Prvi smo pričali sa slovenskim režiserom nagrađenim na važnom festivalu u Karlovym Varyma

Sve se događa u jednoj noći

Kozole je ove godine oduševio festivalski žiri, jer, kako tvrde, njegov film govori o nekim od osnovnih problema današnjeg europskog društva kao što su vjerovanje, etika, hipokrizija, korupcija i strah od medija, a pobrao je i odlične kritike u Varietyju, Screen Internationalu, Cineuropi, The Wrapu…

“Živimo u vremenu u kojem je strah od medijske smrti daleko veći od straha pred realnom smrću”, rekao je Kozole , kao pojašnjenje o čemu njegov najnoviji , inače deveti dugometražni igrani film govori.

Slovensko-makedonsko-bosanska koprodukcija

Priča je to o jednoj noći, u kojoj ugledni odvjetnik biva pronađen u centru Ljubljane, na granici života i smrti, u lokvi krvi, s tijelom unakaženim od brojnih ugriza pasa. Dok se liječnici u medicinskom centru bore za njegov život, njegova supruga u šoku pokušati će doznati što se desilo, kršeći pritom sve moralne standarde kojih se držala cijelog života.

Naslovnu ulogu tumači Pia Zemljič, zgodna crnka, jedna od najboljih slovenskih glumica srednje generacije, a partneri su joj vrsni Jernej Šugman i Marko Mandić, inače suprug, s kojim ima dva sina.

Film je snimljen u slovensko-makedonsko-bosanskoj koprodukciji, producent je etablirani Danijel Hočevar, koproducentica poznata makedonska glumica Labina Mitevska, proslavljena ulogama u Prije kiše Milča Mančevskog i Kontaktu Sergeja Stanojkovskog.

Proslavio se provokativnom dramom Slovenka

Već s filmom Rezervni dijelovi, Damjan Kozole bio je nominiran za Zlatnog medvjeda u Berlinu 2003. godine, osvojio je nagradu žirija u Sarajevu i bio slovenskim kandidat za Oscara.

Film Rad oslobađa osvojio je Grand Prix na festivalu u Valenciji. No, najveću slavu pobrao je provokativnom dramom Slovenka, o provincijalki koja studira u Ljubljani i poboljšava studentski standard kao call girl u jednom hotelu, prikazana na festivalima u Torontu, Sarajevu, Londonu i Rotterdamu, dok je glavna glumica, mlada i talentirana Nina Ivanišin bila proglašena najboljom glumicom u Valenciji.

Njegov rad prepoznao je i Američki filmski institut

Imao je čast kao jedan od rijetkih europskih autora da mu Američki filmski institut organizira retrospektivu filmova u SAD-u i Kanadi, član je Europske filmske akademije, dobitnik prestižne Župančičeve kulturne nagrade , kao i za životno djelo na rimskom festivalu.

Njegove igrane filmove: Remington, Stereotip, Porno film, Rezervni dijelovi, Vizije Europe, Rad oslobađa, Za vedno i Slovenka inozemni kritičari uvrštavaju među najbolje snimljene u ovom dijelu Europe, a sasvim obične junake u neobičnim životnim situacijama, smatraju specifičnima po tome što traže vlastitu čovječnost, kako je svojedobno napisano u Varietyju.

TELEGRAM: Jeste li iznenađeni nagradom, u tako žestokoj konkurenciji, na festivalu u Karlovym Varyma? Kakva je bila percepcija vašeg filma Nightlife?

KOZOLE: Nikad ne razmišljam i ne kalkuliram oko nagrada. Ako dođu, super, ako ne, isto dobro. Ne radim filmove zbog nagrada. Mi smo se već vraćali kući s festivala, bili smo kod Salzburga kad nas je zvao programski direktor Karel Och i molio da se vratimo u Karlove Vary na dodjelu nagrada…

TELEGRAM: Kad će film biti viđen u regiji i Hrvatskoj? Čuo sam da ste ovih dana dobili poziv za Avvantura film festival u Zadru…

KOZOLE: Prva stanica filma poslije Karlovih Vary biti će Motovunski festival, slijedi Sarajevski, a onda Zadarski festival…

TELEGRAM: Kako bi procijenili današnje stanje u slovenskoj kinematografiji? Već godinama su slovenski filmaši prilično nezadovoljni, ne čini mi se kako ima nekih bitnijih pomaka nabolje ?

KOZOLE: Stanje je na granici podnošljivog, između lošeg i užasnog. Financiranje slovenske kinematografije se u zadnje tri godine prepolovilo. Slovenski filmski centar diše na škrge, a sad smo ostali još bez direktora, što još dodatno pogoršava situaciju.

TELEGRAM: Jesu li slovenski filmovi još uvijek prehermetični, primjereniji za art festivale i male dvorane, definitivno premalo komercijalni za šire gledateljstvo?

KOZOLE: To što ste izrekli su i predrasude prosječnog Slovenca. Kad ga onda pitaju koji je zadnji slovenski film vidio, odgovor je obično: Kekec. Slovenski film je dosta raznolik i paradoksalno, uprkos jako lošoj potpori, poprilično uspješan u inostranstvu.

Ove godine slovenski film je bio u Rotterdamu, na Tribeci i osvojio nagradu u Karlovym Varima, što doista nije loše. Čak i puno veće i bogatije kinematografije bile bi zadovoljne s ovakvim dostignućem.

S druge strane, u zadnjih nekoliko godina imali smo filmove koji su imali i 200.000 gledatelja u kinima, što je i za duplo veću Hrvatsku izuzetan rezultat. Dakle, slovenska kinematografija je vitalna, živa, ali sistemski na rubu kolapsa.

TELEGRAM: Koliko se politika danas miješa u slovenski film ?

KOZOLE: Ona se pravi da se ne miješa, ali, u stvari, se permanentno miješa. Kako razumjeti činjenicu da je Slovenskom filmskom centru oduzeta polovina budžeta? Ja to razumijem kao politički pritisak. Kao razumjeti da se nije potvrdio novi manadat direktoru Jožku Rutaru, koji je imao suglasnost svih strukovnih udruženja?

Ako tome dodate otvoreni poziv Janeza Janše kao predsjednika Vlade, koji je 8. veljače 2013., na slovenski Dan kulture, na Kongresnom trgu u Ljubljani prozivao kakve filmove se može, a kakve više nećemo snimati u zemlji, onda vidite kakvo opasno ludilo je u glavama političara.

Uostalom, i sami imate nedavno iskustvo kako slobodu stvaralaštva može preko noći zamijeniti crni mrak. Kad uzmete još u obzir kakvu potporu u narodu imaju takvi opasni likovi, onda je jasno da fašizam u Europi nikada nije umro.

Sloboda stvaralaštva, otvoreno društvo, inovativnost, provokativnost, čak i suvremena umjetnost kao takva su pojmovi koji užasno nerviraju današnje evropske političare. I zato ih treba žestoko braniti.

TELEGRAM: Smatrate li da HAVC ima najbolje razrađen sistem potpore i razrade filmskim projekatima u cijeloj regiji?

KOZOLE: Da, uvjeren sam u to. Slovenski filmski centar je prvi u bivšoj Jugoslaviji 1994. postavio dobar model produkcije, koji je kasnije preuzeo i HAVC i nadogradio ga. Dok ste kod vas u tim godinama išli naprijed, mi smo išli unatrag. Do ruba ponora.

TELEGRAM: Svojim filmovima prisutni ste na najvećim festivalima. Kakva je percepcija u Europi redatelja koji dolaze s ovih prostora, iz regije? A kakvi se filmovi još uvijek očekuju od Slovenaca, Hrvata i Srba da bi dobili ulaz na velike festivale?

KOZOLE: Postoje određena očekivanja kakve filmove trebamo raditi mi, autori s ovih prostora, da bi prošli na velikim festivalima. Nije nikakva tajna da rat, posljedice rata, međunacionalno pomirenje, izbjeglice i slične teme lakše otvaraju vrata kod selektora velikih festivala.

No, meni je tih klišeja dosta. Noćni život je film koji se otvoreno suprotstavlja takvim europskim očekivanjima. Moji zadnji filmovi kreću iz pretpostavke da i na ovim prostorima žive ljudi koji imaju slične probleme, kao ljudi u Berlinu ili Parizu, a ne da smo ovdje svi ludi Balkanci koji samo plešu, piju i kolje se.

TELEGRAM: Koliko ste upoznati s recentnom hrvatskom kinematografijom, s kojom se ovdje volimo hvaliti ? Jeste li gledali zadnje filmove Matanića, Juke, Ogreste, Tribusonke…? Je li hrvatski film, po vama, kvalitativno u stagnaciji, ili usponu?

KOZOLE: Gledam skoro sve hrvatske filmove, kao i bosanske i srpske. Svu tu produkciju smatram dijelom vlastitog kulturnog prostora, većina hrvatskih autora su moje kolege, neki od njih čak i dobri prijatelji.

Konkretno, što se hrvatske kinematografije tiče, ona je u dobroj formi, možda u najboljoj od ’91. Matanić, Sviličić, Ogresta i još neki, to su danas ozbiljni europski autori.

TELEGRAM: Mnoge je u Sloveniji uvrijedila vaša izjava kako ste više vezani uz Zagreb, nego u Ljubljanu. Što ste mislili time?

KOZOLE: Samo da budem točan, rekao sam da sam nekad bio više vezan, što je točno. Naime, mladost sam proživio u Krškom i moj glavni grad je početkom osamdesetih bio Zagreb, ne Ljubljana. Nije bilo granice, samo pola sata vožnje s vlakom.

Moje prve ploče, moji prvi koncerti, sve je to vezano uz Zagreb, od Kulušića, do koncerata na Hipodromu… Čak i moj prvi film Usodni telefon i prvi filmski uspjesi su vezani na Zagreb, tamo sam dobio prvu veliku nagradu Sedam sekretara SKOJ-a , nisam siguran da je još netko danas stavlja u svoj CV!

Uglavnom, u Ljubljanu sam se preselio tek 1984., tamo sam još uhvatio zadnju fazu punka i početak nove društvene scene, Borghesiu, Laibach… Ljubljana je u to vrijeme imala jako alternativnu scenu.

TELEGRAM: Tko je najviše utjecao na vaše filmsko formiranje ? Jesu li to legendarni slovenski redatelji Štiglic, Hladnik (o kojemu ste snimili i dokumenatarac Enfant Terrible), Klopčič, hrvatski filmaši Babaja, Mimica, Bauer, Golik ili Berković, autori srpskog crnog vala, ili praške škole?

KOZOLE: Sve koje ste nabrojali su veliki autori, ali, iskreno, ja sam vuk samotnjak, imam problem identifikacije s bilo kim. Tražio sam nekako svoj put.

Volio sam crni val, imao sam čast da sam se družio s Živojinom Pavlovićem, bio veliki prijatelj s Zoranom Tadićem i Boštjanom Hladnikom, točno, o njemu sam snimio i dokumentarni film. Sve to utječe na mene, ali nisam pripadnik nikakve filmske škole, ili vala.

TELEGRAM: Zoran Tadić je bio ključna osoba u finalizaciji vašeg prvog filma Usodni telefon ?

KOZOLE: Da, bez Zorana vjerojatno ne bih završio svoj film i vrlo moguće kako ne bih kasnije snimio ništa više u životu. Ukratko, snimio sam svoj prvi film u nezavisnoj produkciji, valjda jedan od prvih u bivšoj zemlji.

Tražio sam mogućnost gdje da ga izmontiram, tada to nije bilo lako kao danas. Sva vrata u Sloveniji, na Viba filmu i na TV su mi bila zatvorena, očito je pao neki politički dekret.

Bio sam već blizu da odustanem od svega, jer je sve izgledalo bezizlazno. Onda sam u Cankarjevom domu upoznao Zorana, ispričao mu moj problem i on me pozvao da film montiram u Zagrebu i u Filmoteci 16 sve mi je organizirao.

To je bio početak našeg prijateljstva i divnih noćnih druženja uz Stock, njegovo omiljeno piće. Film mi je montirala Vesna Lažeta i na kraju je u Puli bio dosta uspješan. Tako je to sve počelo. Imam lijepe uspomene na to vrijeme. Kao što vidite, opet je tu Zagreb.

TELEGRAM: Je li točno da su vaši filmovi uvijek bili bolje primljeni u regiji i inozemstvu, nego Sloveniji ? Svojedobno je i Portoroški festival, kao najznačajniji slovenski filmski festival, otvoreno bojkotirao vašu Slovenku.

KOZOLE: Vjerojatno ste u pravu. Zapravo, sigurno. Moj film Rezervni dijelovi su poslije mog povratka s berlinskog festivala slovenski kritičari masakrirali.

U Guardianu je dobio 5 zvjezdica i bio film tjedna u Londonu, prije nekoliko godina engleski Sight & Sound izabrao ga je i među deset najznačajnijih filmova Nove Europe, a u knjizi koja je nedavno izašla i pokriva 25 godina slovenskog filma, uvršten je u poglavlje Veliki promašaji!

I Slovenka je na Portoroškom festivalu loše prošla, bez ijedne nagrade, a kritike su bile očajne. Slovenci su gotovo alergični na taj film. Sjećam se, čitali smo Svilićič i ja kritike zajedno na jednoj terasi, bile su toliko grozne, da se Ogi počeo smijati do suza.

Film je zatim uvršten na festivale u Sarajevu i Torontu, pokupio puno nagrada po svijetu, čak je potom i kod slovenske publike dobro prošao, imao je skoro 25.000 gledatelja… Lokalni pogled je uvijek pun predrasuda.

Ali, na neki način me sve to zabavlja. Odgovara mi pozicija outcasta, nikad ne bih želio biti autor omiljen kod slovenske kritike, to mi zvuči kao osuda na samoubojstvo. Više sam puta rekao da ne radim filmove zato da me ljudi vole. Samo čekam da vidim šta mi domaći kritičari spremaju za Noćni život !

TELEGRAM: Slažete li se ako konstatiram kako je Slovenka još uvijek vaš najkomercijalniji projekt, uz koji se najprije asocira vaše ime?

KOZOLE: Da. Film je bio prodan u više od 50 zemalja i na oko 70 Tv stanica i bio prikazan na preko 100 festivala.

TELEGRAM: Što vas povezuje s Ognjenom Sviličićem, koji je i koscenarist vaša dva zadnja filma ? Često ste surađivali s hrvatskim filmašima: snimao vam je Radoslav Jovanov Gonzo, montirao Andrija Zafranović…

KOZOLE: Meni je slovenski umjetnički prostor ponekad premali i kad mi treba dobar suradnik, najlakše je tražiti vrhunske suradnike u susjedstvu. Na Noćnom životu koscenarist je bio Sviličić, a direktor fotografije Miladin Čolaković iz Beograda.

S Ognjenom sam se upoznao na sarajevskom festivalu, kad je on imao tamo Oprosti za kung fu, meni još i danas , možda, najbolji suvremeni hrvatski film. Ja sam tada bio tamo s filmom Rad oslobađa. Iz druženja uz ćevape i pivo je izašlo veliko prijateljstvo, družimo se sada već godinama i radimo zajedno.

Kao koscenaristi smo potpisani na dva moja filma, ali, napisali smo zajedno puno više, čak četiri , ili pet scenarija, zadnji smo radili za Ogija u Berlinu. Uz to, surađujemo i na onim scenarijima i filmovima na kojima nismo potpisani kao suautori. Na neki način imamo sličan senzibilitet, , pogotovo za vina, ali opet smo vrlo filmski različiti.

TELEGRAM: Upravo je završila Pula, legendarni festival, kojeg zadnjih godina hrvatski filmaši zaobilaze, koji ne daje dovoljno prostora ni regionalnim projektima. Kakva je vaša percepcija tog festivala i kako danas u Sloveniji gledaju na Pulu?

KOZOLE: Moj prvi festival je bila Pula, pa kad netko danas spomene taj festival, to je za mene podsjećanje na mladost, na maštanje o tome da bi jednog dana i sam pravio filmove, što mi se tada činilo nedostižnim i nerealnim.

Ono ogromno platno, sjećam se 1989. i svojih mekanih koljena, koja cu klecala kad sam izašao na binu u Areni, poslije projekcije svog filma Remington.

A Pula danas? Ne znam, nije mi sasvim jasan koncept. Razumijem da je to nacionalni festival, ali onaj drugi dio mi nema baš razumljive logike. Uglavnom i na žalost, danas nemam nikakav kontakt s pulskim festivalom.

Za razliku od motovunskog, koji je meni, pored sarajevskog, najdraži festival, jer ima inteligentan koncept, izuzetnu publiku, koja dolazi i iz Slovenije, gdje se osjećam kao kod kuće , odlazim tamo i kad nemam svoj film.

TELEGRAM : Na koji način birate glumce, posebno odlične glumice za glavne uloge u svojim filmovima? Davali ste prostor novim licima. U Slovenki je briljirala Nina Ivanišin, a sada u Nightlifeu Pia Zemljič?

KOZOLE: Nisam siguran da vam mogu nešto pametno odgovoriti, više je to stvar intuicije i osjećaja. Uvjerljivost je kod glumaca, za mene, uvijek na prvom mjestu. Lice koji nosi neku tajnovitost. Ne znam ni sam, ali se slažem s vama da sve moje zadnje filmove karakteriziraju izuzetno jaki ženski likovi.

TELEGRAM: Kakva je bila vaša interakcija s Ulayom, kontroverznim konceptualnim artistom iz Amsterdama i Ljubljane, velikom ljubavi Marine Abramović, o kojem ste snimili dugometražni dokumentarac Ulay/Project cancer? Koja je granica do koje su vam dopustili da uđete u njihovu intimu?

KOZOLE: Njihov je odnos, kako ga ja vidim, permanentni odnos ljubavi i mržnje. S Ulayem sam proveo zajedno punih godinu dana, prateći ga s kamerom, dok smo Marinu snimali samo u Berlinu.

Ulay nije imamo nikakvih problema s delikatnim detaljima, dok je Marina, superstar performancea, neka pitanja iz njihovog odnosa jako vješto i elegantno izbjegla.

U svakom slučaju, radi se o dvije fascinantne i karizmatične ličnost. S Ulayem ove jeseni ponovo radim zajedno na jednom kratkom filmu.

TELEGRAM: Od filma do filma je dug proces, od Slovenke je prošlo sedam godina, u međuvremenu ste snimili nekoliko zapaženih dokumentaraca. Od čega konkretno živite ? Snimate li reklame, video spotove, predajete li na filmskim školama, ili ste samo angažirani u produkcijskoj kući Vertigo?

KOZOLE: U našoj produkcijskoj kući Vertigo koju vodi producent Danijel Hočevar, režiser Metod Pevec i ja. Osim mojih i Metodovih filmova, produciramo i druge autore, dolazi generacija jako talentiranih mladih slovenskih autora. Radimo i dosta koprodukcija. Dakle, naš život se vrti isključivo oko filma.

TELEGRAM: Pretpostavljam da u ladici imate već nekoliko scenarija. Koji vam se u ovom trenutku najviše mota po glavi?

KOZOLE: Moj sljedeći film će biti film o moralu. To je danas najviše zloupotrebljavana riječ. Ali, ona ima svoju suštinu. Znate, baš me zanima što ta suština danas znači.