Kreće najskuplja TV serija ikad, Gospodar prstenova na Amazonu. Ovako je Tolkien gradio svoj magični svijet

Garthova prva knjiga o Tolkienu imala je dobru recepciju kod kritike i publike, a poslije je i pridonio uglednoj Routledgovoj Enciklopediji J. R. R. Tolkiena. Njegov interes nije stao na tom. Nakon što je 2014. godine napisao manju publicističku knjigu o piščevim studijskim godinama na Oxfordu, Garth je prošio svoj zahvat i u najnovijoj knjizi, Svjetovi J. R. R. Tolkiena – kod nas objavljenoj u prijevodu Marka Marasa i izdanju kuće Lumen – ispisao impresivnu sintezu višedesetljetnog bavljenja velikim sunarodnjakom.

Knjiga kao sjajan priručnik uz nadolazeću seriju

Kao i prije devetnaest godina, Garth je izvanredno pogodio s tiskanjem svoje knjige, pripremivši je za tisak u jeku još jačeg interesa za Tolkienov svijet, izazvanog, prije svega, Amazonovom produkcijom Prstenova moći, najskuplje televizijske serije svih vremena – i po ranim komentarima onih koju su već dobili uvid u prve dvije epizode – sjajnog televizijskog ostvarenja.

Serija je predviđena za pet sezona, i ostaje za vidjeti koliko će do kraja uspjeti, no Garth svojim radom na knjizi može biti zadovoljan. Bogata građom, sjajno dizajnirana i izvedena veoma pristojnom razinom akribije, Svjetovi J. R. R. Tolkiena, knjiga je koja svojom slojevitošću i izvedbom ne bi trebala razočarati ni one koji misle da o piscu znaju sve.

Lumen je prethodnih godina objavio više novih prijevoda Tolkienovih djela, a kao i ovu Garthovu knjigu, podnaslova Mjesta koja su nadahnula Međuzemlje, potpisuje ih prevoditelj Marko Maras. Za razliku od ranijih prijevoda, primjerice Zlatka Crnkovića, u svom se pristupu Tolkienu Maras dosljedno držao piščevih uputa i prevodio imena koja u engleskom jeziku sadrže neko značenje, što je postupak koji se već duže primjenjuje u brojnim drugim zemljama. Tako je Frodo Baggins postao Frodo Torbar, a njegov rodni Shire – Kotar. Unatoč negodovanju dijela publike, Maras stoji iza svoje odluke, a tog se principa držao i u ovoj knjizi.

John Garth u “Svjetovima” analizira veći dio Tolkienova opusa

Svjetovi J. R. R. Tolkiena dolaze u tvrdim koricama većeg formata, unutar kojih se smjestilo 208 stranica finog papira, opremljenog, između ostalog, bogatim reprodukcijama (arhivskih) fotografija, geografskih karti, umjetničkih slika i crteža, uključujući i one koje je naslikao sam Tolkien, inače relativno nadaren amaterski crtač. Garth i urednici predmetu su pristupili prilično ozbiljno, pa su u izdanje uključene bilješke o izvorima, izabrana bibliografija i kazalo imena i pojmova, što bi mnogima moglo biti korisno.

U jedanaest velikih poglavlja, načelno organiziranih u tri segmenta, geografski, topografski i tematski, Garth u osnovi prati Tolkienovu biografiju, odnosno specifične događaje i mjesta iz njegova života, kontinuirano ih povezujući s radnjom i mjestima iz piščeva legendarija. Pri tom pokriva puno veći opseg radova od Hobita i Gospodara prstenova, pa tako nalazimo i dijelove iz brojnih pjesama, priča, pojedinih eseja i široj publici manje poznatih radova, kao što su Nedovršene pripovijesti ili (također nedovršeni) Silmarillion.

Na tom tragu, ova je knjiga ponekad i zahtjevna za pratiti, i iz nje će možda najviše izvući oni s već solidnom poznavanjem Tolkienova pripovjednog svijeta, dok bi manje upućene, a ipak ambiciozne istraživače tolkinologije, mogla usmjeriti prema paralelnom čitanju dodatne literature.

Svaki pokušaj rekonstruiranja Tolkienova stvaralačkog postupka, svjestan je Garth, mora uzeti u obzir i piščevu metodologiju osmišljavanja imena. Sam Tolkien govorio je da uvijek počinje od imena – u svakom se imenu skriva priča, isticao je – a njegova kombinacija elitnog filološkog obrazovanja i književnog dara rezultirala je vjerojatno najuvjerljivije ispisanim fantastičnim svijetom recentnije ere književnosti. Kombiniranjem jednostavnih imena, stvarnih ili izmišljenih, koja proizlaze iz različitih geografskih lokaliteta, kakva su ljudi pojavama davali od početka jezika, i fascinantnih neologizama posloženih iz više jezika, stvarnih ili izmišljenih, Tolkien je stvorio izuzetan predložak koji do danas nadahnjuje autore žanra fantastike.

Pisanje kao čežnja za izgubljenim sretnim djetinjstvom

“Za Tolkiena je Engleska bila zemlja otkrivenja”, otvara Garth. Sin Engleza, dječak Ronald, kako su ga zvali njegovi najbliži, na Otok je stigao nešto poslije trećeg rođendana, nakon višetjednog putovanja s juga Afrike, gdje se rodio u nekadašnjoj Slobodnoj Državi Oranje, danas Južnoj Africi. Njegov otac, koji je ostao u Bloemfonteinu, glavnom gradu pokrajine koju će za koju godinu Britanci pretvoriti u svoju koloniju, ubrzo je umro od reumatske groznice.

Obitelj se smjestila u selu Sarehole, osam kilometara južnije od rastućeg industrijskog grada Birminghama, gdje će Ronald kasnije ići u školu. Nasuprot onom što je mogao vidjeti u gradu, Tolkien je u okolici Sareholea uživao u izvanredno očuvanoj prirodi. Dvije godine nakon što je krenuo u školu, Ronald je izgubio i majku. Brigu za njega i mlađeg brata preuzeo je katolički svećenik, prijatelj njihove majke. Tolkien je poslije tvrdio, navodi Garth, da je njegovo pisanje o hobitima “ispočetka bilo nekakav Sehnsucht – čežnja – “za onim sretnim djetinjstvom koje se okončalo kad je postao siroče”.

Prekooceansko putovanje iz Afrike u Englesku, za koje je desetljećima kasnije rekao da mu je dijelom ostalo u pamćenju, a onda i upoznavanje potpuno drugačijeg okruženja engleskog sela, koje će za njega imati gotovo arkadijska obilježja, leže u temelju njegova književnog svjetotvorstva, no uz stvarna mjesta koje je posjetio, a neka od važnijih spomenut ćemo kasnije, izvori Tolkienove inspiracije u još su većoj mjeri dolazili iz knjiga.

Temeljna inspiracija stigla iz germanske prošlosti

U poglavlju Četiri vjetra, Garth se bavi kulturnim utjecajima na pisca. Vodeću inspiraciju, dakako, predstavljao je sjever, konkretiziran ponajprije u pričama iz germanske prošlosti. Dječački interes za jezike – staroengleski, staronordijski i gotski, između ostaloga – prelio se u studij grčkog i latinskog jezika na Oxfordu, no nakon dvije godine prebacio se na engleski, gdje se u potpunosti posvetio svojoj opsesiji.

Pretkršćanski svijet vila i ostalih mitoloških stvorenja, u susretu s drugom raznolikom literaturom, gdje je jezik finskog epa Kalevale imao posebno važnu ulogu, inspirirao ga je za izmišljanje jednog od njegovih najoriginalnijih pothvata, vilinskog jezika. Međutim, u ambicioznoj zamisli stvaranje vlastite mitologije, bilježi Garth, Tolkien je posezao za elementima i brojnih drugih kultura.

Ukazuje, primjerice, na zanemareni utjecaj zapada, s jedne strane keltske povijesti, sa svojim vilenjacima i legendama o čudesnom zapadnom otoku, i neizbježno, Arthurom, kraljem Keltskih Brita, a s druge strane, Amerikom i njezinom domorodačkom kulturom, o kojoj je Tolkien opsesivno čitao priče još kao dječak, i čiji se tragovi vide, primjerice, u izraženom animizmu njegovih svjetova (rijeke obdarene duhom, govoreća stabla).

Tolkien se pokazuje kao ultimativni eklektik

Moglo bi se reći gotovo neizbježno, pogotovo nakon dvogodišnjeg studija grčkog i latinskog, tu su uzori antičkog svijeta: pad vilinskog grada Gondolina odjekuje opsadu Troje, ljudsko kraljevstvo Númenor nepogrešivo podsjeća na nestalu civilizaciju Atlantide. Manji aspekt “južnjačke komponente” Tolkienova imaginarija čine i afrički utjecaji, utjelovljeni primjerice u golemim ratnim slonovima, koje je pak preuzimao iz fascinantnih srednjovjekovnih bestijarija, ponovno tako oneobičavajući ono obično i poznato.

Na karti Međuzemlja, istok je mjesto kojim vlada Sauron; sam Tolkien na istoku je, između ostaloga, pronašao jednu od ishodišnih točaka svoje kozmologije. “Kad je upitan jesu li njegova Dva stabla odraz nordijskog svjetskog stabla Yggdrasila, odgovorio je: Ne, ne, ona nisu poput njega. Mnogo su više nalik na Stabla Sunca i Mjeseca otkrivena na Dalekom istoku u sjajnim pričama o Aleksandru“, piše Garth. Konačno, Utjecaj Biblije na ovog uvjerenog katolika ne treba posebno dokazivati.

Sve ovo pokazuje raspon erudicije, ali i demonstrira eklektičnost njegova legendarija, što se provlači i kroz ostatak knjiga. Moglo bi se reći, Tolkien je ultimativni eklektik, bez negativne konotacije. Osim osobnih sklonosti takvom postupku, jedan od razloga za to leži u relativnoj skromnosti engleske mitologije. “Od ranih dana rastuživalo me siromaštvo moje voljene domovine”, govorio je Tolkien. “Nije imala vlastitih priča…s onom vrijednošću koju sam tražio i nalazio (kao sastojak) u legendama drugih zemalja.”

Domaće engleske legende kao “petparačke pričice”

“Odrastao je”, dodaje Garth, “u vremenu kad se mitologija smatrala ključnom za identitet nacije. Ali Britanska građa, golema zbirka srednjovjekovnih priča o kralju Arthuru i njegovim vitezovima, imala je keltske korijene i bila prožeta francuskim utjecajem. Čak je i veliki anglosaski ep Beowulf u osnovi bio skandinavski. U odnosu na predaje Grčke, Finske, Walesa i drugih zemalja, domaće engleske legende izgledale su mu kao petparačke pričice.“

U daljnjim poglavljima Garth se bavi krajolicima, zamišljenim i stvarnim, ukazujući na njihove međusobne poveznice, kao što je slučaj, primjerice, jednog posjeta Alpama 1911. godine, za koji autor navodi da je “položio temelje za gotovo sve Tolkienove planinske prizore”. Brza komparacija švicarske doline Lauterbrunnen i Tolkienove skice za vilinski Razdol (Rivendell), uvjerljiv je prilog Garthovoj tvrdnji.

Kompleksnosti i uspjelosti njegovih imaginarnih krajolika i građevina pridonijeli su zanimanje za geologiju i arheologiju, znanosti koje su tada, osobito potonja, nerijetko bile u središtu pažnje zainteresirane svjetske javnosti. U godinama Tolkienova dječaštva svijet je još uvijek bio pod dojmom Schliemannova otkrića Troje (1871) ili iskapanja na Kreti, koje je kasnije predvodio slavni engleski arheolog Sir Arthur Evans; osim toga, 1911. godine, kad je mladi Ronald započeo svoj studij, pronađen je grad Inka, Machu Picchu, a jedanaest godina kasnije još jedan Englez, Howard Carter, ušao je u impresivnu Tutankamonovu grobnicu. Osim toga, megalitička arhitektura – poput Stonehengea) – u Velikoj Britaniji bila mu je nadohvat ruke.

Prvog junaka Međuzemlja ispisao početkom rata

Garth pomno dokumentira Tolkienovu opsesiju stvaranjem zasebnog legendarija, ukazuje na brojne izmjene, prepravke i naknadna ispisivanja, i tako stranicu po stranicu, poglavlje po poglavlje, pruža uvjerljivu interpretaciju mnogobrojnih izvorišta Tolkienove inspiracije, od prvog junaka Međuzemlja, pomorca Éarendela, zamišljenog početkom Prvog svjetskog rata, prije nego se i sam pisac uputio na bojišnicu, pa do kasnih, nezavršenih, a možda i nezavršivih djela, poput Silmarilliona, koja će nakon njegove smrti za tisak prirediti sin mu Christian.

Genezu Tolkienove svjetotvorne moći ne treba tražiti isključivo u nadarenosti za jezike, čudesnoj mašti i osvjedočenoj strasti za pripovijedanjem, iako, bez njih, dakako, ništa od onoga što je stvorio ne bi imalo tako snažan učinak na čitatelje, nego je treba potražiti na raskrižju talenta i senzibiliteta, relativno skromnog, ali upečatljivog osobnog iskustva putovanja, i konačno, izuzetno bogate čitalačke prakse na više jezika. Pomnim praćenjem sitnih biografskih momenata, Garth pokazuje koliko malo majstoru treba za nadahnuće; u peru pisca poput Tolkiena sve može postati izvanredni literarni materijal; sve može postati novi svijet.

Jedan golemi događaj iskače iz ovog narativa, a to je, naravno, iskustvo sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu, čemu je posvećeno zasebno poglavlje, na tragu Garthove prve knjige o Tolkienu. Mladom Ronaldu nije se žurilo u rat, i za razliku od mnogih pripadnika svoje generacije, odgodio je odlazak u vojsku do stjecanja diplome, 1915. godine. Nakon dužeg osposobljavanja, stigao je kod Somme u srpnju 1916. godine, upravo u vrijeme kad je započeta jedna od najkrvavijih bitaka rata.

U listopadu je, oslabljen rovovskom groznicom izazvanom ugrizom buhe, Tolkien povučen s bojišnice. Ostatak rata uglavnom je proveo po bolnicama; u njima je napisao neke od važnih tematskih cjelina svog legendarija. Podsjetimo ovdje, tek je desetljećima kasnije Tolkien objavio svoja najpoznatija djela, Hobita (1937), i Gospodara Prstenova (1954-1955).

U jesen 1916. francuska polja postala su Mrtve močvare

Surovo rovovsko ratovanje obilježilo je kasnije živote mnogih vojnika, i Tolkien tu nije izuzetak. Neki od prizora koje je tamo mogao vidjeti veoma podsjećaju na ono što možemo pronaći u njegovim knjigama. Kad je jesen zemlju oko rijeke Somme pretvorila u kišom natopljena, blatna prostranstva smrti, s tisućama mrtvih vojnika koji su trunuli nepokopani, a zrakom se širio neugodan miris njihovih dezintegrirajućih tijela, potrebno je veoma malo imaginacije da si predočimo sličnost takvog krajolika i onoga što vidimo u Mrtvim močvarama, gdje se Frodo zatekne u Dvije kule.

Tolkien je u ratu izgubio više poznanika i prijatelja: smrt engleske mladosti u besmislenim bitkama Prvog svjetskog rata u poslijeratnim godinama jedna je od većih unutarnjih tragedija britanskog društva. Osim toga, mnogi su ostali psihički oštećeni: svojevremeno, to se zvalo Shell shock, a više desetljeća kasnije psiholozi će ovaj slom izazvan traumatskim iskustvom definirati kao posttraumatski stresni poremećaj. Tolkien je pisao i o vlastitim teškim trenucima, a Garth slična iskustva pronalazi kod više njegovih likova, primjerice i kod samog Froda, nakon niza užasnih situacija koje je iskusio noseći prsten prema grotlu užarenog Mordora.

Privodeći analizu kraju, Garth se još jednom vraća Tolkienovu Birminghamu, pokazujući dvostruki utjecaj koji je taj grad ostavio na autora. Ako je poslije postao locus teške industrije, ovaj grad ranije je bio mjesto razvijene zanatske zajednice i manufakture, još i tijekom devetnaestog stoljeća. Sam Tolkien, kako je uglavnom poznato, bio je izraženi antimodernist, a u njegovim dječačkim godinama još uvijek su snažno bile prisutne ideje Arts and Craft Movementa, u središtu kojeg je stajao književnik i slikar William Morris.

Nasuprot promicanju umjetničkog obrta i ručnoj proizvodnji koje su zagovarali Morris i njegovi istomišljenici, s kojima je mnogo stavova dijelio i Tolkien, što se ponovno vidi u literarnom svijetu koji je oblikovao, Birmingham je, doslovno, imao i mračnu stranu.

“Mitologija za planet kojem jako treba svako nadahnuće”

Ako je područje južno od ovog grada tijekom Tolkienova djetinjstva postalo uzorom za bajkovite prizore Kotara, gdje su među šumarcima i potocima trčali hobiti, područje zapadno od grada već je od devetnaestog stoljeća, uz već spominjane, artiljerijom devastirane, zadimljene krajolike iz bitaka Prvog svjetskog rata, piscu moglo poslužiti kao inspiracija za Mordor, na vilinskom jeziku, “Crnu zemlju”, što je sintagma kojom su stanovnici označavali upravo to područje oko Birminghama, nakrcano industrijom koja je obrađivala ugljen, željezo i glinu.

Koliko god reakcionarno i romantičarsko, Tolkienovo odbijanje industrijske gigantomanije danas možemo razmatrati puno naklonjenije nego njegovi suvremenici. Ova linija interpretacije Gartha je na kraju odvela i prema osvrtu na Tolkienovu ekološku svijest, pa osnovni dio teksta završava na sljedeći način:

“Dalekovidnost njegove vizije ne treba posebno naglašavati u svijet gdje je u pogledu okoliša i ljudskih životnih uvjeta svake godine sve više na kocki. Međuzemlje je stvoreno da odražava ono što je najviše volio i mrzio u svojem svijetu. Ono u sebi sabire mnoštvo stvarnih krajolika i mjesta, drevnih i modernih, divljih i njegovanih i opustošenih. Štoviše, moglo bi se reći da je na stranicama Tolkienova legendarija sâm krajolik napisao strastvenu poruku. Zato ovo u krajnjoj liniji nije mitologija samo za Englesku ili Britaniju, nego za planet kojem jako treba svako nadahnuće da se spasi.”

Bijeg u fantastično kao spas od svijeta u kojem živimo?

Stiže jesen, i polako nas grli melankolija. S obzirom na to u kakvoj zemlji, u kakvom svijetu živimo, bijeg u fantastično mnogima će možda biti sasvim prihvatljivo rješenje, i uhvatit će se Tolkiena, ove knjige ili aktualnih TV spektakala.

No kad malo bolje razmislimo, brzo uočimo da su Tolkienovi likovi tek stilizirane verzije onoga što smo oduvijek mogli vidjeti u stvarnom životu: ne stoluje li i danas na istoku, iza crvenih zidina Kremlja, jedan od naših Saurona; ne sjede li nešto bliže, u odajama Markova trga i bliskih mu poduzeća, naši pohlepni i gramzljivi goblini, s gomilama ogavnih orkova i trolova koji žive za svoj novčić; i nismo li, svi mi koji to potiho promatramo, na kraju, tek sitni hobiti skriveni u svojim, samo naizgled sigurnim, rupama u zemlji?

Nadu ostavlja to da je, i puno prije Tolkiena, hobit nerijetko bio taj koji je obarao najmoćnije, i pokazivao im da nedodirljivi ne postoje.