Novi film o Batmanu adresirao je ključan problem lika i tako ga učinio relevantim u eri tech multimilijardera

Na elementarnoj razini, Bruce Wayne je emocionalno oštećen multimilijarder u osvetničkoj misiji u kojoj se često postavlja iznad zakona. Što Batman predstavlja danas, u doba nužnog preispitivanja društvene raslojenosti, imovinske nejednakosti i svakodnevnih ekscesa Elona Muska?

Možemo li ga svoditi na ekscesnog multimilijardera, promatrati ga kroz jednostavnu prizmu nekog poput Muska ili je Batman ipak nešto kompleksnije dramsko lice, posebno kada pogledamo povijest lika koji ovih dana navršava osamdeset i tri godine postojanja. O čemu danas ustvari govorimo, kada govorimo o Batmanu?

Kreatora Batmana inspirirao je nacrt Leonarda da Vincija

S pojavom Supermana 1938. godine počelo je ono što se u povijesti američkog stripa naziva zlatnim dobom. Komercijalni uspjeh čovjeka od čelika potaknuo je DC Comics na osmišljavanje novog lika i tako se u svibnju 1939. godine u 27. broju edicije Detective Comics pojavio čovjek-šišmiš. Autori su bili crtač Bob Kane i pisac Bill Finger. Već sljedeće godine Batman je dobio samostalno izdanje.

Isprva je bio brutalno nasilan, koristio je vatreno oružje i znao je baciti kakvog kriminalca s vrha zgrade. Između ostaloga, srebrnim je mecima pokazao kako upokojiti vampira. Lik grofa Drakule vjerojatno je donekle utjecao na Batmanov imidž, no autor Kane ističe da ga je prije svega inspirirala skica šišmišolike leteće naprave koju je vidio još kao dijete – autor tog nacrta bio je Leonardo da Vinci.

Za Batmanov detektivski profil svakako su važni Sherlock Holmes, kao i pojedini drugi danas manje poznati likovi iz 1930-ih, poput Sjene i Fantoma. Navodi se tu i D’Artagnan iz tada već gotovo stoljeće starog romana Tri mušketira (Alexandre Dumas), ali ključna referenca definitivno je jedan drugi vješti mačevalac – maskirani osvetnik Zorro.

Zakleo se da će život posvetiti borbi protiv kriminalaca

Ključni sastojci su tu: crno odijelo, plašt i maska koja parcijalno skriva lice. Osim toga, Zorro također ima tajnu špilju iz koje planira svoje operacije, a njegov je otac jedan od najbogatijih ljudi Kalifornije. U kasnijim će stripovima i ekranizacijama ta poveznica postati eksplicitna pa će odlazak na projekciju filma Zorro prethoditi ubojstvu Bruceovih roditelja u uličici pored kina.

Doduše, moj favorit – Nolanov Batman Begins iz 2005. godine – Wayneove odvodi na operu koju napuštaju kad se Bruce preplaši kostima šišmiša, nakon čega ih na ulici zaskoči i usmrti sitni kriminalac. Tako je njegov pokretački motiv, trauma svjedočenja ubojstvu roditelja, nadopunjen pitanjem vlastite slabosti, odnosno krivnje za smrt roditelja. Od tog trenutka, izravno suočavanje s bilo kakvim budućim strahom mladom Bruceu postaje imperativ, modus vivendi.

Batmanova obiteljska pozadina isprva nije bila objašnjena. Nekih šest mjeseci kasnije saznajemo da se osmogodišnji Bruce na grobu svojih roditelja zakleo da će osvetiti njihovu smrt tako što će čitav život posvetiti borbi protiv kriminalaca. Tijekom desetljeća razjašnjeni su i mnogi ostali aspekti njegove transformacije u Batmana, uglavnom inicijativom autora stripova.

Bruce Wayne svoje talente dovodi do ljudskog vrhunca

Tako se u međuvremenu ustalila predodžba po kojoj Bruce posjeduje izrazito visoku inteligenciju, vanserijske fizičke predispozicije i ozbiljan inženjerski senzibilitet, a posvećenim treningom od tinejdžerskih godina svoje talente dovodi do ljudskog vrhunca.

Univerzum je u ranim danima dobio neke od svojih prepoznatljivijih likova. Uveden je Robin kao njegov mlađahni suradnik i par ubrzo postaje poznat kao dinamični duo, što je strip učinilo atraktivnijim još mlađoj publici – a žensku prisutnost i romantičnu komponentu donosi Catwoman – Batmanova femme fatale.

Tijekom 1940-ih oni se suočavaju s Jokerom, Riddlerom, Pingvinom, Strašilom i drugim negativcima, u čemu im pomaže i šef policije Jim Gordon koji na vrh policijske postaje ugrađuje poznati Bat-signal. Uslijedili su i prvi filmski prikazi, ali poslijeratna Amerika nije posebno naklonjena superjunacima. Kako završava zlatno doba, samostalno izdanje stripa zadržavaju samo tri najpopularnija lika: Batman, Superman i Wonder Woman.

Batman i Robin kao ostvarenje homoseksualne fantazije

Svi će se oni naći na udaru psihijatra Frederica Werthama koji je 1954. godine u knjizi Zavođenje nevinih čitavu industriju stripova optužio za kvarenje mladeži. Između ostaloga, Batman i Robin predstavljeni su kao ostvarenje homoseksualnih fantazija dvaju muškaraca, Superman je označen kao fašistički simbol ideje rasne superiornosti, a Wonder Woman je po njemu utjelovila lezbijsku heroinu par excellence.

To su onovremeno bile ozbiljne optužbe. Treba napomenuti, Američka psihijatrijska udruga (APA) tada je još uvijek homoseksualnost vodila kao mentalnu bolest. Knjiga je imala snažnu recepciju u konzervativnim društveno-političkim krugovima – a istovremeno se pokreće rasprava u vrhovnim političkim tijelima i pod tim je pritiskom strip-industrija ublažila nasilje i promijenila pristup u svojim izdanjima – što je uvjetovano i uvođenjem mjere s kojom je od 1954. godine de facto isforsirana autocenzura.

Novo lice Batmana u kultnoj seriji camp estetike

Industrija se ipak oporavila, a uskoro su i obožavatelji prihvatili manje nasilne i razmjerno blaže varijante superjunaka, pa je otpočelo tzv. srebrno doba stripa, što će potrajati do kraja šezdesetih. U kontekstu našeg lika tu je daleko najprepoznatljivija humoristična serija camp estetike u kojoj su u šarenim kostimima trčali Adam West u ulozi Batmana i Burt Ward kao Robin, a po prvi puta im se pridružila Batgirl, koju je igrala bivša balerina Yvonne Craig.

Koliko god bila drugačija od izvornog Batmana i tradicionalnog poimanja superjunaka – recimo samo da je vitez tame ovdje upozoravao tinejdžere da pišu zadaću i jedu povrće – serija je ipak je imala pozitivan učinak na opstanak žanra u kasnijim godinama.

Otpočelo je i brončano doba stripa u kojem se nastavljači sage o čovjeku-šišmišu postupno vraćaju mračnijem prikazu, osobito kad je riječ o Jokeru. Međutim, tek je moderna era stripa, koju se uglavnom smješta u razdoblje nakon 1986. godine, donijela Batmana kakvog danas poznajemo.

Modernu eru viteza tame označio je Frank Miller

Središnje mjesto pripada Franku Milleru i njegovu izdanju The Dark Knight Returns u kojem se pedesetpetogodišnji Bruce Wayne isprva vraća iz mirovine kako bi se suprotstavio kriminalnoj bandi u Gothamu – podsjetimo, grad je baziran po New Yorku koji je upravo tada bio na vrhuncu borbe protiv kriminala – a onda se u drugom dijelu obračunava sa Supermanom koji ga pokušava umiroviti, na zahtjev predsjednika SAD-a.

Utjecajan je i (meni draži) Millerov Batman: Year One, u kojem se nešto dublje ulazi u ranu fazu Batmanova djelovanja u Gothamu, a poslije druga važna izdanja pokazuju njegov razvojni put od četrnaeste godine kad započinje svoj trening pa do dvadeset pete kad prvi put oblači mračni kostim.

Stripovi o Batmanu do danas su uspostavili velik broj različitih narativnih linija i paralelnih svjetova koje kao casual pratitelj ne poznajem u tolikoj mjeri, tako da ću se dalje u tekstu – kad bude više govora o Batmanovu karakteru – uglavnom referirati na ekranizacije posljednjih dvaju desetljeća, prvenstveno Nolanovu trilogiju, a dijelom i na aktualni Reevesov film.

Burton ga vratio u kina, a Schumacher gotovo umirovio

Da privedemo ovaj povijesni prikaz kraju, moramo još spomenuti Burtonove ekranizacije Batman (1989) i Batman se vraća (1992) kojima je lik obnovio i zacementirao svoje mjesto u pop-kulturnom mainstreamu, a potom i kultnu, izuzetno uspješnu animiranu seriju noir pristupa (1992-1995) koja po mnogima ulazi u uži krug najboljih animiranih serija ikad.

Uslijedila su dva filma pod redateljskim vodstvom Joela Schumachera no unatoč komercijalnom uspjehu (osobito prvog) uglavnom su ostali zapamćeni po bradavicama na odijelu Georgea Clooneya. Preko tih sam pet naslova i sam kasnih devedesetih, još prije osnovne škole, prvi puta zakoračio u mračni univerzum čovjeka-šišmiša – kojemu se očito i dalje rado vraćam.

Batman kao primjer moralno ispravnog djelovanja

Batman oduvijek ima mnoštvo odobravatelja, ali i neobično mnogo osporavatelja. Ako ćemo stvari postaviti binarno, za neke je požrtvovni heroj, drugi ga vide kao nasilnog razbijača koji se ne razlikuje previše od svojih protivnika. Jedni njegovu životnu misiju vide kao fantastičan primjer posvećenosti višem cilju, drugi ga otpisuju kao egocentrika koji trati svoj novac na infantilne fantazije umjesto da se izravnije društveno-politički angažira.

Batman je taman dovoljno netipičan da nam bude zanimljiv, dovoljno problematičan da potakne moralne nedoumice, no ipak mislim da nema previše dvojbe da se vitez tame u svojim pothvatima vodi dobrim namjerama, odnosno da posljedice njegova djelovanja uglavnom doprinose dobru zajednice u kojoj djeluje.

On u svojim metodama svakako jest specifičan i nekonvencionalan, no na kraju dana ipak ga možemo označiti kao heroja, štoviše, kao pojedinca koji može biti primjer moralno ispravnog djelovanja, dokle god ne inzistiramo na usko shvaćenoj ideji Zakona, odnosno dokle god djelovanje prosuđujemo utilitaristički.

Odraz modernog čovjeka, ultimativni heroj suvremene epohe

Osim toga, Batman se definitivno drži određenih jasnih pravila: protivnicima ne presuđuje sam nego ih prosljeđuje službenim organima zakona i reda, a jednako tako – koliko za to ima mogućnosti i razumijevanja – s njima nastoji i surađivati. Često to nije moguće i zbog toga što su političari i policajci tako skloni uzimanju mita, što njemu baš i ne sjeda najbolje.

Prije svega, treba reći da je svojoj srži Batman prvenstveno junak našeg doba. Iako ima i takvih pokušaja, osim na najelementarnijoj razini, ne možemo ga tumačiti u jungijanskom (arhetipskom) ključu mitskog junaka. On je odraz modernog čovjeka, ultimativni heroj suvremene epohe.

Nasuprot Herkula ili primjerice Supermana – a potonji je vjerojatno prikladnija usporedba za naš slučaj – Batman nema supermoći. Unatoč očito izvanrednim genetskim predispozicijama, njegova snaga leži u tisućama sati treninga, u odricanju i odlučnosti, u kakvoći intelekta i volje. Bez dvojbe, veliku ulogu u tom igra i izuzetno rukovanje tehnologijom, no hibridizacija Homo sapiensa i Homo technicusa kod Batmana ne ide toliko daleko kao kod jednog Ironmana.

Heroj koji bi volio da ne mora postojati

Jednako tako, njegov „junački put“ karakterističan je po tom što junak određuje cilj puno prije nego za to pronađe sredstva, još dok je bespomoćni dječak – stoga možemo pretpostaviti i da nije imao na raspolaganju takvu tehnologiju da bi opet – možda na neki drugi način, postao Batmanom. Njegova je motivacija neosporna, volja naizgled neuništiva. Na neki način, Bruce živi načelo volja je sve, kako to poučava i njegov mentor iz prvog dijela Nolanove trilogije, Ra’s al Ghul.

Prema jungovskom poimanju, heroj prolazi određeni ciklus u kojem se postupno suočava sa sve većim preprekama, no i ovdje se Batman opire tipologiji jer je najveći izazov prošao u samom početku svog puta. Nijedna kasnija prepreka neće se moći mjeriti s inicijalnom traumom gubitka roditelja, kad su porušeni temelji njegova svijeta.

Bruce postaje Batman zato što osjeća da to mora učiniti – najprije iz osjećaja dužnosti prema svojim roditeljima, a kasnije iz dužnosti prema ostatku svijeta – ali nema dvojbe da bi više od svega volio da Batman ne mora postojati, odnosno da nikad nije razvio opsesiju za borbom protiv kriminala.

It’s not who we are underneath, but what we do that defines us

To svakako jest opsesija stoga se ponekad povlači pitanje Batmanova mentalnog zdravlja. Teret tako visokih samonametnutih očekivanja mora biti gotovo nepodnošljiv – on ga nosi, ali s kakvim posljedicama? Razni psiholozi i psihijatri komentirajući životni stil i ponašanje Brucea Waynea spominju sindrom heroja, anksioznost, depresiju, PTSP, opsesivno-kompulzivni poremećaj ili neki oblik poremećaja osobnosti.

Neke od ovih „dijagnoza“ možda i imaju uporišta, no u konačnici mogu samo biti dodatan pokazatelj snage volje, jer on ustraje unatoč svemu. Osim toga, ako je uistinu nestabilan, kako onda ostaje funkcionalan toliko dugo vremena, naizgled uvijek u potpunoj kontroli nad svojim osjećajima, dovoljno suzdržan i discipliniran.

Bruceova prijateljica Rachel Dawes u jednom trenutku kaže – It’s not who we are underneath, but what we do that defines us – i to je možda najvažnije za ovaj dio priče.

Batmana trauma reformira i koristi ju kao motivacijsko gorivo

Batman je posebno zanimljiv zbog svog načina nošenja s traumom. Nema dvojbe da je Bruce rano dubinski istraumatiziran – no više nego što ga deformira, dječačka trauma ga reformira – s vremenom je nauči usmjeravati i koristiti kao motivacijsko gorivo. Ako njegovu opsesivnost postavimo u drugačiji kontekst, na određeni način ona odgovara procesu pasioniranih umjetnika ili vrhunskih sportaša koji radi ostvarenja svog cilja nerijetko žrtvuju sve ostale aspekte života.

On to dovodi do ekstrema i zbog takve posvećenosti možda i gubi sposobnost življenja izvan maske, odnosno, postavlja se pitanje je li njegova stvarna maska ona koju nosi danju, dok je u „civilnoj odjeći“? Možda ni on sam nije siguran u odgovor, no po svemu što znamo možda možemo pretpostaviti da je Batman primarna persona – barem dokle god tijelo može podnijeti zahtjeve „sporta“ koji se bavi.

U tom smislu, on vlastite interese podređuje interesima zajednice, ono što je potencijalno dobro za njega može biti u suprotnosti s onim što mora učiniti kao Batman. Upravo to možemo vidjeti u novom filmu gdje Bruce u svojim kasnim dvadesetim zapravo nema život izvan onog koji provodi noću na ulicama Gothama, sakriven pod maskom i plaštom.

Sve što radi dolazi uz cijenu velike osobne žrtve

Nije to baš udžbenički primjer uspješne sublimacije, ali treba imati na umu da on kao izvanredno nadaren pripadnik ljudske vrste, povrh svega izoliran i svojim društvenim statusom, i ne može baš odražavati neko prosječno iskustvo. S obzirom na svu moć koju posjeduje i kao Bruce Wayne i kao Batman, čini mi se da je njegovo djelovanje poprilično uravnoteženo i promišljeno, koliko god pomaknuto u svojoj vanjskoj manifestaciji.

Kada govorimo o postraumatskoj dislokaciji osobnosti, neki od njegovih najpoznatijih protivnika paradigmatski su primjeri potpuno suprotne reakcije: Joker na svoju traumu reagira tako što se pretvara u manijakalnog masovnog ubojicu, a još je bolji primjer Harvey Dent, nepotkupljivi odvjetnik i razmjerno dobar čovjek koji se iza nesreće pretvara u patološkog ubojicu nadalje poznatog pod imenom Two-Face.

Sve što Bruce radi kao Batman dolazi uz cijenu velike osobne žrtve, stoga je neozbiljno otpisati ga kao milijardera-luđaka koji iz osobnih frustracija izigrava porotu, suca i krvnika, osobito zato što djeluje po strogom etičkom kodeksu koji je nerijetko superioran konkretnim pravnim rješenjima. Takva perspektiva osporavanja niti približno ne uzima u obzir čega se on odrekao i koliko bi mu lakše bilo da je izabrao neki drugi put, primjerice razvoj obiteljskog posla ili pak bezbrižnu dokolicu, uz povremene financijske donacije kojima bi smirivao savjest.

Zaobilazi zamke potencijalnog eskapizma bogatstva

Zapravo, mogli bi reći da se naš milijarder nosi s prošlošću i ostaje dosljedan svojoj misiji usprkos bogatstvu, odnosno eskapizmu koji mu ono potencijalno nudi. Ne nedostaje primjera bogatih i slavnih osoba koje su radi mnogo manje ozbiljnih stvari protratili živote u ispraznom hedonizmu ili jednosmjernoj autodestrukciji.

U životu čovjeka, novac ima supstancijalnu važnost samo na onim nižim razinama. To što je milijarder Bruceu ni na koji način ne olakšava izvornu traumu, naposljetku, on se luksuza u značajnoj mjeri i odriče. Novac je sredstvo koje preusmjerava u filantropske projekte, odnosno u svoj tajni noćni pothvat, a sve ostalo što ga vodi kroz život došlo je kao rezultat desetljeća osobnog, suštinski stoičkog samousavršavanja.

Zašto Bruce Wayne nije nimalo nalik Elonu Musku

Nadalje, koliko god bogat, Bruce Wayne ipak nije Elon Musk pa da samostalno može drastično umanjiti pristojan dio svjetskih humanitarnih problema – po Forbesovoj listi sa svojih otprilike 9 milijardi dolara ne ulazi ni u dvjesto najbogatijih ljudi na svijetu.

Iako se ovu dvojicu ponekad uspoređuje pa se Muska spominje kao svojevrsnog Batmana stvarnog svijeta, njih dvojica nisu slični ni karakterno ni djelovanjem te nema pravog razloga da ih uspoređujemo više nego što bi uspoređivali Waynea i bilo kojeg drugog inovatora-milijardera iz tehnološkog sektora.

Osim što ne mora skrivati svoj identitet, bježati pred zakonom (osim pred poreznom kontrolom) i svakodnevno riskirati život bez da ikad dobije priznanje za ono što čini, Musk se od Waynea razlikuje i po utopijskom karakteru svog pothvata. Wayne je usmjeren na korekciju sadašnjeg stanja, iz noći u noć nastoji poboljšati situaciju u svom neposrednom okruženju, dok je Musk prvenstveno usredotočen na grandioznu viziju budućnosti koja potencijalno dolazi. Nekim čudnim obratom fikcije i stvarnosti, Bruce je ovdje realist, a Elon sanjar.

Primjer odlučnosti u suočavanju sa strahom

Odlučnost u suočavanju sa strahom još je jedan aspekt gdje potencijalno možemo učiti od Batmana. Na osnovnoj razini, on tu ponovno uvažava lekciju mračnog vođe Lige sjena, Ra’s al Ghula (Da bi mogao utjerati strah drugima, prvo moraš ovladati vlastitim strahom), međutim, važniji je iskorak koji poduzima u sljedećoj fazi tog procesa.

Bruce svladava prvu stepenicu i poseže za svojim dječačkim strahom od šišmiša, aproprira ga i prigrljuje do razine inherentne bliskosti – no potom isti taj nadiđeni strah preusmjerava ne samo na neprijatelje, nego na vanjski svijet u cjelini – upisujući mu pritom novo značenje. Svjestan potencijala koji se u tom skriva, odlučuje operirati na nešto višoj razini, na razini simbola. Tako kaže: Kao čovjek, sastojim se od krvi i mesa; mogu me ignorirati, mogu me uništiti. Ali kao simbol… kao simbol, mogu biti neuništiv. Mogu biti vječan.

Posebno je efektno to što je ovdje postignuta određena dualnost učinka: jednima će njegov simbol izazivati strah, kao što Reevesov film dobro pokazuje – postići će da kriminalci dvaput promisle prije nego što učine krivi korak – dok će ostali u njemu pronaći ohrabrenje i simbol nade, potvrdu da je netko voljan učiniti više od onih koji bi to inicijalno trebali.

Može donijeti odluku koju nitko drugi ne može, ispravnu odluku

Na još jednoj razini Batman rekonfigurira Ra’s al Ghulovo učenje. Postmodernistički komentator primijetio bi da vitez tame uzima nešto što povijesno pripada ikonografiji zla – šišmiša se veže uz demone, vampire i vještice – a potom to fundamentalno preoblikuje u označitelj dobroga – u simbol nade. Barem ja na to tako gledam.

Neki se možda neće složiti – prvenstveno legalisti koji ne mogu prihvatiti ideju djelovanja mimo zakona – stoga ću samo ponoviti za njegovim dragim batlerom Alfredom: Izdržite, gospodaru Wayne. Podnesite. Mrzit će vas zbog tog, ali to je poanta Batmana, on može biti izopćenik. Može donijeti odluku koju nitko drugi ne može, ispravnu odluku.

Mom stajalištu ovdje odgovara i jedan znatno stariji citat. Prije više od dvije tisuće godina Aristotel je napisao: Tko nadmaši svoje sugrađane u kreposti više nije dio grada. Njihov zakon nije za njega jer on je zakon za sebe. S tim ćemo i završiti ovaj osvrt.