Veliki pisac José Luís Peixoto: 'Biografske bilješke trebalo bi sastavljati od neuspjeha, to bi bilo puno zanimljivije'

TELEGRAM: Ako ne danas – kad?

PEIXOTO: To je vrlo relativna stvar. Često odgađamo, odugovlačimo, i onda ostanemo iznenađeni kada vrijeme ili prilike prođu. Naslov “Ne danas” sugerira refleksiju. Vjerujem da je, ipak, odgovor na vaše pitanje – danas, danas je dan.

TELEGRAM: Znači – ne ostavljaj ništa za sutra što možeš obaviti danas?

PEIXOTO: Tako je. Iako, sve ima svoje vrijeme. Ništa ne mora biti negativno, pa tako ni odgoda.

TELEGRAM: Zanimljivo je da vaš hrvatski izdavač, Edicije Božičević, dugo želi izdati ovu knjigu priča, ali vi ste ih u tom naumu postojano demotivirali i predlagali svoje druge naslove umjesto ovog. Zašto?

PEIXOTO: Ovu knjigu doživljavam vrlo eksperimentalnom, u mojem opusu ima puno ambicioznijih djela. Josip je dugo godina imao želju izdati “Ne danas”, što me pozitivno iznenađivalo, jer je ta knjiga u Portugalu distribuirana samo u paketu s jednim časopisom te je ovo prvi put da će knjiga biti u knjižarama i to prevedena na hrvatski jezik!

TELEGRAM: Shvaćamo to kao privilegij. U “Zelenokosoj Joani” – jednoj od priča iz zbirke “Ne danas” kažete sljedeće: “Ja uvijek govorim ‘da’. I u svakom od tih trenutaka želim biti iznenađen. To je ono čemu se nadam”. Podsjetilo me to na jednu definiciju mladosti koja kaže da je čovjek mlad sve dok se usudi reći “da” u situacijama u kojima bi trebao reći “ne”.

PEIXOTO: Naučiti se reći ‘ne’ dokaz je odraslosti. Ali, također, vjerujem da svaka dob nosi sa sobom drugačije vrijednosti koje se mogu čuvati u životu. Kod tinejdžera, mladosti općenito, postoji ta jedna entuzijastičnost i vjera u dobre stvari, i to je prevrijedno. Čovjek s godinama nerijetko postane ciničan, pomisli da zna sve i da ga ništa ne može iznenaditi, hoda kroz život s ustaljenom idejom o rezultatima svega. To je pogreška i iluzija, jer ako mislite da već unaprijed znate rezultat svega, onda gubite interes zbog nepostojanja faktora iznenađenja. Treba se naučiti iznenađivati jer većinu vremena doista i ne znamo što nas očekuje. Entuzijastičnost treba hraniti, treba povremeno biti tinejdžer, treba reći ‘da’ kada bi trebalo reći ‘ne’. Puno stvari proizlazi iz tog kratkog ‘da’.

TELEGRAM: Često vas predstavljaju kao najprestižnijeg portugalskog pjesnika mlađe generacije. Vjerojatno ste jedan od najdugovječnijih mladih pjesnika! Kako se osjećate po tom pitanju?

PEIXOTO: To mi je smiješno i zabavno. Moji su sinovi u svojim dvadesetima, svakodnevno svjedočim protoku godina i duhovito mi je što me neki ljudi još uvijek nazivaju mladim autorom. Ali, znate, ljudi koji me obično tako nazivaju nisu mladci (smijeh). Obično to prihvatim jer biti mlad je lijepo. Godine prolaze, moja je biografija puna različitih iskustava, ali te biografske bilješke – to su konvencije. Ponekad pomislim da bi bilo zanimljivije imati biografske crtice sačinjene ne od uspjeha u vidu nagrada ili knjiga, već biografske bilješke sačinjene od neuspjeha. To bi isto bilo relevantno i u svakom slučaju zanimljivije, jer nas ne određuju samo uspjesi, već i neuspjesi i obje su kategorije jednako relevantne. Nešto što na prvu izgleda kao uspjeh može se pokazati dugoročno neuspješnim, i obrnuto. Sve su to konvencije. Ako ljudi doista žele poznavati jedni druge, moraju ići dublje od onoga što nudi internet.

TELEGRAM: Jedna glumica dobila je u kasnim četrdesetima nagradu za životno djelo pa se našalila kako je takva vrsta nagrada u toj dobi poput sahrane. Jeste li se slično osjećali kada su po vama nadjenuli ime jedne pjesničke nagrade?

PEIXOTO: Malčice (smijeh). Da ne govorim da postoji i ulica nazvana po meni. Ta priznanja ljudi najčešće daju u dobroj namjeri, ali ne treba ih uzimati previše ozbiljno.

TELEGRAM: Treba li život shvaćati ozbiljno?

PEIXOTO: To je vrlo dobro pitanje. Treba tražiti ravnotežu jer su izbori koje svakodnevno činimo neopozivi i određuju mnoge stvari. Istovremeno, ako postanemo opsjednuti time, propuštamo život. Možda treba osjećati stvari oko sebe i ne trošiti previše vremena na prosuđivanje, razmatranje, na stres i na razmišljanje o tome gdje se može ostvariti neki profit. U životu treba uživati, u najozbiljnije stvari treba unositi humor, dati im novu perspektivu, saznati više o sebi i o drugima. Čak i najtragičniji događaji, ako ih se promatra iz dobrog ugla, mogu donijeti nešto dobra. Ništa se na svijetu ne može promatrati samo iz jedne perspektive, jer život je neprekidan izazov i to je, možda, najvažnija boja kojom ga moramo obojiti. Moja majka ima 91 godinu i uvijek je potičem na takvu perspektivu – da svaki dan vidi kao novi izazov. Ne pronađete li nikakve izazove, gotovo pa da i niste živi. Osobno, ne vidim sebe kao neku osobu koja je napisala nekoliko knjiga i dobila nekoliko nagrada. Život je, zapravo, sve ono drugo. Svaki dan pronalazim nove stvari koje me izazivaju i raduju.

TELEGRAM: Na ‘Jutru poezije’ deklamirali ste pjesmu posvećenu vašoj japanskoj prevoditeljici, iz ciklusa pjesama o prevoditeljima. Hoćete li jednu napisati i o svom prevoditelju Josipu Ivanoviću koji s vašim djelima radi prilično dobar posao?

PEIXOTO: Zanimljivo pitanje. Mislim da bih trebao! Taj ciklus posvećen je prevoditeljima s kojima sam osobno povezan, s prevoditeljima s kojima sam doživio različita zajednička iskustva. S Josipom, također, imam priču. Na promociji knjige u Zagrebu posvjedočio je kako je do moje knjige došao sasvim slučajno, u jednom baru u Portugalu. Uzeo je nasumičnu knjigu s police i oduševio se nakon prvog čitanja te je, zahvaljujući tom slučajnom potezu, ova knjiga doživjela svoje hrvatsko izdanje.

TELEGRAM: Može li se onda reći, parafrazirajući vaše poetske bravure, da je Ivanović ušao u vaš dom?

PEIXOTO: Svakako! Zanimljivi su načini na koji se ljudi susreću, upoznaju, prepoznaju. Zato se i pišu knjige, zato se čita poezija – zbog stvaranja veza među dušama. Dijelimo isti trenutak i, ako u jednom času dijelimo isti meridijan, to je nevjerojatno.

TELEGRAM: U jednom intervjuu za hrvatske medije prije nekoliko ste godina kazali kako umjetnik i djelo koje je izgradio na neki način jesu besmrtni, dok osoba umire. Dali ste primjer Mozarta kojeg slušamo, ali on više ne postoji te, po vašim riječima, ono što je Mozarta predstavljalo više ne pripada ovom svijetu.

PEIXOTO: Parafrazirat ću portugalskog književnika Saramaga koji kaže da u njemu postoji nešto bez imena, i to “nešto” je zapravo ono što on jest. Taj bezimeni, unutarnji entitet koji je živio unutar Mozarta više ne postoji. Taj bezimeni entitet koji je iznimno važan za svakoga od nas. Ponekad se identificiramo s onim što stvaramo ili s onim što nam je dodijeljeno, poput imena, rodnog mjesta, fizičkog izgleda… ali postoji nešto dublje, postojanije, nešto intrinzično, i to nešto, ustvari, komunicira riječima ili umjetničkim djelovanjem općenito. To je ono što čini da jedan tekst napisan u Rusiji u 19. stoljeću utječe na nekoga tko ga danas čita u Australiji.

TELEGRAM: U jednoj od vaših pjesama dade se iščitati kako postoje prednosti u nostalgiji?

PEIXOTO: Kao i u svemu ostalome. Nostalgija nas tjera na osvrtanje, na ponovno probavljanje stvari, događaja, osoba. To je dio refleksije, a refleksija je uvijek dobra. Razmišljanje je uvijek dobro. Izbjegavanje stvari nije uvijek dobro.

TELEGRAM: Kada govorite o identitetu, uvijek razlikujete onaj osobni od onog kolektivnog. Možete li definirati identitet?

PEIXOTO: Uh, to je vrlo teško. Identitet je proces, potraga u kojoj provodimo čitav svoj život i nikada je, zapravo, ne završavamo. Osjećam da ispod svakog većeg pitanja odzvanja ono praiskonsko – tko sam, ustvari, ja? Možda ću danas pronaći odgovor na to pitanje, ali već se sutra s tim odgovorom neću zadovoljiti. Postoji toliko nerazjašnjenih pitanja, toliko mnogo misterija… pa i ovo, ovaj naš razgovor, vrlo je čudesan sam po sebi. Što je sada? Što je ovdje? Čitao sam da postoje dva načina na koje možemo percipirati život. Jedan kaže – nema čuda, a drugi – sve je čudo.

TELEGRAM: Koji je princip vama bliži?

PEIXOTO: Mislim da je sve čudo. Činjenica da smo mi, ljudska vrsta, stvorili sve ovo oko nas i da i dalje stvaramo; činjenica da smo vrlo specifični i da tratimo toliko vremena kako bismo pronašli pravu riječ dok pišemo pjesmu – to je tako neprirodno u kontekstu živih bića čija je zadaća isključivo produljenje vrste. Ali ipak, posvećujemo se takvim stvarima. Izvanredno, zar ne?

TELEGRAM: U pravu ste. Isto tako je izvanredan način na koji tvorite humorističnu atmosferu unutar svojih priča. U dvije priče okosnica su ni manje, ni više nego zubi. Čitajući “Ghostwritera” i “Biografiju bez zuba” asocijativno su mi misli letjele k T. S. Eliotu i njegovoj “Ljubavnoj pjesmi J. Alfreda Prufrocka” i stihu “usuđujem li se zagristi breskvu?” kao vrhunskom motivu straha od starenja i smrti. Zašto zubi? Jesu li oni znak mladosti, ljepote – neka vrsta statusnog simbola?

PEIXOTO: Drago mi je zbog ove poredbe. Obje priče imaju fiktivne i autobiografske elemente, ali povrh svega riječ je o identitetu. Kad me pitate za zube, imao sam noćnu moru u kojoj sam izgubio zube. Ne znam frojdovsko značenje tog sna, ali sam osjetio neko unutarnje značenje. Doista, kad razmislite, katastrofa je taj osjećaj gubljenja zubi. Čini od vas drugu osobu. U “Biografiji bez zuba” pisao sam o situacijama koje sam do tog trenutka smatrao temeljnima u svom životu, i u svaku ubacio gubitak zuba. Sam fiziološki proces posve je iznenađujući, i ta metafora predstavlja trenutak koji mijenja život iz korijena. Istovremeno, u posljednjem dijelu priče, lik počne gubiti i kosu. Sve se raspada. Da ne zaboravim napomenuti da su me uvijek mučili moji nepravilni, čudni zubi; cijelog su me života svi uvjeravali da bih trebao staviti aparatić, ali sam to odbijao jer sam zube shvaćao kao dio sebe. Izuzetno su oštri i to svi primijete. Prošle mi je godine čak netko prišao i upitao me – “Zašto oštrite zube”? Nevjerojatno pitanje (smijeh).

TELEGRAM: Vaša se zbirka može čitati i kao oda jednoj generaciji, napose onoj koja je odrastala devedesetih godina. Na jednom mjestu pišete: “Razgovarali smo o punku, a oni (stariji, op.a.) su razgovarali o Španjolskom građanskom ratu”, što stvara zanimljiv međugeneracijski kontrast. Mijenjaju li se s godinama teme koje vas zanimaju?

PEIXOTO: Sada me povijest zanima više nego prije. U onoj nekoj formativnoj dobi imao sam osjećaj da stvari koje su se događale prije mene nisu niti postojale. Danas, kad sam na pragu pedesete i kad imam vrlo jasna sjećanja na ono što se događalo prije 30 godina, promijenila se i moja percepcija vremena. Jako me zaokuplja pomisao da se Drugi svjetski rat odvio 30 godina prije mog rođenja. Kao dijete na taj sam rat gledao jednako kao na srednjovjekovna kraljevstva. Perspektive se mijenjaju, a to se najbolje očituje u tome što su današnjim generacijama pankeri passé, a nama su bili okosnica identiteta. Kada tinejdžerima govorim o stvarima iz svoje mladosti, smatraju me boomerom (smijeh). Sve se mijenja.

TELEGRAM: Iako vas povijest očigledno zanima, iz vašeg se pisma ipak osjeća da najviše pažnje posvećujete sadašnjem trenutku. Zanatlija ste hvatanja trenutaka, a svaka priča je poput mozaika stvari koje na prvi pogled nisu važne, a na kraju su jedino one važne.

PEIXOTO: Osvrnete li se na te “male stvari” i njihova unutarnja značenja, možete shvatiti njihov ogroman potencijal i simboličnost. Možda ova ideja jest klišejasta, ali uvijek sam vjerovao da se iz svega da ponešto naučiti. Većina lekcija koje usvojimo dolazi iz puste želje za učenjem koja nam je urođena i, na određen način, značajni predmeti ili pojave kojima ljudi pridaju veliku važnost nisu u tolikoj mjeri različiti od malih stvari i lekcija koje usvajamo u svakodnevnom životu.

TELEGRAM: Jedan vaš stih kaže kako živimo u knjigama. U kojoj vi živite?

PEIXOTO: Po pitanju čitanja vrlo sam eklektičan. Volim čitati različite stvari, a neke od njih spadaju i u rubriku “guilty pleasure”. Nedavno sam s velikim zanimanjem čitao knjigu o alkoholizmu iako, srećom, nemam tu ovisnost. U zadnje sam vrijeme čitao Emmanuela Carrèrea i Gabriela Vásqueza. Dobio sam sada na poklon i “Brod za Issu” Roberta Perišića te se, nakon trideset stranica, zainteresirano upoznajem s njegovim glasovima. Volio bih znati više o hrvatskoj književnosti, ali najveći je problem prijevod, tako da koristim svaku priliku da ponesem neke knjige iz Hrvatske. Ovoga puta, osim Perišića, sa sobom u Portugal nosim i Kristiana Novaka.

TELEGRAM: Posuđujete li svoje knjige prijateljima?

PEIXOTO: Ne baš. Malo ljudi pita. Što je baš dobro, jer ne volim posuđivati knjige (smijeh).

TELEGRAM: Sa svojom publikom aktivno komunicirate i putem Facebooka i društvenih mreža.

PEIXOTO: Važno je ne imati iluzije o društvenim mrežama. One su određene algoritmima, stvarima koje nisu kontrolirane – barem ne od strane nas koji ih konzumiramo – a koje su izuzetno nepravedne i izopačene. Dakle, to morate uzeti u obzir. Stvari postaju sve gore jer društvene mreže utječu na društvo na mnogim razinama koje ne uspijevamo kontrolirati, uključujući i one političke. Istodobno, greška bi bila ignorirati društvene mreže i pretvarati se da će nestati ako ih ignorirate. Koristim ih za komunikaciju i obavljanje stvari koje doprinose mojem radu i uspostavljanju veza s ljudima kojih se moj rad tiče. S obzirom na to da živimo u dimenziji globalnog, uvijek je fantastično to što mogu komunicirati s ljudima iz različitih zemalja.

TELEGRAM: A kako vam se sviđa promocija knjiga na ovakvim mjestima, u starim, gornjogradskim, zagrebačkim kavanama?

PEIXOTO: Ova je taverna vrlo karizmatična. Volim ovakve susrete jer imam priliku razgovarati s ljudima, gledati ih u oči, pomirisati ih, razmjenjivati informacije i znanje. To je viša razina kvalitete. Čak i kada mi pjesme nisu prevedene na hrvatski, postoji taj jedan univerzalni jezik – emocija. Kada ljudi osjete emociju, to je najveća nagrada.

TELEGRAM: Hrvatsku ste prvi put posjetili prije 23 godine i od tada redovito dolazite. Što se promijenilo od vašeg prvog posjeta?

PEIXOTO: Promijenio se Zagreb, ali i život sam. Osjećam da je hrvatska prijestolnica danas puno kozmopolitskija nego je bila nekad. Na neki je način snažnije europskija. Čudno je, primjerice, ovdje koristiti eure. S druge strane, puno je toga ostalo nepromijenjeno. Čak sam i ovih prosinačkih dana šetajući se Zagrebom razmišljao kako bih trebao češće dolaziti jer je grad vrlo ugodan. Ne razumijem jezik, osim nekoliko riječi, pa se osjećam kao stranac, ali istovremeno imam osjećaj prepoznavanja. Također, oduvijek mi se sviđalo to što Hrvati poštuju privatnost i prostor drugih ljudi. Hrvatska je zato mjesto gdje se mogu odmoriti od svega.

TELEGRAM: Drago nam je to čuti. Iz vaših se tekstova može zaključiti da volite ljude?

PEIXOTO: Nema smisla pisati knjige i ulagati veliki napor da ih dovedem do čitatelja, a istovremeno biti mizantrop. Pisanje je sačinjeno od ljudskog materijala, riječi su ljudske, mi smo ih stvorili i razvijali. Njihova je svrha poboljšavanje komunikacije i međusobnog razumijevanja. Ako imate osjećaj da pišete samo za sebe – zašto to uopće objavljivati? Uvijek sam na pisanje gledao kao na sredstvo dopiranja do drugih ljudi. Rođen sam u selu od tisuću stanovnika, možda je i to razlog. Kad sam bio tinejdžer, jedino što sam želio bilo je upoznati svijet. Sada počinjem cijeniti to vrijeme provedeno u zavičaju. Istovremeno – ne žalim što sam se malo pogubio po svijetu, i geografskoj karti svoga života dodao nove prostore.