Za državu u kojoj sudstvo skoro deset godina odlučuje o tome s kim će živjeti dijete rastavljenih roditelja primjereno je samo jedno ime: Zlostavljačka Država. Povodom presude Vrhovnog suda da sin Severine Vučković ide na skrbništvo i odgoj ocu zbog navodne minorne proceduralne greške, ovih dana pročitala sam i pribilježila sve što je objavljivano o toj obiteljskoj drami. Za taj “doktorat”, nakon kojeg vjerujem da znam sve o rečenom sudskom slučaju, pomoglo mi je to što sam, uz nužna upozorenja, dobila i uvid u materijale čiji se sadržaj ne smije objaviti jer su sudski procesi za skrbništvo nad malodobnim djetetom tajni.
Ali glavni zaključak u ovoj mučnoj priči – u kojoj se sustav lopta s dječakom od njegove druge godine, a uskoro će mu biti 12 – ne mijenja se ni kad se taj dio priče zna. Zlostavljačka Država. Država koja ne terorizira deset godina samo to jadno dijete i svu tu sličnu djecu nego, u krajnjoj liniji, i njihove roditelje, jer im ne da da se smire, prihvate što im je propisano i krenu dalje.
Nekidan sam se prepirala s prijateljima koji se bave pravničkom strukom. Oni kažu – ali ovo, ali ono, sud ne može to, mora ovo. Dobro, i mi drugi toliko razumijemo. Ali deset djetetovih godina od ukupno 12, pa jeste li vi normalni?
Odrastao je između dvije države
U tih domalo deset godina, Severinin sin je nosio pelene i pio mlijeko na flašicu. Pa je naučio ići na tutu i slagati utvrde od onih velikih lego kocki koje rade za još nespretne ručice. Počeo je ići u vrtić. Padao s bicikla. Mislio da je njegova mama najljepša, a njegov tata najjači. Pa je završio prvi, drugi, treći, četvrti, peti razred i krenuo u šesti. Vozio se avionom. Potukao se s dječacima oko toga čija je lopta. Kitio bor. Oblačio i skidao zimske jakne. Smijao se i plakao. Slavio rođendane. Ružno sanjao. Čitao knjige o morskim čudovištima i o svojim vršnjacima koji su učinili nešto lijepo i hrabro.
Uskoro će taj dječak početi mutirati, izaći će mu prve dlačice na bradi, moći će razumjeti filmove na engleskom bez titla. I još nije gotovo. Niti se zna kad će biti jer se suđenje mora ponoviti da bi se jednom konačno zatefterilo što će biti s njim.
U međuvremenu je živio u Zagrebu, Beogradu i Splitu, uvijek predaleko ili od mame ili od tate. Odrastao je između dvije države. Spavao u raznim krevetima. Stavljali su mu u tanjur mrkvu i šargarepu. Sto puta su ga vještačili za sud. Vodali na psihološka testiranja i ocjenjivanja. Analizirali ga skenerskim očima i pogledavali jedni druge preko njegove glave s nijemim komentarima kao da on to ne vidi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘On sam sebe vidi kao problem’
Dok mu djeca s kojima se druži djeluju lako i bezbrižno kao ribe u vodi, on sam sebe vidi kao problem. Uvijek problem. Samo problem. Da nije problem, ne bi ga se toliko promatralo. Ne bi nepoznati ljudi tražili da im nacrta nešto o sebi i onda stavljali njegove crtarije u svoje plave fascikle. Ne bi ga stalno ispočetka ispitivali o mami i o tati u svim tim zgradama na kojima stoje crne ploče s debelim važnim nazivima. Ne bi u svim pogledima čitao toliko podozrenja. Ne bi ga sudovi seljakali iz jedne kuće u drugu i ne bi se dodavali s njim kao s poštanskim paketom. Ne bi se uvijek gledalo na sat kad se mora spremiti i pozdraviti jer će roditelj A ili roditelj B sad zatrubiti pred vratima.
To što radi ovo sudstvo ne može se nazvati drugačije nego zločinom. I pritom nikome u tom samodopadnom sustavu nije neugodno papagajski ponavljati da rade u “najboljem interesu djeteta”. Ako djeca koja kroz sve ovo prolaze jednako kao i Severinin sin na kraju izrastu u traumatizirane osobe, to neće biti zato što su se njihovi roditelji razišli, nego zato što ih je izgazio i uništio ovaj sustav koji deset godina nije u stanju reći gdje će živjeti i ići u školu.
Ne zovite medije kada tražite povišice
I onda se još predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, iz fotelje glavnog autoriteta sudbene vlasti, usudi drobiti prvo o tome kako je Severina moćna i bogata majka pa joj on svaku ne bi uzimao zdravo za gotovo, a onda još tražiti od medija da o “ovakvim slučajevima” ne pišu. Pa možeš si misliti kako prolaze nevidljive matere koje se u teškim i nasiljem obilježenim rastavama bore za djecu, s plaćama od 800 eura, od kojih nemaju ni za put do suda, a kamoli za advokata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čitajte, Dobroniću, stranicu grupe za podršku ženama #spasime pa će vam možda bljesnuti pred očima kako i kojom brzinom rade vaši sudovi u navodno hitnim predmetima i čemu se od ovog sustava mogu nadati izmučene žene, čiji glas se nigdje ne čuje, i njihova djeca. Pa kad ne može Severina, koju vi etiketirate kao sumnjivu samo zato što je poznata i situirana, što li će tek one koje nemaju ni podršku slave, ni zaleđe dobre zarade?
A da novinari ne bi pisali o “ovakvim slučajevima”, to zataknite sebi za šešir. Bilo bi bolje da vi ne zovete medije kad tražite povišice jer, ako je suditi po tome kako je s vama prošlo Severinino dijete, niste zaslužili ni pišljivog centa. Deset godina života uzelo je tom dječaku slavno hrvatsko pravosuđe, momentalno na čelu s vama, a nije rečeno da neće postati punoljetan prije nego što kažete da ste gotovi. Pa trebali biste se svi pokriti ušima jer toliku djecu i žene nosite direktno na svojoj savjesti. Sad još pošaljite policiju da silom oduzme maloga majci jer samo još to fali kao konačni pečat vaše borbe za “najbolji interes djeteta”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gdje to sudstvo može skoro 10 godina odlučivati s kim će dijete živjeti? Samo u zlostavljačkoj državi
Uskoro će taj dječak početi mutirati, izaći će mu prve dlačice na bradi. I još nije gotovo
Bilo bi bolje da vi ne zovete medije kad tražite povišice jer, ako je suditi po tome kako je s vama prošlo Severinino dijete, niste zaslužili ni pišljivog centa. Deset godina života uzelo je tom dječaku slavno hrvatsko pravosuđe, a nije rečeno da neće postati punoljetan prije nego što kažete da ste gotovi
Za državu u kojoj sudstvo skoro deset godina odlučuje o tome s kim će živjeti dijete rastavljenih roditelja primjereno je samo jedno ime: Zlostavljačka Država. Povodom presude Vrhovnog suda da sin Severine Vučković ide na skrbništvo i odgoj ocu zbog navodne minorne proceduralne greške, ovih dana pročitala sam i pribilježila sve što je objavljivano o toj obiteljskoj drami. Za taj “doktorat”, nakon kojeg vjerujem da znam sve o rečenom sudskom slučaju, pomoglo mi je to što sam, uz nužna upozorenja, dobila i uvid u materijale čiji se sadržaj ne smije objaviti jer su sudski procesi za skrbništvo nad malodobnim djetetom tajni.
Ali glavni zaključak u ovoj mučnoj priči – u kojoj se sustav lopta s dječakom od njegove druge godine, a uskoro će mu biti 12 – ne mijenja se ni kad se taj dio priče zna. Zlostavljačka Država. Država koja ne terorizira deset godina samo to jadno dijete i svu tu sličnu djecu nego, u krajnjoj liniji, i njihove roditelje, jer im ne da da se smire, prihvate što im je propisano i krenu dalje.
Nekidan sam se prepirala s prijateljima koji se bave pravničkom strukom. Oni kažu – ali ovo, ali ono, sud ne može to, mora ovo. Dobro, i mi drugi toliko razumijemo. Ali deset djetetovih godina od ukupno 12, pa jeste li vi normalni?
Odrastao je između dvije države
U tih domalo deset godina, Severinin sin je nosio pelene i pio mlijeko na flašicu. Pa je naučio ići na tutu i slagati utvrde od onih velikih lego kocki koje rade za još nespretne ručice. Počeo je ići u vrtić. Padao s bicikla. Mislio da je njegova mama najljepša, a njegov tata najjači. Pa je završio prvi, drugi, treći, četvrti, peti razred i krenuo u šesti. Vozio se avionom. Potukao se s dječacima oko toga čija je lopta. Kitio bor. Oblačio i skidao zimske jakne. Smijao se i plakao. Slavio rođendane. Ružno sanjao. Čitao knjige o morskim čudovištima i o svojim vršnjacima koji su učinili nešto lijepo i hrabro.
Uskoro će taj dječak početi mutirati, izaći će mu prve dlačice na bradi, moći će razumjeti filmove na engleskom bez titla. I još nije gotovo. Niti se zna kad će biti jer se suđenje mora ponoviti da bi se jednom konačno zatefterilo što će biti s njim.
U međuvremenu je živio u Zagrebu, Beogradu i Splitu, uvijek predaleko ili od mame ili od tate. Odrastao je između dvije države. Spavao u raznim krevetima. Stavljali su mu u tanjur mrkvu i šargarepu. Sto puta su ga vještačili za sud. Vodali na psihološka testiranja i ocjenjivanja. Analizirali ga skenerskim očima i pogledavali jedni druge preko njegove glave s nijemim komentarima kao da on to ne vidi.
‘On sam sebe vidi kao problem’
Dok mu djeca s kojima se druži djeluju lako i bezbrižno kao ribe u vodi, on sam sebe vidi kao problem. Uvijek problem. Samo problem. Da nije problem, ne bi ga se toliko promatralo. Ne bi nepoznati ljudi tražili da im nacrta nešto o sebi i onda stavljali njegove crtarije u svoje plave fascikle. Ne bi ga stalno ispočetka ispitivali o mami i o tati u svim tim zgradama na kojima stoje crne ploče s debelim važnim nazivima. Ne bi u svim pogledima čitao toliko podozrenja. Ne bi ga sudovi seljakali iz jedne kuće u drugu i ne bi se dodavali s njim kao s poštanskim paketom. Ne bi se uvijek gledalo na sat kad se mora spremiti i pozdraviti jer će roditelj A ili roditelj B sad zatrubiti pred vratima.
To što radi ovo sudstvo ne može se nazvati drugačije nego zločinom. I pritom nikome u tom samodopadnom sustavu nije neugodno papagajski ponavljati da rade u “najboljem interesu djeteta”. Ako djeca koja kroz sve ovo prolaze jednako kao i Severinin sin na kraju izrastu u traumatizirane osobe, to neće biti zato što su se njihovi roditelji razišli, nego zato što ih je izgazio i uništio ovaj sustav koji deset godina nije u stanju reći gdje će živjeti i ići u školu.
Ne zovite medije kada tražite povišice
I onda se još predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, iz fotelje glavnog autoriteta sudbene vlasti, usudi drobiti prvo o tome kako je Severina moćna i bogata majka pa joj on svaku ne bi uzimao zdravo za gotovo, a onda još tražiti od medija da o “ovakvim slučajevima” ne pišu. Pa možeš si misliti kako prolaze nevidljive matere koje se u teškim i nasiljem obilježenim rastavama bore za djecu, s plaćama od 800 eura, od kojih nemaju ni za put do suda, a kamoli za advokata.
Čitajte, Dobroniću, stranicu grupe za podršku ženama #spasime pa će vam možda bljesnuti pred očima kako i kojom brzinom rade vaši sudovi u navodno hitnim predmetima i čemu se od ovog sustava mogu nadati izmučene žene, čiji glas se nigdje ne čuje, i njihova djeca. Pa kad ne može Severina, koju vi etiketirate kao sumnjivu samo zato što je poznata i situirana, što li će tek one koje nemaju ni podršku slave, ni zaleđe dobre zarade?
A da novinari ne bi pisali o “ovakvim slučajevima”, to zataknite sebi za šešir. Bilo bi bolje da vi ne zovete medije kad tražite povišice jer, ako je suditi po tome kako je s vama prošlo Severinino dijete, niste zaslužili ni pišljivog centa. Deset godina života uzelo je tom dječaku slavno hrvatsko pravosuđe, momentalno na čelu s vama, a nije rečeno da neće postati punoljetan prije nego što kažete da ste gotovi. Pa trebali biste se svi pokriti ušima jer toliku djecu i žene nosite direktno na svojoj savjesti. Sad još pošaljite policiju da silom oduzme maloga majci jer samo još to fali kao konačni pečat vaše borbe za “najbolji interes djeteta”.