'Napoleon' Ridleya Scotta: promašeni portret briljantnog reformatora i nesigurnog autokrata

No, iako će Scott u nastavku filma nastaviti slobodno korigirati povijesne fakte (što je sasvim legitiman postupak, ako i dovodi u pitanje smisao ovakvih biografskih pothvata), u što ja ne mislim previše ulaziti (pravi poznavatelji Korzikanca zasigurno će detektirati puno više propusta), veći problem od toga činjenica je da ‘Napoleon’ britanskog redatelja nema misao vodilju, otvoreno pitanje ili ikakvu temeljnu premisu. Značaj ovog čovjeka u redateljskoj jednadžbi ostaje nerazjašnjen.

Ili kako je rekla osoba s kojom sam bio u kinu: iz ovoga se ne može dokučiti kako je i zašto Napoleon bio toliko bitan, i zašto bi nam uopće trebalo biti stalo.

Prvo kao tragedija, onda kao farsa

Dio problema leži u tome da je Scott, ovdje u neprepoznatljivo humoresknom raspoloženju, film otvorio i obilato ispunio farsičnim elementima, kao da, primijetili su kritičari i prije mene, želi potvrditi onu Marxovu: povijest se uvijek ponavlja dvaput, prvo kao tragedija, a onda kao farsa.

Ta će farsičnost funkcionirati u pojedinim momentima koji takve elemente i jesu imali (primjerice Robespierreov neuspjeli suicid), a ne osporavam da se i čitav Bonaparteov odnos s udovicom Revolucije, budućom caricom Joséphine (Vanessa Kirby) možda može provući kroz takav registar, ali zbilja ne vidim kako bi specifična Scottova optika, s obzirom na to da je nije dosljedno proveo, trebala u širem smislu funkcionirati (scenarij potpisuje David Carpa, s kojim redatelj radi i na nastavku ‘Gladijatora’).

U skokovitom jurišu prema kraju, pri čemu se ova dva i pol sata ni blizu ne čine dovoljnim za vremenski raspon kojim se bavi, Scott izostavlja ogromne aspekte Napoleonova političkog i javnog djelovanja, svodeći ga u suštini na nesigurnog, bijednog mužeka s jedne strane, te na vrsnog vojskovođu opčinjenog moći i idejama vlastite grandioznosti, s druge. On je ponekad, bez sumnje, bio i jedno i drugo, ali bio je i puno više od toga. Sigurno da u nekoliko sati ne možete ispričati sve, ali iza odabira mora stajati nekakva elementarna logika, a Scottu je ovdje bilo zanimljivije izmisliti sekvencu u kojoj Napoleon isprazni nekoliko topova na egipatske piramide nego uhvatiti se u koštac s cjelovitošću njegove osobe.

Apolitično biće erosa i thanatosa

Na temelju krvavog cirkusa koji gleda ovdje, gledatelj nikad ne bi mogao dobiti dojam da je Napoleonov progresivni francuski građanski zakonik – a car je dobrano sudjelovao u raspravama koje su dovele do konačne verzije – postao temelj pravnih praksi koje su i danas diljem svijeta u mnogočemu aktualne.

Ulomak iz ‘Hrvatske enciklopedije’ dovoljno je reprezentativan: “Code civil [ranije Code Napoléon] trebao je pravo ne samo unificirati, nego i temeljito reformirati, stavljajući u središte pojedinca i njegove slobode: jednakost pred zakonom, neovisnost prava pojedinca o njegovoj vjeri, ukidanje feudalnih odnosa te zamjenu vjerskih propisa laičkima (obvezan građanski brak); težilo se sustavnosti i jednostavnosti izričaja kako bi zakonik bio razumljiv svima.”

Scottov Napoleon redikulozno je (apolitično) biće erosa i thanatosa, čovjek koji zaspe na spomen riječi skupština, rogonja koji napušta udaljene vojne kampanje zbog vijesti da mu supruga ima ljubavnika. Političke okolnosti njegove vladavine, kako uzavrelo stanje francuskog društva, tako i više nego nezgodna međunarodna situacija, ostaju potpuno neistražene.

Nije ovo katastrofalan uradak

Istovremeno ne poričem da spominjana farsičnost mjestimično nije užasno zabavna, ali farsičnost jednostavno nije i ne može biti adekvatno pogonsko gorivo dobrog filma o Napoleonu; dijelom zato što redatelj ni u tome nije bio dosljedan, a većim dijelom zato što je Francuzov životopis, na ovaj ili onaj način, sa svim kompleksnostima karaktera i epohe u kojoj je živio, jednostavno previše ozbiljan za tako nešto. To je priča pred kojom je naposljetku pokleknuo i maestro Stanley Kubrick, pa svoju verziju nikad nije uspio uvesti u fazu realizacije.

Nije ovo katastrofalan uradak. Primjerice, u onim scenama kad se radnja odvija na bojišnicama, film instantno prerasta u epski spektakl s prepoznatljivim Scottovim potpisom. Akcijske su scene impresivne, fantastično zamišljene i koreografirane; one su preplavljujuće, duboko imerzivno svjedočanstvo sraza sirove korporalnosti, baruta i željeza, sasvim uvjerljivo u dočaravanju stravične okrutnosti onovremenog bojnog polja.

Jasna vizija kamere Dariusza Wolskog, snimatelja ‘Pirata s Kariba’, nigdje ne briljira kao u scenama ledene klaonice Bitke kod Austerlitza, gdje je Napoleon devastirao austrijsko-ruske snage, a glazbena kulisa manje poznatog Martina Phippsa uspješno žonglira između humora i akcije. Ako mislite da je za film ovakve produkcije potrebno napominjati da su kostimi dobri, možemo i to pridodati. Na tehničkoj razini, dakle, mnogo toga štima.

Dinamika cara i carice ostala nejasna

Obilju onoga što nije na mjestu naposljetku valja pridodati i dinamiku cara i carice, čiji je odnos u samom središtu ovog filma, a opet suštinski neistražen, de facto izrugan i banaliziran. Phoenix je moćan glumac, ali možda malo pretmuran da bi dočarao nevjerojatnu energiju Napoleona u mlađim danima, zaigrana Kirby, s druge strane, od svog je kolege vidljivo mlađa, iako je stvarna Joséphine bila šest godina starija od Napoleona.

Koliko je tu bila riječ o pravoj ljubavi, a koliko o manipulaciji i želji za kontrolom, iz filma se može samo nagađati. Kakav je bio stvarni utjecaj Joséphine na Napoleona i Francusku onoga doba? Taj odgovor leži negdje drugdje.

Redateljska verzija kao popravna šansa

To možda vrijedi za film u cijelosti. Joaquin Phoenix nedavno je za časopis Empire rekao: “Ako uistinu želite razumjeti Napoleona, trebali biste se sami posvetiti proučavanju i čitanju. Ako pogledate ovaj film, dobit ćete iskustvo Napoleona kroz Ridleyeve oči.”

To je iskustvo, nažalost, temeljito razočaravajuće. Scottov revizionizam, ako o tome ovdje uopće jest riječ, promašen je ne zato što osporava romantičnu figuru genijalnog vladara, nego zato što je bezidejan. Veličina i tragika Napoleona, istovremeno briljantnog reformatora i nesigurnog autokrata kakvima je tadašnja Europa obilovala, ovdje bljesnu samo povremeno, u sjenama.

Moguće da je redateljska verzija znatno bolja, kako je to u povijesti filma nerijetko bio slučaj. Scottova verzija doseže puna četiri sata, i navodno stiže relativno brzo. Tu će trebati tražiti njegov pravi portret Napoleona.