Bili smo na probi nove predstave u HNK-u Zagreb. Zagrebački Balet dokazuje superiornost, publici najavljuje preobražavajuće iskustvo
U Zagrebu će se prvi puta predstaviti jedan od najvažnijih suvremenih koreografa Wayne McGregor
Nigdje uzbuđena užurbanost i strpljiva opetovanost ne čine takav amalgam kao u baletnoj umjetnosti, a posebno se to osjeti ovih dana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Tjedan dana prije premijere baletnog diptiha “Dyad 1929/Light Through the Fingers” 15. ožujka, pripreme su, kako se to običava reći, u punom jeku.
Na sceni HNK-a vlada gusta atmosfera predanosti, discipline i kreativnosti koje se, ponajviše, očituju u specifičnom umjetničkom izrazu koji će publika, nadaju se umjetnici, znati prepoznati. Istovremeno, osjeća se posvećenost usavršavanju pokreta, kao i pojedinih sekvenci.
Zanimljivost vezana uz najnoviju baletnu premijeru zagrebačkog HNK-a, može se naslutiti već iz naslova, jest to što je obilježena formom diptiha koju, istina, s vremena na vrijeme susrećemo na našim pozornicama, ali ovaj je diptih ipak po mnogočemu specifičan.
Balet kao kaligrafija
Sastoji se, naime, od koreografije “Dyad 1929” jednog od najvažnijih koreografa 21. stoljeća, Britanca Waynea McGregora na glazbu skladatelja Stevea Reicha, te predstave “Light Through the Fingers”, čiju koreografiju i koncept na glazbu makedonskog kompozitora Marjana Nečaka potpisuje ravnatelj zagrebačkog Baleta Massimiliano Volpini.
Baletnu predstavu “Dyad 1929” Waynea McGregora izvorno je naručio Australski balet, a premijera je održana u Državnom kazalištu Victorian Arts Centre u Melbourneu 21. kolovoza 2009. godine. Zagrebačku produkciju prema McGregorovu idejnom konceptu, režiji i koreografiji obilježava, govori mi balerina Valentina Štrok, “zahtjevna i dinamična” koreografija, koja iziskuje “istraživanje novih načina pokreta”.
“Na neki bi se način za ‘Dyad 1929’ moglo reći da je poput kaligrafije – svaki pokret mora biti precizan i konkretan a, s druge strane, isto tako elastičan i mekan. Spoj tih raznih elemenata i dinamika, često u brzoj glazbi, stapa korake i preobražava ih u zanimljive oblike”, prepričava balerina.
Poticanje na introspekciju
Na pozornici se nižu dueti, trija, seksteti, grupni i solo brojevi, koji izvanredno korespondiraju s vizualno jednostavnim i zaigranim scenskim dizajnom. “Kombinacija svih ovih elemenata odmah će transportirati publiku u trans. Važno je na ovu baletnu predstavu doći otvorenog uma jer će razna raspoloženja na sceni potaknuti introspekciju”, uvjerena je Štrok.
Dok iz posljednjeg reda promatramo probe što se odvijaju na sceni, Volpini mi kaže kako njegova predstava “Light Through the Fingers” i “Dyad 1929” nemaju puno toga zajedničkog, ali stvaraju potrebni balans.
Primordijalne radnje
Naime, dok se “Dyad 1929” odlikuje izraženom tehnikom, nastavlja ravnatelj Baleta, u njegovoj je koreografiji akcent stavljen na emociju, posebice na njenu tamniju stranu. “Tehnika je, naravno, i u ‘Light Through the Fingers’ važna, ali na drugoj razini. Moj balet donosi malu priču, premda nije narativni, te, iako će se na prvu činiti da nemaju veze jedan s drugim, osjetit će se prijeko potrebna ravnoteža”.
Volpini u svom novom autorskom djelu kroz suvremeni plesni jezik prezentira “primordijalne ljudske radnje i instinktivne reakcije na različite životne situacije uklopljene u današnjicu, u kojoj se suočavamo s umjetnom inteligencijom i jednim potpuno novim svijetom”.
Inspiraciju je pronašao u pjesmi indijskog pjesnika Rabindranatha Tagore: “Ako ne budeš govorila, ispunit ću srce tvojom šutnjom i podnijet ću to”. U “Light through the fingers” prezentirat će baletno putovanje u žensku psihu koristeći se apstraktnim, ali istovremeno i emotivnim jezikom u nenarativnoj koreografiji.
Filozofija koreografa
Poznavatelji baletne umjetnosti uzbuđeni su zbog dolaska McGregora na scenu zagrebačkog HNK-a. “Koreograf je to koji je vrlo rano shvatio enormne sposobnosti i mogućnosti današnjih plesača. Upravo te mogućnosti vrlo dobro iskorištava unutar svojih koreografija”, govori Volpini.
Osim toga, McGregor posjeduje osebujan stil te su mnogi mladi koreografi njime inspirirani. Za prenošenje ovakve jedne koreografije, napominje, izuzetno je bitno imati dobar ansambl. U tome ključnu ulogu imaju prenositelji koreografije Antoine Vereecken i Davide di Pretoro.
“Prenositelj koreografije ne samo da poznaje tehniku, već i filozofiju samog koreografa, što je vrlo važno”, ističe Volpini, i dodaje kako je balet koji ćemo premijerno gledati u petak “vrlo osmišljen i to ne samo na razini koraka, već i čitave priče”. “McGregor ima jako dobar tim”.
Energija i emocija
Po njegovim riječima, kombinacija brzine i lakoće, svijetla i tame, oštrine i blagosti, snage i slabosti ono je što će premijeru 15. ožujka, ali i naredne izvedbe, učiniti posebnom. Za očekivati je, kaže Volpini, puno dobre energije, ali i emocije. “Nadam se da će publika uživati u oba baleta. Ponosan sam na naše plesače. U ovim je različitim baletima vidljivo koliko znanja posjeduju unutar različitih tehnika i vrsta baleta”.
Premda suvremeni balet, kako kaže, “može i bez plesa”, ovaj, ipak, ne može. “Pokušat ćemo proniknuti u duše ljudi. Tijelo može iskomunicirati puno energije, a nadam se da će ovaj balet u publici pobuditi empatiju”.
Ansambl predstave “Dyad 1929” čine – u prvoj podjeli – Adam Harris, Anamarija Marković, Andrea Podda, Atina Tanović, Giovanni Messeri, Guilherme Gameiro Alves, Mutsumi Matsuhisa, Natalia Kosovac, Saya Ikegami, Takuya Sumitomo, Valentina Štrok, Yuho Yoshioka.
Djelo “Light Through the Fingers” na pozornicu prenose baletni umjetnici Natalia Kosovac, Pavel Savin, Lucija Radić Palinko, Atina Tanović, Dora Blaić, Ozana Mirković Blokar, Lada Rora Taiguara Goulart, Mattia Baccon, Raphael Trioli, Vid Vugrinec, Mario Diligente, Yuho Yoshioka te Arnau Velazquez Rodriguez.