Zamolili smo scenaristicu najpoznatijih domaćih serija da vodi dnevnik svog radnog dana

Klasičan radni dan scenarista zapravo ne postoji – bar u mom slučaju. U ovom poslu vrlo je teško imati rutinu; kad se bliže rokovi i natječaji, ili kad se radi na nekom zaista velikom projektu, pišem dokle god me služi koncentracija.

Nedavno sam, recimo, završavajući TV film Crna Jana, pisala od 10 do 22 sata, zatim telefonski prokomentirala tekst s redateljem pa nakon toga radila izmjene sve do jedan sat u noći.

Stres je u mom poslu neizbježan. Nekada mi je glavni izvor stresa bila općenita nesigurnost ovog zanimanja i neizvjesnost hoću li sutra imati što raditi, kao i neprestana izloženost kritikama. S vremenom sam postala otporna na tu vrstu stresa. Danas mi je najvažniji moj vlastiti osjećaj da sam obavila posao najbolje što mogu, a evo kako izgleda jedan moj radni dan.

9 sati

Prije nego što počnem pisati, uz kavu pregledam novine – to mi je neka vrsta „zagrijavanja“ i ujedno izvor inspiracije. Sve češće ideje za ono što pišem crpim iz svakodnevnih događaja.

I inače smatram da je informiranost neophodna za ovaj posao. Gotovo svi projekti na kojima trenutno radim, poput dramske serije „Paukova mreža“ ili filma „Mara i mrtvaci“, inspirirani su stvarnim događajima i člancima iz dnevnog tiska.

11 sati

U idealnim uvjetima, ako se radi mirno i bez pritisaka, radni dan počinje mi oko 11 sati. Ne volim raditi noću ako baš ne moram, ali isto tako nisam ni od onih pisaca koji su već u 9 sati za kompjuterom i disciplinirano odrade klasično radno vrijeme.

Dogode se dani kad samo ispravljam tipfelere i onda dignem ruke od svega do sutra. Ne volim kad scenarij gnjavi mene i ja njega. A opet, ima dana kada se tekst sam piše. To je neka vrsta scenarističkog „berserka“ (ako uopće postoji tako nešto) i tada mi se jako teško dići od kompjutera.

Katkad (sve češće) odlazim raditi u Nacionalnu svečilišnu knjižnicu. To je neka vrsta izolacije u kojoj sam iznimno produktivna. Uglavnom, radim otprilike tri do šest sati. Budući da uvijek radim na nekoliko projekata istovremeno i uvijek pritišću neki rokovi, stres pokušavam smanjiti redovitim radom.

14 sati

Vrlo često nakon projekta na kojem trenutno radim pišem nešto drugo, neku priču, dramu, ili razvijam druge ideje. To mi je neka vrsta „dekompresije“ – posao kojeg trenutno ne moram obaviti, ali me veseli i možda ću se njime detaljnije pozabaviti u budućnosti.

Negdje u pauzi pisanja, ili nakon njega, bavim se logistikomovog posla, tj, stvarima koje nisu kreativne, ali su sastavni dio razvoja i realizacije serije ili filma. Pregledavam natječaje, fondove, planiram koji projekti su naizgledniji, koje bi se isplatilo razvijatii u budućnosti i raditi na njima.

16 sati

Poslijepodne i večer nastojim odvojiti za privatni život, obitelj, prijatelje i zabavu. Premda, mislim da postoje dvije vrste pisaca – oni koji pišu za kompjuterom i oni koji pišu u glavi pa onda sjednu za kompjuter i istipkaju to. Ja uglavnom pripadam među ovim drugima.

Zato mi radni dan zapravo traje od trenutka kad se probudim, pa do trenutka kad zaspim. Kolege redatelji mi neprestano govore da moram nabaviti diktafon da zabilježim sve što mi pada na pamet dok kuham, sjedim na kavi ili hodam gradom.

18 sati

Ponekad se poslijepodne nalazim s kolegama na brainstormingu. Taj mi je dio posla, bez konkurencije, najdraži. Osim što uglavnom radimo uz hranu (što je samo po sebi užitak), obožavam takvu izmjenu kreativne energije. Budući da trenutno radim isključivo na svojim vlastitim autorskim projektima, ja donosim osnovnu ideju koju dalje razvijam s koscenaristima ili redateljima.

Najinspirativniji kolege/brainstorming partneri su mi oni koji me prodrmaju, naprave neku vrstu subverzije u mojoj ideji i donesu u nju nešto novo. Trenutno najviše radim s redateljem Davidom Kapcem s kojim razvijam film Mara i mrtvaci. I serija Počivali u miru nastala je na takvom brainstormingu, u pola sata, na kavi s koautorom i redateljem Goranom Rukavinom.

Osim brainstorminga i razrade ideja, tu su i produkcijski sastanci s producentom i redateljem. Naime, dio je posla scenarista i da razumije režiju i produkciju,.

20 sati

Ako stignem, navečer ću pretrčati svoju uobičajenu kilometražu od Prečkog, gdje živim, do Savskog mosta. Posao scenarista, naime, za sobom povlači i bolove u leđima i grčeve u vratu.

22 sata

Nastojim odvojiti vrijeme za filmove, serije, stripove i knjige jer je to neophodno u ovom poslu. A ako navečer nisam u kinu, na koncertu ili nekakvom stripaškom događanju, svakako ću kod kuće pogledati neki DVD. Trenutno gledam izvrsnu američku seriju „Treme“.

Također, zbog već spomenutog filma na kojem radim, „Mara i mrtvaci“, ovih dana uglavnom gledam horore – na „lageru“ za ovaj tjedan su mi „Let the Right One In“ Tomasa Alfredsona i „The Devil’s Backbone“ Guillerma de Tora.