Samoizazvani politički porazi
Uostalom, sam Plenković je u prošloj godini čak dvaput izgubio u igri koju je pokušao pokrenuti kontra Milanovićevih ustavnih ovlasti – prvi put kad je izabran predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, a drugi put kad je, bez ozbiljnog pokušaja dogovora s Pantovčakom, HDZ za nekoliko glasova ostao kratak u Saboru kad se pokušala dogovoriti obuka ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj.
Ti samoizazvani politički porazi su, čini se, samo razjarili premijera koji je nakanio i dalje pokušavati ignorirati ustavne odredbe koje govore o nužnosti dogovaranja nekih političkih odluka između premijera i predsjednika. Jer, kako je Plenković rekao u ožujku, “Ustav nas obvezuje na suradnju u normalnim okolnostima i s normalnim ljudima”.
Nastavak drame
No, slovo Ustava je ipak, zasad, jače od premijerove ocjene o nečijoj normalnosti, pa tako bez Zorana Milanovića nema ni čelnog čovjeka Vojne sigurnosno-obavještajne agencije (VSOA). Znajući da je Plenković ovdje pritjeran uza zid, Milanović od početka sage o novom čelniku VSOA-e inzistira da se riješi sva sila otvorenih pitanja – koja su takva jer je premijer odlučio zanemariti dosadašnju praksu da se oko dijela diplomatskih i vojnih funkcija mora prvo postići dogovor između Pantovčaka i Banskih dvora.
Kako se neki led, uz pomoć posrednika koji su posljednjih mjesec dana direktno pregovarali (Tome Medveda i Dragana Lozančića), krenuo topiti, činilo se da će ljeto biti lišeno prevelike kadrovsko-ustavne drame. Ali, izgleda da smo se prerano poradovali.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Procedura i slonovi
Vladina pozicija je sljedeća – imenovat će se ravnatelj VSOA-e i tu ćemo stati. Milanović je, pak, tražio da se imenuju i zapovjednici na upražnjene funkcije u oružanim snagama, te veleposlanici u cijelom nizu zemalja u kojima je dosadašnjim hrvatskim diplomatima istekao mandat. Po onome što se može doznati, Pantovčak bi, nakon mjesec dana pregovaranja, bio zadovoljan i da se imenuju samo vojni zapovjednici (uključujući i ravnatelja VSOA-e), međutim, Vlada zasad za to ne želi ni čuti, a ministar obrane, Mario “MySpace” Banožić tvrdi da za dio tih imenovanja treba prvo provesti internu proceduru.
Istina, za upućivanje djelatnih vojnih osoba, službenika ili namještenika u međunarodne misije (ovdje je, između ostalog, na stolu i vojni izaslanik RH u NATO-savezu, dakle ne radi se o maloj stvari u situaciji koja je nikad bliže ratnoj) nužno je prvo provesti interno oglašavanje. Onda povjerenstvo, koje imenuje ministar, formira listu kandidata.
Zatim s te liste ministar bira – uz suglasnost načelnika Glavnog stožera – vojnog izaslanika. Vjerovati da se s jedne strane ministar oko takvih imenovanja neće konzultirati s premijerom, a načelnik Glavnog stožera s Vrhovnim zapovjednikom Hrvatske vojske, otprilike je u ravni s vjerovanjem u to da je Zemlja ravna ploča koju na leđima nose slonovi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
MySpace ministar
Iz Vlade, međutim, inzistiraju na tome da slonovi… pardon, da predsjednik Republike nema ništa s ovim imenovanjima i procedurom. Koja je, dakako, prevažna. Toliko da izvori iz Banskih dvora tvrde da su imena za ova vojna imenovanja koja su na stolu “prihvatljiva Vladi”.
MySpace ministar, dakako, ide i nekoliko koraka dalje. U priopćenju iz MORH-a se, naime, nezadovoljno tvrdi kako “prijedlozi imena kandidata na dužnosti koje predsjednik RH navodi u priopćenju kod njega stoje već mjesecima”. Kako, zaboga?! Kako je moguće da su imena “prihvatljiva Vladi”, da kod Milanovića “stoje već mjesecima”, kad još nema ni interne procedure, ni povjerenstva, ni liste kandidata…
Milanović spremniji za kompromis
Procedura koja je sama po sebi u praksi očito tek farsična maska realizacije političkog dogovora, ovdje je samo alat pri pokušaju političkog obračuna. Milanović je napravio korak unatrag – odustajući od vezivanja baš svih otvorenih kadrovskih pitanja za izbor šefa VSOA-e, koji svima gori pod nogama. Plenković je, međutim, odlučio ustrajati na tome da se riješi samo to jedno, u javnosti eksponirano pitanje, a da ostala vojna imenovanja čekaju neku drugu priliku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem suštinski zapravo i ne postoji jer očito imena ljudi koji bi došli na ispražnjena zapovjedna mjesta nisu sporna ni jednom ni drugom brdu hrvatske politike. Ali, ovdje se ne radi, niti se ikad radilo o suštini. Radi se o pokušaju da Vlada smanji potrebu suradnje i dogovaranja s predsjednikom Republike na najmanju moguću razinu. O borbi za posljednje djeliće političke i društvene moći koji još nisu u rukama “stožerne stranke”. Zvono koje bi ovdje rado zazvonilo neće, međutim, zvoniti samo Zoranu Milanoviću.
Kako Plenković preko VSOA-e i vojnih zapovjednika pokušava skršiti posljednji džep otpora vlastitoj političkoj svemoći
Dogovor kao osnovu kohabitacije predsjednik Vlade želi izbjeći tamo gdje god je to i kako moguće
Problem suštinski, zapravo i ne postoji, jer očito imena ljudi koji bi došli na ispražnjena zapovjedna mjesta nisu sporna ni jednom ni drugom brdu hrvatske politike. Ali, ovdje se ne radi, niti se ikad radilo o suštini. Radi se o pokušaju da Vlada smanji potrebu suradnje i dogovaranja s predsjednikom Republike na najmanju moguću razinu
Bilo je jasno da će premijer Andrej Plenković lupiti glavom direktno u zid. Hrvatski Ustav je, barem zasad, jači od političke ambicije i koncentrirane moći najvažnijeg političara u zemlji. Predsjednik Vlade ima u svojim rukama jako puno toga, pogotovo u zemlji u kojoj su Sabor, javne institucije i većina medija potpuno u šaci vladajuće stranke, navikle na neupitnost vlastitog predsjednika – barem dok im on garantira održanje na vlasti. Ali, nema sve.
Stoga je ovog ožujka, kad je premijer u jednoj od svojih tirada konstatirao ono što već duže vrijeme pokušava i provoditi, da Vladi, naime, predsjednik Republike Zoran Milanović “ne treba ni za što”, bilo jasno da će se vrlo brzo pojaviti situacija koja će ga – demantirati. Jer, Ustav RH u nekim svojim dijelovima bolno precizno opisuje situacije u kojima, bez predsjednika Republike, Vlada ne može djelovati.
Samoizazvani politički porazi
Uostalom, sam Plenković je u prošloj godini čak dvaput izgubio u igri koju je pokušao pokrenuti kontra Milanovićevih ustavnih ovlasti – prvi put kad je izabran predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, a drugi put kad je, bez ozbiljnog pokušaja dogovora s Pantovčakom, HDZ za nekoliko glasova ostao kratak u Saboru kad se pokušala dogovoriti obuka ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj.
Ti samoizazvani politički porazi su, čini se, samo razjarili premijera koji je nakanio i dalje pokušavati ignorirati ustavne odredbe koje govore o nužnosti dogovaranja nekih političkih odluka između premijera i predsjednika. Jer, kako je Plenković rekao u ožujku, “Ustav nas obvezuje na suradnju u normalnim okolnostima i s normalnim ljudima”.
Nastavak drame
No, slovo Ustava je ipak, zasad, jače od premijerove ocjene o nečijoj normalnosti, pa tako bez Zorana Milanovića nema ni čelnog čovjeka Vojne sigurnosno-obavještajne agencije (VSOA). Znajući da je Plenković ovdje pritjeran uza zid, Milanović od početka sage o novom čelniku VSOA-e inzistira da se riješi sva sila otvorenih pitanja – koja su takva jer je premijer odlučio zanemariti dosadašnju praksu da se oko dijela diplomatskih i vojnih funkcija mora prvo postići dogovor između Pantovčaka i Banskih dvora.
Kako se neki led, uz pomoć posrednika koji su posljednjih mjesec dana direktno pregovarali (Tome Medveda i Dragana Lozančića), krenuo topiti, činilo se da će ljeto biti lišeno prevelike kadrovsko-ustavne drame. Ali, izgleda da smo se prerano poradovali.
Procedura i slonovi
Vladina pozicija je sljedeća – imenovat će se ravnatelj VSOA-e i tu ćemo stati. Milanović je, pak, tražio da se imenuju i zapovjednici na upražnjene funkcije u oružanim snagama, te veleposlanici u cijelom nizu zemalja u kojima je dosadašnjim hrvatskim diplomatima istekao mandat. Po onome što se može doznati, Pantovčak bi, nakon mjesec dana pregovaranja, bio zadovoljan i da se imenuju samo vojni zapovjednici (uključujući i ravnatelja VSOA-e), međutim, Vlada zasad za to ne želi ni čuti, a ministar obrane, Mario “MySpace” Banožić tvrdi da za dio tih imenovanja treba prvo provesti internu proceduru.
Istina, za upućivanje djelatnih vojnih osoba, službenika ili namještenika u međunarodne misije (ovdje je, između ostalog, na stolu i vojni izaslanik RH u NATO-savezu, dakle ne radi se o maloj stvari u situaciji koja je nikad bliže ratnoj) nužno je prvo provesti interno oglašavanje. Onda povjerenstvo, koje imenuje ministar, formira listu kandidata.
Zatim s te liste ministar bira – uz suglasnost načelnika Glavnog stožera – vojnog izaslanika. Vjerovati da se s jedne strane ministar oko takvih imenovanja neće konzultirati s premijerom, a načelnik Glavnog stožera s Vrhovnim zapovjednikom Hrvatske vojske, otprilike je u ravni s vjerovanjem u to da je Zemlja ravna ploča koju na leđima nose slonovi.
MySpace ministar
Iz Vlade, međutim, inzistiraju na tome da slonovi… pardon, da predsjednik Republike nema ništa s ovim imenovanjima i procedurom. Koja je, dakako, prevažna. Toliko da izvori iz Banskih dvora tvrde da su imena za ova vojna imenovanja koja su na stolu “prihvatljiva Vladi”.
MySpace ministar, dakako, ide i nekoliko koraka dalje. U priopćenju iz MORH-a se, naime, nezadovoljno tvrdi kako “prijedlozi imena kandidata na dužnosti koje predsjednik RH navodi u priopćenju kod njega stoje već mjesecima”. Kako, zaboga?! Kako je moguće da su imena “prihvatljiva Vladi”, da kod Milanovića “stoje već mjesecima”, kad još nema ni interne procedure, ni povjerenstva, ni liste kandidata…
Milanović spremniji za kompromis
Procedura koja je sama po sebi u praksi očito tek farsična maska realizacije političkog dogovora, ovdje je samo alat pri pokušaju političkog obračuna. Milanović je napravio korak unatrag – odustajući od vezivanja baš svih otvorenih kadrovskih pitanja za izbor šefa VSOA-e, koji svima gori pod nogama. Plenković je, međutim, odlučio ustrajati na tome da se riješi samo to jedno, u javnosti eksponirano pitanje, a da ostala vojna imenovanja čekaju neku drugu priliku.
Problem suštinski zapravo i ne postoji jer očito imena ljudi koji bi došli na ispražnjena zapovjedna mjesta nisu sporna ni jednom ni drugom brdu hrvatske politike. Ali, ovdje se ne radi, niti se ikad radilo o suštini. Radi se o pokušaju da Vlada smanji potrebu suradnje i dogovaranja s predsjednikom Republike na najmanju moguću razinu. O borbi za posljednje djeliće političke i društvene moći koji još nisu u rukama “stožerne stranke”. Zvono koje bi ovdje rado zazvonilo neće, međutim, zvoniti samo Zoranu Milanoviću.