Postoji, doduše, mala mogućnost da to naposljetku uistinu i napravi, no prvi nastavak, Avatar: Put vode, teško da išta od toga postiže. Nakon svih tih godina, Cameron je snimio suštinski isti film, s tim da se ovaj, kao što naslov ukazuje, odvija na moru.
Na tom tragu, jedini ljudi koji bi uistinu trebali pogledati ovaj film su oni kojima je prvi stvarno bio fantastičan. Ostali bi ga vjerojatno trebali preskočiti: u suprotnom bi se za dvije godine ponovno mogli naći u iskušenju da Cameronu i svijetu planeta Pandore daju još jednu priliku, a to bi – sudeći po onome što smo ovdje mogli vidjeti – stvarno bio gubitak vremena, i to ne samo zato što će također vjerojatno trajati duže od tri sata.
Petnaestak godina kasnije, ljudi se vraćaju na Pandoru
Podsjetimo se, Avatar iz 2009. godine ispričao je priču o svojevrsnom svemirskom kolonijalnom pothvatu gdje ljudi, negdje sredinom 22. stoljeća, stižu na mjesec Pandoru motivirani eksploatacijom resursa, prije svega dragocjenim mineralom unobtainiumom. Tamo se susreću s domorodačkom rasom Na’vi, visokim plavim stvorenjima koji su u mnogočemu bazirani na američkim Indijancima (odnosno pop-kulturnim steretopima o njima).
Dok potonji žive u skladu s prirodom i svojim vrhovnim duhovnim bićem, ljudi su zbog unobtainiuma manje-više spremni demolirati čitavu Pandoru i njezino stanovništvo. U tom pothvatu pomažu im i golema ratna mašinerija i superiorna tehnologija koja omogućava da prebace svijest u umjetno stvorena tijela (avatare) identična onima kakva imaju domoroci. Jedan od onih koji se našao u takvom tijelu je Jake Sully (Sam Worthington), ratni invalid koji se u projektu zapravo našao slučajno, ali koji se potom zaljubi u Neytiri (Zoe Saldana) i kulturu Na’vija te im pomogne da protjeraju okupatore.
Radnja nastavka odvija se petnaestak godina poslije toga: Jake je uz pomoć Pandorinog božanstva postao punokrvni Na’vi i živi sretnim životom s Neytiri i njihovo četvero djece (jedno od njih je posvojena djevojčica koju, uz veliku pomoć CGI-ja, igra sedamdesettrogodišnja Sigourney Weaver, koja je u izvorniku glumila i njezinu majku).
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Problem sa srećom je taj što može nestati u treptaju oka”, mudro zaključuje povremeni narator filma Jake, a upravo se to i dogodi kad se ponovno vrate “nebeski ljudi”, kako domoroci nazivaju ljudske okupatore.
Zemlja se u međuvremenu približila svom krahu
Ovaj put njihova misija ima veću važnost: kako Zemlja uskoro neće biti nastanjiva, Pandora je nova potencijalna destinacija. Svemirski će konkvistadori pronaći još jedan vrijedan, zapravo spektakularan i revolucionaran resurs, no ta će linija priče ostati potpuno zanemarena. Oko toga bi se možda mogli vrtjeti sljedeći nastavci. Kako Jakeov klan sustavno remeti misiju, u središte radnje ulazi povratak Jakeova (naizgled poraženog) osobnog neprijatelja, pukovnika Milesa Quaritcha (Stephen Lang), sada još odlučnijeg u namjeri da se osveti svom odbjeglom vojniku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jake, Neytiri i djeca bježe na Pandorino more gdje na pronalaze novi dom na otočju nastanjenom Metkayinama, svojevrsnim morskim Na’vima, koji će ih poučiti svom načinu životu, znatno drugačijem od onog kakav su poznavali ranije. Iako poglavičina žena Ronal (Kate Winslet), isprva prema njima gaji nepovjerenje, Jake i Neytiri s vremenom zauzimaju svoje mjesto u novoj zajednici, a isto čine, ne bez tipičnih tinejdžerskih problema, i njihova djeca. Na tom tragu, Avatar: Put vode mjestimično se doima manje kao akcijski fantasy, a više kao tinejdžerski film, iako potpuno izostaje humor kakav bi u tom žanru mogli očekivati.
Naravno, Quaritch nakon nekog vremena locira Jakea i ostatak obitelji (iako je nejasno zašto bi se ekspedicija toliko bavila njima jednom kad im više ne ugrožavaju misiju) i sve vodi prema očekivanom velikom sukobu koji će – očito privremeno, s obzirom na nastavke – odlučiti o sudbini Pandore.
Često ostavlja dojam zakašnjele lekcije iz povijesti
Derivativnost novog Avatara ovdje je višestruka. Na strukturalnoj razini prilično predvidljivo vodi prema konačnoj borbi između ljudi i autohtonog svijeta Pandore (u odnosu na izvornika, mjestimično akcijski potentnijoj, ali nepotrebno razvučenoj), a na idejnoj ponavlja poučke o ljudskoj pohlepi, neumjerenosti i okrutnosti (možda tek malo više naglašavajući ulogu znanosti kao sluškinje militarizma). Osim toga, iako je smješten u budućnost, Put vode suviše često ostavlja dojam uvelike zakašnjele lekcije iz povijesti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije to nikakav prigovor angažiranom kritičkom filmu koji sam po sebi itekako može biti moćan i važan medij za progovaranje o stvarima poput kolonijalizma, militarizma i eksploatacije prirodnog svijeta, no da bi bio relevantan i originalan, morao bi to činiti na znatno promišljeniji, pa i inteligentniji način od ovoga što nam je ponudio Cameron. Kad nam je prvi put ispod raskošne scenografije pokušao prodati već stoput viđenu priču, možda smo mu i mogli oprostiti, no drugi put je već uvreda.
Cameron se u novom ‘Avataru’ uglavnom igra u plićaku
Ne pomaže ni to što zanatski elementi filma nisu odrađeni kako spada. Iako je uz Camerona na njemu radilo još nekoliko iskusnih pisaca, scenarij je u najmanju ruku loš, a klišeji se serviraju u pretjeranim dozama, kako na razini radnje, tako i na razini dijaloga. Kad se njegov sin jednom prilikom potuče s pripadnikom drugog klana, Jake ga najprije izgrdi, ali onda si ne može pomoći da ga ne pita kako njegov protivnik izgleda nakon tučnjave.
Naravno, vizualno je film raskošan i dojmljiv, i to ne samo zbog izuzetne CGI tehnologije, ali ništa se manje ni ne očekuje od filma s ponajvećim budžetom ikad. Svi smo znali što bi otprilike mogli dobiti, i to nam je ovdje i dostavljeno. No to je samo jedna stavka, njezin efekt vremenom se umanjuje i malo koga će na jednak način nastaviti oduševljavati kroz 192 minute ovoga filma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
James Cameron veliki je obožavatelj morskih dubina. Ogromnu zaradu od Avatara (i svojih ranijih filmova) dijelom je uložio u kupnju podmornice kojom se prije točno deset godina uputio u Marijansku brazdu, najdublju točku na Zemlji. Šteta što se u Avatar franšizi najvećim dijelom igra u plićaku.
'Avatar: Put vode': plitak nastavak s impresivnim efektima, lošim scenarijem i hrpom klišeja
Čovjek bi pomislio da je redatelj poput Camerona iskoristio sve to vrijeme da radikalno proširi, obogati i nadogradi svijet koji je inicijalno stvorio
Iako smješten u budućnost, Put vode suviše često ostavlja dojam uvelike zakašnjele lekcije iz povijesti. Nije to nikakav prigovor angažiranom kritičkom filmu koji sam po sebi itekako može biti moćan i važan medij za progovaranje o stvarima poput kolonijalizma, militarizma i eksploatacije prirodnog svijeta, no da bi bio relevantan i originalan, morao bi to činiti na znatno promišljeniji, pa i inteligentniji način od ovoga što nam je ponudio Cameron
Između novog Avatara i posljednjeg filma Jamesa Camerona, također Avatara, prošlo je punih trinaest godina. Njegovi sljedeći filmovi, kako stvori stoje, također će biti nastavci Avatara – njih još tri. Jedan je već pri kraju i trebao bi biti vani 2024. godine. Čovjek bi pomislio da je redatelj poput Camerona iskoristio sve to vrijeme da radikalno proširi, obogati i nadogradi svijet koji je inicijalno stvorio, da upiše nešto dubine humanoidnim stvorenjima koji se skrivaju iza imena Na’vi.
Postoji, doduše, mala mogućnost da to naposljetku uistinu i napravi, no prvi nastavak, Avatar: Put vode, teško da išta od toga postiže. Nakon svih tih godina, Cameron je snimio suštinski isti film, s tim da se ovaj, kao što naslov ukazuje, odvija na moru.
Na tom tragu, jedini ljudi koji bi uistinu trebali pogledati ovaj film su oni kojima je prvi stvarno bio fantastičan. Ostali bi ga vjerojatno trebali preskočiti: u suprotnom bi se za dvije godine ponovno mogli naći u iskušenju da Cameronu i svijetu planeta Pandore daju još jednu priliku, a to bi – sudeći po onome što smo ovdje mogli vidjeti – stvarno bio gubitak vremena, i to ne samo zato što će također vjerojatno trajati duže od tri sata.
Petnaestak godina kasnije, ljudi se vraćaju na Pandoru
Podsjetimo se, Avatar iz 2009. godine ispričao je priču o svojevrsnom svemirskom kolonijalnom pothvatu gdje ljudi, negdje sredinom 22. stoljeća, stižu na mjesec Pandoru motivirani eksploatacijom resursa, prije svega dragocjenim mineralom unobtainiumom. Tamo se susreću s domorodačkom rasom Na’vi, visokim plavim stvorenjima koji su u mnogočemu bazirani na američkim Indijancima (odnosno pop-kulturnim steretopima o njima).
Dok potonji žive u skladu s prirodom i svojim vrhovnim duhovnim bićem, ljudi su zbog unobtainiuma manje-više spremni demolirati čitavu Pandoru i njezino stanovništvo. U tom pothvatu pomažu im i golema ratna mašinerija i superiorna tehnologija koja omogućava da prebace svijest u umjetno stvorena tijela (avatare) identična onima kakva imaju domoroci. Jedan od onih koji se našao u takvom tijelu je Jake Sully (Sam Worthington), ratni invalid koji se u projektu zapravo našao slučajno, ali koji se potom zaljubi u Neytiri (Zoe Saldana) i kulturu Na’vija te im pomogne da protjeraju okupatore.
Radnja nastavka odvija se petnaestak godina poslije toga: Jake je uz pomoć Pandorinog božanstva postao punokrvni Na’vi i živi sretnim životom s Neytiri i njihovo četvero djece (jedno od njih je posvojena djevojčica koju, uz veliku pomoć CGI-ja, igra sedamdesettrogodišnja Sigourney Weaver, koja je u izvorniku glumila i njezinu majku).
“Problem sa srećom je taj što može nestati u treptaju oka”, mudro zaključuje povremeni narator filma Jake, a upravo se to i dogodi kad se ponovno vrate “nebeski ljudi”, kako domoroci nazivaju ljudske okupatore.
Zemlja se u međuvremenu približila svom krahu
Ovaj put njihova misija ima veću važnost: kako Zemlja uskoro neće biti nastanjiva, Pandora je nova potencijalna destinacija. Svemirski će konkvistadori pronaći još jedan vrijedan, zapravo spektakularan i revolucionaran resurs, no ta će linija priče ostati potpuno zanemarena. Oko toga bi se možda mogli vrtjeti sljedeći nastavci. Kako Jakeov klan sustavno remeti misiju, u središte radnje ulazi povratak Jakeova (naizgled poraženog) osobnog neprijatelja, pukovnika Milesa Quaritcha (Stephen Lang), sada još odlučnijeg u namjeri da se osveti svom odbjeglom vojniku.
Jake, Neytiri i djeca bježe na Pandorino more gdje na pronalaze novi dom na otočju nastanjenom Metkayinama, svojevrsnim morskim Na’vima, koji će ih poučiti svom načinu životu, znatno drugačijem od onog kakav su poznavali ranije. Iako poglavičina žena Ronal (Kate Winslet), isprva prema njima gaji nepovjerenje, Jake i Neytiri s vremenom zauzimaju svoje mjesto u novoj zajednici, a isto čine, ne bez tipičnih tinejdžerskih problema, i njihova djeca. Na tom tragu, Avatar: Put vode mjestimično se doima manje kao akcijski fantasy, a više kao tinejdžerski film, iako potpuno izostaje humor kakav bi u tom žanru mogli očekivati.
Naravno, Quaritch nakon nekog vremena locira Jakea i ostatak obitelji (iako je nejasno zašto bi se ekspedicija toliko bavila njima jednom kad im više ne ugrožavaju misiju) i sve vodi prema očekivanom velikom sukobu koji će – očito privremeno, s obzirom na nastavke – odlučiti o sudbini Pandore.
Često ostavlja dojam zakašnjele lekcije iz povijesti
Derivativnost novog Avatara ovdje je višestruka. Na strukturalnoj razini prilično predvidljivo vodi prema konačnoj borbi između ljudi i autohtonog svijeta Pandore (u odnosu na izvornika, mjestimično akcijski potentnijoj, ali nepotrebno razvučenoj), a na idejnoj ponavlja poučke o ljudskoj pohlepi, neumjerenosti i okrutnosti (možda tek malo više naglašavajući ulogu znanosti kao sluškinje militarizma). Osim toga, iako je smješten u budućnost, Put vode suviše često ostavlja dojam uvelike zakašnjele lekcije iz povijesti.
Nije to nikakav prigovor angažiranom kritičkom filmu koji sam po sebi itekako može biti moćan i važan medij za progovaranje o stvarima poput kolonijalizma, militarizma i eksploatacije prirodnog svijeta, no da bi bio relevantan i originalan, morao bi to činiti na znatno promišljeniji, pa i inteligentniji način od ovoga što nam je ponudio Cameron. Kad nam je prvi put ispod raskošne scenografije pokušao prodati već stoput viđenu priču, možda smo mu i mogli oprostiti, no drugi put je već uvreda.
Cameron se u novom ‘Avataru’ uglavnom igra u plićaku
Ne pomaže ni to što zanatski elementi filma nisu odrađeni kako spada. Iako je uz Camerona na njemu radilo još nekoliko iskusnih pisaca, scenarij je u najmanju ruku loš, a klišeji se serviraju u pretjeranim dozama, kako na razini radnje, tako i na razini dijaloga. Kad se njegov sin jednom prilikom potuče s pripadnikom drugog klana, Jake ga najprije izgrdi, ali onda si ne može pomoći da ga ne pita kako njegov protivnik izgleda nakon tučnjave.
Naravno, vizualno je film raskošan i dojmljiv, i to ne samo zbog izuzetne CGI tehnologije, ali ništa se manje ni ne očekuje od filma s ponajvećim budžetom ikad. Svi smo znali što bi otprilike mogli dobiti, i to nam je ovdje i dostavljeno. No to je samo jedna stavka, njezin efekt vremenom se umanjuje i malo koga će na jednak način nastaviti oduševljavati kroz 192 minute ovoga filma.
James Cameron veliki je obožavatelj morskih dubina. Ogromnu zaradu od Avatara (i svojih ranijih filmova) dijelom je uložio u kupnju podmornice kojom se prije točno deset godina uputio u Marijansku brazdu, najdublju točku na Zemlji. Šteta što se u Avatar franšizi najvećim dijelom igra u plićaku.