Stručnjaci nas uvjeravaju da je OK sjesti na WC dasku u javnom zahodu. Odlučili smo im ne vjerovati

Nikada ne sjedam na zahodsku dasku u javnom zahodu. Ako baš moram ići u toalet, pokrijem ga toaletnim papirom ili piškim čučećki što nije najlakše izvesti. Ako je prljav, odlazim i trpim do kuće ili dok ne nađem drugi manje očajan. Tako me mama naučila. Strah od javnih zahoda nije posve racionalan jer studije pokazuju da je rizik da bi tamo pokupili infekciju, minimalan. Više se radi o tome kako nam je umrežen mozak. Kada mozak procjenjuje rizik, činjenice nisu važne, samo osjećaji, piše The Verge.

Anketa provedena između 528 Britanki iz 1991. godine pokazala je da ih se 85 posto boji javnih zahoda, 12 posto koristi toalet papir, a samo 2 posto sjeda direktno na zahodsku dasku. Naravno, ovo je studija od prije 27 godina i stav se tijekom godina sigurno promijenio.

Salmonela može preživjeti 4 tjedna

Ako baš tražite, naći ćete studije koje kažu da je zaraza moguća. Jedna se osmogodišnja djevojčica, najvjerojatnije, zarazila gonorejom s prljave zahodske daske u zrakoplovu. Studija iz 2003. godine kaže da djevojčica nije bila seksualno napastovana i kazala je da je brisala papirom dasku, a zatim takvim rukama obrisala i sebe.

Druga je studija utvrdila da salmonela može preživjeti u zahodima koje koriste zaražene osobe, čak i 4 tjedna nakon što je proljev prestao. Želučani virus se isto može raširiti putem zahodske daske gdje su bolesne osobe povraćale, kaže studija iz 1989. koja je tražila izvor zaraze na jednom kruzeru. Uzorci iz javnih zahoda otkrivaju da je 3,3 posto bolničkih zahoda dom zlatnom stafilokoku, bolničkoj bakteriji otpornoj na antibiotike.

Puno je veći problem što dirate rukama

Ovo jesu neke studije koje plaše ali je zapravo rizik zaraze ravan nuli. Tako kažu mikrobiolozi. Charles Gerba, profesor mikrobiologije sa sveučilišta Arizona, kazao je da su zahodske daske najčišća mjesta u zahodu. On dodaje da na dasci za sjeckanje koju imamo u kućanstvu ima 200 puta više fekalnih bakterija kao escherichia coli, nego na zahodskoj dasci javnog zahoda. Zato što se zahodske daske dezinficiraju puno češće nego bilo što u kući.

Bakterije ne preživljavaju dobro na hladnoj, suhoj, plastičnoj površini kakva je zahodska daska. I te bakterije nekako moraju naći put u naše tijelo. Morali bi imati otvorenu ranu na butinama, i ona bi trebala biti inficirana da uhvatimo nešto sa sjedala školjke. Ono što nas treba brinuti su naše ruke. Dotaknete li zasun na vratima koji je koloniziran opasnim bakterijama, a zatim grizete nokte, one kroz usta mogu ući u sustav. Nakon odlaska u toalet obavezno perite ruke.

Prije ćemo umrijeti od nezdrave hrane

Liječnici kažu da je paranoja oko zahodske daske neutemeljena. “Prije ćemo umrijeti od načina života, zbog nezdrave hrane i nekretanja, nego od prijenosa zaraze sa zahodske daske”, kaže profesor Gilbert sa sveučilišta Chicago. Gilbert priča kako je jednom njegovom sinu pala igračka u školjku. Isprao ju je pod jakim mlazom vode i dao natrag sinu da se igra. Svi su ga začuđeno pitali zar se ne boji zaraze.

Naš se mozak oslanja na instinkt kada procjenjuje rizik, kaže David Ropeik, konzultant percepcije rizika. Rizik nije statistički broj ili znanstvena formula. Važno je kako osjećamo. Ako nam je nešto odvratno, pokušavamo to izbjeći.

Previše se oslanjamo na osjećaje, a ne razum

I drugi psihološki faktor je u igri, koji se zove averzija gubitka što znači da ljudi više brinu o izbjegavanju gubitka nego o dobivanju nečega. “Zamislite da uđete u zahod, WC papir je na podu, a na dasci kapi urina. Taj nas pogled suočava s neposrednim gubitkom, u ovom slučaju, zdravlja. Kada se to desi, potencijalno loš ishod se emocionalno povećava pa brinemo za zdravlje zbog zaraze i to nam je vrjednije nego isprazniti mjehur. Nije nam bitno kako su mali izgledi za dobivanje infekcije” objašnjava Ropik. Mada i on priznaje da su iznimke moguće.

Iracionalni strah od zahodske školjke je primjer kako se naši mozgovi temelje na osjećajima kada percipiraju rizik. “Na taj način procjenjujemo sve vrste rizičnih situacija, a kad zanemarimo činjenice, posljedice nisu uvijek pozitivne. To je upozorenje da više treba razmišljati glavom.” poručuje Ropik.