Odlučujući o izborima za Hrvatski sabor, Ustavni sud nije dao pravno obvezujuću zabranu nego pravno mišljenje – ali ne o tim izborima, nego o izboru mandatara i predsjednika Vlade, aktom pogrešnog oblika i pogrešnom adresatu, tj. općoj javnosti, a ne Hrvatskom saboru.
“U postupku nadzora nad ustavnošću i zakonitošću izbora”, Ustavni sud (USUD) je, “polazeći od svojih općih nadzornih ovlasti” svojim priopćenjem i upozorenjem od 19. travnja među ostalim utvrdio “da se svojim izjavama i ponašanjem Predsjednik Republike, a da prethodno, u skladu s Upozorenjem od 18. ožujka 2024., nije podnio ostavku na dužnost Predsjednika Republike, doveo u poziciju da ne može biti ni mandatar za sastav buduće Vlade ni predsjednik Vlade.”
Nema pravnog temelja zabrane
Tri suca Ustavnog suda, Abramović, Kušan i Selanec, u svojemu su izdvojenom mišljenju naveli, kao najvažnije, sljedeće: “Većina u svojem Priopćenju ne navodi iz čega bi ta zabrana proizlazila, jer to i ne može navesti. Takvog propisa nema. Većina ne navodi niti koliko bi takva zabrana trajala: doživotno, nekoliko godina ili jednostavno dok se Ustavni sud ne prestane ljutiti na Zorana Milanovića? Ne možemo se složiti s takvom samovoljom. Nema sankcije bez da je zakonom prethodno propisana.”
Branko Smerdel, zaslužni profesor ustavnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedan od autora ustavne promjene 2000., na Facebooku je 20. travnja, citirano u Večernjem listu, pozitivno ocijenio i citirani dio akta od 19. travnja, ne upuštajući se u ocjenu njegove utemeljenosti u Ustavu ili zakonu. Sanja Barić, profesorica ustavnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, u razgovoru za TV VL također je pozitivno ocijenila taj akt, a na pitanje novinarke koji je pravni temelj zabrane Milanoviću da bude makar mandatar, nije odgovorila.
Đorđe Gardašević, također profesor ustavnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u razgovoru s N1 izložio je stajališta jednaka onima iz ovdje citiranog dijela Izdvojenog mišljenja, no spomenuvši usputno (iako prevažno) da je Ustavni sud mogao djelovati na temelju čl. 104. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prinudno pravno mišljenje
Zanimljivo je da su autori Izdvojenog mišljenja (a možda i poneki od profesora) previdjeli troje. Prvo, Ustavni sud Priopćenjem i upozorenjem od 19. travnja, kako to i naziv akta kaže, nije izrekao zabranu Zoranu Milanoviću da bude mandatar za sastav Vlade ili njen predsjednik. Ustavni sud je izrekao mišljenje da se Milanović svojim sudjelovanjem u izborima za Hrvatski sabor dovoljno ogriješio o Ustav, i nakon upozorenja od 18. ožujka, da ne smije biti niti mandatar niti predsjednik Vlade.
To je pravno mišljenje, koje nije pravno obvezatno pa niti ne sadrži kaznenu ili sličnu sankciju. No budući da ga je obrazložio i donio Ustavni sud, samim svojim postojanjem, tj. objavom, ono djeluje prinudno. Samo se po sebi razumije da Ustavni sud svoja pravna mišljenja nije dužan utemeljivati na podrobno određenim odredbama Ustava – pogotovo kad se zalaže za nešto tako novo kao što je to zabrana Predsjedniku Republike koji se ogriješio o Ustav da obnaša druge ustavne funkcije.
Drugo, Ustavni sud u proslovu akta od 19. travnja piše da ga je donio u postupku nadzora izbora zastupnika Hrvatskog sabora (čl. 87.-96. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu), a akt sadrži mišljenje ne o tom izboru, koji završava proglašenjem rezultata izbora od Državnoga izbornog povjerenstva ili, najkasnije, konstituiranjem novoizabranog sastava Hrvatskog sabora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ustavni sud umanjio svoj autoritet
Dakle, akt Ustavnog suda od 19. travnja, pozivajući se pogrešno na svoju vlast nadzora izbora za Hrvatski sabor, uređuje izbor mandatara za sastav Vlade i predsjednika Vlade od strane novih saborskih zastupnika. Teško je zamisliti koja bi odredba postojećeg ustava dala Ustavnom sudu vlast da zabrani tko može biti mandatar ili predsjednik Vlade.
Treće, kao što je to Gardašević ispravno (ali za N1 nedostatno) napomenuo, Ustavni sud ima vlast, tj. ne samo pravo nego i dužnost, da pravno ocijeni protuustavno djelovanje Milanovića za izbora za Sabor, na temelju čl. 104. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. “Ustavni sud prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor”.
“Opće nadzorne ovlasti” na koje se poziva Ustavni sud u proslovu svog akta od 19. travnja uključuju djelovanje po čl. 104. Djelujući ne po čl. 104., nego po čl. 87.-96. Ustava, Ustavni sud je svoj akt od 19. travnja donio u pogrešnome pravnom obliku (“pakovanju”) i uputio ga pogrešnom adresatu, tj. općoj javnosti, a ne Hrvatskom saboru (i, uz to, općoj javnosti).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pogrešnim oblikom svog Priopćenja i upozorenja Ustavni sud je umanjio svoj autoritet. To nije mali propust, uzme li se u obzir da se odluke Ustavnog suda, kao i njegovoga njemačkog uzora, provode prvenstveno autoritetom samog Ustavnog suda. Dakle, moći, tj. sposobnošću Ustavnog suda da utječe na druge da dobrovoljno provode njegove odluke. Jer odluke Ustavnog suda, ne provode se organiziranom državnom prisilom (zatvorom, ovrhom), kojom se provode odluke kaznenih i građanskih sudova.
Milanovića prijaviti Saboru
Upravo zbog toga je Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda 2013., reagirala uzvikom Dosta!, otisnutim velikim slovima na naslovnici Globusa na puko komentiranje odluka Ustavnog suda od strane tadašnjeg predsjednika Vlade Zorana Milanovića, njegovog predsjednika Odbora za Ustav, poslovnik i politički sistem Peđe Grbina, i njihovoga ministra obrazovanja Željka Jovanovića koji je u javne škole uvodio “zdravstveni vjeronauk” (izraz Žarka Puhovskog).
Jer provedba odluka Ustavnog suda ovisi prvenstveno o dobroj volji državnih dužnosnika koji odluke trebaju provesti, kakvi su (bili) navedeni. Ako oni javno niječu valjanost odluka Ustavnog suda, neće je niti drugi poštovati, a onda niti provoditi. No propust nije slučajan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ustavni sud je svojim Upozorenjem od 18. ožujka ocijenio sudjelovanje Predsjednika Republike u izborima za Hrvatski sabor kao protuustavno u skladu s neodređenim odredbama Ustava po tom što narušava izbore (podjednako tako i profesori ustavnog prava). A trebalo ga je ocijeniti na temelju čl. 93. st. 2. i čl. 95. da smanjuje vlastiti autoritet da se kao stranački nepristran “brine za redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti”. Još nije kasno da Ustavni sud povuče sporni dio svog akta od 19. travnja i njegov sadržaj dostavi izvješćem novom sastavu Hrvatskog sabora.
USUD u krivom pakovanju. Cijenjeni profesor prava ima tri ozbiljne zamjerke na akt Ustavnog suda o Milanoviću koje su gotovo svi previdjeli
Ustavni sud je umanjio svoj autoritet. To nije mali propust jer se njegove odluke provode autoritetom samog suda
Ustavni sud je Milanovića zbog protuustavnog djelovanja trebao prijaviti Saboru. Ovako je samo izrekao svoje pravno mišljenje, a ne i zabranu. Teško je zamisliti koja bi mu odredba Ustava dala vlast da zabrani tko može biti mandatar ili predsjednik Vlade. Ovime je Ustavni sud samo umanjio svoj autoritet
Ivan Padjen, redoviti profesor prava u trajnom zvanju, znanstveni savjetnik u polju politologije, vanjski suradnik Sveučilišta u Rijeci i Sveučilišta u Zagrebu, za Telegram komentira potez Ustavnog suda koji je proteklog tjedna odlučio da se predsjednik Zoran Milanović svojim izjavama i ponašanjem, odnosno sudjelovanjem u kampanji bez podnošenja ostavke na predsjedničku dužnost, doveo u poziciju da ne može biti mandatar za sastav buduće vlade ni premijer.
Odlučujući o izborima za Hrvatski sabor, Ustavni sud nije dao pravno obvezujuću zabranu nego pravno mišljenje – ali ne o tim izborima, nego o izboru mandatara i predsjednika Vlade, aktom pogrešnog oblika i pogrešnom adresatu, tj. općoj javnosti, a ne Hrvatskom saboru.
“U postupku nadzora nad ustavnošću i zakonitošću izbora”, Ustavni sud (USUD) je, “polazeći od svojih općih nadzornih ovlasti” svojim priopćenjem i upozorenjem od 19. travnja među ostalim utvrdio “da se svojim izjavama i ponašanjem Predsjednik Republike, a da prethodno, u skladu s Upozorenjem od 18. ožujka 2024., nije podnio ostavku na dužnost Predsjednika Republike, doveo u poziciju da ne može biti ni mandatar za sastav buduće Vlade ni predsjednik Vlade.”
Nema pravnog temelja zabrane
Tri suca Ustavnog suda, Abramović, Kušan i Selanec, u svojemu su izdvojenom mišljenju naveli, kao najvažnije, sljedeće: “Većina u svojem Priopćenju ne navodi iz čega bi ta zabrana proizlazila, jer to i ne može navesti. Takvog propisa nema. Većina ne navodi niti koliko bi takva zabrana trajala: doživotno, nekoliko godina ili jednostavno dok se Ustavni sud ne prestane ljutiti na Zorana Milanovića? Ne možemo se složiti s takvom samovoljom. Nema sankcije bez da je zakonom prethodno propisana.”
Branko Smerdel, zaslužni profesor ustavnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedan od autora ustavne promjene 2000., na Facebooku je 20. travnja, citirano u Večernjem listu, pozitivno ocijenio i citirani dio akta od 19. travnja, ne upuštajući se u ocjenu njegove utemeljenosti u Ustavu ili zakonu. Sanja Barić, profesorica ustavnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, u razgovoru za TV VL također je pozitivno ocijenila taj akt, a na pitanje novinarke koji je pravni temelj zabrane Milanoviću da bude makar mandatar, nije odgovorila.
Đorđe Gardašević, također profesor ustavnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u razgovoru s N1 izložio je stajališta jednaka onima iz ovdje citiranog dijela Izdvojenog mišljenja, no spomenuvši usputno (iako prevažno) da je Ustavni sud mogao djelovati na temelju čl. 104. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.
Prinudno pravno mišljenje
Zanimljivo je da su autori Izdvojenog mišljenja (a možda i poneki od profesora) previdjeli troje. Prvo, Ustavni sud Priopćenjem i upozorenjem od 19. travnja, kako to i naziv akta kaže, nije izrekao zabranu Zoranu Milanoviću da bude mandatar za sastav Vlade ili njen predsjednik. Ustavni sud je izrekao mišljenje da se Milanović svojim sudjelovanjem u izborima za Hrvatski sabor dovoljno ogriješio o Ustav, i nakon upozorenja od 18. ožujka, da ne smije biti niti mandatar niti predsjednik Vlade.
To je pravno mišljenje, koje nije pravno obvezatno pa niti ne sadrži kaznenu ili sličnu sankciju. No budući da ga je obrazložio i donio Ustavni sud, samim svojim postojanjem, tj. objavom, ono djeluje prinudno. Samo se po sebi razumije da Ustavni sud svoja pravna mišljenja nije dužan utemeljivati na podrobno određenim odredbama Ustava – pogotovo kad se zalaže za nešto tako novo kao što je to zabrana Predsjedniku Republike koji se ogriješio o Ustav da obnaša druge ustavne funkcije.
Drugo, Ustavni sud u proslovu akta od 19. travnja piše da ga je donio u postupku nadzora izbora zastupnika Hrvatskog sabora (čl. 87.-96. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu), a akt sadrži mišljenje ne o tom izboru, koji završava proglašenjem rezultata izbora od Državnoga izbornog povjerenstva ili, najkasnije, konstituiranjem novoizabranog sastava Hrvatskog sabora.
Ustavni sud umanjio svoj autoritet
Dakle, akt Ustavnog suda od 19. travnja, pozivajući se pogrešno na svoju vlast nadzora izbora za Hrvatski sabor, uređuje izbor mandatara za sastav Vlade i predsjednika Vlade od strane novih saborskih zastupnika. Teško je zamisliti koja bi odredba postojećeg ustava dala Ustavnom sudu vlast da zabrani tko može biti mandatar ili predsjednik Vlade.
Treće, kao što je to Gardašević ispravno (ali za N1 nedostatno) napomenuo, Ustavni sud ima vlast, tj. ne samo pravo nego i dužnost, da pravno ocijeni protuustavno djelovanje Milanovića za izbora za Sabor, na temelju čl. 104. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. “Ustavni sud prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor”.
“Opće nadzorne ovlasti” na koje se poziva Ustavni sud u proslovu svog akta od 19. travnja uključuju djelovanje po čl. 104. Djelujući ne po čl. 104., nego po čl. 87.-96. Ustava, Ustavni sud je svoj akt od 19. travnja donio u pogrešnome pravnom obliku (“pakovanju”) i uputio ga pogrešnom adresatu, tj. općoj javnosti, a ne Hrvatskom saboru (i, uz to, općoj javnosti).
Pogrešnim oblikom svog Priopćenja i upozorenja Ustavni sud je umanjio svoj autoritet. To nije mali propust, uzme li se u obzir da se odluke Ustavnog suda, kao i njegovoga njemačkog uzora, provode prvenstveno autoritetom samog Ustavnog suda. Dakle, moći, tj. sposobnošću Ustavnog suda da utječe na druge da dobrovoljno provode njegove odluke. Jer odluke Ustavnog suda, ne provode se organiziranom državnom prisilom (zatvorom, ovrhom), kojom se provode odluke kaznenih i građanskih sudova.
Milanovića prijaviti Saboru
Upravo zbog toga je Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda 2013., reagirala uzvikom Dosta!, otisnutim velikim slovima na naslovnici Globusa na puko komentiranje odluka Ustavnog suda od strane tadašnjeg predsjednika Vlade Zorana Milanovića, njegovog predsjednika Odbora za Ustav, poslovnik i politički sistem Peđe Grbina, i njihovoga ministra obrazovanja Željka Jovanovića koji je u javne škole uvodio “zdravstveni vjeronauk” (izraz Žarka Puhovskog).
Jer provedba odluka Ustavnog suda ovisi prvenstveno o dobroj volji državnih dužnosnika koji odluke trebaju provesti, kakvi su (bili) navedeni. Ako oni javno niječu valjanost odluka Ustavnog suda, neće je niti drugi poštovati, a onda niti provoditi. No propust nije slučajan.
Ustavni sud je svojim Upozorenjem od 18. ožujka ocijenio sudjelovanje Predsjednika Republike u izborima za Hrvatski sabor kao protuustavno u skladu s neodređenim odredbama Ustava po tom što narušava izbore (podjednako tako i profesori ustavnog prava). A trebalo ga je ocijeniti na temelju čl. 93. st. 2. i čl. 95. da smanjuje vlastiti autoritet da se kao stranački nepristran “brine za redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti”. Još nije kasno da Ustavni sud povuče sporni dio svog akta od 19. travnja i njegov sadržaj dostavi izvješćem novom sastavu Hrvatskog sabora.