Psiholozi otkrili da griženje noktiju nije toliko grozna navika (ako u tome nismo opsesivni)

Ljudi grizu nokte, i to je najraširenija ljudska navika. Ovaj fenomen seže do antičke Grčke, a grčki filozof Kleant bio je opsjednut time. U modernom dobu nitko nije napisao podatak koliko ljudi dijeli ovu naviku, ali neka istraživanja pokazuju kako oko 20 posto odraslih grize nokte.

“Svatko grize nokte do određenog stupnja. No, kada ljudi dođu do točke da si rade štetu, tada to tretiramo kao pojavu koja nije svakodnevna.” kaže Fred Penzel, psiholog koji pomaže pacijentima da se nose s ponavljajućim poremećajima koji su tjelesno orijentirani.

Griženje noktiju je raširena navika koju su psiholozi počeli proučavati prije nekoliko desetljeća. Oni danas pokušavaju shvatiti zbog čega ljudi grizu nokte i kako se bore s tim, jer racionalni dio našeg mozga želi prestati, ali mi i dalje nastavljamo gristi nokte.

Trenutne hipoteze tvrde da nam griženje noktiju pomaže kod naših emocija. Kada nam je dosadno onda nam to pruža stimulaciju, a kada smo pod stresom onda nam to pruža trenutni mir. Mnoga ranija objašnjenja nisu bila uvažena. Sigmund Freud je vjerovao kako pretjerano dojenje može dovesti do razvijanja takozvane ‘osobnosti oralne recepcije’ – zbog toga imamo naviku griženja noktiju i ostalih predmeta, a tako se stvara distinktivna preferencija za oralni seks. Freud nije imao dokaz za ovu svoju ideju, a redoviti pobornici njegovih ideja također nisu uspjeli naći niti jedan dokaz za nju.

Je li to opsesivno kompulzivni poremećaj?

Znanstvenici su kasnije smatrali kako griženje noktiju, čupanje kose i grebanje mogu biti način da se namjerno ozlijedimo. Prema ovoj teoriji, griženje noktiju vodi do znakova da želimo štetiti sebi. Pobijanje ove ideje dovodi do činjenice da najviše onih koji grizu nokte nisu svjesni štete koju ova navika povlači, i za mnoge ljude to je glavni razlog zašto žele prestati gristi. 1990. većina psihologa počinje raditi razliku između ove navikei drugih oblika ozbiljnog samoozljeđivanja.

Znanstvenici su počeli bolje shvaćati ponašanje, a jedno veliko pitanje je treba li ova navika biti smještena pod opsesivno kompulzivni poremećaj. Posljednji DSM (tekst koji se smatra glavnom vodiljom psiholoških dijagnoza) griženje noktiju smatra opsesivno kompulzivnim poremećajem, a mnogi koji proučavaju ponavljajuće poremećaje koji su tjelesno orijentirani se ne slažu s tim. “Riječ ‘opsesivno’ ne pripada navici. Svako ponašanje koje se ponavlja nije nužno kompulzivno.” tvrdi Penzel.

Kompulzivno, za neke, najčešće je povezano s ekstremnim nivoima anksioznosti. Griženje noktiju se često smatra ugodom – ljudi koji to rade, žele to raditi, i svjesni su činjenice da si ponekad mogu naštetiti. Iako se smatra kako ljudi s OKP-om imaju veće šanse za griženje noktiju, čini se kako oni ipak imaju različite poremećaje.

Nova teorija koja objašnjava našu naviku

Psiholozi su nedavno došli do još jedne prihvatljive teorije smatrajući kako ova navika pruža privremeni bijeg, odvlačenje pažnje, i malo ugode ili odmora za ljude koji grizu nokte. Penzel ističe kako mnogi ljudi imaju potrebu gristi nokte kada im je dosadno ili kada su pod stresom. “Kada nismo dovoljno stimulirani, takvo ponašanje pruža stimulaciju, a kada smo previše stimulirani, to nam pomaže da se smirimo” kaže Penzel. Poput nikotina, ideja o griženju noktiju može imati više efekata: može stimulirati pod određenim uvjetima, a pod drugima opustiti.

Iako to nije dokazano, netko tko provede puno vremena grizući nokte ovo objašnjenje smatra prihvatljivim. Nedavno istraživanje koje je provela Sarah Roberts s ostalim znanstvenicima sa Sveučilišta Quebecu u Montrealu pruža dokaze za teoriju.

Ljudi s ovom navikom, ili bilo kojim drugim poremećajem koji je tjelesno fokusiran, stavljeni su u poziciju gdje su osjetili frustraciju (dobili su težak zadatak koji nije mogao biti obavljen u određenom vremenu), dosadu (ostavljeni su u praznoj sobi bez ičeg), anksioznost (gledali su užasnu avionsku nesreću iz filma ‘Alive’), ili opuštenost (gledali su video plaže iz udobne stolice).

Sve ove situacije bile su umjetno napravljene. Kada su znanstvenici promatrali ponašanje sudionika i ispitali ih koliku su imali potrebu gristi nokte, otkrili su nešto zanimljivo. “Ljudi su imali potrebu uključiti svoju naviku kada je situacija bila prepuna stresa i dosade, dok u opuštenim uvjetima nisu imali istu potrebu. Jasno je kako su neke emocije ipak uključene u cijelu priču.” smatra Roberts. Isto istraživanje izvelo je jednak zaključak za ljude koji čupaju kosu.

Potreba za perfekcijom

Ova teorija potiče još više pitanja: zbog čega griženje noktiju, čupanjue kose ili grebanje pružaju ugodu ili odvlači pažnju? Zbog čega neki ljudi postaju ovisni o ovim groznim navikama?

Jedan od mogućih odgovora povezan je s otkrićem da ljudi koji imaju ponavljajuće poremećaje streme perfekcionizmu. Smatra se kako odstranjivanje krivo oblikovanog nokta može pružiti osjećaj zadovoljstva ili perfekcije osobi koja grize nokte, a česta potreba za ovim zadovoljstvom može izmaći kontroli.

Moguće je da se nekontrolirana potreba njegovanja nalazi negdje dublje u nama nego što smo toga svjesni. Mnoge životinje također imaju slične potrebe: mačke se ližu, a to može dovesti do gubitka krzna, a neki konji grizu svoje bokove.

U konačnici postoji još objašnjenja: možda grizemo nokte zbog toga što oni postoje. Psiholozi smatraju kako psihološki možemo postati ovisni o bilo čemu i da bilo koja aktivnost koja pruža nagradu može se pojačati kroz određeni period vremena.

Za nestimulirani um koji traži trenutno odvlačenje pažnje, ruke su uvijek u blizini, a kada grizemo nokte to nam odvlači pažnju. Nokti rastu, tako da uvijek imamo svježe za gristi. Ako se to radi često, nova navika nam ubrzo može postati ugodna, tako kada nam je dosadno, kada smo pod stresom ili nas nešto frustrira, mozak je nesvjesno potiče.

Kako prestati?

Različiti psiholozi preporučaju drugačiju tehniku kako bi ljudi prestali gristi nokte, ali se sve svodi na jednostavnu strategiju koja zahtjeva identificiranje okolnosti koje nas vode do toga da grizemo nokte, i da to na neki način mijenjamo. “Pokušavamo identificirati sve okidače i kontrolirati ih na različite načine, bilo da ih blokiramo ili da pronađemo zamjenu.” smatra Penzl.

Na primjer, ako iz navike grizemo nokte dok gledamo TV, možemo žvakati žvakaću gumu ili koristiti ruke kako bi se igrali predmetima. Također možemo postaviti znakove ili podsjetnike oko nas i tako pojačavati ideju da ne želimo gristi nokte. Isto se može primijeniti za različite emocije ili osjećaje zbog kojih grizemo nokte: ako je frustracija okidač, moramo pokušati okrenuti stvari u drugom smjeru, dajući si pritom nešto drugo za raditi ili naći nešto što je teže gristi.

Ako nakon toga ne možemo prestati, postoji još jedan način kako griženje noktiju možemo učiniti manje zanimljivim bez obzira na okolnosti, a to se može postići bezbojnim lakom za nokte koji ima grozan okus. Oni su bezopasni, ali jednom kada se lak upotrijebi, čak i najmanji kontakt između usta i nokta ostaviti će gorak i odvratan okus u ustima sve dok ne pojedemo nešto drugo. Neki ljudi imaju uspjeha kombiniranjem ove ideje s ostalim strategijama.

Ono što treba imati na umu je da ova navika neće nestati preko noći, tako da ako se slomimo i ponovno počnemo gristi nokte to ne znači da moramo u potpunosti odustati. Apstinencija može pomoći kod zaustavljanja ove navike, a jedan dan ona može nestati.