Razgovarali smo s mladim znanstvenikom iz Srbije koji stvara revolucionarnu bioničku ruku

Prije godinu dana svijet je obišla vijest da je jedan čovjek, kojem je amputirana ruka, ponovno uspio osjetiti dodir. Bio je to veliki bum u bioničkoj industriji. No, malo tko je znao da je za tu revoluciju zaslužan mladi znanstvenik iz Beograda, 32-godišnji Staniša Raspopović, koji je znanstvenu karijeru ostvario na uglednim institutima u Švicarskoj i Italiji, a zahvaljujući uspjehu bioničke ruke, postao je poznat i izvan znanstvenih krugova.

“Centri u kojima radim su europski i svjetski lideri u područjima znanosti i tehnologije, osjećam se jako privilegiranim što sam u njima”, kaže za Telegram Staniša koji je prije 13 godina napustio Srbiju i počeo, tada još ni ne znajući, svoj znanstveni put.Iako u šali zna reći kako njegovi poznanici ponekad komentiraju da ne mogu povezati lik iz kafane i iz nekih provoda s likom znanstvenika koji je postigao takav veliki uspjeh, oni koji ga bolje poznaju savršeno su svjesni puta koji je prošao i truda koji je uložio.

Ali dok je u društvu, nikad ne stavlja u prvi plan svoje obrazovanje i ono čime se bavi. Recimo, na klasično pitanje kako bi se opisao profesionalno, a kako privatno, Raspopović pomalo nevoljko odgovara: “To je jako nezahvalno, i trebalo bi biti zadatak drugih, ali ako bih nešto izdvojio to su entuzijazam, srčanost i tvrdoglavost da se izdrži, osobito u nezgodnim situacijama.” Mi smo ga ipak zamolili da nam ispriča sve o bioničkoj ruci, svom uspjehu i nekim pogledima na svijet.

Život i karijera u dvije zemlje

“Otišao sam iz Beograda nakon završene Matematičke gimnazije još 2002. godine. Studiranje u Pisi je bilo idilično, a uz školovanje i učenje još sam radio u pizzeriji, igrao sam šah i košarku, sportove koje jako volim. Ljudi su tamo bili divni i otvoreni, a mogućnosti, ako se potrudite, mnogobrojne. Nisam bio onaj student koji je fiksiran da se bavi znanošću zbog znanosti nego mi se svidio projekt za koji sam aplicirao i potom pobijedio na natječaju za doktorat. Tada je sve nekako prirodno krenulo”, kaže doktor koji je osim u Italiji, studirao i u Španjolskoj, Barceloni te SAD-u.

”Tijekom mog studiranja i kasnijeg rada, uzori su mi bili i ostali divni profesori s kojima sam kasnije, kao u nekom filmu, imao prigodu direktno surađivati i upoznati ih”, kaže stručnjak ističući pozitivnu stranu svog odlaska u inozemstvo.

“Otkako sam otišao na studij, živim u inozemstvu, ali se u svoj Beograd jako često vraćam. Dok sam vani nedostaju mi prijatelji i obitelj, sitnice kao što je sarma kod mojih roditelja, basket na Adi u Beogradu i Bokeška noć u Kotoru s mojim prijateljima koji su osnova cijele dobre energije i inspiracija u ostatku godine”, kaže te nastavlja: “Zapravo, to su neki od glavnih razloga zašto nisam otišao u Sjedinjene Američke Države iako se tamo odvija najveći dio istraživanja u mom polju.”

Prva bionička ruka osjetljiva na dodir

A prije realizacije bioničke ruke, bilo je potrebno obaviti dosta eksperimentiranja, proučavanja i istraživanja. “Prva stvar na kojoj sam radio su bili eksperimenti sa štakorima u kojima smo pokušavali mjeriti živčanu aktivnost i stimulirati živce, jer nam je to bila baza onoga što smo kasnije radili na ljudima. Nakon toga se istraživanje nastavilo na proučavanje povreda leđne moždine i protezama za njihovu rehabilitaciju kao i računalnim modelima koji služe za njihovu rehabilitaciju”, prepričava.

https://www.youtube.com/watch?v=PeA2cnanqyg

Zbog svoje predanosti i talenta Staniša je danas među svjetski cijenjenim znanstvenicima u svom polju istraživanja. Zajedno s timom znanstvenika iz Njemačke i Švicarske stvorio je prvu bioničku ruku osjetljivu na dodir. I na to je jako ponosan. “Najveću profesionalnu satisfakciju sam doživio kad sam u očima našeg pacijenta vidio iskreno zadovoljstvo i zapanjenost time da je u stanju osjetiti i koristiti ruku koju nema već deset godina”, kaže. Naravno, povezanost nije osjetio samo s Dennisom koji je testirao bioničku ruku nego i s mnogim drugim dragim ljudima koje je tijekom svog rada upoznao i koji su na neki način utjecali na njega. “Zbog toga sam zapravo osjetio da sve u što ulažem svoje vrijeme jedinog života, zaista ima smisla”, kaže Staniša.

Prvi pacijent

A prvi čovjek koji je imao prigodu isprobati bioničku ruku koju je Staniša razvio sa svojim timom, bio je Danac Dennis Abbo Sorrensen. “On je danas naš dragi prijatelj. Njegov entuzijazam i stabilnost bili su kritično bitni za ono što smo napravili”, objašnjava Raspopović. I da, priznaje kako nije lišen emocija ni dok radi na istraživanjima s ljudima. Štoviše, smatra da bi bilo pogrešno emotivno se distancirati od ljudi i doživljavati ih samo kao objekte proučavanja.

“Ljudi za razliku od strojeva zahtijevaju kompleksan i predan pristup, a jedna od najtežih stvari pri ovakvim probama je održati im motivaciju i interes pa čak i prilikom eksperimenta tijekom kojih je nužno ponoviti istu stvar ponovno i ponovno, stotinu puta.”

Najvažnija razlika između prethodno razvijenih bioničkih proteza i one koju je Raspopović stvorio sa svojim timom je ta da je riječ o prvoj protezi kojom korisnici mogu osjetiti senzorijalne informacije putem proteze, ili jednostavnije, Danac koji je imao prigodu prvi testirati čudo bioničke prostetike je intuitivno i voljno mogao primiti i identificirati objekte koje je držao protezom dok je na očima imao povez, baš kao što bi mogao i da ih je pokušao identificirati rukom.

Testiranje na drugima

Sam rad na bioničkoj ruci trajao je nekoliko napornih mjeseci, praktički bez spavanja, slobodnih dana i odmora, ali se isplatio. “To je bila samo kruna nekoliko godina rada na detaljnom istraživanju i razvoju”, kaže Raspopović. A tim koji je radio na svemu činilo je oko 25 ljudi iz nekoliko europskih država. Iako zvuči zaista komplicirano, rad bioničke ruke moguće je i dosta jednostavno objasniti. A Raspopović je jedan od onih znanstvenika koji lako komuniciraju i s laicima i sa stručnjacima.

“Kad osoba poželi napraviti pokret rukom, čitamo njegovu namjeru iz signala koji emitiraju njegovi preostali mišići. Dok se proteza pokreće, senzori iz robotske ruke mjere količinu pritiska na prstima i putem umjetnih tetiva koje kontroliraju pokrete prstima. Zatim se ta mjera, putem algoritma, pretvara u električne impulse kojima se stimuliraju preostali živci. Osjetilo dodira je postignuto slanjem digitalno rafiniranog signala preko mikroelektroda koje su kirurški implantirane u ostatak živaca u nadlaktici. Budući da je to prirodni put osjećaja, korisnik osjeća sasvim prirodno dodire na ruci koju nema, a nakon toga nema potrebe za interpretacijom ili treningom”, objašnjava Raspopović po čemu je ova bionička ruka revolucionarna.

Nakon ruke, na redu je bionička noga

Ne skriva oduševljenje činjenicom da će ruka uskoro biti testirana i na novim pacijentima te će se njeno usavršavanje nastaviti, a sljedeća faza im je istraživanje u kojoj mjeri bionička ruka može utjecati na smanjenje fantomske boli.

Zainteresirani pacijenti, koji imaju jaku fantomsku bol, mogu se prijaviti ili izravno meni ili preko portala EU projekta EPIONE. Ruka će uskoro biti testirana na novim pacijentima, i moći ćemo shvatiti prave limitacije i prednosti takvog sistema, a nakon ruke sljedeći nam je korak bionička noga”, kaže Raspopović koji predviđa da će trebati proći još nekoliko godina dok se bioničke proteze osjetljive na dodir počnu koristiti izvan kliničkih ispitivanja.

“Ono što smo postigli do sada, bio je timski rad inženjera, neurologa, programera i bolničara. U tom timu sam bio lider tijekom provođenja eksperimenata i u bliskom kontaktu s najvažnijim članovima s kojima sam donosio odluke što treba raditi, često u jako stresnim situacijama”, pojašnjava znanstvenik koji je zbog svojih istraživanja često na putu. Naime, radi na Švicarskom institutu za tehnologiju u Lausanni te na Biorobotičkom institutu u Pisi, a život na dvije adrese ponekad mu zna biti prilično naporan. “Moj život je uglavnom u avionu ili automobilu, i iako zapažam da je to sve češća pojava kod raznih drugih profesija, i premda je u jednom razdoblju jako uzbudljivo, nije baš najbolje rješenje za dulje razdoblje”, smatra doktor.

Ljeto na Jadranu

Ipak, predviđa da će usavršavanje bioničkih proteza općenito potrajati desetljećima, a jednom kad se njegova misija završi, Raspopović se vidi u jednoj sasvim drukčijoj ulozi. “Ako se dogodi u sljedećim desetljećima, rado ću neku dječicu učiti kako igrati šah i košarku, koje sam igrao po 10 godina”, kaže te daje naslutiti da bi se jednom volio vratiti u Beograd. “Privatno sam zaljubljenik u Beogradski kulturni pokret i boemstvo iz nekih sretnijih osamdesetih godina koje su bile prepune divne kreativnosti i talenta, pravog ljudskog kontakta, a koje sam jedva imao priliku da omirišem.

Gdje ste u uglu kafane mogli zapaziti najvećeg pjesnika koji stvara ili na koncertu slušati divne pripadnike jugoslavenskog novog vala, a na malom Kalemegdanu gledati buduće svjetske prvake u košarci”, kaže Raspopović te dodaje: “Ljeto mi je najdivniji dio godine, i ono je nezamislivo bez Jadrana – od Ade Bojane do Boke, i divnih mjesta na kojima sam proveo puno vremena još od djetinjstva pa sve do danas.”