Koja god tema, manje-više znamo gdje pripadamo, pa unutar svog tima brusimo argumente, tražimo alate za napade i tapšamo jedni druge po leđima jer nas ni uopće, ni stvarno, ne zanima što oni drugi misle. A što bi bilo kada bi nas zanimalo? Ili još gore – kad bismo o nekoj temi razmišljali drugačije od našeg “tima”?
Nedavno je i rasprava s prijateljima o kandidatima na američkim predsjedničkim izborima završila ozbiljnom svađom. Niti jedan od nas nije Amerikanac niti ima glasačko pravo na tim izborima, pa bi čovjek rekao da je to neutralna stvar, koja nas se osobno ne tiče, ali usprkos tome sad pričamo samo o djeci, vremenu i kućnim ljubimcima.
Moraš se slagati ili biti kuš
Slična situacija dogodila se i u raspravi o sukobu Izraela i Hamasa. Nakon nje je dugogodišnji prijatelj odbio doći na zajednički ručak jer dio društva ima drugačiji stav od njega. Pa eto, polariziramo se do nivoa osobnih odnosa. Ne čudi me da sve više mojih prijatelja svjesno bira objavljivati na Fejsu samo privatne fotografije i ne upuštati se u debate jer je mišljenje, osobito imalo drugačije mišljenje, postalo opasno.
Društvene mreže prepune su Facebook i Twitter ubojica koji napadaju bez milosti ako se usudiš kritizirati ili ponuditi drugačiji pogled od grupne dogme, nevezano uz informiranost ili znanje o stvari koja je na stolu. Pouka je: ako želiš pripadati, moraš se slagati ili biti kuš.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pripadnost grupi dio je našeg osobnog identiteta. Otkad je svijeta i vijeka, pruža nam osjećaj sigurnosti i zaštite. Problem je u tome što danas, za razliku od kamenog doba, ne živimo unutar jednog plemena već u okviru globalnog svijeta. Susjedstva, gradovi i države oslikavaju globalne podjele, bilo da je riječ o stavu prema ratu u Gazi, cijepljenju ili političkim preferencijama pred ovogodišnje izbore.
Etikete umjesto razumijevanja
To što živimo s drugima na istom prostoru uzrok je isključivosti i nedostatka makar pokušaja da razumijemo zašto drugi ljudi ili grupe drugačije misle. Prirez u Zagrebu, naprimjer, kojim se plaćaju odgojiteljice u vrtićima na koje imaju pravo sva djeca, uplaćuju i oni koji podržavaju pobačaj i oni koji mu se protive. Na istom prostoru u Slavoniji žive ljudi koji obožavaju svinjokolje i oni koji bi zabranili svako ubijanje životinja.
A zaboravili smo da i oni koji drugačije vjeruju ili razmišljaju od nas ipak mogu biti dobri ljudi koji vole svoju djecu i pomažu staricama preko ulice. I mnogi od tih su ljudi koje bismo – prije društvenih mreža i prije no što su autali svoje stavove oko kontroverznih tema – zvali da pričuvaju našu djecu jer smo se nenadano zadržali na poslu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ipak, umjesto pokušaja razumijevanje drugačijih stavova, lijepimo etikete ubojica djece ili fašista onima s kojima se ne slažemo. Postali smo ili-ili društvo u kojem se priklanjamo, podržavamo ili se družimo samo sa istomišljenicima ili onima koji šute kad drugačije misle.
Zastrašivanje židovskih studenata
Sveučilišta su nekad bila mjesta razvoja kritičkog mišljenja i argumentirane rasprave, prostor gdje se svaki izraženi stav ispitivao i izazivao u intelektualnom procesu, poput znanstvenih postavki fizike ili medicine. To nije više slučaj. Istraživanje provedeno u proteklih mjesec dana na Harvardu pokazalo je da se više od 50 posto od dvadesetak tisuća studenata i više od četvrtine profesora boji izraziti vlastito mišljenje o bilo kojoj temi. Na britanskim se sveučilištima fizički izbacuje s debata studente koji zauzimaju nepopularne stavove, bilo da je tema cijepljenje, rodni identitet, ilegalne migracije ili rat u Gazi.
Nedavno su studentske organizacije najboljih američkih sveučilišta izrazile javnu podršku Hamasu u obrani interesa Palestine. Ali verbalni i fizički napadi na studente tih istih sveučilišta – Amerikance židovskog podrijetla – nisu naveli njihove kolege, zagovornike legitimnih ljudskih prava Palestinaca, da zagovaraju pravo na sigurnost svojih sunarodnjaka na kampusu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mladi Amerikanci su prihvaćali ili ignorirali situaciju u kojoj se u susjednim sobama ustrašeni skrivaju drugi mladi Amerikanci. Gledali su ili sudjelovali u fizičkim napadima na američke studentske organizacije nekih od najboljih sveučilišta na svijetu bez potrebe da se angažiraju oko uspostave sigurnosti u vlastitoj okolini, uspostave onog istog prava koje zagovaraju na drugom dijelu svijeta.
Nedosljedni principi
Govorimo o elitnim američkim sveučilištima na kojima se školuju primarno demokrati, sveučilištima tisućama kilometara daleko od Palestine i studentima koji s Izraelom i Palestinom nemaju ništa osim pripadnosti istoj vjerskoj skupini ili ideji o globalnoj pravednosti. Ponekad ni to.
Zastrašujuće je kako je danas postalo lako “eliminirati” ljude koji ne misle kao mi, proglašavajući ih beznačajnima ili ekstremnima. Ovdje im se nalijepi etiketa poput jugonostalgičara ili katoličkih talibana, mrzitelja žena ili radikalnih feministica – i time više nisu relevantni, a možda ni humani. I za njih automatski prestaju vrijediti oni isti principi za koje se javno zalažemo, bilo to pravo na život, na slobodu mišljenja ili pravo na seksualno ili vjersko opredjeljenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mi postanemo Mi i Oni
Ne sjedimo više s njima za stolom, ne slavimo zajedno dječje rođendane. Postali su “oni” čije glasove treba ušutkati, čiji stavove ili potrebe više ne treba uzimati u obzir prilikom donošenja javnih politika. Nema više debata kojima stižemo do zajedničkog nazivnika s kojim možemo dalje svi mi, ili barem većina nas, koliko god da smo različiti.
I tako mi, lijevi i desni, visoki i niski, šareni i jednobojni, stižemo do mjesta gdje nastaju monopoli na apsolutnu istinu, postajemo Mi i Oni te ili-ili opcije. Marširamo, klečimo ili ratujemo zahtijevajući ideju svijeta po našoj mjeri. Pitanje je, u tom ”našem” svijetu, što ćemo s onima koji ne misle/ne žele/ne vjeruju poput nas i za koje smo zaključili da nisu više ni bitni ni humani? Evo, gledamo svakodnevno kako izgleda u Gazi, pa se treba pitati jesmo li stvarno spremni prestati biti bitni i humani kada se novčić okrene na drugu stranu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Severina i Milan, autanje gejeva, Izrael i Hamas; oko svega se svađamo i dijelimo u dva tabora, kao u kameno doba
Po istom obrascu vodimo bitke, moraš se slagati ili biti kuš
Sveučilišta su nekad bila mjesta razvoja kritičkog mišljenja i argumentirane rasprave. To nije više slučaj. Studentske organizacije najboljih američkih sveučilišta izrazile su javnu podršku Hamasu. Ali fizički napadi na studente židovskog podrijetla nisu ih naveli da zagovaraju pravo na sigurnost svojih ustrašenih kolega u susjednoj sobi, ono isto pravo koje zagovaraju na drugom dijelu svijeta
Diana Topčić Rosenberg je međunarodna konzultantica za društvene i javne politike, postkonfliktne teme i tranzicijsko upravljanje javnim sustavima
Dugogodišnja sudska trakavica o skrbništvu nad jednim djetetom izazvala je u javnosti gotovo iste rovovske ratove kao i autanje seksualne orijentacije ministra Damira Habijana bez njegova pristanka. Tim Severina i tim Milan ne biraju epitete niti artiljeriju, a rječnik se nije susprezao ni na temu ministra Habijana. Po istom obrascu vode se i bitke za zaštitu hrvatskog identiteta protiv prihvata i integracija migranata, prava na život protiv prava na pobačaj, vrednovanja rada socijalnih radnika protiv vrednovanja rada kirurga ili obrnuto.
Koja god tema, manje-više znamo gdje pripadamo, pa unutar svog tima brusimo argumente, tražimo alate za napade i tapšamo jedni druge po leđima jer nas ni uopće, ni stvarno, ne zanima što oni drugi misle. A što bi bilo kada bi nas zanimalo? Ili još gore – kad bismo o nekoj temi razmišljali drugačije od našeg “tima”?
Nedavno je i rasprava s prijateljima o kandidatima na američkim predsjedničkim izborima završila ozbiljnom svađom. Niti jedan od nas nije Amerikanac niti ima glasačko pravo na tim izborima, pa bi čovjek rekao da je to neutralna stvar, koja nas se osobno ne tiče, ali usprkos tome sad pričamo samo o djeci, vremenu i kućnim ljubimcima.
Moraš se slagati ili biti kuš
Slična situacija dogodila se i u raspravi o sukobu Izraela i Hamasa. Nakon nje je dugogodišnji prijatelj odbio doći na zajednički ručak jer dio društva ima drugačiji stav od njega. Pa eto, polariziramo se do nivoa osobnih odnosa. Ne čudi me da sve više mojih prijatelja svjesno bira objavljivati na Fejsu samo privatne fotografije i ne upuštati se u debate jer je mišljenje, osobito imalo drugačije mišljenje, postalo opasno.
Društvene mreže prepune su Facebook i Twitter ubojica koji napadaju bez milosti ako se usudiš kritizirati ili ponuditi drugačiji pogled od grupne dogme, nevezano uz informiranost ili znanje o stvari koja je na stolu. Pouka je: ako želiš pripadati, moraš se slagati ili biti kuš.
Pripadnost grupi dio je našeg osobnog identiteta. Otkad je svijeta i vijeka, pruža nam osjećaj sigurnosti i zaštite. Problem je u tome što danas, za razliku od kamenog doba, ne živimo unutar jednog plemena već u okviru globalnog svijeta. Susjedstva, gradovi i države oslikavaju globalne podjele, bilo da je riječ o stavu prema ratu u Gazi, cijepljenju ili političkim preferencijama pred ovogodišnje izbore.
Etikete umjesto razumijevanja
To što živimo s drugima na istom prostoru uzrok je isključivosti i nedostatka makar pokušaja da razumijemo zašto drugi ljudi ili grupe drugačije misle. Prirez u Zagrebu, naprimjer, kojim se plaćaju odgojiteljice u vrtićima na koje imaju pravo sva djeca, uplaćuju i oni koji podržavaju pobačaj i oni koji mu se protive. Na istom prostoru u Slavoniji žive ljudi koji obožavaju svinjokolje i oni koji bi zabranili svako ubijanje životinja.
A zaboravili smo da i oni koji drugačije vjeruju ili razmišljaju od nas ipak mogu biti dobri ljudi koji vole svoju djecu i pomažu staricama preko ulice. I mnogi od tih su ljudi koje bismo – prije društvenih mreža i prije no što su autali svoje stavove oko kontroverznih tema – zvali da pričuvaju našu djecu jer smo se nenadano zadržali na poslu.
Ipak, umjesto pokušaja razumijevanje drugačijih stavova, lijepimo etikete ubojica djece ili fašista onima s kojima se ne slažemo. Postali smo ili-ili društvo u kojem se priklanjamo, podržavamo ili se družimo samo sa istomišljenicima ili onima koji šute kad drugačije misle.
Zastrašivanje židovskih studenata
Sveučilišta su nekad bila mjesta razvoja kritičkog mišljenja i argumentirane rasprave, prostor gdje se svaki izraženi stav ispitivao i izazivao u intelektualnom procesu, poput znanstvenih postavki fizike ili medicine. To nije više slučaj. Istraživanje provedeno u proteklih mjesec dana na Harvardu pokazalo je da se više od 50 posto od dvadesetak tisuća studenata i više od četvrtine profesora boji izraziti vlastito mišljenje o bilo kojoj temi. Na britanskim se sveučilištima fizički izbacuje s debata studente koji zauzimaju nepopularne stavove, bilo da je tema cijepljenje, rodni identitet, ilegalne migracije ili rat u Gazi.
Nedavno su studentske organizacije najboljih američkih sveučilišta izrazile javnu podršku Hamasu u obrani interesa Palestine. Ali verbalni i fizički napadi na studente tih istih sveučilišta – Amerikance židovskog podrijetla – nisu naveli njihove kolege, zagovornike legitimnih ljudskih prava Palestinaca, da zagovaraju pravo na sigurnost svojih sunarodnjaka na kampusu.
Mladi Amerikanci su prihvaćali ili ignorirali situaciju u kojoj se u susjednim sobama ustrašeni skrivaju drugi mladi Amerikanci. Gledali su ili sudjelovali u fizičkim napadima na američke studentske organizacije nekih od najboljih sveučilišta na svijetu bez potrebe da se angažiraju oko uspostave sigurnosti u vlastitoj okolini, uspostave onog istog prava koje zagovaraju na drugom dijelu svijeta.
Nedosljedni principi
Govorimo o elitnim američkim sveučilištima na kojima se školuju primarno demokrati, sveučilištima tisućama kilometara daleko od Palestine i studentima koji s Izraelom i Palestinom nemaju ništa osim pripadnosti istoj vjerskoj skupini ili ideji o globalnoj pravednosti. Ponekad ni to.
Zastrašujuće je kako je danas postalo lako “eliminirati” ljude koji ne misle kao mi, proglašavajući ih beznačajnima ili ekstremnima. Ovdje im se nalijepi etiketa poput jugonostalgičara ili katoličkih talibana, mrzitelja žena ili radikalnih feministica – i time više nisu relevantni, a možda ni humani. I za njih automatski prestaju vrijediti oni isti principi za koje se javno zalažemo, bilo to pravo na život, na slobodu mišljenja ili pravo na seksualno ili vjersko opredjeljenje.
Mi postanemo Mi i Oni
Ne sjedimo više s njima za stolom, ne slavimo zajedno dječje rođendane. Postali su “oni” čije glasove treba ušutkati, čiji stavove ili potrebe više ne treba uzimati u obzir prilikom donošenja javnih politika. Nema više debata kojima stižemo do zajedničkog nazivnika s kojim možemo dalje svi mi, ili barem većina nas, koliko god da smo različiti.
I tako mi, lijevi i desni, visoki i niski, šareni i jednobojni, stižemo do mjesta gdje nastaju monopoli na apsolutnu istinu, postajemo Mi i Oni te ili-ili opcije. Marširamo, klečimo ili ratujemo zahtijevajući ideju svijeta po našoj mjeri. Pitanje je, u tom ”našem” svijetu, što ćemo s onima koji ne misle/ne žele/ne vjeruju poput nas i za koje smo zaključili da nisu više ni bitni ni humani? Evo, gledamo svakodnevno kako izgleda u Gazi, pa se treba pitati jesmo li stvarno spremni prestati biti bitni i humani kada se novčić okrene na drugu stranu?