. Bio sam u potpunom šoku. “Ne treba, budem ja”, uspio sam ga zaustaviti. Nekada me takvi potezi ostave bez teksta i samo gledam u fino obučenu, uglađenu i namirisanu osobu i pitam se što joj je točno u glavi.

Najbizarnija suradnja definitivno je kada sam za jedne klijente ilustrirao naslovnicu časopisa. Javili su mi se zbog mojih referenci i stila kojim radim, koji je nositelj cijelog mog opusa. Nakon što sam odradio posao oni su bili uvjereni kako sada imaju pravo na cijeli stil te kako ja više ne smijem ilustrirati na taj način. “Ako se baš i dalje želite baviti ilustracijom postoji puno drugih stilova kojima možete krenuti”, otprilike su bile njihove riječi. Suludo na kakve ideje ljudi dođu.

Silvije, video produkcija

Jedan naš poznati pjevač je, nakon što smo napravili spot, odlučio izbaciti 80 posto snimljenog materijala. Nije mu se sviđalo kako je izgledao na snimci, bio si je ružan. “Loša mi je tu frizura, tu imam prišt”, bile su njegove riječi. Naravno nije imao sredstava za dodatno snimanje. I ja sam od gotovog videa, morao premontirati nešto potpuno drugo. Spot je završen s tih 20 posto materijala gdje si je bio lijep, a ostatak spota su bile neke neutralne scene da popunimo vrijeme. A što sam mu mogao reći? Takav je kakav je, kamera ne laže. Što god klijent traži, obično napraviš, ali trebalo bi to dodatno naplatiti, a taj put nisam.

Surađivao sam i s političarima, na predizbornim kampanjama. To je posebna vrsta posla, tu materijala nikad ne fali. To su sati i sati snimki, koje sam i ja snimao. Zanimljivo je bilo što sam stalno morao uklanjati nepoželjne ljude sa snimki. Zvali su me da baš s tom xy osobom snimim glavnog kandidata. Ja bih to snimio i montirao, a već sljedeći dan ta xy osoba postala je nepoželjna, pa sam ju morao izrezivati iz priloga. I to se ponavljalo iz dana u dan.

Na snimkama stranačkih skupova s finalne snimke morao sam izbacivati ljude za koje ne bi bilo dobro da javnost sazna da su tamo. A tamo su bili jer su ih pozvali. To cimanje, snimi pa izbaci, je praktički u opisu posla. I dalje bih prihvatio posao bilo koje stranke, ako plate – bih. Ne smiješ tu uključivati nikakve emocije i preferencije.

Jedna od najzanimljivijih stvari mi se dogodila dok sam radio kao freelancer za jednu našu komercijalnu TV postaju. Angažirali su me da s novinarima montiram televizijske priloge. I taj put radili smo prilog o otvaranju dućana, riječ je o jednom dosta skupom muškom odjevnom brendu. Očito da je taj dućan trebao nešto platiti, a valjda na kraju nije platio. Prilog je već bio najavljen u programu, znači morali smo ga napraviti pošto poto, no na način da se nigdje ne vidi logo ili ime te firme. Morao sam zablurati sliku.

Plakao sam kad sam čuo što moram napraviti. Smontirao sam prilog za pola sata, a blurao sam iduća četiri sata. Užas. Cijeli prilog je bio u bluru, na zidu dućana, logo na svim majicama. Izgledalo je prestrašno, to je nešto najodvratnije i najgluplje što sam radio.