Fižulić: Kako su pogriješili svi koji su kod Andreja Plenkovića pronašli mnogo sličnosti sa Sanaderom

Besprijekorni nastup bez konkretnog sadržaja

Sanader je u svom neslavnom govoru na splitskoj rivi tadašnju Račanovu vladu nazvao „izdajničkom“ dodvoravajući se svom osnovnom biračkom tijelu istim riječima i terminologijom koju je desetak godina kasnije Tomislav Karamarko koristio i za Milanovićevu ekipu. Potpuno suprotno svojim prethodnicima, Plenkovićev besprijekorni diplomatski nastup bez ikakvog je konkretnog sadržaja te je i daleko od samog razumijevanja, a kamoli zapaljenja zbunjene, razočarane i defetizmom oslabljene stranačke vojske.

Oni kojima je HDZ istoznačnica za Hrvatsku, a sve lijevo i liberalno miriši im na Jugoslaviju i Beograd, ipak nemaju previše smisla za fine recepte iz kuhinja europskih pučana. Njihovu vjeru u Tomislava Karamarka nije mogla pokolebati čak ni afera „Konzultantica“ što su najbolje pokazivala istraživanja popularnosti političkih stranaka. Tek kada je Karamarko odlučio odstrijeliti i samu Vladu, njegovim vjernim pristašama nije preostalo ništa drugo nego da krenu u potragu za novim vođom koga će opet bespogovorno slijediti i odgovarajuće obožavati.

Uskraćen za svu puninu vladanja

Ustrajno njegovana manipulacija strahom od nepostojećih utvara te želja i potreba za održanjem rođačkog tipa kapitalizma omogućila su HDZ-u da, bez obzira na količinu proizvedenih svinjarija, uvijek može računati na jednu petinu ukupnog biračkog tijela. Sanader i Karamarko su taj dio birača kao i dobar dio svog stranačkog članstva predizborno uveseljavali strahovima od istih opasnosti, ali je Sanader odmah po osvajanju vlasti od takve retorike ekspresno odustao.

Budući da je Karamarko ostao uskraćen za svu puninu vladanja, njegova ideološka rekonkvista mogla se ostvariti tamo gdje su njegovi izvršitelji dobili i stvarnu moć. Endehazijski nostalgičari s užitkom su promatrali sve bravure ministra kulture, a malobrojni, ali izrazito agresivni klerikalni javni i tajni trudbenici pretvorili su ministra Predraga Šustara, nedoraslog svakoj ozbiljnoj zadaći, u svoju zlatnu ribicu.

Navedeno je bilo dovoljno da HDZ uživa u gotovo nesmanjenoj podršci dijela javnosti nepunih šest mjeseci nakon održanih izbora, bez obzira na svu lavinu afera i tragikomičnost vladanja. Sve je HDZ-u moglo biti oprošteno osim samog gubitka vlasti, čak iako je ista bila u dobrom dijelu jalova, a ukupno nezamislivo loša.

Neminovni unutarstranački obračun

I sada to isto stranačko članstvo koje je prije nekoliko tjedana birajući Karamarka, Brkića i Hasanbegovića, biralo sebi slične, mora izabrati nerazumljivog, hladnog i dalekog Plenkovića. Prava je šteta što nismo bili u prilici gledati moguće nadmetanje između kandidata različitih frakcija, i to ne samo zbog dobrih demokratskih običaja nego i zbog detektiranja stvarnog raspoloženja stranačkog članstva. Bojazan da bi izborna utakmica većeg broja kandidata dovela do produbljivanja unutarstranačkih sukoba ionako se pokazuje izlišnom.

Plenković za sada ne koristi svoju poziciju za jasno iskazivanje stavova o svim bitnim pitanjima razvoja hrvatskog društva, a afera s novčanim pozajmicama očito je samo početak neminovnog unutarstranačkog obračuna. Promijenjena i do sada primijenjena predizborna retorika između ostalog sluti i na samostalni nastup HDZ-a na rujanskim izborima.

Naime, nakon prelaska HSS-a u protivnički tabor ostanak u koaliciji s Tepešom, Čorićem, Ilčićem i Špikom za HDZ ne izgleda previše ohrabrujuće. Sam naziv Domoljubne koalicije kompromitiran je Karamarkovim vodstvom, a osim HSLS-a, ostatak družine pokazao je samo silnu želju za potpunim razotkrivanjem desničarske ezoterije. Budući da je za istu u novoj podjeli uloga zadužen Zlatko Hasanbegović, očito je otkaz ljubavi suvišnom balastu vrlo izgledan.

Krajnja desnica nema suvislog lidera

Znači, na rujanskim izborima možemo očekivati sraz Karamarkovog HDZ-a s Plenkovićem na čelu, ideološki i svjetonazorski pročitanog Mosta te „narodne“ koalicije koja će ovaj put pokušati zahvatiti i ponekog birača na desnoj obali rijeke. Protestni glasovi potražit će uz Živi zid i neke nove adrese, a nekoliko stranaka ili koalicija, kao i uvijek do sada, iskoristit će svoju regionalnu popularnost za osvajanje saborskih mandata.

Samostalni nastup HDZ-a značio bi i smanjenje broja stranaka u novom sazivu Sabora jer krajnja desnica izvan HDZ-a nema suvislog lidera koji je kadar artikulirati njene ciljeve. To je jedan od paradoksa ovih izbora, Plenković je daleko umjereniji od velike većine birača desnice, ali jednostavno, njegov izbor za sada ipak ne otvara politički prostor desno od HDZ-a.

Paradoksalna bitka HDZ-a i Mosta

Njegova rečenica o „korisnom Hasanbegoviću koji privlači određene glasove“ zapravo podrazumijeva i ograđivanje od revizionističkih stavova ministra kulture, ali je ujedno i priznanje da je biračko tijelo HDZ-a zahvaćeno preširoko za politiku jedne stranke. Drugi paradoks ovih izbora je nesmiljena bitka između HDZ-a i Mosta za isto biračko tijelo u vrijeme kada njihovi ministri još uvijek zajedno sjede u Oreškovićevoj vladi.

Sam premijer i dio ministara očito imaju problem sa definicijom svog političkog položaja pa svojim odlukama i ponašanjem ne samo da iritiraju javnost, nego se i nude kao buduće mete predizbornog prepucavanja. Nije sporno da će sadašnja oporba iz svih raspoloživih oružja opaliti po, najblaže rečeno, politički nepristojnim recentnim postupcima imenovanja podobnih kadrova ili po nezapamćenom produženom boravku premijera u MUP-ovoj vili na Kostabeli, ali će i Most i HDZ biti u prilici pridružiti se toj kanonadi selektivnom paljbom po pažljivo odabranim ciljevima.

Ponuda na ovim izborima ipak je bitno različita i dobrim dijelom jasnija – svi važni sudionici osim samog Andreja Plenkovića imali su priliku pokazati umijeće vladanja, ali još uvijek samo gledanje vidovite Džemile i njenih suradnika u tarot karte može prepoznati novu vladajuću kombinaciju nakon rujanskog prebrojavanja glasova.