Što Rusi zapravo žele od naše Vlade i hoće li se zbog Agrokora odnosi s Moskvom na kraju ipak pogoršati
Ključno je pitanje kako će Rusi naplatiti svoje kredite u Agrokoru
Još i prije nego što je bio završen, moskovski sastanak Lavrova i Stiera bio je u našim medijima ocijenjen kao uspješan. Euforija zbog činjenice da su se ministri vanjskih poslova dviju zemalja službeno sreli poslije pauze od jedanaest godina kao da je je zasjenila sve probleme koji bi tek trebali biti riješeni u okviru ponovo intenzivirane suradnje.
Ako je možda bilo moguće povjerovati da će dosadašnje hrvatsko eskiviranje u vezi s brojnim ranijim ruskim ponudama za suradnju na području energetike biti zaboravljeno, sasvim je pogrešno bilo očekivati da će rusko prihvaćanje hrvatskog objašnjenja razloga za donošenje Lexa Agrokor značiti promjenu stajališta ruskih banaka.
Ministar Lavrov je na izravno pitanje o Agrokoru odgovorio da ne vidi nikakvu političku pozadinu u zbivanjima oko kompanije. Ali završna rečenica njegova odgovora glasila je: “Tu je samo jedan politički aspekt – obje strane podržavat će takvo rješenje koje će zadovoljiti naše banke i koncern Agrokor.” Izjave Germana Grefa, predsjednika Sberbanka, izrečene uoči dolaska predstavnika te banke na pregovore u Zagreb pokazuje što ruska strana smatra zadovoljavajućim rješenjem.
Uvjet Sberbanka
Kao uvjet za pristanak da se Sberbank pridruži kreditiranju tekućeg poslovanja Agrokora pod režimom izvanredne uprave je ispunjenje zahtjeva da se posljednji kreditni plasman te banke, realiziran prije 10. travnja ove godine, tretira kao senioritetni, kao plasman na koji se odnosi pravo prvenstva naplate kao i na sve plasmane nakon toga datuma. Taj zahtjev nipošto nije neopravdan. Dajući Agrokoru kredit u trenutku kad nijedna druga banka nije bila spremna na to, Sberbank je, zapravo, spasio Agrokor od trenutnog bankrota.
Pritom, tada se činilo da će procesom restrukturiranja Agrokora upravljati Antonio Alvarez III, stručnjak kojega su izabrale banke i od kojeg se očekivalo da ponajprije osigura naplatu njihovih potraživanja. Donošenjem Lexa Agrokor situacija se iz temelja promijenila. Suspendiravši dotadašnji pravni okvir, Vlada je nametnula naplatu potraživanja Agrokorovih dobavljača kao ključni prioritet.
Lex Agrokor je suspendirao dotadašnji okvir
Koliko god da je taj potez bio razumljiv jer je time spriječen nezaustavljiv niz bankrota među dobavljačima i gubitak tisuća radnih mjesta, Vlada se time izložila riziku da preuzme obvezu isplate starih potraživanja koja se, za vrijeme primjenjivanja Lexa Agrokor, ne mogu naplatiti. I predstavnici ruskih banaka i ministar Lavrov naglasili su da su zainteresirani za održanje Agorkora. To, zapravo, znači da su banke procijenile da bi održavanjem funkcioniranja koncerna ili barem nekih njegovih dijelova uspjele naplatiti veći dio svojih potraživanja nego u slučaju trenutnog proglašenja bankrota.
No, donošenjem Lexa Agrokor njihov je utjecaj na upravljanje koncernom onemogućen, a vladin povjerenik Ramljak realizira vladine prioritete, a ne prioritete banaka. Ako se tijekom postupka izvanredne uprave ne provede restrukturiranje i ako koncern ne postane profitabilan, a osobito ako u postojećem režimu plaćanja samo senioritetnih potraživanja tekući rashodi budu veći od tekućih prihoda, odnosno ako se gubitci i dalje gomilaju, to bi značilo da se smanjuje kapital kojim bi se u okviru mogućeg budućeg stečajnog postupka mogla naplatiti stara potraživanja, uključujući i gotovo milijardu i pol eura ruskog novca.
Mogu li Rusi naplatiti svoju milijardu i pol eura?
Najjednostavnije rečeno, moglo bi se dogoditi da se stara potraživanja uopće ne mogu naplatiti. Logično je da takav scenarij najviše zabrinjava upravo ruske banke. Logika Germana Grefa je jednostavna i nipošto nije neka posebna ruska logika koju druge banke i ostali financijski vjerovnici ne razumiju i ne primjenjuju.
Oni rezoniraju ovako: ako je Vlada RH preuzela odgovornost za upravljanje korporacijom i ako je donošenjem posebnog zakona suspendirala postojeći zakonski okvir koji regulira načine naplate potraživanja između ugovornih stranaka, onda Vlada treba preuzeti odgovornost za moguće posljedice. Ta odgovornost iskazala bi se izdavanjem državnih jamstava, kako je to predložio Gref.
Rusi žele da Plenković riješi problem
Time je pred vladu Andreja Plenkovića stavio zadaću da riješi problem kvadrature kruga. Hrvatska tek što je izašla iz procedure prekomjernog deficita. Državna jamstva tretiraju se kao dug. Prihvaćanje prijedloga za izdavanjem državnih jamstava mogao bi dovesti u pitanje tek ostvareni status Hrvatske kao financijski uredne članice EU. Daljnja posljedica bilo bi pogoršanje kreditnog rejtinga i skuplje zaduživanje ubuduće. Gref je spomenuo i “ne daj bože” scenarij s mogućim tužbama na međunarodnim sudovima.
Premda je ne treba potpuno zanemariti, ta je izjava vjerojatno izrečena sa svrhom postizanja što je moguće bolje pregovaračke pozicije. Budu li se stvari razvijale tako da sudski postupci postanu jedino rješenje, to će u potpunosti raspršiti očekivanja o uzletu rusko-hrvatske suradnje nakon sastanka Lavrov-Stier. Službeni predstavnici Rusije neprestano ponavljaju da nemaju nikakav subverzivni politički scenarij za područje jugoistočne Europe.
Naprosto, govore oni, na tom području plasiran je značajan ruski kapital i nama je u interesu da se održi stabilnost i postigne sigurnost kako bi bio omogućen povrat tih ulaganja koja, kad je Hrvatska u pitanju, znatno nadmašuju ulaganja iz zapadnih zemalja koje su hrvatski ključni politički saveznici. Takva su stajališta ponovljena i tijekom međunarodne znanstvene konferencije Zapad i Rusija održane 25. i 26. svibnja na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu. Konferencija je pokazala da Rusi misle da bi područje Jugoistočne Europe bilo sigurnije ako se NATO ne bi proširivao i na one zemlje bivše Jugoslavije koje još nisu u tom savezu.
Zbog Agrokora bi se odnosi mogli pogoršati
Stajalište Hrvatske i Europske Unije upravo je suprotno, premda EU i NATO nisu ni izdaleka učinili dovoljno na uključivanju preostalih zemalja te regije u euroatlantske integracije. Ako se uz tako različite predodžbe o sigurnosti u regiji pojavi neriješeni ozbiljan ekonomski problem – što slučaj Agrokor nedvojbeno može postati – onda se može dogoditi da, neovisno o dobrim željama obiju strana, odnosi između Hrvatske i Rusije postanu lošiji nego što su donedavno bili.
Eventualno nepostizanje takvog aranžmana koji bi jamčio mogućnost naplate starih potraživanja moglo bi utjecati i na realizaciju posjeta na najvišoj razini koje je ministar Stier najavio. Posjet naše predsjednice Moskvi vjerojatno bi bio obilježen inzistiranjem ruske strane da se pronađe rješenje za potraživanja ruskih banaka. A ako rješenja kojim bi bile zadovoljne ruske banke ne bude, onda do posjete predsjednika Putina Hrvatskoj sigurno neće doći jer si on ne bi htio dopustiti da iz Zagreba dvaput ode neobavljena posla.