SAD su bacile 67 nuklearnih bombi na ovaj maleni otok i upravo je otkriveno da je radioaktivniji nego što su svi mislili
Vjerovale su da će to područje danas biti sigurno za život
Prije više od 60 godina Amerika je na Maršalovim otocima radila niz nuklearnih testova, uključjući i onaj najveći Castle Bravo, a stanovnici ove malene otočne nacije još uvijek se ne mogu vratiti na neka područja zbog prevelike radijacije, prenosi Business Insider.
Sudeći prema novom istraživanju Sveučilišta Kolumbije, koje je objavljeno u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, razine radijacije u nekim područjima su dvostruko veće od onih koje se smatraju sigurnima za ljudski život.
Zeznuli se u predikcijama
Između 1946. i 1958. godine Amerika je na području Maršalovih otoka, nizu atola u Tihom oceanu na kojima obitava oko 52 tisuće ljudi, testirala 67 nuklearnih oružja. Najpoznatije testiranje atomske bombe, Castle Bravo ili Bravo shot, izvedeno je na atolu Bikini 1954. i snaga njene detonacije bila je 1000 puta jača od bombe koja je bačena na Hirošimu.
Stanovnici atola su zbog testiranja bili razmješteni, a on je do danas ostao nenastanjen. Znanstvenici su otkrili da radioaktivni materijal na atolu Bikini proizvodi 184 millirema radijacije godišnje, što je gotovo dvostruko više od sigurnosnog standarda od 100 millirema. U nekim dijelovima proizvodi se 639 millirema godišnje.
Znanstvenici su svojedobno predvidjeli da će razina radijacije na atolu Bikini biti niska i iznositi svega 16 millirema godišnje, što sugerira da je radijacija prisutna duže nego što se prethodno očekivalo, piše Science News.
Pola otočne populacije na nakrcanom Majuru
Isto istraživanje je otkrilo da ostalih pet otoka Maršalovog otočja koji su također analizirani imaju razinu zračenja ispod 100 millirema godišnje, što bi moglo otvoriti mogućnost da se razmješteno stanovništvo vrati u svoje domove.
Naime, sada pola otočne populacije živi u Majuru, glavnom i najvećem gradu Maršalovih Otoka koji je sve pretrpaniji. Unatoč ovom otkriću, još uvijek je potrebno više istraživanja otočnih izvora hrane i vode kako bi se odredilo je li područje zaista pogodno za život.