Nakon premijere ne baš uspjelog HNK-ovog, u Zagrebu je gostovao beogradski Ivanov. I bilo je famozno

Rijetki kazalištarci došli su vidjeti srpsko kazalište

Samo dan kasnije, nakon debakla istog predloška u hrvatskoj nacionalnoj kući, bilo je zanimljivo primijetiti kako baš nitko od ekipe Nekrošiusova Ivanova i rukovodstva HNK-a, osim Ksenije Marinković, nije došao pogledati beogradske kolege. Zapravo, bila je ovo večer u kojoj su tek rijetki kazalištarci, poput Paola Magellija, Željke Udovičić, Zlatka Svibena, Helene Buljan, Dade Ćosića, Olivere Baljak iz Rijeke i par pojedinaca došli vidjeti srpsko kazalište u centru Zagreba.

No ovakvi svijetli primjeri razmjene vrhunskog kazališnog sadržaja, čak i na relaciji Zagreb- Beograd, kad vrhunske predstave poput Torbičina Hinkemana dožive ovacije u Beogradu, a Rigonatkin Ivanov u Zagrebu, imaju smisla. Tatjana Mandić Rigonat etablirana je beogradska redateljica, koja je svojedobno diplomirala u klasi velikog redatelja Dejana Mijača. Potpisala je dvadesetak režija među kojima su, primjerice, i komadi Gospođa Julija, Lolita, Zli dusi i Gospođa ministarka. Povremeno se prihvatila komada hrvatskih autora, poput Mire Gavrana ili Vedrane Rudan.

U ovoj predstavi okružila se vrsnim profesionalcima, poput slovenskog scenografa Branka Hojnika, kao gosta, koji je napravio jedno od najljepših, ali i najpreciznijih scenskih rješenja za Ivanova koje sam ikad vidio. Smjestivši pozornicu poput ringa, u kojoj glavni akteri i orkestar troje glazbenika, koji cijelo vrijeme svira, stoje u okviru s desne strane i sve vrijeme promatraju publiku. Na glavnoj je sceni tek nekoliko stilski preciznih komada namještaja koji nam plastično trebaju dočarati interijere u kojima živi ruska aristokracija u raspadanju. Uz nekoliko sofa, stol za biljar, pijanino, nekoliko antiknih lustera, par stolica i svijećnjaka, pokazala je kako je manje više i kako nije potrebno izmišljati toplu vodu i domišljati se kako biti originalan.

O svakom se detalju vodilo računa

Ljepota je u jednostavnosti, toga je bila svjesna i Rigonat, koja je s tolikom minucioznošću, smislom za detalje, komiku, ali i s puno emocija, koje je iscijedila iz pojedinih vrhunskih glumaca, uspjela napraviti veliku, sočnu i iznimno lijepu predstavu. Vizualnosti predstave svakako su pridonijeli prekrasni kostimi Bojane Nikitović, a haljine koje nose nove glumačke dive Nada Šargin i Hana Selimović istovremeno su klasične i svevremenske. Kako sam imao prigode sjediti dovoljno blizu akterima, primijetio sam da svaki detalj, poput boje sokni, koje muški junaci izuvaju, ili gumbića na bluzama glumica, dok su okrenute leđima, su minuciozno pogođeni. Ništa nije prepušteno slučaju i o svakom se detalju vodilo računa.

Da, kriza je uvijek, da, nikad se nema dovoljno novca, da, nikad se nema dovoljno vremena za probe (iako se ovaj Ivanov spremao tri mjeseca, što se i vidi), ali još uvijek postoje profesionalci i zanatlije, koji i u takvim uvjetima čine divne stvari. I stoga na njih treba ukazati. Ovo je predstava atmosfere, čehovljanske melankolije, predstava u kojoj, za razliku od Nekrošiusove besmismislice, možete uživati u svakoj rečenici, koju glumci izgovaraju pravilno. Srpsko glumište uvijek je bilo bolje od hrvatskog, nemojmo se zezati i praviti kako to nije tako. Njihova Akademija inzistirala je na osobnosti glumaca, nije ih ubijala staromodnim Gavellinim tehnikama, oni su uvijek bili prirodni, autentični, životni, sočni, iskreni…

Predstava koju nosi trolist glavnih glumaca

Da, ima dosta primjera u srpskom glumištu kako mnoga etablirana imena pređu u maniru i s godinama, ma što igrali, oni su uvijek oni, zvijezde s malog i velikog ekrana, koje publika počne i na sceni identificirati kao junake serijala, pa im krenu vikati: „Gde si, bre Bubuleja, Prle, Tihi, Žuta ili Čkalja!“. Onda krenu šmirati, koketirati, više vremena provode za šankom kazališnih bifea i po srpskim kafanama, prodavajući iste štoseve, grimase i fore i zauvijek se time kao umjetnici limitiraju. No, većina je vrhunskih profesionalaca, koji svaku ulogu maksimalno razrađuju, praveći od njih mala čuda, kako u teatru, tako i na ekranu. Rigonaticu su, kad je krenula s pripremama Ivanova, optužili kako se okružila zvijezdama u castu i kako je to njezin glavno adut. Naravno da je riječ o klasičnoj zlobi jer, ako se okružiš najboljima, ni ti ne možeš ispasti toliko loš.

Nije li to deviza oduvijek? Da, redateljica je imala petlju i izabrala vrsnu ekipu aktera, koji su joj poklonili maksimum svoje energije, znanja i talenta. I to se vidi. Ovakav Ivanov prava je glumačka oda. To je predstava koju nosi trolist glavnih glumaca: Nikola Ristanovski kao Ivanov, Nada Šargin kao Ana Petrovna i Hana Selimović kao Saša nosi. Oni pritom savršeno ostavljaju prostor kolegama, koji tek povremeno borave, ili zakorače na scenu, da pokažu što i u najmanjim rolama znaju. Ovdje nema nadigravanja, ovdje nitko nikoga ne nagurava kako bi se probio u prvi plan, ovdje kolege jedni druge poštuju, imaju finu interakciju, reagiraju u sekundi i to se osjeća.

Svi u ovom komadu besprijekorno funkcioniraju

Kod Rigonatice nema lošeg glumca, svi u ovom komadu besprijekorno funkcioniraju, od gostiju, sluškinje, pa do epizodista. Bojan Krivokapić u rijetkim uzletima na sceni dočarao je sav očaj Kosiha, zaokupljen kartaškim igrama i dugovima. Posebno je efektna bila Vanja Milačić (glumica koje me oduševila u seriji Vratiće se rode Gorana Gajića), koja je kao udovica Babakina bila istovremeno šarmantna, afektirana, ali s mjerom, koketna, zabavna. Podsjetila me na mladu Zdenku Heršak. Milačićka je glumica takvog kalibra, dovoljno putena da zaludi jednog starca, koji bi se htio domoći njenog miraza, ali i dovoljno lukava da mu to ne dozvoli.

Poslije dugo vremena na zagrebačkoj sceni vidjeli smo Branku Petrić, legendu srpskog glumišta, suprugu pokojnog Bekima Fehmiua i majku Uliksa Fehmiua, koja je s puno sočnosti, žara i energije odigrala Avdotju, staricu bujne prošlosti. Ova glumica, rodom iz Novog Vinodolskog, gdje još uvijek ljetuje, pokazala je kako usprkos visokim godinama (navršila 80) za pravog glumca nikad ne izostaje čar užitka na pozornici. Neke njene minijature s traženjem votke, koje su recimo potpuno izbačene iz Nekrošiusove verzije, zabavljale su publiku. Perfektan je bio, moram priznati, meni nepoznati glumac Nikola Vujović, koji izgleda kao jedan od aktualnih britanskih i francuskih glumaca, obrijane glave, sitan, dinamitan, fascinantne energije i glumačkog nerva.

Njegov Borkin bio je jedan od vrhunaca komada. Svakim pojavljivanjem na sceni on je odvlačio pažnju od ostalih kolega, ima jak scenski personaliti i bit će mi baš zanimljivo vidjeti ga i u drugim ulogama. Mislim da je nedovoljno korišten na filmu, a po tipu, šarmu i energiji, mogao bi biti novi Dragan Nikolić. Glumac kojeg hrvatska publika ponajviše identificira s ulogom nogometaša u sapunici Ljubav u zaleđu (koju HRT svakodnevno reprizira), Nenad Stojmenović bio je odličan kao mladi doktor Lvov, vrlo ekspresivan, precizan, glasovno jak, koji se sjajno nosio s takvim jakim partnerom kakav je Ristanovski. Pritom se lijepo kreće na sceni, ima držanje, dikciju i primjer je tipa glumca koji se savršeno uklapa u ovakve klasične komade.

Mlada Hana Selimović je perfektna Saša

Ugodno me iznenadila još jedna meni nepoznata glumica, Danijela Ugrenović kao majka Zinaida, koja je od početka do kraja sigurno vodila svoj lik stroge, zahtjevne i hladne majke, koje se pribojava i glavni junak, koji joj već godinama duguje poveću svotu novaca. Od male uloge napravila je lijep i precizan posao. Bio je pravi užitak gledati što je od role Lebedeva, Sašina oca, alkoholičara i papučara, napravio Branko Bane Vidaković. Kad se pojavio osamdesetih, bio je jedna od najvećih beogradskih zvijezda, tad s dvadesetak kilograma manje. Jedan od onih beogradskih šmekera koje je tadašnja kinematografija poprilično koristila. Ovdje je s toliko komičnih, ali i tragičnih nijansi, obojio svog Lebedeva, da je naprosto briljirao i publika ga je zasluženo nagradila gromoglasnim pljeskom.

Veteran Predrag Ejdus bio je toliko šarmantan i zabavan kao grof i Ivanovljev ujak da je bilo zadovoljstvo promatrati ovog velikog glumca kako se s podjednakom mladenačkom energijom i strašću nosi na scenu s kolegama, koji mu mogu biti djeca pa i unuci. Upravo stoga, baš me zanima kakav će biti njegov Ignjat Glembaj, kojeg je baš jučer počeo probati u Svibenovoj inscenaciji za Dubrovačke ljetne igre, te kako će se nositi s Anjom Šovagović, Bojanom Gregorić te Živkom Anočićem kao Leonom. No, ovakav Ivanov ne bi bio to što jest bez trija glavnih glumaca, koji su poput vrhunskih glazbenika predvodili ovaj glumački orkestar.

Mlada Hana Selimović, glumica specifične fizionomije, izražajnog profila i grubljeg glasa, ali začudne energije, scenske ljepote i ekspresije, bila je perfektna Saša i jedina u ansamblu koja je posve zasluženo dobila otvoreni apaluz. Njezina Saša bila je toliko slojevita, nijansirana, obojena, sočna, smiješna i tragična, klasična i moderna istovremeno, točno kako je to zamislio Čehov, da je bio pravi užitak promatrati je kako suvereno vlada pozornicom, poput mlade lavice. Kao životna pratilja etabliranog mlađeg redatelja Igora Vuka Torbice, s kojim je nedavno u istom matičnom Narodnom pozorištu imala premijeru Carstva mraka, Hana Selimović danas je nesumnjivo među top 5 mlađih glumica u regiji.

Nada Šaragin je nevjerojatno moćna na sceni

Od nje još puno očekujemo i na filmu, gdje je tek povremeno igrala (pamte se njene role u Belom, belom svetu i Dobrica: Ime nepoznato). Nada Šargin nije nepoznata hrvatskoj publici. Vidjeli smo je svojedobno u glavnoj ulozi Brešanova filma Nije kraj, danas je prvakinja Narodnog pozorišta (gostovala je kao Maria Stuart nedavno u ZKM-u). Začudna glumica nježne ljepote, naizgled krhka, tanka i fragilna, ali nevjerojatno ekspresivna i moćna na sceni. Njezina Ana Petrovna jedna je od najljepših ženskih rola koje sam vidio u kazalištu posljednjih godina. Fino nijansirana, topla, nesretna, a opet ne i patetična, iako vrlo životna i u suštini tragična persona.

Za kraj, Nikola Ristanovski kao Ivanov. Divan makedonski glumac, koji je rođen u Pragu, a karijeru ostvaruje u regiji, kao definitivno jedan u samom vrhu najboljih glumaca svoje generacije, poput Nebojše Glogovca. Prvi put sam ga zapazio u Paskaljevićevom filmu Bure baruta, u kojemu je bio fascinantan u ulozi zvijezde kabarea, koji nastupa u noći kad se odvija cijeli film, kao brat Mikija Manojlovića. Igrao je jednu od glavnih uloga u makedonskom filmu Zbogom 20. stoljeće Darka Mitrevskog i Aleksandra Popovskog.

Ristanovski zaslužuje respekt, ako i ova predstava

U Hrvatskoj je snimio film Kosac s Zvonimirom Jurićem, a viđen je i u propalom Šerbedžijinom filmskom prvijencu Oslobođenje Skopja. U međuvremenu je od makedonske s pravom prerastao u regionalnu glumačku zvijezdu, koji je briljirao na sceni u Dervišu i smrti, ali i kao Leone u regionalnoj postavi Glembajevih Jagoša Markovića (partneri su mu u Ateljeu 212 bili Boris Cavazza i Anica Dobra). Ristanovski je najbolji i najljepši Ivanov kojeg sam ikad vidio. Toliko je suptilan, nježan, ranjiv, nesiguran, nesretan, zbunjen, tih kada treba, ali proživljen duboko iznutra, iskren, ali i fascinantno moćan kada treba jako podići glas, da se ne sjećam kad sam toliko uživao u nečijoj glumi na pozornici.

Kako sam sjedio blizu, promatrao sam kako dok glumi bosih nogu, glumi čak i s nožnim prstima. Pritom je markantan, zgodan čovjek i baš lijepo govori. Velika je šteta što ti svi naši veliki i razvikani glumci nisu došli vidjeti kolegu od kojeg bi mogli štošta naučiti. I kako se igra na sceni bez patetike, nepotrebnih gesti, besmislenog urlanja, kreveljenja i manira. Kako su veliki glumci najveći kad su tihi i gotovo samozatajni, a toliko moćni. Nikola Ristanovski je upravo takav, danas jedan od najvećih na ovim prostorima. I zaslužuje veliki respekt, baš kao ova vrhunska predstava Tatjane Mandić Rigonat, za koju smo zahvalni ZKM-u da smo je imali priliku vidjeti. Time smo isprali gorak okus u ustima poslije Nekrošiusova promašaja.