Špišićev 'Vuk na snijegu' prvi je suvremeni hrvatski roman koji vrišti na sav glas da smo se kao društvo već raspali
‘Vuk na snijegu’ je roman velike boli čovječanstva
Davora Špišića na Telegramu ne treba posebno predstavljati, jer je taj osječki pisac, dramatičar i prozaik netko tko i dalje pokušava održavati svijest o važnosti kulture u ovom društvu i posvećeno prati sve što se na tom polju događa, namijenivši sebi misiju podržavanja onih autora čiji rad smatra vrijednima. U Telegramu je tako potaknut svojim optimističnim viđenjem svijeta objavio čitav niz bitnih intervjua i tekstova.
Riječ je dakle o čovjeku koji je savršeno pozicioniran na obje strane, autorskoj i kritičarskoj, ali i što je za njegov novi roman ‘Vuk na snijegu’, najbitnije, izrazito socijalno, odnosno klasno osviješten. I to je ono prvo što čovjek zapazi nakon što pročita ovaj roman, kojeg je hena.com hrabro objavila točno uoči sezone godišnjih odmora. Kad se po nekoj nepisanoj špranci slažu naslovi lake literature.
Prikazao je u kakvom društvu živimo
Špišićev ‘Vuk na snijegu’ jeste pitak i lako čitljiv, ali tim više čovjeka ostavi s mučninom nakon čitanja. I to ne zbog toga jer je roman loš, baš naprotiv, nego zato što je u romanu Špišić pokazao punu svijest o tome u kakvom društvu doista živimo. Iako je riječ o distopiji, smještenoj u skoru hrvatsku budućnost, odnosno u 2035. godinu, autor je svoje mračno viđenje budućnosti utemeljio tek, na do krajnjih konzekvenci dovedenoj, stvarnosti koja nas okružuje. I krajnji ishod je negdje između Orwellove ‘1984.’ i ‘Države Božje 2053.’ neprevaziđenog Ive Brešana.
Hrvatska kakvom je Špišić vidi u budućnosti u ovom romanu jeste diktatura jednog čovjeka u sprezi s krupnim kapitalom i ultrakonzervativnom ideologijom militantnog katolicizma, koja je potpuno dehumanizirala siromašne i održava se zahvaljujući poltronstvu činovnika i privatnim batinaškim odredima. U takvoj zemlji, ne samo što nema mjesta za siromašne i za solidarnost i što se svaka pobuna guši brutalnom silom, nego u njoj nema mjesta ni za kakve emocije, još manje za istospolnu ljubav, a ponajmanje za izbjeglice.
Stvarnost ovog romana je toliko klaustrofobična, da čitatelj mora biti zahvalan na svakom danu života kojeg provodi u još uvijek relativno slobodnom društvu, koje se nije do kraja klasno podijelilo i socijalno raspalo.
Roman velike boli čovječanstva
Svi pak Špišićevi junaci u najvećem dijelu romana jednostavno ne uspijevaju pobjeći od teškog života koji im je namijenjen i od onoga što im je kao vrijednost usađeno, koliko god očajnički pokušavali da se izbave iz tog položaja. I to sve traje do samog kraja, kada se dogodi ogromna žrtva da bi pobijedila ideja slobode i ljubavi, koja opet završava u slovenskom imigrantskom logoru, ostavljajući nas da se zapitamo što se dalje događalo.
‘Vuk na snijegu’ je roman velike boli čovječanstva, empatije prema poniženima i zapravo prvi suvremeni hrvatski roman koji vrišti na sav glas da smo se kao društvo već raspali, samo što još uvijek nismo svjesni toga. Ujedno je to i posveta mladosti i slobodnoj ljubavi, ali i svima koji žele negdje pripadati, ali im je to nedostižno.
Stoga je čitanje ovog romana istovremeno i ljekovito, ali i poticajno za razmišljanje o naravi društva i sistema u kojem živimo, kao i tome tko smo mi zapravo kada ostanemo sami sa svojim mislima. Ukoliko bismo iskreno sebi barem postavili ova pitanja, zasigurno bismo bili barem malo bolji ljudi nakon toga.