Agrokor Grupa ionako je više sličila na portfeljno ulaganje nekog fonda nego na vertikalno integriranu kompaniju. Poljoprivredna proizvodnja u Belju, proizvodnja sladoleda u Ledu i prodaja novina i cigareta u Tisku nemaju nikakvu međusobnu poveznicu osim one vlasničke. Ako je tih 150 trgovačkih društava bilo povezano samo vlasnički, ako su bila isprepletena nerazmrsivim klupkom međusobnih jamstava, ako su ona natprosječno konkurentna vukla na svojim leđima teret neuspješnih, ako su udjeli na tržištu nekih trgovačkih društava odavno trebali biti ograničeni odgovarajućim regulatornim mjerama, zbog čega je Ramljak u lipnju 2017. jednostavno odustao od prvotnog plana razgradnje Agrokor Grupe?
Šef lešinarskog fonda zaštitio je sebe i svoje kompanjone
Thomas Wagner, šef strvinarskog fonda Knighthead, imao je potrebu zadržavanja cjeline jer je to za njega bio najsigurniji i najjednostavniji način osiguranja naplate roll-up kredita. Njega nikada nije zanimala vlasnička pozicija ni tržišna budućnost Agrokora. Wagnerova vizija i misija bila je naplatiti kredit sa svim pripadajućim naknadama i dvoznamenkastim kamatama. Hoće li se Agrokor Grupa slomiti pod teretom tog nepotrebnog i štetnog kreditnog aranžmana ili će ipak opstati u rukama ruskih banaka, Wagneru je bilo posve svejedno.
Šef Knighthead Capital Managementa zaštitio je sebe i svoje kompanjone uz punu suradnju Ante Ramljaka i divizije direktora pojedinih trgovačkih društava svim raspoloživim sredstvima osiguranja naplate: robnim žigovima, nekretninama i potraživanjima pojedinih trgovačkih društava, tako da bi i u slučaju stečaja Agrokora gotovo sva realna imovina pripala roll-up kreditorima. Do otplate kredita stvarni vlasnici sadašnjeg Agrokora su Thomas i prijatelji, a ne ruske banke.
Ovu važnu odluku mogla je donijeti samo Martina Dalić
Sigurno je da tako krupnu odluku o odustajanju od razgradnje Agrokor Grupe i zadržavanja „sistemskog rizika“ za Republiku Hrvatsku nije mogao donijeti samo Ante Ramljak. O toj strateškoj odluci za sve vjerovnike nikada nije raspravljalo ni po njemu oktroirano Privremeno vjerovničko vijeće, o tome se nije vodila ni rasprava u javnosti ili bilo kojem stručnom ili političkom tijelu i javnost nikada nije saznala u kojem je trenutku razgradnja Agrokora prestala biti ključan element moguće nagodbe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tadašnja potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić jedina je mogla odlučiti o promjeni tijeka cijelog procesa izvanredne uprave. Je li za tu odluku imala i punu suglasnost premijera javnosti nije poznato jer to pitanje nikada nije javno postavljeno, a gospođa Dalić se o tome nije potrudila izjasniti bez obzira na više puta ponovljene memoarske epske istupe.
Svi koji propitkuju proces državni su neprijatelji
Za bivšu potpredsjednicu postojeća Nagodba je Sveto pismo o kojem nema rasprave, jer onaj koji je protiv ovakve nagodbe taj je protiv Vlade, a tko je protiv Vlade taj je protiv Hrvatske. I naravno, motiv za tu antidržavnu rabotu su partikularni interesi različitih grupa i pojedinaca. Vlastite interese jedino nemaju gospođa Dalić, Ante Ramljak, Tin Dolički, nepostojeća grupa Borg, Thomas Wagner i Martin Gudgeon. Oni su sve radili i još i danas nesebično rade za svekoliku korist i opći prosperitet Republike Hrvatske te za dobrobit svih njenih građana. To je tako i nikako drugačije.
Houlihan Lokey izradio je Project Aisle po narudžbi Ivice Todorića, a za potrebe namirenja imatelja PIK obveznica koji su kao osiguranja naplate imali sve dionice Agrokora u vlasništvu samog Todorića. Zbog toga je taj plan u prvoj fazi zadržavao Agrokor Grupu kao cjelinu. Kada su Thomas Wagner i šef posebnih operacija PJT Partnersa Martin Gudgeon prihvatili ponudu Houlihan Lokeya da izmijene plan na način da položaj imatelja PIK obveznica preuzmu vjerovnici Agrokora, uvalili su Ramljaku i tu američku investicijsku banku kao jednog od savjetnika izvanredne uprave. Motivi Thomasa Wagnera i Martina Gudgeona nisu sporni, ali zbog čega su Ante Ramljak i Martina Dalić prihvatili izmijenjenu verziju plana Project Aisle i na taj način zadržali Agrokor Grupu kao cjelinu i „sistemski rizik“ za Republiku Hrvatsku možemo samo nagađati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na što je otišao kredit od milijardu i šezdeset milijuna eura?
Thomas Wagner je nakon plasiranja roll-up kredita izjavio da je njegov vremenski horizont za Agrokor tri godine. Od tada je prošlo pola tog vremena, ali očito je da još uvijek nema naznake tko će i kada refinancirati kredit koji je do sada Agrokor koštao nešto manje od trećine iznosa koji je iz njega stvarno povukao. Preostale dvije trećine potrošene su na naknade savjetnika izvanredne uprave te plaćanje „starih“ tražbina dobavljača.
Znači, kredit od milijarde i šezdeset milijuna eura, za koji su između ostalih založeni svi iole vrijedni robni žigovi Agrokora poput Jamnice i Leda te sve do tada nezaložene nekretnine, sklopljen je zbog plaćanja 150 milijuna eura „starih“ tražbina dobavljača i nešto više od 50 milijuna eura vrijednih novih isporuka robe i usluga. Sberbank, koji se na Privremenom vjerovničkom vijeću žestoko usprotivio tom kreditnom aranžmanu te ga je kasnije pokušao neuspješno osporiti na Trgovačkom sudu u Zagrebu, još uvijek nema rješenje za njegovo refinanciranje.
Hoće li posve iscrpiti Agrokor i dovesti ga do sloma i stečaja?
Nakon niza strateških i taktičkih pogrešaka koje je ta ruska banka učinila u 2017. očito je da uvjeti pod kojima se početkom ove godine vratila u proces i podržala sklapanje nagodbe vjerovnika nisu bili dovoljno dobro promišljeni. Iako Sberbank i VTB zajedno raspolažu s 46,70 posto depozitarnih potvrda koje im trebaju omogućiti samostalnu kontrolu nad novim Agrokorom, bez refinanciranja roll-up kredita ta kontrola slična je onoj Ivice Todorića u ožujku 2017. godine. Želi li, kada i pod kojim uvjetima Thomas Wagner prepustiti kreditiranje Agrokora po dvoznamenkastim kamatama nekom drugom nije mi poznato.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kamata ili službeno novčana marža uvećavat će se nakon siječnja 2019. za daljnjih 0,5 posto svakog mjeseca. Hoće li Wagner ići na krajnje iscrpljivanje Agrokora riskirajući njegov potpuni slom i stečaj ili će doći do nekog novog dogovora s ruskim bankarima nije zahvalno prognozirati. Sberbank se u proteklim tjednima potrudio da svi zainteresirani, uključivši i Banske dvore, saznaju kako bi oni vrlo rado prodali sve svoje depozitarne potvrde i prepustili Agrokor nekom drugom. Jedini problem je što nigdje ne mogu naći kupca po cijeni koja bi za njih bila prihvatljiva. Prve ponude dalo je nekoliko američkih visokorizičnih fondova koji dosad nisu sudjelovali u ovoj igri. Njihove ponude od 30 centi za euro nisu bacile u očaj samo ruske bankare. O tome u nastavku.
*Goranko Fižulić napisao je ovaj članak još sinoć, dakle prije nego što su predstavnici Sberbanka javno kazali kako žele prodati svoj udio u Agrokoru. Time su samo potvrđene teze autora teksta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto Vlada nije naprosto prodala Agrokor u dijelovima, nego je izložila cijelu RH golemom riziku?
Donosimo novi, važan nastavak analitičkog feljtona o Agrokoru. U međuvremenu su Rusi javno kazali kako žele van i potvrdili teze Goranka FIžulića
Prodajom pojedinih trgovačkih društava uz određene otpise potraživanja namirili bi se svi vjerovnici, a Republika Hrvatska više ne bi bila izložena riziku koji sa sobom nosi preveliko trgovačko društvo za tako malu ekonomiju kakva je naša.
Goranko Fižulić posljednjih tjedana u analitičkom feljtonu detaljno secira najveće probleme Agrokora s kojima će se RH tek morati suočiti. Ako ste propustili, ovdje možete pronaći prvi, drugi, treći, četvrti i peti nastavak njegove priče.
Ante Ramljak na početku procesa izvanredne uprave u nekoliko je navrata javno najavljivao razgradnju Agrokor Grupe i prodaju njenih dijelova različitim vlasnicima. Prema tom scenariju prodajom pojedinih trgovačkih društava uz određene otpise potraživanja namirili bi se svi vjerovnici, a Republika Hrvatska više ne bi bila izložena riziku koji sa sobom nosi preveliko trgovačko društvo za tako malu ekonomiju kakva je hrvatska.
Agrokor Grupa ionako je više sličila na portfeljno ulaganje nekog fonda nego na vertikalno integriranu kompaniju. Poljoprivredna proizvodnja u Belju, proizvodnja sladoleda u Ledu i prodaja novina i cigareta u Tisku nemaju nikakvu međusobnu poveznicu osim one vlasničke. Ako je tih 150 trgovačkih društava bilo povezano samo vlasnički, ako su bila isprepletena nerazmrsivim klupkom međusobnih jamstava, ako su ona natprosječno konkurentna vukla na svojim leđima teret neuspješnih, ako su udjeli na tržištu nekih trgovačkih društava odavno trebali biti ograničeni odgovarajućim regulatornim mjerama, zbog čega je Ramljak u lipnju 2017. jednostavno odustao od prvotnog plana razgradnje Agrokor Grupe?
Šef lešinarskog fonda zaštitio je sebe i svoje kompanjone
Thomas Wagner, šef strvinarskog fonda Knighthead, imao je potrebu zadržavanja cjeline jer je to za njega bio najsigurniji i najjednostavniji način osiguranja naplate roll-up kredita. Njega nikada nije zanimala vlasnička pozicija ni tržišna budućnost Agrokora. Wagnerova vizija i misija bila je naplatiti kredit sa svim pripadajućim naknadama i dvoznamenkastim kamatama. Hoće li se Agrokor Grupa slomiti pod teretom tog nepotrebnog i štetnog kreditnog aranžmana ili će ipak opstati u rukama ruskih banaka, Wagneru je bilo posve svejedno.
Šef Knighthead Capital Managementa zaštitio je sebe i svoje kompanjone uz punu suradnju Ante Ramljaka i divizije direktora pojedinih trgovačkih društava svim raspoloživim sredstvima osiguranja naplate: robnim žigovima, nekretninama i potraživanjima pojedinih trgovačkih društava, tako da bi i u slučaju stečaja Agrokora gotovo sva realna imovina pripala roll-up kreditorima. Do otplate kredita stvarni vlasnici sadašnjeg Agrokora su Thomas i prijatelji, a ne ruske banke.
Ovu važnu odluku mogla je donijeti samo Martina Dalić
Sigurno je da tako krupnu odluku o odustajanju od razgradnje Agrokor Grupe i zadržavanja „sistemskog rizika“ za Republiku Hrvatsku nije mogao donijeti samo Ante Ramljak. O toj strateškoj odluci za sve vjerovnike nikada nije raspravljalo ni po njemu oktroirano Privremeno vjerovničko vijeće, o tome se nije vodila ni rasprava u javnosti ili bilo kojem stručnom ili političkom tijelu i javnost nikada nije saznala u kojem je trenutku razgradnja Agrokora prestala biti ključan element moguće nagodbe.
Tadašnja potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić jedina je mogla odlučiti o promjeni tijeka cijelog procesa izvanredne uprave. Je li za tu odluku imala i punu suglasnost premijera javnosti nije poznato jer to pitanje nikada nije javno postavljeno, a gospođa Dalić se o tome nije potrudila izjasniti bez obzira na više puta ponovljene memoarske epske istupe.
Svi koji propitkuju proces državni su neprijatelji
Za bivšu potpredsjednicu postojeća Nagodba je Sveto pismo o kojem nema rasprave, jer onaj koji je protiv ovakve nagodbe taj je protiv Vlade, a tko je protiv Vlade taj je protiv Hrvatske. I naravno, motiv za tu antidržavnu rabotu su partikularni interesi različitih grupa i pojedinaca. Vlastite interese jedino nemaju gospođa Dalić, Ante Ramljak, Tin Dolički, nepostojeća grupa Borg, Thomas Wagner i Martin Gudgeon. Oni su sve radili i još i danas nesebično rade za svekoliku korist i opći prosperitet Republike Hrvatske te za dobrobit svih njenih građana. To je tako i nikako drugačije.
Houlihan Lokey izradio je Project Aisle po narudžbi Ivice Todorića, a za potrebe namirenja imatelja PIK obveznica koji su kao osiguranja naplate imali sve dionice Agrokora u vlasništvu samog Todorića. Zbog toga je taj plan u prvoj fazi zadržavao Agrokor Grupu kao cjelinu. Kada su Thomas Wagner i šef posebnih operacija PJT Partnersa Martin Gudgeon prihvatili ponudu Houlihan Lokeya da izmijene plan na način da položaj imatelja PIK obveznica preuzmu vjerovnici Agrokora, uvalili su Ramljaku i tu američku investicijsku banku kao jednog od savjetnika izvanredne uprave. Motivi Thomasa Wagnera i Martina Gudgeona nisu sporni, ali zbog čega su Ante Ramljak i Martina Dalić prihvatili izmijenjenu verziju plana Project Aisle i na taj način zadržali Agrokor Grupu kao cjelinu i „sistemski rizik“ za Republiku Hrvatsku možemo samo nagađati.
Na što je otišao kredit od milijardu i šezdeset milijuna eura?
Thomas Wagner je nakon plasiranja roll-up kredita izjavio da je njegov vremenski horizont za Agrokor tri godine. Od tada je prošlo pola tog vremena, ali očito je da još uvijek nema naznake tko će i kada refinancirati kredit koji je do sada Agrokor koštao nešto manje od trećine iznosa koji je iz njega stvarno povukao. Preostale dvije trećine potrošene su na naknade savjetnika izvanredne uprave te plaćanje „starih“ tražbina dobavljača.
Znači, kredit od milijarde i šezdeset milijuna eura, za koji su između ostalih založeni svi iole vrijedni robni žigovi Agrokora poput Jamnice i Leda te sve do tada nezaložene nekretnine, sklopljen je zbog plaćanja 150 milijuna eura „starih“ tražbina dobavljača i nešto više od 50 milijuna eura vrijednih novih isporuka robe i usluga. Sberbank, koji se na Privremenom vjerovničkom vijeću žestoko usprotivio tom kreditnom aranžmanu te ga je kasnije pokušao neuspješno osporiti na Trgovačkom sudu u Zagrebu, još uvijek nema rješenje za njegovo refinanciranje.
Hoće li posve iscrpiti Agrokor i dovesti ga do sloma i stečaja?
Nakon niza strateških i taktičkih pogrešaka koje je ta ruska banka učinila u 2017. očito je da uvjeti pod kojima se početkom ove godine vratila u proces i podržala sklapanje nagodbe vjerovnika nisu bili dovoljno dobro promišljeni. Iako Sberbank i VTB zajedno raspolažu s 46,70 posto depozitarnih potvrda koje im trebaju omogućiti samostalnu kontrolu nad novim Agrokorom, bez refinanciranja roll-up kredita ta kontrola slična je onoj Ivice Todorića u ožujku 2017. godine. Želi li, kada i pod kojim uvjetima Thomas Wagner prepustiti kreditiranje Agrokora po dvoznamenkastim kamatama nekom drugom nije mi poznato.
Kamata ili službeno novčana marža uvećavat će se nakon siječnja 2019. za daljnjih 0,5 posto svakog mjeseca. Hoće li Wagner ići na krajnje iscrpljivanje Agrokora riskirajući njegov potpuni slom i stečaj ili će doći do nekog novog dogovora s ruskim bankarima nije zahvalno prognozirati. Sberbank se u proteklim tjednima potrudio da svi zainteresirani, uključivši i Banske dvore, saznaju kako bi oni vrlo rado prodali sve svoje depozitarne potvrde i prepustili Agrokor nekom drugom. Jedini problem je što nigdje ne mogu naći kupca po cijeni koja bi za njih bila prihvatljiva. Prve ponude dalo je nekoliko američkih visokorizičnih fondova koji dosad nisu sudjelovali u ovoj igri. Njihove ponude od 30 centi za euro nisu bacile u očaj samo ruske bankare. O tome u nastavku.
*Goranko Fižulić napisao je ovaj članak još sinoć, dakle prije nego što su predstavnici Sberbanka javno kazali kako žele prodati svoj udio u Agrokoru. Time su samo potvrđene teze autora teksta.