Dubinski uvid najvećeg svjetskog autoriteta za ratovanje: 'Rusi u Ukrajini rade baš sve po svojim pravilima. I baš zato gube'

Na najvećem dijelu ukrajinskog bojišta trenutno nema bitnih ofenzivnih akcija. Očito je da ruska vojska više nije sposobna za takav tip djelovanja te da će iduću veliku bitku inicirati Ukrajinci, vjerojatno kada odluče osloboditi Herson. Putinu ostaje nada da će napadima na energetsku infrastrukturu slomiti odlučnost Ukrajinaca prije nego što ukrajinska vojska slomi njegove snage na bojnom polju.

Problem je u doktrini

U velikoj analizi The Washington Posta koju potpisuje Max Boot, renomirani povjesničar i analitičar kojeg smatraju svjetskim autoritetom za proučavanje oružanih sukoba, kao jedan od temeljnih problema koji su doveli do velikog neuspjeha u Ukrajini navodi se zastarjela i za moderan ratni sukob neprikladna ruska vojna doktrina. Vojna doktrina definirana je kao intelektualni koncept koji se bavi obukom, opremanjem i vođenjem vojnih snaga. Ispravno primijenjena doktrina donijet će veliku prednost u borbi trupama na terenu. Pogrešno shvaćena i primijenjena doktrina može biti uzrok poraza.

Vojska SAD-a savršeno je primijenila svoju doktrinu u Zaljevskom ratu 1991. godine. Američka doktrina nazvana AirLand Battle, odnosno Bitka u zraku i na zemlji, usvojena 1982., temeljila se na brzima operacijama kopnenih snaga uz potporu avijacije koja koristi precizno navođene bombe i rakete. Istina, prilikom planiranja te vrste rata vojska SAD-a očekivala je da će ratovati na europskim ravnicama protiv Crvene armije.

No, ratni plan predviđen za taj sukob pokazao se idealnim i za borbu protiv sovjetskim oružjem opremljene iračke vojske u pustinjama Mezopotamije. Kao što je poznato, Zaljevski rat bio je jedan od najjednostranijih sukoba u modernoj vojnoj povijesti, u kojem je Amerika pomela veliku armiju Sadama Huseina.

Kod Rusa nema mjesta za osobnu inicijativu

Ruskoj vojsci u borbi protiv Ukrajine ne ide ni približno toliko dobro. Postoje mnoga objašnjenja za očajan borbeni učinak Rusa, uključujući nizak moral i loše vodstvo, ali dio njihovog neuspjeha svakako se može pripisati nedostacima ruske vojne doktrine. Pritom je dobro imati na umu da je doktrina još važnija Rusima nego zapadnim vojskama. Naime, ruska vojska poznata je po tome što ne ostavlja mnogo prostora za inicijativu nižim časnicima i dočasnicima, u pravilu očekujući da se ljudi na terenu strogo drže zapovijedi viših časnika.

Ironično, trenutna ruska vojna doktrina poznata je pod nazivom “aktivna obrana”, što je isto ime koje su Amerikanci koristili za svoj sustav prije usvajanja AirLand Battle doktrine. Dokument koji je 2021. pripremio Centar za pomorske analize (CNA), think tank koji analizira efikasnost američke vojske, pokazuje kako je baš ta doktrina ostavila rusku vojsku krajnje nespremnom za invaziju na Ukrajinu.

Kako su slomljeni Hitler i Napoleon?

Temeljna pretpostavka “aktivne obrane” jest da će se ruska vojska boriti protiv tehnološki naprednijeg protivnika (čitaj: NATO-a), koji je napao Rusiju. Prema tom planu, ruske trupe trebale bi se osloniti na “manevarsku obranu”. Ovaj koncept, pišu analitičari CNA, “zasnovan je na slabljenju protivnika dok se kupuje vrijeme i čuvaju snage”, pri čemu se neprijatelju prepušta teritorij. Ruske snage pritom bi iscrpljivale neprijatelja serijama brzih protunapada. U ovoj strategiji, ishod rata “vjerojatno neće ovisiti o osvajanju terena”, stoji u analizi. Umjesto toga, od vitalne je važnosti oslabiti volju i sposobnosti protivnika da nastavi borbu.

Ukratko, to je isti princip koji je ruska, odnosno sovjetska vojska koristila protiv dva moćna neprijatelja koja su njihovu zemlju napala sa zapada. Napoleonova Velika armija 1812. i vojska nacističke Njemačke 1941. do 1945. izgubile su rat na sličan način. Njihovi zapovjednici dopustili su da ih Rusi/Sovjeti navuku duboko u beskrajna prostranstva svojeg teritorija. Tamo su osvajačima goleme probleme stvorile udaljenosti koje je trebalo prevaliti, loše prometnice, žestoka ruska zima i brutalno efikasni protunapadi branitelja.

Uloge su sad izmijenjene

Sada se čini kako je ruska vojska upala u istu zamku koju je stoljećima postavljala neprijateljima. Rat u Ukrajini Rusi su započeli kao dominantna sila, pokušavajući osvojiti i kontrolirati neprijateljski teren. S druge strane, Ukrajinci su koristili svoju verziju manevarske obrane kako bi zaustavili ruski napad. Mnoge analitičare i dalje zbunjuje činjenica da je ruska vojna doktrina u ovom ratu bila toliko nepovezana s realnošću na terenu. Trebalo je biti sasvim očito da će, ako žele ostvariti cilj, ruske trupe voditi daleko više ofenzivnih, nego obrambenih operacija. Kako je onda moguće da se ruska vojska nije pripremila za tu vrstu rata?

U određenom smislu, rusku doktrinu može se promatrati kao odgovor na duboko ukorijenjeni strah od strane invazije, koji potječe još od spomenutih napada Napoleona i Hitlera. Uz to, CNA zaključuje kako su velik utjecaj na rusku vojnu doktrinu imale okolnosti iz zadnjih dana Hladnog rata, kada je Sovjetski Savez Mihaila Gorbačova odustao od bilo kakvih ambicija za osvajanje teritorija i odlučio se usredotočiti na obrambene operacije. Svijet se potpuno promijenio u proteklih 40 godina, ali rusko vojno razmišljanje zaglavilo je u osamdesetima.

Jesu li Rusi zaista majstori hibridnog rata?

Ruskim pristupom ratu u Ukrajini najviše su bili iznenađeni novinari i analitičari koji su u godinama uoči napada na Ukrajinu pratili rusku politiku. Na Zapadu već dugo postoji tendencija preuveličavanja ruske moći, kako vojne, tako i političke ili ekonomske. Najbolji primjer takvih zabluda je fama o Gerasimovljevoj doktrini, nazvanoj po generalu Valeriju Gerasimovu, načelniku glavnog stožera ruskih oružanih snaga. Gerasimovljeva doktrina opisana je kao sofisticirani oblik “hibridnog ratovanja” u kojem se “stapaju tvrda i meka moć u mnogim domenama, i koji nadilazi granice između mira i rata”.

Tom navodno svemoćnom sustavu pripisivani su svi ruski uspjesi, od okupacije Krima 2014., uz korištenje snaga bez ikakvih oznaka na uniformama koje su mediji okrstili kao “male zelene ljude”, do ruskog uplitanja u američke izbore 2016. godine, kada je ruska propagandna mašinerija, posebno ona internetska, značajno doprinijela pobjedi Donalda Trumpa. Postoji samo jedan mali problem s Gerasimovljevom doktrinom: ona zapravo ne postoji.

Vojska koja razmišlja defenzivno

Taj je izraz skovao britanski analitičar Mark Galeotti u analizi govora koji je Gerasimov održao 2013. u kojem je ruski general govorio o važnosti propagande i subverzije u modernom sukobu. Stvar je u tome što Gerasimov pritom nije govorio o tome što Rusi planiraju učiniti. General je zapravo govorio o tome što je mislio da Sjedinjene Države rade, uvjeren da Washington orkestrira Arapsko proljeće i “obojene revolucije” koje su zaljuljale režime od Gruzije do Ukrajine.

Ukratko, Gerasimov je pokušavao smisliti kako se boriti protiv neprijatelja koji primjenjuje hibridni rat, a ne promicati ga kao ruski modus operandi. Dakle, i u tom slučaju je ruska vojska razmišljala obrambeno. Takav pristup, koji je očito postao inherentan ruskom vojnom vrhu, razlog je zbog kojeg vojska nije bila adekvatno pripremljena za ofenzivno djelovanje u Ukrajini. Galeotti se u međuvremenu pokajao što je uopće skovao termin “Gerasimovljeva doktrina”, ali već je bilo kasno.

Nuklearna doktrina zvuči zabrinjavajuće…

Aspekt ruske doktrine koji privlači najviše pozornosti nakon svih nuklearnih prijetnji koje su uputili Vladimir Putin i njemu bliski ljudi, tiče se uporabe nuklearnog oružja. Nedavno je propagandni stroj Kremlja širio priču da će Ukrajina aktivirati prljavu bombu. Rijetki su nasjeli na taj pokušaj difamacije protivnika, ali mnoge je zabrinula mogućnost da će navodne ukrajinske planove Rusija upotrijebiti kao opravdanje za upotrebu nuklearnog oružja.

Telegram je jučer prenio saznanja The New York Timesa prema kojima su visoki ruski vojni čelnici raspravljali o upotrebi taktičkih nuklearnih bombi. Tom mogućnošću bavi se i analiza CNA-a, koja zvuči prilično uznemirujuće. Prema studiji tog think-tanka, ruska nuklearna strategija predviđa niz koraka, počevši sa zastrašivanjem neprijatelja prijetnjama nuklearnim udarom. Idući koraci predviđaju progresivnu eskalaciju, sve do potencijalnog korištenja nuklearnog oružja na regionalnoj razini sukoba, što bi u ovom slučaju bilo ukrajinsko bojište. Priča završava u ratu velikih razmjera, koji se pretvara u sveopći nuklearni rat.

…ali Rusi su skloni blefiranju

Znatno je optimističnija druga analiza, objavljena na stranici War on the Rocks, čiji su autori analitičari CNA-a Michael Kofman i Anja Lukianova Fink. I u toj studiji konstatira se da ruska vojska pokazuje znatno nehajniji pristup prema korištenju nuklearnog oružja nego što je to uobičajeno u SAD-u. No, dvoje analitičara jasno zaključuje da Rusi nisu baš toliko ludi da će eskalirati sukob do razine nuklearnog rata.

Prema njihovim zaključcima, ruska vojna doktrina uvelike koristi prijetnje nuklearnim oružjem, što služi za stvaranje dojma da je Rusija spremna bez oklijevanja izvesti nuklearni udar, iako to, na sreću nije točno. Drugim riječima, Rusi se oslanjaju na zveckanje nuklearnim oružjem kako bi izblefirali neprijatelje i natjerali ih da im se pokore. Putin zasad nije dao nikakve naznake da priprema nuklearno oružje za upotrebu, unatoč prijetnjama da će to učiniti. U govoru prošlog tjedna čak je zanijekao bilo kakvu namjeru njegova korištenja.

Takav bleferski pristup sasvim je u skladu s dugom ruskom tradicijom poznatom kao maskirovka. Taj termin pokriva širok raspon vojničkih i političkih lukavstava. Osim doslovnog maskiranja koje se spominje u nazivu, tu su različiti manevri na bojnom polju namijenjeni zavaravanju protivnika. Maskirovka na strateškoj razini uključuje politička i diplomatska sredstva poput manipulacije činjenicama i percepcijom kako bi se utjecalo na medije i mišljenje ljudi diljem svijeta.

Ključna Putinova pogreška

Osim blefovima, Putin se vrlo rado služi još jednim aspektom ruske vojne doktrine. Riječ je o strategiji koja predviđa da, nakon zaustavljanja napredovanja neprijateljskih snaga, ruske snage počnu “nanositi troškove svojoj vojnoj i gospodarskoj infrastrukturi tako da neprijatelj zatraži prekid rata pod prihvatljivim uvjetima”. To je ono što Putin nastoji postići zračnim napadima na ukrajinske gradove, posebno ciljajući elektroenergetsku infrastrukturu kako bi povećao patnje civila tijekom zime.

Upotrebu takve strategije Putinu otežava činjenica da ruski generali nisu pripremili vojsku za dugotrajni rat iscrpljivanjem. Naime, vojni vrh je očekivao da će, ako Rusija uđe u dugotrajni sukob, Kremlj odmah narediti opću mobilizaciju. U mirnodopskim uvjetima ruske vojne postrojbe bile su popunjene na razini od samo 70 posto do 90 posto. No, do opće mobilizacije nije došlo, zbog čega je ruskoj vojsci kritično nedostajalo ljudstva tijekom prvih mjeseci ukrajinskog rata.

Posebno je problematičan bio manjak pješaštva, koji je prisililo ruske tenkove da ulaze u bitke bez odgovarajuće podrške. Rezultat toga je globalna slava koju danas uživaju Javelini i NLAW-i, raketni bacači zapadne proizvodnje kojima su ukrajinski vojnici demolirali stotine ruskih tenkova. Tek sedam mjeseci nakon početka rata Putin je konačno naredio djelomičnu mobilizaciju. To zasad nije dovelo do nekih uspjeha na bojnom polju, ali rezultiralo je velikim brojem muškaraca koji su pobjegli kako bi izbjegli služenje vojske. Uz sve to, nije čudno što je Rusija izgubila toliko iskusnih časnika i vojnika da nema dovoljno osoblja za obuku novih ročnika.

Ruski moralni i intelektualni neuspjeh

Nakon svega, treba reći kako nije pošteno svaljivati svu krivnju za neuspjehe u Ukrajini na rusku vojsku. Ukrajinci su nadmašili sva očekivanja svojim herojskim otporom, a dobili su i daleko više zapadnog naoružanja nego što je itko očekivao. Ruske su pak snage bile sputane političkim uplitanjem samog vrha vlasti. New York Times je izvijestio da je Putin odbio savjet svojih generala da se povuče iz Hersona, a CNN je javio da je ruski predsjednik izdavao izravne zapovijedi generalima na terenu. I to pokazuje da Putin nije naučio dovoljno iz povijesti – slična je pogreška pobjede, a na kraju i života, koštala Hitlera.

Ruska vojska zapravo je prošla mnogo gore nego što je većina analitičara očekivala zbog toga što jednostavno nije bila spremna za vrstu rata u kakvom se bori. Gledajući povijest ratovanja, to nije neuobičajeno. No, najbolje se vojske takvim problemima prilagođavaju u hodu. To je ono što su, primjerice, američka vojska i marinci postigli tijekom okupacije Iraka. Nisu bili obučeni za borbu protiv pobunjenika, ali brzo su učili i nakon nekoliko krvavih godina uspjeli drastično oslabiti neprijatelja.

Ruske oružane snage nisu pokazale ni približno sličnu sposobnost improvizacije. Rusi se uporno drže strategije koja ne funkcionira, što njihovo vođenje rata u Ukrajini čini ne samo moralno pogrešnim, nego i intelektualnim neuspjehom.