Prije pedeset godina arapske države napale su Izrael na Jom Kipur, dan pomirbe. Što je u tom ratu tražio Leonard Cohen?

Već su čuli da skupina popularnih izraelskih glazbenika obilazi trupe. Neke među vojnicima ti će koncerti ohrabriti, ali većina samo želi misliti na nešto drugo osim na činjenicu da će već za par sati, uz tutnjavu topova i druge artiljerije, s puškom u rukama krenuti u krvavo jutro. Posjetitelji iskaču iz vozila, uzimaju gitare. Ohrabruju dječake o kojima ovisi sudbina njihove još uvijek mlade države, prenose im glasine i vijesti s drugih mjesta, a potom zasviraju. Tijela formiraju krug oko improvizirane pozornice.

Atmosfera odgovora situaciji u kojoj se nalaze: obje strane svjesne su da među njima možda ima onih koji slušaju posljednji koncert u životu. Nakon nekoliko pjesama, glas na hebrejskom utihne, a gitara pronalazi put do jednog od gostiju koji je dotad šutio. Za ovu priliku više nego neobično, njegov duboki bariton pozdravi ih na engleskom, pa bez zadrške zapjeva stihove poznate pjesme. I tek su onda, nakon nekoliko sekundi nevjerice, shvatili da je muškarac s gitarom Leonard Cohen.

Njegov otok iz snova postajao je krletkom

Svega nekoliko dana prije toga, Cohen je sjedio na balkonu svoje kuće na Hydri, grčkom otoku gdje je povremeno živio već duže od desetljeća. Listopad je 1973. godine, još jedan rođendan doveo ga je na prag četrdesete, a situacija nije izgledala obećavajuće. Potaknuti nekim njegovim razočaranim komentarima na stanje u glazbenoj industriji, dio medija spekulira da se nemirni pjesnik sprema umiroviti.

U šest godina otkako je pokrenuo svoju glazbenu karijeru, a prije toga cijelo je desetljeće bio među zapaženijim mlađim kanadskim književnicima, Cohen je već ušao u legendu. U prva tri albuma predstavlja neke od svojih najvažnijih pjesama, recimo ‘Suzanne’, ‘So Long, Marianne’, ‘Like a Bird’ i ‘Famous Blue Raincoat’, a nastup na Isle of Wight 1970. godine, kad je hipnotizirao nervoznu publiku od šesto tisuća ljudi (600 000), publiku koja je prethodno izviždala Joan Baez, bacala boce na Krisa Kristoferssona i naposljetku zapalila pozornicu (dok je Jimmy Hendrix bio na njoj), do danas ostaje jedan od najfascinantnijih momenata iz povijesti rock glazbe.

Međutim, kako je to tijekom godina znao biti slučaj s Cohenom, te jeseni 1973. nije se osjećao dobro. Pisanje nije išlo i koliko god se trudio, pjesme su ostajale nedovršene. Večeri u Grčkoj sve su češće završavale u grču, jutra sve više počinjala nervozom. Veza sa Suzanne Elrod, majkom njegova sina Adama, rođenog tek godinu dana ranije, bila je u ozbiljnoj krizi. Njegov otok iz snova postajao je krletkom, pa kad su doprle vijesti o orkestriranom arapskom napadu na Izrael, bila je to neočekivana prilika za bijeg. Ugroza njegova “mitskog doma” bit će više nego dovoljan razlog, gotovo alibi da uhvati prvi let za Tel Aviv. Suzanne je ostala sama s djetetom.

“Slušao sam o ratu između Arapa i Židova. Htio sam se otići boriti i poginuti jer je bilo tako ružno živjeti s tobom”, zapisao je u nikad objavljenom rukopisu.

Fascinantna nova knjiga o Cohenovom iskustvu rata

Gotovo pedeset godina poslije, taj je rukopis dospio u ruke Mattija Friedmana, izraelskog pisca i novinara, autora nedavno tiskane knjige ‘Who by Fire: War, Atonement, and the Resurrection of Leonard Cohen’. Inovativnim spojem sekundarne literature, Cohenovih privatnih zapisa i usmenih svjedočanstava aktera, Friedman suvereno rekonstruira dosad zanemarenu epizodu pjesnikova života – njegov put u Izrael usred Jomkipurskog rata.

Tih 45 stranica natipkanih na pisaćem stroju – u kojima na originalan način komentira svoju ulogu u ratu – do danas je ostalo neobjavljeno, spremljeno u kutiji knjižnice sveučilišta McMaster u kanadskom gradu Hamiltonu, nedaleko Toronta. Kad sam zavirio u svoje police, primijetio sam da su ih u manjoj ih mjeri citirali Ira B. Nadel i Sylvie Simmons, možda najpoznatiji Cohenovi biografi, no oni se ovim periodom nisu intenzivnije bavili.

Friedman također ne donosi tekst u integralnom obliku, no kako kaže, s puno je promišljanja izdvojio veće cjeline koje se odnose na razdoblje oko Jomkipurskog rata. Sam rukopis identificira kao “čahuru” nedovršenog projekta ‘My Life in Art’, koji je naknadno evoluirao u zbirku pjesama ‘Death Of A Lady’s Man’ (nije isto što i album ‘Death of a Ladies’ Man’), gdje se vide tek tragovi i manji fragmenti ovog rukopisa.

U rukopisu pisao o zaustavljanju egipatskog metka

Uobičajeno vođen tek slijepom intuicijom, Cohen nije imao jasnu ideju što to zapravo traži u sinajskoj pustinji, ali ono što je tamo pronašao, pokazuje Friedman, odigrat će ključnu ulogu u oživljavanju njegova pjesničkog glasa, odnosno obnavljanju odnosa sa Suzanne, koja će mu sljedeće godine roditi i drugo dijete, kćer Lorcu.

Sigurno je da pjesnik u Izraelu nije imao namjeru ratovati, koliko god u naletu tekstualne hrabrosti samodopadno pisao o zaustavljanju egipatskog metka. To su umjesto njega činili mahom dvostruko mlađi ljudi. Čini se da mu isprva nije bilo ni do glazbe; gitaru je ostavio na Hydri.

Neki od ljudi koji su ga sreli tih ranih dana prisjećaju se da je spominjao rad u kibucu: u nizu ratova koje je Izrael vodio od svog osnutka 1948. godine, nerijetko su ljudi izvana preuzimali obaveze mobiliziranih muškaraca. Cohen je to mogao znati, naposljetku, svega godinu dana ranije tu je završio zadnju turneju.

Izrael je 1973. uhvaćen potpuno nespreman

Jomkipurski rat zauzima posebno mjesto u židovskoj kulturi pamćenja. Prije svega, tu je činjenica da je egipatsko-sirijska koalicija udarila baš na najsvetiji židovski blagdan, Jom kipur, dan posta i molitve koji simbolizira pomirenje s Bogom i čišćenje od grijeha. Kad su arapske snage započele napad, 6. listopada u 2 sata popodne, Izrael je uhvaćen nespreman. Ljudi su bili šokirani.

Vjerojatno nisu trebali biti. Involvirane arapske zemlje nisu namjeravale samo tako prijeći preko poniženja Šestodnevnog rata (1967) kada im Izrael oduzima goleme teritorije – uključujući poluotok Sinaj i Golansku visoravan – koje potom odbija vratiti. Od samog početka okruženi militantnim susjedima koji im niječu pravo na državu, Izraelci su iz tog trijumfa izašli euforični, pomalo i arogantni, svakako sigurniji u svoj položaj, objašnjava Friedman.

Ovdje je važno napomenuti da ne bi valjalo miješati ono što je Izrael danas (sa svom nesretnom prtljagom koju je unio u krvavi bliskoistočni kupe) s onim što je bio u prvim desetljećima od formiranja države (1948) kad je, dočekan ekstremnim antagonizmom arapskih susjeda, više puta bio prisiljen braniti pravo na postojanje (što ne mijenja činjenicu da je izabrana metoda formiranja države sama po sebi bila problematična, odnosno da su obje strane od početka za sobom ostavljale stravične zločine).

Te 1973. godine predsjednica vlade Golda Meir imala je indikacije o skorom napadu – o čemu svjedoči i ograničena mobilizacija svega dan prije Jom kipura – ali njezini američki saveznici, Richard Nixon i njegov savjetnik Henry Kissinger, nisu dali blagoslov za preventivni napad koji se pokazao toliko uspješnim šest godina ranije. U 6 sati navečer, kad je tradicionalno završavala svetkovina, Meir je obavijestila narod da su ponovno u ratu. Situacija na terenu nije bila najbolja.

“Ova predivna ne djeca ne trebaju ratne himne”

Prvi Cohenovi dan, ukazuje zapis iz rukopisa, prošli su u borbi s komarcima u hotelskoj sobi, kupanju u moru i traženju Rachel, zgodne odbojkašice koju je upoznao na turneji prošli godine. Kad je i treći dan zaredom ušao u kafić Pinat, okupljalište tamošnjih boema i umjetnika, Rachel i dalje nije bilo traga, ali prepoznala ga je Ilana Rovina, popularna izraelska pjevačica. Upravo je stigla sa Sinaja. Prethodne je noći održala koncert u zračnoj bazi; ubrzo će se njih par ponovno uputiti u pustinju, rekla je zaintrigiranom Cohenu. Naravno da su mu lako pronašli gitaru.

“Isprva sam se bojao da moje tihe, melankolične pjesme ne mogu ohrabriti vojnike na fronti”, rekao je izraelskom novinaru u jednom od rijetkih istupa iz tog turbulentnog mjeseca (primirje je dogovoreno, 25. listopada, devetnaest dana nakon početka sukoba).

„Međutim, postao sam svjestan da ova predivna djeca ne trebaju veličanstvene ratne himne. Sad, između bitaka, možda su više no ikad otvoreni za moje pjesme.“

Tražio je iste uvjete u kakvima su živjeli vojnici

Oshik Levi, tada međunarodno poznati folk izvođač, u Sinaju je redovito svirao s Cohenom. Sjeća se da je prvi koncert ove neslužbene ratne turneje održan u zračnoj luci nedaleko Tel Aviva. Uslijedio je niz nastupa u pustinji, nitko se nije zamarao brojevima. Cohen je rekao da ga slobodno mogu zvati Eliezer, kako je glasila hebrejska inačica njegova imena. Izraelci inače teško izgovaraju Leonard, što je jedan od razloga zašto je to možda napravio, ali nema sumnje da se lako identificirao sa svojom židovstvom.

Dobro je znao da ime Cohen na hebrejskom označava svećenika; njegov djed Solomon, ugledni rabin, učio ga je da njihova linija potječe od plemena Levijeva kojemu je pripadao i Mojsije. Koliko god slobodan u svojoj interpretaciji vjere i otvoren prema drugim religijama, pjesnik nikad nije zaboravio svoje korijene (I am the little Jew who wrote the Bible, pjevao je u budućnosti).

U zen budizmu – koji je nesumnjivo predstavljao važan aspekt njegova života – on nikad nije tražio zamjenu za Boga Izraelova; tamo će ga privući ponajprije asketska praksa i karizmatična ličnost njegova učitelja Roshija, kojemu je tijekom devedesetih pet godina služio kao osobni asistent.

Kuću bez struje u kojoj je živio na Hydri, u egipatskoj je pustinji reducirao na običnu vreću za spavanje, kakve su dobivali i vojnici. Odbijao je jesti bilo što drugo osim obroka koje su dobivali i oni. Njima je to dosta značilo, svjedočili su poslije neki od njih.

Poznata pjesma nastala je u prvim danima rata

Uglavnom se svi sjećaju pjesme koju se po prvi puta moglo čuti u toj pustinji, nastala je odmah po njegovu dolasku:

And may the spirit of this song, / may it rise up pure and free. / May it be a shield for you, / a shield against the enemy, išli su stihovi posvećeni vojnicima.

Poznavatelji će prepoznati da se radi o traci ‘Lover Lover Lover’ s albuma ‘New Skin for the Old Ceremony’, objavljenog sljedeće godine.

Međutim, dio onih koji su tog listopada sjedili u krugu oko Cohena, dok je pjevao rane verzije pjesme, pamti i druge, kasnije izostavljene stihove. U njima je izraelske vojnike nazivao svojom braćom (što će, pokazuje njegova bilježnica, ubrzo biti prekriženo i pretvorenu u djecu), no na službenoj verziji, ta je strofa u potpunosti izbačena. Dosad neobjavljena, ide ovako:

AIR BASE

I went down to the desert

to help my brothers fight

I knew that they weren’t wrong

I knew that they weren’t right

but bones must stand up straight and walk

and blood must move around

and men go making ugly lines

across the holy ground

“Upoznaju me s velikim generalom, Pustinjskim lavom”

Pjesma je napisana za vojnike s obje strane, znao je reći iza rata, kad Izrael više nije bio na koljenima, kad njegova braća i djeca nisu znali hoće li iz te pustinje odšetati na svojim nogama ili će ih poslati u crnoj vreći. Izgleda da je imao potrebu osloboditi je tog specifičnog tereta. Nije to pitanje prevrtljivosti ni proračunatosti: njegove moralne dileme vide se u rukopisu koji donosi Friedman. Jedan trenutak žaljenja zbog svega što se dogodilo, posebno je upečatljiv:

“Helikopter slijeće. Vojnici ga pohitaju isprazniti. Pun je ranjenih muškaraca. Vidim njihove zavoje i jedva se suzdržavam od plakanja. Mladi Židovi umiru. Onda mi netko kaže da se radi o ranjenim Egipćanima. Začudi me olakšanje koje sam osjetio. Mrzim ovo. Mrzim olakšanje koje sam osjetio. Ovo je neoprostivo. Ovo je krv na tvojim rukama”

Jedan drugi fragment vjerojatno svjedoči o susretu s Arielom Sharonom, tada jednim od izraelskih vojnih zapovjednika: “Upoznaju me s velikim generalom, Pustinjskim lavom. Šapćući ga pitam, ‘Kako se usuđuješ?’ Ne kaje se. Pijemo konjak sjedeći na pijesku u hladu tenka. Želim njegov posao.”

Ne volim pisce slogana, rekao je za Lennonovu pjesmu

Fasciniranost velikim sukobima, ratom i revolucijama, mitskim borbama između dobra i zla prisutni su u njegovoj poeziji od samih početaka. Nije ga privlačio način na koji se govorilo o pacifizmu na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine; pitanje rata i ljudske prirode puno je kompleksnije od toga, smatrao je. No jednako tako, moglo bi se reći da je Cohen donekle romantizirao određene aspekte rata: disciplinu, vojničko bratimljenje i posvećenost cilju.

U jednom intervjuu, nekih pola godine prije rata, izjavio je da ne voli pisce slogana. Zapravo je govorio o Johnu Lennonu i njegovoj pjesmi ‘Give Peace a Chance’.

Ratne su okolnosti dovele do potpunog uključivanja Sovjeta i Amerikanaca: područje Bliskog Istoka bilo je jedno od važnih hladnoratovskih bojišta. Uz pomoć golemih američkih vojnih isporuka – kao kontri sovjetskoj pomoći Arapima – Izrael je uspio preokrenuti situaciju. Kreću ekstenzivni pregovori o primirju gdje središnju ulogu preuzima Kissinger. Cohen se ubrzo vratio u Tel-Aviv.

“U onom trenutku kad se upetljaju političari, ja odlazim”, rekao je ostalim glazbenicima. Dakako, znao je da su cijelo vrijeme bili tu. No znao je i da više tamo više nije potreban: “Došao sam ih ohrabriti, a oni su ohrabrili mene.” I samo tako, pronašao je ono što je tražio.

Gdje drugdje nego na tlu kojim je kročio Mojsije?

Prije svega, možda je tražio iskupljenje za ružan kraj one turneje koja je u proljeće 1972. okončana baš u Jeruzalemu, gdje je pod pritiskom kakav je osjetio samo jednom u Montrealu – kad ga je gledala čitava obitelj – više puta prekidao koncert. “Postoje noći u kojima se čovjek otisne s tla, i postoje noći u kojima to jednostavno ne može. Nema se smisla zavaravati. Večeras nam to jednostavno nije polazilo za rukom”, rekao je Cohen otprilike. I nakon što je otišao s pozornice publika nije izgubila strpljenje. Problem je bio u njemu – osjećao se kao prevarant.

Godinu dana poslije na Sinaju ponovno je osjetio da njegova pjesma ima učinak, da može napraviti razliku. Umjetnost je ponovno imala smisla. Sve je to, dakako, bilo u glavi, no čovjek poput Cohena očito je uvijek iznova trebao grandiozne poticaje, svježu potvrdu vlastite autentičnosti.

Gdje drugdje nego u ratu, gdje drugdje nego na tlu kojim je kročio Mojsije? Nema umjetnosti bez barem malo narcisoidnosti, njemu je, nema sumnje, nije nedostajalo.

“A toliko je smrti i strave u svijetu, znaš?”

O svom ratnom iskustvu poslije nije često govorio. U razgovoru koji naposljetku nije završio u poznatoj biografiji ‘I’m Your Man’, Sylvie Simmons uspjela je izvući nekoliko riječi iz njega. Ovako će odgovoriti na pitanje o utjecaju rata na njegov daljnji život:

“Nakon tog malog rata, koji je na mene snažno djelovao, došavši nazad u Hydru, s iskustvom svjedočenja onom što se događa ljudima u ratu, pomislio sam da ipak da ipak trebam probati učiniti nešto od te situacije. Tu je bilo malo dijete, tu je bila lijepa kuća na Hydri, tu je bila Suzanne, imali smo svoju povijest. A toliko je smrti i strave u svijetu, znaš? Održavat ću taj mali vrt. Možda to nije vrt koji sam htio i možda to baš i nije cvijeće koje sam posadio, ali to je moj mali vrt i dat ću sve od sebe.”

Suzanne je ponovno osvanula predivna pred mojim očima, zapisuje u rukopisu. Neko vrijeme odnosi su bili dobri, stigla je i malena Lorca, ali dugoročno nije bilo rata koji bi Cohena mogao spasiti od njegove prirode, istresti ga iz proklete kože vječnog skitnice. Izdržali su još nekoliko godina, a onda je i njoj okrenuo leđa, kako je to ranije učinio i Marianne.

Album iz 1974. vrvi referencama na rat i smrt

Da nije otišao u Izrael, ‘New Skin for the Old Ceremony’ nikad ne bi izašao ni u približnom obliku, i tko zna u kojem bi smjeru njegova priča otišla. Bio je to tek njegov četvrti album, a ako govorimo samo o studijskim izdanjima, u sljedeće 42 godine, koliko je iza toga potrajala njegova karijera, snimio ih je još jedanaest (zadnji izlazi posthumno u produkciji njegova sina Adama, također glazbenika).

Osim spomenute ‘Lover Lover Lover’, na albumu iz 1974. godine već na razini naslova pjesama sve vrvi referencama na rat i smrt (‘Field Commander Cohen’, ‘There is a War’, ‘A Singer Must Die’, ‘Who By Fire’). Za našu priču zadnja je posebno zanimljiva.

Naime, radi se o Cohenovoj obradi židovske srednjovjekovne molitve Unetaneh Tokef koju se izgovara baš na Jom Kipur, kad Bog odlučuje o sudbinama u narednoj godini, i načinima na koji će se smrt pojedincima ukazati (And who by fire, / who by water / who in the sunshine / who in the night time…). Malo je tko poput njega mogao udahnuti modernost u drevne prakse.

Pripremao koncert na palestinskom teritoriju

Izraelci nikad nisu zaboravili da je došao u jednom od njihovih najtežih trenutaka, piše Friedman, prisjećajući se kakav je događaj bio posljednji Cohenov koncert u Tel Avivu, 2009. godine. Mnogo je židovskih glazbenika, ali malo ih u izraelskom pamćenju zauzima tako istaknuto mjesto. Političke su okolnosti i tada bile užasne, isprva je razmišljao i zaobići čitavo područje, ali Izraelci su ga zatrpavali mailovima i pismima i nije bilo druge, morao je doći. Kad su ga karte puštene u prodaju, 50 tisuća ulaznica iscurilo je u nekoliko sati.

Cohen je pokrenuo dobrotvornu organizaciju u kojoj su u odboru sjedili i Izraelci i Palestinci: prihod od koncerta preusmjeren je stradalima s obje strane, skupinama koje su aktivno radile na postizanju mira. Kad se dio palestinskih obožavatelja požalio da zbog restrikcija neće moći na koncert, pripreman je koncert na palestinskom teritoriju, u gradu Ramallahu na Zapadnoj obali.

Nije bilo dovoljno. Neke od glasnijih palestinskih antiizraelskih skupina – koje su pokušavali zaustaviti i koncert u Tel Avivu – na kraju su uspjele u zaustavljanju koncerta u Ramallahu.

Nadomak ponoći, uslijedio je trenutak za pamćenje

U publici koja se okupila u najvećem izraelskom gradu, piše Friedman, bila je i nekolicina onih koji su bili s Cohenom na Sinaju, gotovo četrdeset godina ranije. Teško je uopće zamisliti kakav je to bio osjećaj. Za razliku od debakla na predratnoj turneji, koncert iz 2009. ostao je zapamćen kao jedan od najspektakularnijih kulturnih događaja u zemlji. Posebno to vrijedi za njegov sami kraj.

Nakon bisa, a već se bližila ponoć, Cohen se još jednom zahvaljuje ljudima koji rade na postizanju mira, potom propovjednički diže ljevicu i progovara na hebrejskom. Stadion je utihnuo. Nije to jezik suvremenog Izraela, nego arhaični, obredni hebrejski kakav je Cohen mogao čuti od svog djeda, rabina Solomona, koji ga je u mladosti podučavao interpretaciji svetih tekstova.

Izgovara kratak blagoslov, petnaest riječi koje su dijelom židovske tradicije preko dvije i pol tisuće godina. Skida šešir, duboko se naklanja publici, i odlazi s pozornice. Njegova izraelska braća i djeca dobili su trenutak za pamćenje, bljesak katarze u sukobu kojem se ne nazire kraj.

Benjamin Netanyahu iste je godine po drugi puta postao premijer; zasad je preživio sve svoje skandale i na istom se položaju nalazi i danas. Kad je u 2016. umro Cohen, političar mu je odao počast prisjetivši se upravo njegove uloge u Jomkipurskom ratu. Da je znao da će ga takvi žaliti, da će takvi prekrajati linije po Svetoj Zemlji, Cohen bi te jeseni 1973. vjerojatno ostao na Hydri.

…but bones must stand up straight and walk / and blood must move around / and men go making ugly lines / across the holy ground