Aida Bukvić snimila je snažnu antiratnu priču: ‘Moj film je priča o posljedicama rata i uzrocima terorizma’

“Snimanje filma nije bilo samo umjetnička, već i duboko ljudska potreba da se priča i problemi koje ona otvara prenese u dugovječniji medij. Ovaj film je i naša ljudska i umjetnička obaveza da priče o ne tako davnim događanjima ostanu zabilježene za buduće generacije te da se njeguje kultura sjećanja kako se takve stvari više ne bi ponavljale. No, svjedoci smo da je ova priča o mladim ljudima prekinutih djetinjstava postala vrlo aktualna i da, nažalost, naša civilizacija ne uči iz vlastitih pogrešaka kada su ratna razaranja u pitanju“, kaže Aida.

TELEGRAM: Indie produkcija, posebno u našim uvjetima, uvijek je strašno zahtjevna. Nije vam nedostajalo tvrdoglavosti i hrabrosti?

BUKVIĆ: Indie produkcija u našim uvjetima ne samo da je strašno zahtjevna, nego graniči s ludošću. Dugo smo čekali hoćemo li dobiti neku financijsku podršku HAVC-a, ali to je izostalo, iako smo se prijavljivali nekoliko puta na razne razine razvoja produkcije, pa smo se u jednom trenutku odlučili duboko udahnuti, skupiti malu, ali vjernu ekipu i krenuti u snimanje. Od lokacije do lokacije, od scene do scene. Sve je išlo na „vlastite mišiće” zahvaljujući tvrdoglavosti, upornosti i dobroj volji i želji cijele filmske ekipe. Neću nikad imati dovoljno riječi da im se zahvalim na podršci, povjerenju i lojalnosti jer smo mi gotovo sedam puta ponovno dizali i okupljali set, a svi koji se bave filmom znaju da je to poprilično težak proces.

Film je potpuno drugačiji medij koji osim samog seta i snimanja uključuje i cijeli proces postprodukcije što je za mene bio veliki kreativni izazov. U svemu sam imala veliku podršku svojih suradnika, prije svega direktora fotografije i koproducenta Ediba Ahmetaševića bez kojeg ovaj film ne bi izgledao ovako i koji je od početka sa svojom udrugom Kreativna de kultura bio naš suborac u ovoj borbi da film ugleda svjetlo dana. Tu su naravno i skladatelj glazbe Nikša Bratoš, kostimografkinja Gabrijela Krešić, scenograf Miljenko Sekulić i montažer iz Sarajeva Elvedin Zorlak kao i Dario Domitrović koji je odgovoran za postprodukciju zvuka.

TELEGRAM: Koliko se dugo film snimao? Jeste li ponekad i pomislili odustati?

BUKVIĆ: Prva klapa pala je u desetom mjesecu 2017., a zadnja krajem siječnja 2019. godine. A zatim je dosta dugo trajao i put postprodukcije koja je u jednom trenutku bila usporena zbog pandemije. Snimanje se razvuklo što zbog čekanja idealnih vremenskih uvjeta, jer se film praktički događa kroz četiri godišnja doba, što zbog odlaska nekih članova ekipe na druge poslove. Svi koji se bave filmom znaju da je u filmu najteže okupiti ekipu i da se snima dok je ekipa na okupu. Čim se ekipa raspusti, ode na druge poslove, nastaju komplikacije. Kao što sam već rekla mi smo ekipu ponovno dizali i okupljali sedam puta. To govori na neki način i o vjernosti ekipe projektu i povjerenju u nas da ćemo projekt dogurati do kraja. Stoga odustajanje niti u jednom trenutku nije bilo opcija.

TELEGRAM: Je li suradnja s ocem Amirom, koji je i koscenarist filma, bila posebno delikatna? Da li se pisac u njemu puno opirao idejama kćeri redateljice?

BUKVIĆ: Dosta sam režirala tatine tekstove u kazalištu, a Djecu sa CNN-a dva puta, tako da mi se čini da ima povjerenja u mene po tom pitanju… Svoje redateljske zamisli probala sam već upisati u fazi pisanja scenarija i tu je bilo kreativnih diskusija, ali nikad opiranja ili odbijanja. U tim obiteljskim suradnjama granice uloga u kojima se nalazimo su dosta porozne tako da ni na obiteljskim ručkovima, ni na odmoru, nismo mogli izbjeći razgovor o filmu i to je, moram priznati, nekad znalo biti iscrpljujuće, vjerojatno za sve strane, ne samo za mene.

TELEGRAM: U sjajnom glumačkom castu nema slabog mjesta, od Ive Mihalić i Amara Bukvića, do Sretena Mokrovića i svih ostalih… To intimno povjerenje koje struji filmom, odmah ste oslobodili kod glumaca? Mislim, i prema vama i jednih prema drugima?

BUKVIĆ: Amar i Iva svoje uloge igrali su i u kazalištu tako da se dogodila jedna dobra stvar za film da su oni svoje likove već imali u tijelu i mentalno i fizički te su ih samo trebali prilagoditi novom mediju. S ostalim castom imala sam sreće da su baš svi glumci odmah prihvatili suradnju u teškim nezavisnim uvjetima. Svi su se odmah nekako spojili sa scenarijem i temom, ali i s mojim zamislima. S većinom glumaca iz filma već sam radila brojne predstave po kazalištima tako da smo vukli povjerenje iz prijašnjih projekata.

S onima s kojima nisam do tada radila kao što su Sreten Mokrović i Dragan Despot bilo je istinsko zadovoljstvo surađivati i imponiralo mi je kako su se bez zadrške bacili u usvoje scene. Ali to je možda i razlika između filma i kazališta, na filmu kad krene snimanje nema više propitivanja i istraživanja, postoje točno određeni parametri kojima se glumac mora prilagoditi i unutar toga graditi svoj lik.

TELEGRAM: Kao i u filmu ‘Quo vadis, Aida’ Jasmile Žbanić, ni u vašoj snažnoj antiratnoj priči nema niti jedne scene doslovnog ratnog užasa.

BUKVIĆ: Potrebna je puno veća i izdašnija filmska produkcija pa da se ti užasi koji su se događali mogu adekvatno filmski pokazati. Ali bez obzira na financijske uvjete snimanja, mislim da je ingeniozni potez Jasmile Žbanić da ništa od tih užasa ne pokazuje, prije svega estetska odluka. Tako je i u našem filmu. Užas je u razorenim djetinjstvima, u sjećanju, i taj je užas puno gori i razorniji jer razara i onemogućuje mogućnost normalnog života.

TELEGRAM: Čini mi se da je filmska verzija otišla još korak dalje od teatarske, u smislu globalne aktualnosti priče. Jesam li u pravu?

BUKVIĆ: Tako je. Filmska verzija ide korak dalje, pa čak u pravom narativnom smislu počinje tamo gdje teatarska priča završava. Bilo nam je važno rastvoriti još jednu temu koju ova priča nosi, a to je pitanje terorizma. Volim reći da je ovaj film priča o posljedicama rata i uzrocima terorizma.

TELEGRAM: Da, hrabro ste progovorili o tome da su metode državnih terorizama i individualnih puknuća u nasilje, često vrlo slične.

BUKVIĆ: Svaki oblik terorizma u svojoj suštini računa na mogućnost manipulacije. A ranjivost i krhkost mladih ljudi koji su prošli ratne strahote te njihova individualna puknuća plodno su tlo za takav oblik manipulacije. Manipulacije terorizma računaju na sve proživljene ratne strahote, razorene obitelji, prekinuta djetinjstva i upitne identitete pa tako kod žrtava razvijaju osjećaj pripadnosti i zavisnosti što je naravno samo lažna slika i privid.

TELEGRAM: Rečenica „Što je Srebrenica spram New Yorka?“ koju bešćutno izgovara tip iz neke (para)državne službe, a igra ga sjajno Dragan Despot, plasirana je onim beskrupuloznim, licemjernim gradacijama nesreća u današnjem svijetu?

BUKVIĆ: Svjedoci smo da veliki problemi jedu manje ili manje bitne u određenom periodu. Ali svjedočimo i licemjeru u percepciji ratova i žrtava, pa i migrantske krize. Rekla bih da što je rat istočnije od nas to nas se manje tiče i to ga manje razumijemo što je donekle i razumljivo, jer se radi o vrlo kompliciranim geopolitičkim odnosima koji su se razvijali kroz stoljeća. Kada se dogodio napad na Ukrajinu svi smo se odmah senzibilizirali jer su slike ratnih razaranja i izbjegličkih kolona zaista bile gotovo identične situacijama koje smo mi proživljavali i gledali na televiziji. Gotovo sve da je isto samo su boje dječjih jaknica i kaputića drugačije.

TELEGRAM: Dotaknuli ste se i pogubnih predrasuda prema drukčijima, drugim religijama i nacijama. Te klice plodno pripremaju tlo za ratove?

BUKVIĆ: Ako će nešto uništiti ovu civilizaciju onda su to predrasude i neznanje…

TELEGRAM: Neznanje je zapravo nasilje?

BUKVIĆ: Da, upravo neznanje o drugom i drugačijem ili predrasude koje se razvijaju iz površno i plošno pročitanih tekstova s interneta, koči nas da idemo naprijed i otvaraju prostor za manipulaciju masama. Paradoks je da živimo u svijetu u kojem je internetskom globalizacijom znanje postalo dostupno na jedan klik. Netko je jednom rekao da ono što je dostupno nije zanimljivo, tako je nama znanje internetskom dostupnošću postalo dosadno i gotovo irelevantno. Informacije se lako pronalaze, ali pitanje je jesu li točne i vjerodostojne.

TELEGRAM: Događa se i da žrtve između sebe i svojih raspada kriju brojne podozrivosti? To je također gorko provučeno u vašem filmu.

BUKVIĆ: Žrtve će uvijek biti podozrive i sumnjičave. Prema društvu, prema drugima pa čak i prema sebi i svom vlastitom iskustvu žrtve. Mladi ljudi koji su kao djeca prošli ratne strahote, protjerivanje i odvajanje od obitelji, danas su ljudi s obiteljima, poslovima i naoko normalnim životima. Međutim, trauma uvijek na neki način stigmatizira individualca pa je uvijek pitanje kako se s njom nositi. Kroz šutnju, kroz negaciju, kroz prisilnu normalizaciju, glasno prokazivanje ili društveni aktivizam, svatko bira svoj put. Također, kao što na društvenom geopolitičkom planu postoje veći i manji problemi, vidljiviji i nevidljiviji ratovi, tako i postoje i vidljivije i nevidljivije žrtve ratnih razaranja.

TELEGRAM: Zanimljivi su mi suptilni filmski citati. Dora u filmu gleda Bessonovu Nikitu, a u nekoliko scena imate onaj rad s ogledalima tako tipičan za Sirka. Volite njihove radove?

BUKVIĆ: Veza s Nikitom i Dorom čini mi se više nego jasna na nekoliko planova, a što se tiče igre s ogledalima, ona se rodila na prvoj lokaciji koju smo snimali, a to su scene u stanu između Dore i Dine. Ideja se rodila i iz tehničke potrebe i iz prostorne skučenosti, ali je profunkcionirala kao princip nemogućnosti suočavanja sa sobom i drugima pa su nam za to potrebne različite prizme koje možda ponekad nude obrnutu ili lažnu sliku. Nakon toga smo taj princip pokušali sprovesti gdje god smo mogli. Vjerujte mi Douglas Sirk mi u tom trenutku nije bio ni na pameti, ali mi imponira ako vas je podsjetilo na njega.

TELEGRAM: Što je novog na planu vaše teatarske karijere?

BUKVIĆ: Pandemija nas je sve naučila da je vrlo nezahvalno planirati, ali veselim se jednoj maloj, ali slatkoj nezavisnoj produkciji u jesen i ako se sve zvijezde poklope, mogla bih se nakon Gospođice Julije susresti s još jednim klasikom kojeg oduvijek želim raditi. Do tada, veselim se obnavljanju Glave lava u Dubrovniku i režiji otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara što je posebna čast i umjetnički izazov.

TELEGRAM: Hoćete li se bacati i u nove filmske ili televizijske izazove?

BUKVIĆ: Moram priznati da me je cijeli ovaj proces dosta iscrpio, ali nikad ne reci nikad. Film i TV su zarazni mediji i ako se otvori prilika, uz riješeno financiranje i producentsku podršku, neće mi biti mrsko. Naravno, tu je pitanje i priče i ideje koja mora biti dovoljno potentna i velika da bih se odlučila za nju odvojiti nekoliko godina života.