Veljko Bulajić - istinski gospodin koji je stvarao filmove veće od života, no nikad nije zaboravio na ljude
Otišao je Michelangelo proleterskih brigada. Nastavlja se njegov put do obećane zemlje, ne vjerujem da će ikad stati
Onomad, kao klinac, ratovao sam s Veljkom Bulajićem. U proljeće 1986. u Osijeku je održana jugoslavenska premijera njegove “Obećane zemlje”, svojevrsnog sequela “Vlaka bez voznog reda”. I sad, kako već balavci znaju biti nabrijani, nakon projekcije za novinare imao sam potrebe pljucnuti Majstora. Pa mu iz čista mira dobacih osjeća li se kao privilegirani državni redatelj i muči li ga savjest zbog toga?
Gospodstveno je, uz smiješak, otrpio moj ispad i rekao da se ponosi time što je državni redatelj, jer je svojim najboljim filmovima Jugoslaviji donio međunarodni ugled i velik novac. Pristao je na intervju, razgovarali smo dugo i živo, preda mnom se otvarao jedan od najboljih neorealista svijeta i nadahnuto mi pričao o De Sici i Felliniju, kojima je dostojno šegrtovao na studiju u Rimu…
Ja sam i dalje smarao o njegovom grijehu državotvorca i Titova miljenika, a Gazda Veljko je ostajao strpljiv i mudar. Nestrpljivo sam nekoliko dana čekao da mi vrati autorizirani intervju, zvrckao ga i požurivao. Pa sam, brzopleto ne pričekavši autorizaciju, za goleme pare tekst prodao sarajevskom Asu, prvom tabloidu na jugoslavenskim prostorima.
Lekcija o povjerenju
Intervju je izašao na impozantnom prostoru s vrištećom opremom iz koje se dalo iščitati da potpisani klinac čereči velikana. Bulajić me istog jutra nazvao i staloženo mi rekao da se to tako ne radi, da bi imao puno pravo na tužbu, ali me ipak neće na sud, jer shvaća da sam mlad i neiskusan, naučit ću već.
Htio sam u zemlju propasti. I naučio sam lekciju zauvijek. Lekciju o povjerenju. A što se tiče velikih državnih umjetnika, klesara monumentalnih freski, takvi rastu samo u ozbiljnim državama kakva je bila Jugoslavija. Ako su i umreženi s vlašću, tu svoju društvenu ekvilibristiku ne brkaju za rasprodaju umjetnosti, talenta i znanja koje raskošno posjeduju. Ili, da objasnim ekonomičnije: samo bitne zemlje koriste istinske velikane nadgradnje duha kao paradne ambleme svoje društvene baze.
Tito je imao Krležu i Bulajića, ali na krstarećoj palubi Galeba ili na rezidencijalnim terasama Brijuna njihov titanski artizam nije nimalo blijedio. Kasnijim raspadom Jugoslavije, kad iz krvave demontaže nastadoše ove sprdnje od feudalnih selendri, pojmovi državnih umjetnika pretvoriše se u trećerazredne konjokradice, gnjide i ljigave hagiografičare bijednih stvaralačkih dometa. Razlika – drastična.
Neorealist do srži
Naša pamćenja iz djetinjstva vezana uz Bulajićevu mitologiju prije svega uključuju kolektivne školske odlaske u kinematografe, pred čijim su se portalima kočili prvi monumentalni billboardi naših života: s likovima partizanskih heroja u prirodnim veličinama i blockbusterski osvijetljenim naslovima na kojima se nije štedjela struja.
Trebalo je kasnije sazrijevati, učiti i napajati se filmom da bi se spoznale vratolomne visine Bulajićeva svjetski teškaškog kalibra. Partizan iskustvom i dušom (kao petnaestogodišnjak je 1943. pristupio partizanskom pokretu, 1944. teško je ranjen), svoje stvarnosne snove o slobodi i bitke za ranjenike pretvorio je u identične filmske snove.
Malo je reći da za Bulajića u totalu vrijedi ona mantra o filmu većem od života. Bio je naš Cecil De Mille i Ridley Scott pod istom kapom. Često su ga etiketirali da je izdašni kreator socrealizma, a istina je da je bio i ostao neorealist do posljednjeg daha. Gradeći epske svenarodne freske širokotrupnog zamaha (prije svih, remek-trilogija “Vlak bez voznog reda”, “Kozara”, “Uzavreli grad”), nikada nije zaboravio na ljude.
Lica uvijek prva
Ikonički masovni potezi kojima je Bulajić baratao kao simfonijama uvijek su ispred sebe isturali lica od krvi i mesa. Zauvijek uklesane karaktere u našu memoriju borbe dobra i zla. Pritom nikada nije podlegao crno-bijelom tretmanu priče, nego je stvarao slojevite heroje i antiheroje, posrnule nesretnike ili šekspirijanske zločince s metafizičkim propitivanjem zla koje ih je proizvelo.
Nije moglo simboličnije nego kada su se na pustopoljinama “Bitke na Neretvi” (1969.) sreli Bulajić, iza kamere, i Orson Welles, jedan od najvećih šekspirijanaca svih vremena, ispred kamere – pa zajednički stvorili lice četničkog senatora kao veličanstvenu repliku Richarda III. I u nekim slabijim ostvarenjima, kad je promašio cilj (“Atentat u Sarajevu”, “Veliki transport”, “Donator”, “Libertas”), još uvijek su to bili filmovi visokog zanata.
I nikad, baš nikad nije promašio u radu s glumcima. U konfuznom “Velikom transportu”, recimo, svojom kreacijom rezigniranog i ciničnog njemačkog pukovnika Glassendorfa Helmut Berger je ostvario svoju najbolju ulogu nakon Martina u Viscontijevom “Sumraku bogova”.
Njegove velike heroine
Možda se nedovoljno ističe još jedna snažna i važna zvijezda koja svjetluca na Bulajićevu reveru. Sa svojim nenadmašnim heroinama i veličanstvenim glumicama koje su ih rađale, u povojima nakon Drugog svjetskog rata i sve tamo do polovine osamdesetih, prokrčio je put rodnoj ravnopravnosti.
Olivera Marković kao udovica Ika (“Vlak bez voznog reda”), Anđa (“”Kozara”) i prostitutka Riba (“Uzavreli grad”); Milena Dravić kao bolničarka Nada kojoj tifus prvo odnosi kosu, a zatim sklapa oči zauvijek, i Sylva Koscina, partizanka-samurajka Danica (“Bitka na Neretvi”); Božidarka Frajt, čelična, a čulna Sonja (“Visoki napon”); Dara Džokić (Stana) i Mirjana Karanović (Marta) kao antički kaljene amazonke u “Obećanoj zemlji”…
Otišao je Michelangelo proleterskih brigada. Nastavlja se njegov put do obećane zemlje. Ne vjerujem da će ikad stati.
