Demontaža Agrokora i prodaja pojedinih tvrtki u njegovom sastavu trebala je, prema Ramljaku, barem djelomično namiriti vjerovnike, ali ukloniti i “sistemski rizik” koji je Agrokor kao cjelina, ponajviše zbog svoje veličine, predstavljao za Hrvatsku. Ramljak je tada iznio podatak da je ukupan dug Agrokor Grupe bez Mercatora cca 40 milijardi kuna, ali je revizorsko izvješće kasnije pokazalo da su ukupne konsolidirane obaveze na 31. 12. 2026. iznosile 56,28 milijardi, a gubitak iznad vrijednosti kapitala 14,5 milijardi kuna.
Smanjivanje sistemskog rizika
Polovinom lipnja Ante Ramljak dao je intervju za Jutarnji list u kojem je detaljno obrazložio svoje planove za razgradnju Agrokor grupe na njene sastavne dijelove. “Naš je zadatak smanjiti sistemski rizik, a za to je nužno rasformirati Agrokor Grupu jer se više ne smije dozvoliti da jedna kompanija naraste do veličine koja može ugroziti ekonomiju cijele države.”
Izvanredni povjerenik Vlade Ante Ramljak nije se mogao zalagati za razgradnju Agrokora bez pune podrške premijera Andreja Plenkovića i ondašnje potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić. Zašto i kako je u sljedećim tjednima i mjesecima došlo do radikalne promjene stava javnost nikada nije saznala. Premijer Plenković u listopadu je izjavio da “ne treba prejudicirati stav” te da “treba još vidjeti hoće li buduće funkcioniranje kompanije biti cjelovito ili parcijalno”.
Pretvaranje tražbina u novac
Jedina osoba koja se u tih nekoliko mjeseci javno založila za očuvanje Agrokor Grupe bio je Thomas A. Wagner, suosnivač američkoga visokorizičnoga fonda Knighthead Capital Management. Gospodin Wagner dao je u lipnju 2017. godine intervju za Večernji list u kojem je izrazio svoje oduševljenje Agrokorom te kazao da je to “fantastična kompanija koja će zadržati svoju najveću vrijednost ako se na okupu održe njezine ključne sastavnice”.
Fond gospodina Wagnera bio je najveći pojedinačni kupac obveznica Agrokora nakon rušenja njihova rejtinga i kolapsa tržišne cijene. Razgradnja Agrokora dovela bi u pitanje izlaznu strategiju njegova fonda koja se temeljila na novome preskupom kreditnom zaduženju krovnoga Agrokora uz jamstva svih ključnih sastavnica Grupe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog čega je premijer Plenković zaključio da je tadašnji parcijalni interes nekoliko visokorizičnih američkih fondova važniji od uklanjanja “sistemskoga rizika” za Republiku Hrvatsku, nije mi poznato. U travnju 2018. godine napisao sam za Telegram.hr da je “novi Agrokor kao cjelina potreban onima koji mogu sami, daleko od očiju ljubopitljive i znatiželjne javnosti, kontrolirati sljedeća dva koraka pretvaranja tražbina u novac”.
Nasukavanje na sankcijama
Tada sam očekivao da će Knighthead Capital Management i društvo vrlo brzo naplatiti svoje otvorene pozicije i prepustiti upravljanje Agrokorom ruskim bankama. To se na kraju i dogodilo, ali nisam mogao predvidjeti da će se ruska vlasnička kontrola novoga Agrokora, Fortenova Grupe, nakon četiri godine nasukati na sankcijama.
Tako je na kraju i zbog ruske invazije na Ukrajinu opisan puni krug, od Ivice Todorića kao najmoćnijega i najutjecajnijega hrvatskog poduzetnika od polovine devedesetih godina prošloga stoljeća do 2016. godine, preko Martine Dalić, Ante Ramljaka, Thomasa A. Wagnera, Fabrisa Peruška, Saifa Alketbija sve do novoga hrvatskog “gazde”, Pavla Vujnovca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Derivati pogrešne procjene
Kamen temeljac za put od Todorića do Vujnovca postavio je osobno Andrej Plenković još u ranu jesen 2017. godine kada je prelomio i odlučio da Agrokor Grupa ostane cjelina. Sve njegove kasnije odluke vezane uz raspetljavanje posljedica sloma Agrokora bile su samo derivati te pogrešne procjene. Valjda je i njemu kasnije postalo jasno da je zadržavanje Agrokor Grupe kao cjeline dovelo do pravno dvojbenih rješenja i da je financijski rizik za državu potpuno nepotrebno povećan.
Ako je Agrokor Grupa zbog svoje veličine i vlasničke kontrole bila „sistemski rizik“ za Republiku Hrvatsku, što je tek onda Fortenova Grupa kao nasljednica uvećana vlasničkom povezanošću za puno lukrativniji i volumenom obuhvatniji plinski, trgovački, transportni, lučki, turistički i nekretninski biznis u rukama jednoga ili dvojice poduzetnika?
Dovođenje u lošiju poziciju
Pavao Vujnovac čak u toj cijeloj priči nije ni bitan, umjesto njega Fortenova Grupa mogla je završiti i u vlasništvu nekoga drugoga, važan je samo Andrej Plenković. Imao je jedinstvenu priliku okončati razdoblje hrvatske varijante crony kapitalizma, njegova tadašnja potpredsjednica Vlade Martina Dalić čak je i objavila knjigu pod nazivom “Agrokor – slom ortačkoga kapitalizma”, ali ne samo da je to propustio učiniti nego je vlastitim pogrešnim odlukama i stjecajem okolnosti na koje nije mogao utjecati, ali ih je trebao valorizirati, doveo Hrvatsku u objektivno lošiju poziciju od one na početku svoga mandata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska i dalje ima zapuštene i uglavnom impotentne regulatorne mehanizme zaštite tržišnoga natjecanja i zaštite potrošača, kapilarna korupcija razara gotovo sve dijelove društva, sveobuhvatna višedesetljetna vladavina jedne partije već sama po sebi dovodi u pitanje temeljna načela liberalne demokracije i u takvim okolnostima imati istoga dominantnoga poduzetnika u različitim segmentima gospodarstva sigurno je poveliki skok unatrag.
Veličina na tržištu roba
Ivica Todorić i Pavao Vujnovac stasali su u različitim vremenima i okolnostima, ali njihova interakcija s “ostatkom” Hrvatske ne može biti previše različita jer je bila ili još uvijek jest determinirana njihovom veličinom na malom tržištu roba, usluga, kapitala i politike, ne baš uvijek tim redom.
Pri tome posvema je nevažna moguća genijalnost ili nesvakidašnja sposobnost, obrazovanost i dobronamjernost staroga ili novoga “gazde” Hrvatske. Obično su najsretniji građani onih zemalja u kojima su regulatorni filteri i politike vlada nepropusne zapreke za sve predatore s vrha hranidbenoga lanca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vujnovac u priči o Fortenovi i nije toliko važan, mogao je to biti i netko drugi. Ključ je Plenković i njegova neobjašnjiva odluka iz jeseni 2017.
Ako je Agrokor zbog svoje veličine i vlasničke kontrole bio 'sistemski rizik' za RH, što je tek onda Fortenova?
Plenković je imao jedinstvenu priliku okončati razdoblje hrvatske varijante crony kapitalizma, njegova tadašnja potpredsjednica Vlade Martina Dalić čak je i objavila knjigu pod nazivom "Agrokor - slom ortačkoga kapitalizma", ali ne samo da je to propustio učiniti, nego je vlastitim pogrešnim odlukama i stjecajem okolnosti doveo Hrvatsku u objektivno lošiju poziciju od one na početku svoga mandata
Ante Ramljak, prvi izvanredni povjerenik Vlade za Agrokor, dao je početkom svibnja 2017. godine, mjesec dana nakon što je imenovan na tu dužnost, tri vrlo zanimljiva intervjua za nacionalne televizijske kuće, HRT, RTL i Novu TV. Ključna poruka bila je: “Za godinu dana Agrokor kakav poznajemo više neće postojati, neće biti Agrokor Grupe ni Agrokor holdinga, postojat će Konzum, Mercator; Jamnica; Ledo i ostale tvrtke koje stvaraju dobit u vlasništvu nekoga drugoga”.
Demontaža Agrokora i prodaja pojedinih tvrtki u njegovom sastavu trebala je, prema Ramljaku, barem djelomično namiriti vjerovnike, ali ukloniti i “sistemski rizik” koji je Agrokor kao cjelina, ponajviše zbog svoje veličine, predstavljao za Hrvatsku. Ramljak je tada iznio podatak da je ukupan dug Agrokor Grupe bez Mercatora cca 40 milijardi kuna, ali je revizorsko izvješće kasnije pokazalo da su ukupne konsolidirane obaveze na 31. 12. 2026. iznosile 56,28 milijardi, a gubitak iznad vrijednosti kapitala 14,5 milijardi kuna.
Smanjivanje sistemskog rizika
Polovinom lipnja Ante Ramljak dao je intervju za Jutarnji list u kojem je detaljno obrazložio svoje planove za razgradnju Agrokor grupe na njene sastavne dijelove. “Naš je zadatak smanjiti sistemski rizik, a za to je nužno rasformirati Agrokor Grupu jer se više ne smije dozvoliti da jedna kompanija naraste do veličine koja može ugroziti ekonomiju cijele države.”
Izvanredni povjerenik Vlade Ante Ramljak nije se mogao zalagati za razgradnju Agrokora bez pune podrške premijera Andreja Plenkovića i ondašnje potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić. Zašto i kako je u sljedećim tjednima i mjesecima došlo do radikalne promjene stava javnost nikada nije saznala. Premijer Plenković u listopadu je izjavio da “ne treba prejudicirati stav” te da “treba još vidjeti hoće li buduće funkcioniranje kompanije biti cjelovito ili parcijalno”.
Pretvaranje tražbina u novac
Jedina osoba koja se u tih nekoliko mjeseci javno založila za očuvanje Agrokor Grupe bio je Thomas A. Wagner, suosnivač američkoga visokorizičnoga fonda Knighthead Capital Management. Gospodin Wagner dao je u lipnju 2017. godine intervju za Večernji list u kojem je izrazio svoje oduševljenje Agrokorom te kazao da je to “fantastična kompanija koja će zadržati svoju najveću vrijednost ako se na okupu održe njezine ključne sastavnice”.
Fond gospodina Wagnera bio je najveći pojedinačni kupac obveznica Agrokora nakon rušenja njihova rejtinga i kolapsa tržišne cijene. Razgradnja Agrokora dovela bi u pitanje izlaznu strategiju njegova fonda koja se temeljila na novome preskupom kreditnom zaduženju krovnoga Agrokora uz jamstva svih ključnih sastavnica Grupe.
Zbog čega je premijer Plenković zaključio da je tadašnji parcijalni interes nekoliko visokorizičnih američkih fondova važniji od uklanjanja “sistemskoga rizika” za Republiku Hrvatsku, nije mi poznato. U travnju 2018. godine napisao sam za Telegram.hr da je “novi Agrokor kao cjelina potreban onima koji mogu sami, daleko od očiju ljubopitljive i znatiželjne javnosti, kontrolirati sljedeća dva koraka pretvaranja tražbina u novac”.
Nasukavanje na sankcijama
Tada sam očekivao da će Knighthead Capital Management i društvo vrlo brzo naplatiti svoje otvorene pozicije i prepustiti upravljanje Agrokorom ruskim bankama. To se na kraju i dogodilo, ali nisam mogao predvidjeti da će se ruska vlasnička kontrola novoga Agrokora, Fortenova Grupe, nakon četiri godine nasukati na sankcijama.
Tako je na kraju i zbog ruske invazije na Ukrajinu opisan puni krug, od Ivice Todorića kao najmoćnijega i najutjecajnijega hrvatskog poduzetnika od polovine devedesetih godina prošloga stoljeća do 2016. godine, preko Martine Dalić, Ante Ramljaka, Thomasa A. Wagnera, Fabrisa Peruška, Saifa Alketbija sve do novoga hrvatskog “gazde”, Pavla Vujnovca.
Derivati pogrešne procjene
Kamen temeljac za put od Todorića do Vujnovca postavio je osobno Andrej Plenković još u ranu jesen 2017. godine kada je prelomio i odlučio da Agrokor Grupa ostane cjelina. Sve njegove kasnije odluke vezane uz raspetljavanje posljedica sloma Agrokora bile su samo derivati te pogrešne procjene. Valjda je i njemu kasnije postalo jasno da je zadržavanje Agrokor Grupe kao cjeline dovelo do pravno dvojbenih rješenja i da je financijski rizik za državu potpuno nepotrebno povećan.
Ako je Agrokor Grupa zbog svoje veličine i vlasničke kontrole bila „sistemski rizik“ za Republiku Hrvatsku, što je tek onda Fortenova Grupa kao nasljednica uvećana vlasničkom povezanošću za puno lukrativniji i volumenom obuhvatniji plinski, trgovački, transportni, lučki, turistički i nekretninski biznis u rukama jednoga ili dvojice poduzetnika?
Dovođenje u lošiju poziciju
Pavao Vujnovac čak u toj cijeloj priči nije ni bitan, umjesto njega Fortenova Grupa mogla je završiti i u vlasništvu nekoga drugoga, važan je samo Andrej Plenković. Imao je jedinstvenu priliku okončati razdoblje hrvatske varijante crony kapitalizma, njegova tadašnja potpredsjednica Vlade Martina Dalić čak je i objavila knjigu pod nazivom “Agrokor – slom ortačkoga kapitalizma”, ali ne samo da je to propustio učiniti nego je vlastitim pogrešnim odlukama i stjecajem okolnosti na koje nije mogao utjecati, ali ih je trebao valorizirati, doveo Hrvatsku u objektivno lošiju poziciju od one na početku svoga mandata.
Hrvatska i dalje ima zapuštene i uglavnom impotentne regulatorne mehanizme zaštite tržišnoga natjecanja i zaštite potrošača, kapilarna korupcija razara gotovo sve dijelove društva, sveobuhvatna višedesetljetna vladavina jedne partije već sama po sebi dovodi u pitanje temeljna načela liberalne demokracije i u takvim okolnostima imati istoga dominantnoga poduzetnika u različitim segmentima gospodarstva sigurno je poveliki skok unatrag.
Veličina na tržištu roba
Ivica Todorić i Pavao Vujnovac stasali su u različitim vremenima i okolnostima, ali njihova interakcija s “ostatkom” Hrvatske ne može biti previše različita jer je bila ili još uvijek jest determinirana njihovom veličinom na malom tržištu roba, usluga, kapitala i politike, ne baš uvijek tim redom.
Pri tome posvema je nevažna moguća genijalnost ili nesvakidašnja sposobnost, obrazovanost i dobronamjernost staroga ili novoga “gazde” Hrvatske. Obično su najsretniji građani onih zemalja u kojima su regulatorni filteri i politike vlada nepropusne zapreke za sve predatore s vrha hranidbenoga lanca.