Otišla je Jeanne Moreau, a Pariz, ali i Europa tako su izgubili istinsku divu i veliku ikonu kinematografije
Boris Homovec piše o Parižanki koja je preminula u ponedjeljak
“Kad god glumica prođe četrdesetu, nazivaju je “grande dame”. Znate što to znači u prijevodu: O Bože, pa ona je još živa!” , šalila bi se 89-godišnja Jeanne Moreau, na račun vlastite dugovječnosti, kao jedna od najvećih diva europske i francuske kinematografije, koja je bila sinonimom francuskog novog vala, žena koju su redatelji poštovali, posebice Louis Malle, Francois Truffaut i Orson Welles, a publika obožavala kao kultnu glumicu mnogih generacija, koja je preminula jutros u svom pariškom stanu, van svjetala filmskih reflektora, daleko od obožavatelja i paparazza.
Život je završila dostojanstveno. Otišla je u velikom stilu, kao grande dame, a tako je i živjela. Svesti je samo na filmsku divu, bilo bi itekako nepravedno prema ovoj multitalentiranoj gospođi, koja se u karijeri dugoj sedamdeset godina okušala i kao redateljica, producentica, scenaristica, pjevačica, kazališna glumica… Davši joj počast, francuski predsjednik Emmanuel Macron, inače njezin ogroman obožavatelj od malih nogu, dao je izjavu na Francuskoj televiziji kako je bila ne samo velika umjetnica, već i žena slobodna duha, buntovnica koja se cijelog života borila protiv ustaljenih normi i malograđanštine.
Istinska Parižanka specifičnog, promuklog glasa
Jedna druga diva, koja se odavno povukla iz svijeta filma, Brigitte Bardot, koja je s pokojnicom snimila poznatu avanturističku komediju Viva Maria! Louisea Mallea, danas je izjavila: “Jeanne? Voljela je život, voljela je rizike. I u tome je bila beskrompromisna”. Moreau je bila prava Parižanka, istinska ikona francuske metropole, u kojoj je rođena i preminula, te proživjela najveći broj godina.
Žena specifičnog promukla glasa, koja nije bila klasična ljepotica, nije bila seks bomba, nije igrala na kartu seksepila, ali je bila tip, drugačija, svoja, posebna, inteligentna, ponekad distancirana i ledeno hladna, istovremeno zagonetna, šarmantna, koketna, provokativna, hrabra, odvažna, čak i drska… Kritičari su slavili njezin ogroman talent, najveći svjetski filmski redatelji su je priželjkivali, slavni partneri zaljubljivali su se u nju, a publika joj je sve mane i nesavršenosti opraštala. Zašto? Jer ih nikada nije skrivala, niti se predstavljala drukčijom.
Pljunula bi svakom istinu u lice, ma kako ona bila bolna. Kad su je u intervjuima pitali u kolikoj mjeri je nostalgična, samo bi odmahnula njegovanom rukom, uvukla dim cigarete i bubnula: “Nostalgična za čime? Nostalgija je kad želite da stvari stoje na mjestu i ne mijenjaju se. Bože, poznajem toliko takvih ljudi, koji stoje ukopani na mjestu. I pomislim: pogledaj ih, pa oni su već mrtvi, prije smrti. Život je rizik. I ja se time vodim.”
Francuska je zamalo ostala bez kultne figure
Iako je smatraju jednim od najvećih simbola Francuske svih vremena, gospođa Moreau je napola Engleskinja, naime, njezina majka bila je plesačica, koja je iz Oldhama dvadesetih godina prošlog stoljeća preselila u Pariz, gdje je s njezinim ocem, vlasnikom jednog bistroa, izrodila dvije djevojčice. I dok se divina mlađa sestra, kada je navršila deset godina, vratila u Britaniju, Jeanne je ostala u Parizu. Da je i ona otišla, postala bi Engleskinjom, a Francuska bi izgubila kultnu figuru.
“Često sam znala razmišljati što bi se desilo s mojim životom, da sam se s majkom i sestrom vratila u Englesku. Moja životna priča bila bi posve drukčija, sigurna sam i manje burna. Znate, moj materinji jezik bio je engleski, a i moja ženska strana bila je engleska”, priznala je jednom. Upravo to što je bila drugačija i posebnija od francuskih glumica, s kojima je počela paralelno graditi karijeru, bio je to ključ, koji se dopadao mnogim anglosaksonskim redateljima koji su je angažirali, u rasponu od Tonija Richardsona, Josepha Loseya, do Orsona Wellesa.
Fascinantna kemija Jean Gabina i Jeanne Moreau
U njezinoj filmografiji je čak 145 filmskih i televizijskih uloga, debitirala je na filmu 1949. u drami Posljednja ljubav Jeanna Stellija, no prvu glavnu ulogu dobila je u filmskom mjuziklu Pigalle-Saint Germaine des Pres, redatelja i scenariste Andrea Berthomieua, kojeg se danas malo tko sjeća. U prvoj filmskoj verziji Kraljice Margot iz 1954. odigrala je naslovnu rolu (tridesetak godina kasnije s istom rolom trijumfirala je kod Chereaua Isabelle Adjani) , a u nekoliko krimića u prvoj dekadi karijere partner joj je bio čarobni Jean Gabin.
Njihova kemija na velikom ekranu bila je fascinantna. Snimala je s najvećim zvijezdama tog vremena, od Danielle Darieux, do Daniel Gelina, ili Lina Venture, no film koji ju je lansirao u orbitu filmske umjetnosti jest fascinantni noir triler iz 1958. Lift za gubilište Louisea Mallea, kojemu je to bio prvi film, u kojem joj je briljantan partner bio opasno seksi Maurice Ronet , kasnije megazvijezda francuske kinematografije, a glazbu potpisuje Miles Davis.
Tim filmom Jeanne Morreau postala je prototip fatalnih žena, koje kriju mnoge tajne i s kojom bi svi muškarci koje susreće morali biti na priličnom oprezu. Već sljedećim filmom Ljubavnici, kojeg je snimila s Malleom, osvojila je nagradu za najbolju glumicu u Veneciji. U genijalnom debitantskom Truffautovom filmu 400 udaraca (koji se do danas smatra jednim od najznačajnijih francuskih filmova svih vremena), kojim je debitirao veliki Jean Pierre Leaud u naslovnoj roli i ušao u filmsku povijest, Jeanne Morreau doslovce se prošetala u jednoj sceni kao Žena sa psom.
Veliki uspjesi početka 60-ih
Veliki komercijalni uspjeh imala je s provokativnom dramom Opasne veze Rogera Vadima, modernoj adaptaciji de Laclosovog romana, u kojemu je utjelovila madame de Merteuil, a partner joj je, kao fatalni Valmont, bio fascinantni Gerard Philipe. Peter Brooke angažirao ju je za glavnu ulogu u adaptaciji Moderata cantabile, romana Marguerite Duras, za koji je autorica sama napisala i filmsku adaptaciju, a partner joj je bio Jean Paul Belmondo.
Za tu rolu u Cannesu 1960. podijelila je nagradu za najbolju glumicu, s Melinom Mercouri za Nikad nedjeljom. Kad je veliki sineast Michelangelo Antonioni pripremao film Noć, intimističku dramu o jednom danu nevjernog ljubavnog para, znao je od početka pisanja scenarija da želi Jeanne Morreau i Marcella Mastroiannija, a pojavila se i Monica Vitti. Film je trijumfirao u Berlinu i do danas ostao jednim od najznačajnijih u karijeri velike glumice.
Oduševljenje medija dolaskom Moreau u Zagreb
No, 1962. Truffaut snima masterpiece Jules & Jim, priču o ljubavnom trokutu dvojice prijatelja (Oscar Werner i Henri Serre) s jednom impulzivnom ženom, koju je fascinantno odigrala Moreau. Film je postao klasikom i jednim od najvažnijih u njezinoj karijeri. 1962. francuska diva dolazi u Zagreb, odsjeda u Esplanadi, izaziva ogroman interes jugoslavenskih medija zbog snimanja Procesa, adaptacije Kafke, iza koje je stajao Orson Welles, a partneri su joj bili Anthony Perkins, sam redatelj, te Romy Schneider i Elsa Martinelli.
Francuska kritika proglasila ga je filmom godine, no kasnije se ne smatra toliko bitnim za njezin opus, no Welles je ponovno angažira u filmovima: Falstaff , Immortal story i Deep. 1964.-e veliki Bunuel nudi joj naslovnu rolu sobarice Celestine u danas kultnom naslovu Dnevnik jedne sobarice (partner Michel Picolli), za koju je proglašena najboljom glumicom na festivalu u Karlovym Varyma.
Osamdesete i devedesete nisu joj bile naklonjene
Pamtljiva je i njezina rola fatalne udovice u krimiću Nevjesta je nosila crninu Truffauta, nominiranim i za Zlatni globus. U jednom televizijskom intervjuu Moreau je iz svog opusa izdvojila manje znan film Marguerite Duras Natalie Granger, u kojemu je tumačila naslovnu rolu, koji nijedan filmski kritičar danas ne smatra značajnim, iako su joj partneri bili španjolsko-talijanska diva Lucia Bose i mladi Gerard Depardieau.
1976. snima s Josephom Loseyem ( osvojio dva Cezara baš za ovaj projekt) politički triler Mr. Klein, a odličan partner bio joj je Alain Delon. Zbog raskošne adaptacije Fitzgeraldovog romana Posljednji tajkun koju je režirao veliki Elia Kazan, a scenarij supotpisao Harold Pinter, odletjela je u Hollywood i snimala s velikim de Nirom, Curtisom, Mitchumom, Nicholsonom…
Film je postigao veliki uspjeh, bio i u nominaciji za Oscara. Kad je kontroverzni Fassbinder odlučio početkom osamdesetih adaptirati na filmu Genetovu gay dramu Querelle, pored Brada Davisa i Franca Nera, angažirao je Morreau kao Lysiane. No, scenariji osmadesetih i devedesetih nisu bili nimalo naklonjeni vremešnoj divi, tako da ona svoj talent i ime troši u brojnim tv filmovima, serijama i tek pokojem značajnijem filmu.
Cameo uloge radi prisjećanja redatelja filma
Luc Besson prisjetio se velike dive i dodjeljuje joj cameo u Nikiti, baš kao i Wim Wenders u Untill the End of the World, a uzbekistanski redatelj Rustam Khamdamov dodjeljuje joj naslovnu rolu u drami Anna Karamazoff, prikazanoj u Cannesu. Dok u Ljubavniku, divnoj adaptaciji Durasina romana u režiji Jean-Jacques Annauda, diva obavlja posao naratora, svojim specifičnim promuklim glasom.
Peter Handke sjetio je se u Absenceu, u kojem igra pored Brune Ganza, baš kao i Antonioni u Beyond the clouds, s zvjezdanim castom na čelu s Fanny Ardant. Posljednji film u njezinoj filmografiji jest francuska komedijica Talent mojih prijatelja, Alexa Lutza, u kojemu se pojavljuje još u sasvim dobroj formi, u epizodi bake, u 87. godini. Iako je cijeli život bila okružena bogatima i slavnima, nije se nikad dala impresionirati istima.
Voljela je muškarce, ali i obične ljude
Više su je fascinirali zanimljivi obični ljudi, nego razmaženi celebrityji. Muškarci su bili značajni u njezinom dugom životu. Prvi puta se udala u 21. godini, za Jean Louis Richarda, s kojim ima sina Jeromea, a drugi puta za slavnog američkog redatelja Williama Friedkina. A ne krije kako je ljubovala i s Louiseom Malleom, Lee Marvinom, Pierreom Cardinom, voljela je moćne, pametne i sigurne muškarce. Partneri koji su takvima bili samo na ekranu nikada je nisu privlačili.
“Imala sam brojne veze, neke od njih bile su fatalne, neke burne, no sve u svemu nisu baš potrajale…”, smijala bi se. Nikada nije bila opterećena materijalnim, nije ulagala u nekretnine, radije je živjela u unajmljenim stanovima i vilama, nego da ih posjeduje. Kad su joj dosadili, promijenila bi adresu. Živjela je sto na sat, puno pušila, selila se, putovala, upoznavala zanimljive ljude…
Živjela je punim plućima do posljednjeg daha
Iako ju je svojedobno pratio glas kako joj je karijeri naštetila i ogromna količina alkohola, kojemu je godinama bila sklona, prije 16 godina odlučila je prestati s pićem i tome ostala dosljedna. Često je naglašavala kako je njezina životna misija da ostane u dobroj formi, da se ne prepusti bolestima, lošim mislima, negativnosti i usamljenosti. Voljela je živjeti sama, nije trebala nikoga, čak ni u poznim godinama da s njom dijeli postelju, ili kupaonicu, kako bi se osjećala sigurnijom.
Život je smatrala velikim darom. I tako ga je živjela, s punim plućima, sve do posljednjeg daha. Svjesna kako se jednog dana, poput svijeće, mora ugasiti. I ugasio se. I zbog toga Jeanne Morreau bila je, biti će i ostati velika žena i umjetnica, zapamćena po svojem snažnom personalityu, specifičnom glasu i divnim filmskim ulogama, u kojima će još dugo poslije njezina fizičkog odlaska uživati generacije.